Za cjelodnevne vrlo mučne i bezvezne rasprave u Hrvatskom saboru o (ne)izboru Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda RH – iako je bila najkvalitetnija među osmero kandidata u dva pozivna kruga – HDZ-Plenkovićev inat predsjedniku RH Zoranu Milanoviću ukazao se u punoj nakaznosti tzv. visoke politike u Bijednoj Našoj: nek’ Hrvatskoj crkne pravosuđe. Ionako je već, takorekuć, u stanju kliničke smrti budući da je nacional-preokretno doba 1990-ih godina – navodno zbog presudnog toucha čeličnom metlom Vladimira Šeksa i ne bez osobnog dopuštenja tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana – kobno inficiralo pravosuđe toksičnim virusom nacionalne i polit-ideološke/stranačke podobnosti, neučinkovitosti, nestručnosti, nepotizma, korupcije, nemara, etc. i danas je tzv. treći stup vlasti izvor najvećeg nezadovoljstva. Unatoč i kritikama međunarodnih institucija zbog izostanka reforme.
Piše: Marijan Vogrinec
Iako je prof. dr. sc. Zlata Đurđević, predstojnica Katedre za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – po općoj ocjeni eksperata koji u pravnoj znanosti i pravosudnoj praksi nešto znače – neusporedivo kvalitetnija kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda RH među ukupno osmero aspiranata u oba kandidacijska kruga, jedina ustavno ovlaštena kandidatkinja predsjednika RH Zorana Milanovića, HDZ-ova tzv. stabilna saborska većina u petak 25. lipnja 2021. ju nije izglasala. Prkosno, iz inata premijera Andreja Plenkovića predsjedniku države Milanoviću kojega Ustav RH – starijom normom od one iz 2017. godine u Zakonu o sudovima o „poštanskom uredu“ Državnog sudbenog vijeća, tzv. javnom pozivu – jedinog obvezuje predložiti tzv. Visokom domu predsjednika/cu Vrhovnog suda RH. Sasvim je sporedno što su u tzv. Visokom domu bili protiv Zlate Đurđević i zastupnici Domovinskog pokreta i tzv. suverenista. Oni su ionako već metastatski kontaminirani kompleksima tipa ustaše-partizani, Hrvati-Srbi, tzv. desno-zeleno-lijevo i tako tim beživotnim temama bliže i daljnje prošlosti, a u sabornici ih ne trebaju ni HDZ niti SDP s tzv. zeleno-lijevim gotovo istomišljenicima.
Sasvim je sporedno – ili još sporednije budući da stalno iskri između Mosta nezavisnih lista i Škorinoga Domovinskog pokreta – što Mostov zastupnik Nikola Grmoja bubne pa ostane živ kako će uvijek glasati protiv kandidata/kinje o kojemu/joj se dogovore HDZ i SDP. Sic transit. Glupost na entu. Unaprijed je protiv, a nema pojma protiv koga, tko će biti taj o kojemu/joj treba glasati. Neozbiljno i neodgovorno od političara – „nezamjenjivog“ već o-ho-ho godina na visokoj državnoj apanaži bez da ju je zaradio nečim vidljivijim na zastupničkom poslu – kojega su birači zadužili glasati za najbolja rješenja ma koja ih opcija ponudi, a ne se unaprijed protiviti jer mu se ne sviđaju predlagači. Pa i dogovori o boljem rješenju od dobroga/lošijeg, o konsenzusu u općem državnom interesu, što je uvijek prihvatljivije od političkih inata tipa nek’ susjedu crkne krava. Tim gore po Most i Grmoju budući da, kad je bubnuo što je bubnuo, nije mislio samo na (ne)spornu mu Zlatu Đurđević.
Komu to odgovara?
