Kad glumiš cijelim srcem i bićem - ne gine ti delirium tremens...ili tako barem tvrdi sudbina glavnog junaka u novom filmu Gorana Markovića, 'Delirijum Tremens', nedavno premijerno prikazanog na beogradskom FEST-u. Film napisan prema Markovićevu tekstu, po kojem se u Beogradskom dramskom pozorištu godinama igrala i predstava, posvećen je glumcu Predragu Ejdusu i govori o glumcu kojeg prevelika predanost, gotovo ovisnost o glumi, vodi k alkoholu, ludilu i paralizi. I to je istodobno tragično i smiješno.
Na nedavno održanom FEST-u u Beogradu premijerno je prikazan film 'Delirijum Tremens', novi film poznatog srpskog redatelja Gorana Markovića odgovornog za sjajne filmove kao što su 'Variola vera', 'Nacionalna klasa', 'Sabirni centar' i 'Tito i ja'. Film, koji je inače nastao prema Markovićevu dramskom tekstu, prema kojem je i godinama igrana predstava u Beogradskom dramskom pozorištu, posveta je nedavno preminulom glumcu Predragu Ejdusu, koji je u predstavi igrao i glavnu ulogu. Tihomir Tika Stanić, koji je odigrao glavnu ulogu u filmu, na FEST-u je nagrađen za najbolju glavnu ulogu.
Priča filma 'Delirijum Tremens' naglašeno je glumačka, odnosno, kao glavnu okosnicu uzima život jednog glumca, Dagija Popovića, kojeg na početku vidimo kao kroničnog alkoholičara, ali i radoholičara, koji uz bezbrojne predstave svakodnevno radi i na snimanju filmova i serija, predaje na akademiji i općenito se, osim alkoholom, ubija i poslom. Kada se zbog takvog načina života razboli - završi u bolnici najprije zbog problema s mjehurom, zatim zbog alkoholnog ludila iz naslova, pa na kraju i zbog paralize, nađe se u bolesničkoj sobi neurološkog odjela s još tri cimera - Krstom, Džemalom i Dušanom. I dalje smeten delirijem, misli da je na satu glume na akademiji pa svojim cimerima počinje zadavati zadatke, smišljati scene i općenito ih tjerajući da čine nešto što dotad nikad nisu. Time im neočekivano pomaže u oporavku i na neki je način prethodnica vrsti liječenja koje tek slijedi - terapija psihodramom, koje organizira jedna od mlađih liječnica s odjela. No kada dođe vrijeme da se pomogne Dagiju - stvari postaju teže i ozbiljnije.
Kao i mnogi drugi filmovi Gorana Markovića, i 'Delirijum Tremens' naveliko miješa komediju i tragediju, gdje komedija u nekim trenucima debelo prelazi u karikaturu, no nikako ne u bedastoću i kreveljenje, nego istinski smiješnu i simpatičnu karikaturu. Dagijevi cimeri možda jesu ocrtani u grubim potezima, uglavnom definirani tek svojom bolešću ili ozlijedom te u neku ruku i intelektualnom inferiornošću kako Dagiju, tako i terapeutkinji koja im zadaje razne uloge i aspekte iz kojih mogu sagledati svoju traumu - no unatoč su tome uvjerljivi, iskreni i dirljivi, a u većini filma i urnebesno smiješni.
Dagi je pak kompleksna glumačka ličnost - netko koga će barem u ponekom segmentu prepoznati svatko tko se bavi tim i sličnim poslovima, tkogod se 'muva' po kazalištu, filmu i televiziji, no za širu publiku on je isto tako metafora osobe koja od svojih problema bježi u pretvaranje da je netko drugi. Dagi, kako ćemo saznati, u sebi krije ranjeno dijete, nesigurnu osobu koja želi pobjeći od stvarnosti i zbog toga tako glumi i ovdje i ondje, skriva se u Kralju Learu, u Čehovljevu Sorinu, u okorjelom policijskom inspektoru iz TV serije, a kada sve to zamre - u alkoholu. Ono što Dagi u svojem životu ne uspijeva doživjeti i zapravo nije u stanju doživjeti jest podrška, iako je, nakon što završi u bolnici, i ne znajući pruža drugim bolesnicima iz svoje sobe...
Markovićevu novom filmu možda se može zamjeriti da problemu trauma, psihoterapije, pa čak i međuljudskim odnosima između likova pomalo pristupa na razini skice - naznačuje ih dovoljno jasno da gledatelj može sam 'popuniti rupe', ali ne ulazi u preveliku dubinu. No s druge strane, on vrlo uvjerljivo analizira opće mjesto 'genijalnog glumca koji je usput i alkoholičar', o kakvima se u kazališnim i filmskim krugovima uvijek naveliko priča i svatko je od nas čuo barem za jedan primjer takve osobe. Marković ne pokušava opravdati Dagija i njegovo ponašanje, ne pokušava nam čak ni reći da je normalno i razumljivo to što postoji ne tako zanemariv broj glumaca koji tako žive i tako se samouništavaju. On nam, međutim, govori da ti ljudi nisu samo 'pijane budale' ni 'raskalašeni boemi', nego da koji put - čak i ne tako rijetko - u golemoj posvećenosti glumi, umjetnosti postoji jedna duboka bol koju je nekim ljudima teško podnijeti. A ne mogu bez nje.
'Delirijum Tremens' zato je vrlo ozbiljan, ali istodobno i urnebesno smiješan film, snimljen i osmišljen po onoj maksimi da je komedija tragedija s (vremenskim) odmakom. U njemu se tu i tamo dotiču neki širi problemi, kao što je odnos društva prema umjetnicima te odnos liječnika i medicinskog osoblja prema bolesnicima, ali on je zapravo intimna, psihološka drama-komedija o jednom čovjeku i njegovoj borbi sa samim sobom. A to je ona dimenzija ljudskosti zbog koje je uvijek najlakše plakati i smijati se. Goran Marković u ovom filmu barem će vas na trenutke potaknuti da učinite oboje.
tportal
