Grubo krši Deklaraciju o Domovinskom ratu – između ostalog je objavilo Ministarstvo hrvatskih branitelja u svom očitovanju o tekstu „Jebo vas Vukovar“ Borisa Dežulovića objavljenom na portalu N1. U pitanju je krunski argument u reakciji na taj medijski komentar, pa da vidimo na čemu se točno zasniva.
Deklaracija o Domovinskom ratu usvojena je u Zastupničkom domu Hrvatskog sabora 2000. godine kao dokument koji je trebao ovjeriti politički i svedruštveni konsenzus oko dotične teme. Za njegovo donošenje zaslužna je prije svega tadašnja vlast na čelu sa SDP-om. Stvarnost je odmah demantirala konsenzualnu imaginaciju političara na vlasti i jednako u opoziciji, a naročito onaj dio koji kaže da su deklaraciju izglasali „smatrajući da su temeljne vrijednosti Domovinskog rata jednoznačno prihvaćene od cijeloga hrvatskog naroda i svih građana RH“.
EKSKLUZIVNO: SOA otkrila da je Deklaracija o Domovinskom ratu falsifikat!
SNJEŽANA KOREN: Žrtvama manipuliraju kako bi izjednačavanjem ustaških i komunističkih zločina rehabilitirali NDH
Tikva je pukla ponajprije na tamo sadržanoj tvrdnji da je Hrvatska vodila „pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica“. Jer, ipak nije bilo tako, s obzirom na vojno i političko djelovanje Hrvatske u Bosni i Hercegovini. A konačno ni prilikom oslobađanja RH, spram velikog dijela srpskog naroda u Hrvatskoj.
Propala je stoga neslavno odmah i naznačena svrha po kojoj se deklaracija usvaja “radi zaustavljanja radikalne politizacije Domovinskog rata i zabrinjavajućeg polariziranja hrvatskoga društva, što može imati dalekosežne posljedice“. Najmanje 20 godina sežne, kao što imamo priliku svjedočiti.
Deklamacija, a ne Deklaracija (SCREENSHOT: Narodne novine)
Da ne ulazimo sad u sve detalje te problematike, bezbroj puta javno obrađivane u međuvremenu, spomenut ćemo samo jednu konstataciju povjesničarke Snježane Koren. Ona je prije deset godina napisala znanstveni rad o saborskim deklaracijama, zaključivši da bi se trebale koristiti isključivo za analizu političkih okolnosti u kojima su donošene. Ne, dakle, za razmatranje povijesnih razdoblja na koja se sadržajno odnose.
Kad tako izričito o političkim sintezama analitički progovori historiografska struka, jer Koren nije bila jedina, biva prilično jasno kud se i kamo zasrljalo. Političari su naime tom i sličnim deklaracijama nakanili začepiti usta povjesničarima, ali potonji se srećom nerijetko opiru takvim intencijama. Nisu prozvani u tom navratu, doduše, nego u jednom od narednih, u Deklaraciji o Oluji, šest godina kasnije.
Njome se hrvatski narodni poslanici makar implicitno pačaju upravo u materiju kojom se bavi znanost. Pozivajući se na Deklaraciju o Domovinskom ratu, te izražavajući zabrinutost zbog tužbenih kvalifikacija na Haškom tribunalu, tad je među ostalim zapisano da su „odlučni u nakani da povijesnu istinu o Oluji“, povrh svega o njezinim akterima, obrane „svim legitimnim sredstvima“.
Nabrojali su i ta sredstva, historiografska i pravna i diplomatska. No kao što se imamo nesreću uvjeriti, izvedba je daleko od svake prihvatljive legitimacije. To najviše dolazi do izražaja u političkom reproduciranju i funkcionaliziranju usvojenih neobaveznih i svakako neobavezujućih stajališta.
Meteorološki ceh se nije imao razloga izjašnjavati o saborskom uvidu 2006. godine, ali pravni stručnjaci itekako jesu, a baš se i nisu pretrgnuli. Zato je inicijativu spremno preuzeo najutjecajniji hrvatski pravnik našeg doba, Vladimir Šeks. Najprije povodom jedne, onda i druge navedene deklaracije.
Prvo je tako optužio saborsku kolegicu Vesnu Pusić zbog „teške povrede Deklaracije o Domovinskom ratu“, dok je Deklaraciju o Oluji potpisao u svojstvu tadašnjeg predsjednika Hrvatskog sabora. Pravnici ne potežu olako kvalifikaciju teške povrede. Ako je formalno iole utemeljena, slijedi pravosudno procesuiranje. Ako nije, imamo posla s promišljenom manipulacijom, najčešće političkom. Isti je slučaj s tezom Ministarstva hrvatskih branitelja o Dežulovićevu grubom prekršaju.
Jednostavno, tu se ništa ne može prekršiti, osim što se komentator nije ni dotaknuo „vrijednosti“ koje nameće Deklaracija o Domovinskom ratu. Pozabavio se pervertiranjem i zlorabljenjem vezanih sentimenata u poraću. I više u njegovu tekstu ima pijeteta prema žrtvi Vukovara, ujedno posve univerzalne empatije prema svima koji nevini stradaju, nego u kompletnoj saborsko-deklaracijskoj nakladničkoj groznici.
A treba znati da ona uopće nije oskudna. Nagnojilo se u tih par desetljeća sijaset takvih izdanja na različite teme: rat, Bosna i Hercegovina, Srbija, Šešelj, Stepinac, Hebrang, Slovenija, Hag, invalidi, komunisti, antifašizam, nogomet, izbori, ekologija, itd.
Kao što vidimo, nije preostalo mnogo predmeta o kojima se nisu izjasnili kroz tu literarno-političku formu. I neka samo nastave s evidentnom hiperprodukcijom, uz napomenu da nikakvo kršenje toga nezakonodavnog prenemaganja ni teoretski nije opcija. Na stvari je tek kontinuirana politikantska kampanja i fabricirana dogma prema kojoj nemamo nikakvu dužnost ni odgovornost, pa se za kršenje nikoga ne smije ni prozivati.
Jedini zbiljski prekršaj u ovom primjeru bio je istup ministarstva koje pokušava zastrašiti Dežulovića i ostale koji se usude ponijeti slično njemu. One koji bi otvoreno ustvrdili da ovdje nije riječ tek o deklaraciji, nego o deklamaciji o Domovinskom ratu. O pretencioznoj te ispraznoj priči, i ne samo tome. Na kraju krajeva, faktično je riječ o službenoj ucjeni kompletne javnosti, s državničkih pozicija. Pa, uopće ne bi bilo loše da se na sve malko oglasi i, na primjer, pučka pravobraniteljica.
lupiga