Ta vrsta grmojizma nek’ susjedu crkne krava kronična je već karakteristika ‘rvackoga političkog mentaliteta i ponajviše baš zato tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj ne ide pa ne ide. Ni kod kuće niti u međunarodnoj zajednici, gdje ju uglavnom tretiraju kao trinaesto prase. (Vidi neki dan eurounijsku raspravu, u nazočnosti samog Plenkovića, o tzv. stanju u BiH, gdje su se hrvatski europarlamentarci zaludu pjenili o EU-zaboravu jer se ne spominje tzv. konstitutivnosti naroda, jednakopravnost svih triju konstitutivnih izmjenom Izborna zakona, etc. iz zbirke, je li, međuetničkih sporenja u toj zemlji o „neodrživosti/neprihvatljivosti građanskog BiH“.) U hrvatskoj pak sabornici – za cjelodnevne vrlo mučne i bezvezne rasprave o (ne)izboru Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda RH taj se grmojizam nakazno ukazao HDZ-Plenkovićevim inatom nek’ Hrvatskoj crkne pravosuđe. Ionako je već, takorekuć, u stanju kliničke smrti budući da je nacional-preokretno doba 1990-ih godina – navodno zbog presudnog toucha čeličnom metlom Vladimira Šeksa i ne bez osobnog dopuštenja tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana – kobno inficiralo pravosuđe toksičnim virusom nacionalne i polit-ideološke/stranačke podobnosti, neučinkovitosti, nestručnosti, nepotizma, korupcije, nemara, etc. i danas je tzv. treći stup vlasti izvor najvećeg nezadovoljstva.
Komu to odgovara? Vladajućoj polit-ideološkoj opciji koja je kadrovski i ustrojbeno instalirala taj sustav radi osobnih i kastinskih interesa te ga godinama uporno izbjegava reformirati. Unatoč zazornim deformacijama sudačke prakse – koju, sic transit, ne negira ni sama vlast – ali i kritikama međunarodnih institucija i kipećem nezadovoljstvu domaće javnosti. Nije demokracija, ako pravosuđe ne funkcionira učinkovito. Što će reći, je li, ako su zakoni manjkavi/loši, a dnevna sudska praksa promiskuitetna u odnosu na temeljne, općevažeće zahtjeve one božice povezanih očiju s kantarom u lijevoj i mačem u desnoj ruci. I tima i takvima što žele krojiti „pravdu“ u zemlji po kriterijima svojih/kastinskih potreba i trajnijih interesa upravo odgovara status quo u pravosuđu Bijedne Naše.
Nikako jedna međunarodno cijenjena/uvažavana pravna znanstvenica, sveučilišna profesorica, autorica niza respektabilnih radova, stranački neangažirana stručnjakinja koja nikomu ne dopušta politički utjecati na svoja, na argumentima i istini, utemeljena stajališta. Istina, Zlata Đurđević na poziciji predsjednice najviše sudske vlasti ne bi imala ovlasti provesti prijeko potrebnu reformu sustava, ali bi itekako bila čimbenik promjena u pozitivnom smislu. Bez kojih Bijedna Naša ostaje u međunarodnom oku pravno nevjerodostojna i demokratski jako defektna država.
