U Škotskoj sam bio odgajan tako da vjerujem da su policajci dobri ljudi koji će mi uvijek pomoći. Zamislite moje iznenađenje kada sam sa svojih 19 godina prvi put otišao u Ameriku i na Times Squareu u New Yorku pitao policajca gdje je najbliža pošta, a on me zasuo bujicom psovki. Toliko sam se zbunio da sam važna poslovna pisma ubacio u kantu za smeće koja je sličila na poštanski sandučić.







Europljani u principu imaju bolje mišljenje o svojoj državnoj upravi od Amerikanaca, koji su poslovično nepovjerljivi i kritični prema svojim vlastima na svim razinama. Ali oni plaćaju poreze tim vlastima, koje im zauzvrat pružaju razne usluge koje im život čine lakšim. Amerikanci, kao i mnogi građani bogatih zemalja svijeta, uzimaju zdravo za gotovo svoj pravni i regulatorni sistem, državne škole, zdravstvenu zaštitu i mirovinsko osiguranje, ceste, obranu, diplomaciju i velike državne investicije u znanstvena istraživanja, naročito u području medicine. Naravno, često su nezadovoljni tim uslugama i smatraju da one trebaju biti bolje. Ali većina ljudi na zapadu plaća porez. Ako se nekome ne dopada kako se njegov novac troši, o tome se pokreće živahna javna debata, a na redovnim izborima glasači utječu na promjene prioriteta u svojoj zajednici.

Sve ovo je očigledno i praktično se podrazumijeva među stanovnicima bogatih zemalja s efikasnom upravom. Ali veći dio svjetske populacije ne živi u takvim zemljama.

U većim dijelovima Afrike i Azije državna uprava nije u stanju prikupiti poreze i osigurati javne usluge. Društveni ugovor između vlasti i građana – nesavršen i u bogatim zemljama – u siromašnima često ne postoji. Njujorški policajac je bio samo neuljudan (i zauzet reguliranjem prometa). U mnogim zemljama, policajaci koji trebaju štititi građane koriste svoj položaj da im otimaju novac ili da ih progone po nalogu moćnika.

Čak i u zemljama sa srednjim prihodom kao što je Indija, državne škole i bolnice trpe zbog masovnog (nekažnjenog) izbjegavanja plaćanja poreza. Privatni liječnici svojim pacijentima prepisuju injekcije, infuzije i antibiotike, ali država ne kontrolira njihov rad, a mnogi od njih rade bez potrebnih kvalifikacija.

Širom svijeta u razvoju, djeca umiru zato što su rođena na pogrešnom mjestu – ne od egzotičnih i neizlječivih oboljenja, već od običnih dječjih bolesti koje se na zapadu uspješno liječe već sto godina. Bez države koja sigurava rutinsku zdravstvenu zaštitu, djeca u ovakvim zemljama i dalje umiru.

Isto tako, ako su zakonodavni i pravosudni kapaciteti državne uprave nefunkcionalni, i njena poduzeća stagniraju. Bez efikasnog sudstva nema garancija da će inovativni poduzetnici ostvariti zaradu od svojih ideja.

Odsustvo državnih kapaciteta – to jest zaštite i usluga koje se u bogatim zemljama podrazumijevaju – jedan je od glavnih uzroka siromaštva u svijetu. Bez efikasne države koja surađuje sa aktivnim i angažiranim građanstvom, mali su izgledi da se ostvari rast potreban za eliminaciju globalnog siromaštva.

Bogate zemlje često produbljuju ovaj problem. Inozemna pomoć – transfer novca iz bogatih u siromašne zemlje – u nekim slučajevima daje dobre rezultate, naročito u području zdravstvene zaštite. Mnogi ljudi su preživjeli zahvaljujući ovoj pomoći. Ali ona također podriva razvoj lokalnih državnih kapaciteta.

Najočigledniji primjer su afričke zemlje, koje primaju direktnu pomoć u iznosu koji često premaša polovinu njihovog godišnjeg proračuna. Takve vlade ne teže uspostavljanju društvenog ugovora sa građanima, a nisu im nužni ni parlament ni efikasan sistem naplate poreza. Oni odgovaraju samo svojim popustljivim donatorima, koji rade pod pritiskom vlastitog građanstva, koje zahtijeva da se pomogne siromašnim zemljama. Zapadni donatori zasipaju novcem vlade siromašnih zemalja, ponekad i više nego što su ove to tražile.

Kako bi bilo da zaobiđemo državu i novac dajemo direktno siromašnima? Naravno, kratkoročni efekti bi bili bolji, naročito u zemljama u kojima inozemna pomoć ne stiže do siromašnih. Potreban je zapanjujuće mali iznos – 15 američkih centi dnevno od svake odrasle osobe iz bogatog dijela svijeta – da svi ljudi na planeti pređu granicu siromaštva od jednog dolara dnevno.

Ali to nije rješenje. Siromašnim zemljama su prije svega potrebne funkcionalne vlade; isključivanje državne uprave iz jednadžbe popravlja stvari na kraći rok, ali osnovni problem ostaje neriješen. Siromašni ne mogu vječno ovisiti o zdravstvenoj zaštiti kojom se upravlja izvan njihovih zemalja. Inozemna pomoć umanjuje izglede za razvoj siromašnih zemalja, a osnovni uvjet za to je efikasna vlada spremna na suradnju sa stanovništvom i razmišljanje o zajedničkoj budućnosti.

Prva stvar koju možemo učiniti je da spriječimo naše vlade da ovakvim zemljama otežavaju izlazak iz siromaštva. Smanjivanje pomoći je jedna od mogućih mjera, ali ona mora biti podržana kontrolom trgovine oružjem, izmjenama trgovinskih politika i propisa o subvencijama u bogatim zemljama, pružanjem tehničke i savjetodavne pomoći bez financijskog uvjetovanja i razvojem lijekova za bolesti koje pogađaju siromašne. Ne možemo im pomoći slabljenjem njihovih već slabih državnih uprava.

Autor je profesor ekonomije i međunarodnih odnosa na Princetonu (Woodrow Wilson School of public and international affairs), dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2015, autor knjige The great escape: health, wealth, and the origins of inequality / Veliki bijeg: zdravlje, bogatstvo i porijeklo nejednakosti. Popular writings. Letters from America.