Kada se pitamo zašto je Turistička zajednica Grada potpuno zaboravila na staro brodsko svetište Sv. Petku, odgovor je vrelo jednostavan: oni su potpuno zaboravili i na sam smisao svog postojanja kojeg pokušavaju naći na način da jednom godišnje proglase najljepši prozor u Slavonskom Brodu, a onda kada se malo više uozbilje i shvate koliko je razvoj turizma važan za naš grad, te kada odluče početi konačno raditi svoj posao, tada drugu godinu proglase i najljepši balkon u našem gradu.
S druge strane, Srbi su već odavno shvatili, ako već nemaju nekih svojih posebnih kulturnih ili sakralnih vrijednosti, onda je najbolja taktika i strategija da sebi prisvoje tuđe.
Možda mi treba stručna pomoć, ali nikad neću moći shvatiti s kolikim žarom pravoslavci u Srbiji sebi svojataju i prisvajaju Sv. Petku, odnosno sveticu Paraskevu, koja niti je rođena u Srbiji-rođena je i živjela u gradu Epivatu (između Carigrada i Silimrvije u Maloj Aziji), krajem 10. i početkom 11. stoljeća, u pustinjama Jordana, u tišini i molitvi provela veći dio svog života, zaredila se u hramu Sv. Sofije u Carigradu, mošti Sv. Petke danas počivaju u Moldaviji, u crkvi Sveta tri Jeraha, njezini sveti ostatci nalaze se i u Rumunjskoj u gradu Jašiju u kojeg dolaze rijeke hodočasnika, vjerujući u njezinu iscjeliteljsku moć. Slave ju kao zaštitnicu žena, bolesnih i siromašnih.
Sv. Paraskeva je umrla u svojoj dubokoj starosti u svom rodnom gradu Epivatu.
Nikako ne mogu razumjeti kako i zašto i zbog čega ju onda pravoslavci slave i svojataju kao najveću srpsku sveticu i po čemu je to ona srpska svetica? Čak ni našu baroknu kapelicu Sv. Petka pokraj Rastušja, u blizini spomen sobe i kuće Dragutina Tadijanovića, nije izgradio Srbin nego Cincar po narodnosti, Naum Dimović, bogati grčki doseljenik i trgovac, i to prema predaji 1770 godine. Ako pričamo i govorimo o ovom fenomenu i kroz prizmu psihologije, filozofije i sociologije, a ne samo vjere i religije, onda bi bilo po mom mišljenju pošteno i fer da svetište Sv. Petka ima multikonfesionalni karakter; tako je i trebalo biti, pa su u početku dolazili i vjernici pravoslavne vjere, hodočastili su i katolici i muslimani.
Međutim, što uz pomoć politike, što velikosrpske ideologije, Sv. Petka je vremenom pretvorena u jedan impozantan i veličanstven skup hodočasnika iz svih krajeva bivše države, ali dominantno jedne vjere, neki su čak dolazili i bosi i pješačili po nekoliko dana, i tako je Sv. Petka u bivšoj državi poprimila mitski i epski karakter zapravo srpskog svetišta nezabilježen ikad na ovim našim prostorima.
Neodgovorni za vrijeme Domovinskog rata su tu i takvu ideologiju i politiku prepoznali te minirali i potpuno srušili ovu baroknu kapelicu. Problem Sv. Petke ne može se rješavati rušenjem i sakralnim terorizmom. Problem Sv. Petke treba rješavati mirnim putem, tolerantnim dijalogom i prijateljskim razgovorom sva tri naroda. Ako samo jedan narod ili samo jedna religija i vjera prisvoje sebi Sv. Petku onda je to po mom mišljenju zlouporaba religije i vjere u političke svrhe. Jer Sv. Petka odnosno Sv. Paraskeva niti je bila Srpkinja, niti je ikad živjela u Srbiji, niti je našu brodsku kapelu izgradio Srbin, nego Cincar po narodnosti, grčki doseljenik. I zato držim da je potpuno neprimjereno da se nakon ponovne izgradnje, nakon što je srušena, ime Sv. Petke piše ćirilicom. U dva i po stoljeća postojanja ovog svetišta, ime Svete Petke nikada nije bilo na ćirilici. Za pozdraviti je inicijativu velečasnog Pavla Mađarevića i brodskih planinara koji su potakli ideju o ponovnoj izgradnji Sv.Petke te istu realizirali, samo mi nije jasno zašto i zbog čega onda nisu sagradili potpuno identičnu kapelicu po uzoru na izgled stare kapelice, jer ova današnja koju su oni izgradili nema nikakve veze ili je samo malo slična onoj staroj Sv. Petki čiju vam jednu fotografiju iz svoje arhive o starom Brodu na Savi dostavljam u prilogu. Brođani su voljeli ući u unutrašnjost kapele i slikati se za uspomenu, pa tako i ovaj Brođanin na slici, i ne znam zašto ta tradicija nije omogućena i dalje, nego su napravljene rešetke i slika Sv. Petke te njezino ime na ćirilici. Na taj način nikada nećemo uspjeti izgraditi zajedništvo i prirodu istinskog multikonfesionalnog sakralnog turizma o čemu vrlo često pišem i mišljenja sam da bi svaka misa i liturgija trebala biti održana i uz nazočnost katoličkog svećenika i pravoslavnog popa, te muslimanskog hodže. Tek tada bi Sv. Petka poprimila pravi i istinski multikonfesionalni karakter. Ovako, mislim da priča opet ide u krivom smjeru i nakon tri stoljeća.
Ali, to je samo moje mišljenje.