„Ovo je pokazna vježba u kojoj sudjeluju ljudi“, kazao je predsjednik RH Zoran Milanović neki dan za posjeta Delnicama o saborskoj raspravi te o neizglasavanju njegove kandidatkinje za predsjednicu Vrhovnog suda RH i kritici vladajućih zašto nije došao u Hrvatski sabor braniti svoju kandidatkinju, „na kojoj se HDZ iživljava lažima, izmišlja lex Perković… A to je laž. Zlatu kleveću već mjesecima. Predsjedniku RH nije mjesto u Saboru, osim protokolarno, nema što ustajati na poziv Gordana Jandrokovića (HDZ-ov predsjednik Sabora, op. a.). Fascinira me da su se uopće sjetili pozvati me. Predložio sam osobu, a ona zna govoriti za sebe. Da idem u Sabor obrazlagati prijedlog, to je besmisleno. Da se radi o zakonskom, to bi bilo drukčije. Hrvatska je u krizi već dulje vrijeme, jer se vodi kao stranačka prćija. Ne možemo sve nazivati ustavnom krizom (ako se do 15. srpnja 2021. Ne izabere predsjednika/cu Vrhovnog suda RH, op. a.), ali to je nepotreban problem. Moja krivnja je što je gospođa Dalija Orešković postala predsjednica saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sprječavanju sukoba interesa. Da bi bio svjestan toga što se čini Zlati Đurđević, ne moraš biti ni kršćanin, ni musliman niti Židov.“
HDZ-Plenkovićevo prkosno rušenje profesorice Đurđević u ponoj svijesti da je najkvalitetnija kandidatkinja od svih (ne)prijavljenih na oba poziva DSV-a podrazumijeva vraćanje postupka na početak. DSV mora treći put raspisati javni poziv za kandidiranje na poziciju čelnika najviše sudbene vlasti u zemlji – neizvjesno je hoće li se Zlata Đurđević zainatiti, pa se opet kandidirati – a predsjednik Milanović ima opet odlučiti hoće li i koga od prijavljenih predložiti za izbor u tzv. Visokom domu ili će odbiti sve s popisa „poštanskog ureda“ DSV-a. I tako, Jovo nanovo. „Ćerat ćemo se“, odgovorio je Milanović crnogorskom izrekom čim je prvi put čuo HDZ-ove razloge („prvi put se nije javila na javni poziv DSV-a, nego je prihvatila predsjednikovu kandidaturu, time prekršila Zakon o sudovima i sama sebe diskvalificirala u daljnjem postupku za izbor u Vrhovni sud RH“) zbog kojih Zlata Đurđević HDZ-u/Plenkoviću više ne dolazi u obzir ni u kojim okolnostima. „Pričekajmo. Na takvim funkcijama moraju biti ljudi od integriteta, ali ne ljudi koji misle da su iznad svega. Takvih mi je također dosta.“
Milanovićev pak dolazak u Sabor – on to znâ, jer je inteligentniji od svih zajedno što su mu namještali tu zamku – ne bi ništa promijenio u ishodu glasanja, samo bi poznatim ekstremističkim komedijašima u saborskim klupama i za stolom predsjedavajućeg dodatno izložio ponižavanju i sebe i svoju kandidatkinju. Morao bi – u svom poznatom stilu superiornog inteligenta – provući kroz blato već blatne kojekakve zekanoviće, sačiće, bošnjakoviće, jandrokoviće, bačiće, „vitezove (sic transit) jeruzalemske“, injsl. A to mu je ispod časti. S debelim razlogom; nisu njegova razina za uljuđen, argumentiran i svrsishodan dijalog.
Nakon jednodnevne mučne rasprave u kojoj apriorne rušitelje Đurđević, predsjednikove kandidatkinje, uopće nisu zanimale njezine vrlo stručne i moralne reference za čelnicu Vrhovnog suda RH, je li, najsuperiornije u odnosu na konkurenciju, a uoči samog okretanja palca dolje tzv. stabilne saborske većine i njezinoga neizglasavanja u petak, Zlata Đurđević se otvorenim pismom obratila svekolikoj javnosti. Ipak zgroženoj time da političari, odgovorni za najbolja rješenja u državi, dovođenje najboljih na odgovorna upravljačka mjesta – za što su ih birači jedino ovlastili i masno plaćaju – samovoljno i sebično podčinjavaju opći, javni, zajednički interes i boljitak zemlje vlastitim, stranačkim i kastinskim potrebama. Pa će rizik zaostajanja u razvoju biti manje važan od toga da stranačkomu ili polit-ideološkom susjedu crkne krava? Eurostatistika, upravo je objavljeno, drži RH baš na sramotnom repu, iza Bugarske i dlaku iznad Rumunjske, sic transit, što je zvučna pljuska i HDZ-u i drugomandatnom premijeru Andreju Plenkoviću koji domaćoj javnosti na sva usta farba tunele. Nije kako kažu u Uniji i iz Bruxellesa vide Bijednu Našu, nego kako Plenković vidi i kaže? Negdje je jamačno gadan kurzschluss!?
Društvene posljedice
Pod indikativnom agendom „Svoju sam priliku iskoristila, sada je potez na drugima“, predstojnica Katedre za kazneno procesno pravo Zlata Đurđević – koju je i Plenkovićeva vlada više puta „koristila“/predlagala u važnim za državu pravnim aktivnostima na međunarodnom planu i koja je znala oštrim riječima svojedobno kritizirati neke poteze tada SDP-ovog premijera Zorana Milanovića i njegove vlade – ističe u otvorenom pismu kako je „nakon početnih odobravanja uvjetovanih zatečenošću političkih tijela“ njezinim prihvaćanjem predsjednikove kandidature bila podvrgnuta višemjesečnoj diskriminaciji. „Radi se o ustaljenoj praksi difamacije koja dolazi s pozicija moći ili/i strane interesne grupe prema kandidatima za nepolitičke javne dužnosti, a to su najčešće sudačke. U mom slučaju kampanja oštrih javnih kritika i klevetra provođena je kako s pozicija političke moći tako i od strane pojedinih pripadnika sudstva. Bez obzira na moje tvrdnje o neistinitosti kritika i kleveta, etikete i konstrukti su se samo mijenjali i nadograđivali.
Društvene posljedice nijemog prihvaćanja jeftinog etiketiranja dovoljnog za eliminaciju u demokraciji mogu biti vrlo negativne za političke procese. Teze vlasti nisu bile samo obmanjujuće za javnost već i ciljano manipulativno adresirane na različite političke opcije.“ Đurđević potom pobija teze o kršenju Ustava RH i zakona (namijenjenih javnosti i HDZ-ovim koalicijskim partnerima), odbija zahtjev da za kandidaturu mora prethodno dobiti dopuštenje i predsjednika RH i premijera (protivno je neovisnosti predsjednika/ce Vrhovnog suda RH, Ustavu i zakonu), oštro razobličuje laži/klevete da je bila za tzv. lex Perković, protiv europskog uhidbenog naloga za izručenje Njemačkoj hrvatskih državljana Josipa Perkovića i Zdravka Mustača zbog Udbina ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića te neistine o pitanju zastare i nečasnu ulogu sudca Ivana Turudića koji je tada vodio cijeli postupak.
„U programu sam jedina od svih kandidata na prvom i drugom pozivu upozorila na političku smjenu suca Vladimira Primorca u vrijeme socijalističke Jugolavije zbog odbijanja izricanja osuđujućih presuda u postupcima protiv pripadnika ‘Hrvatskog proljeća’, u programu sam predvidjela ukidanje mehanizama koji su relikt iz socijalističkog jugoslavenskog razdoblja za ujednačavanje sudske prakse, a čije ukidanje je dijelom i u ovlasti predsjednika Vrhovnog suda RH“, piše profesorica Đurđević. „Pred (saborskim, op. a.) Odborom za pravosuđe sam jasno rekla da u jednopartijskom socijalističkom sustavu s jedinstvom vlasti nije postojala dioba vlasti pa niti neovisnost sudstva, a još 1996. godine napisala sam i znanstveni rad o ispravljanju neprava socijalističkih država rehabilitacijom žrtava političkog kaznenog progona. Ta politička opcija (tzv. suverenisti, op. a.) na raspravi u Saboru neistinito je navela da sam bila suradnica arbitražnog suca Jakše Barbića u postupku pred međunarodnom arbitražom UNCITRAL, a istina je da sam pred tom arbitražom u okviru odvjetničkog tima Luke Mišetića branila hrvatske interese, a konkretno dokazivala pravičnost kaznenog postupka protiv Ive Sanadera i presude suca Turudića u predmetu INA-MOL koju je upravo u vrijeme vođenja arbitražnog postupka ukinuo Ustavni sud RH.“
Iskrivljeno je i njezino zalaganje za izbor sudaca u parlamentu, kao u većini europskih demokracija, „nasuprot korporativističke organizacije sudstva kao zatvorene profesionalne grupe bez vanjske kontrole“. Piše kako sada ne postoji odgovornost za funkcioniranje pravosuđa: „Politika se izgovara da je pravosuđe neovisno. Međutim, korporativni sustav sudstva u Hrvatskoj kao model koji imamo i koji je neprihvatljiv ne samo iz aspekta sudstva kao demokratske vlasti već ima brojne negativne učinke na učinkovitost, odgovornost, stručnost i etičnost, te pogoduje dezintelektualizaciji, nepotizmu, klijentelizmu i politizaciji sudstva, nije nastao sam od sebe. Formiran je u određenom periodu i po kriterijima koji sasvim sigurno nisu bili u suprotnosti s interesima onih koji su bili u poziciji odlučivanja. Može se postaviti pitanje je li protivljenje demokratskom utjecaju na takav sustav skrb o njegovoj neovisnosti ili zaštita formativnim kadroviranjem dugoročno osiguranih interes kako to vidi hrvatska javnost. Inicijalni utjecaj može se perpetuirati samo ako sustav ostane izoliran i zaštićen od vanjske demokratske kontrole“.
Rječju, ako ostane status quo tipa kadija (HDZ) te tuži, kadija (HDZ) ti sudi. I zato Plenkoviću – koji osobno nema i ne može imati ništa protiv kompetentnosti jedne Zlate Đurđevič, dapače, ali polit-ideološka, je li, stranačka alkemija nešto je sasvim drugo! – ne trebaju slobodoumni ljudi na vodećim pozicijama u državi na koje ne može utjecati i čiji je autoritet u struci neusporedivo vjerodostojniji od njegova u politici. „Negiranjem nastanka ustavne krize neizborom Vrhovnog suda pokazuje se dominacija politike nad sudstvom i skriva demokratska neodgovornost prema građanima za stanje u pravosuđu“, ističe profesorica Đurđević u otvorenom pismu. „Sudbena vlast je vlast, ali da bi to doista bila mora imati demokratski legitimitet i to kroz osobu predsjednika Vrhovnog suda. Taj legitimitet joj delegiraju oni koji imaju izvorni, kako predsjednik tako i zastupnici. Stoga, ako ne bude odabran predsjednik Vrhovnog suda do isteka mandata suca Sesse (Đuro, HDZ-ov adut, povukao je kandidaturu nakon propalog DSV-ova prvog poziva, op. a.) njegovu poziciju preuzima zamjenik koji nema nikakav demokratski legitimitet i postavljen je internim aktom – godišnji raspored poslova predsjednika suda.
Zatvorena interesna pravda
Demokratski izbor čelnika sudske vlasti sukladno Ustavu, zamijenjen je internim aktom sudske vlasti. Sudovi će istina redovito raditi, ali na čelu sudstva neće biti Ustavom određena osoba s ovlastima i odgovornošću za učinkovitost sustava. To znači da će građanima biti oduzete demokratske ovlasti da uređuju sudsku vlast, da je demokracija prestala postojati u odnosu na jednu granu vlasti. Time zastupnici preuzimaju odgovornost za sudbenu vlast i ne postoji kritika koju joj pripisuju, a da time sami sebe ne prozivaju. Izbor nije samo politička odluka, to je delegirani legitimitet svih građana koji, više nego očito, nisu zadovoljni stanjem u pravosuđu, pa će poigravanje s tim legitimitetom svakako doći na naplatu.“ Đurđević također upozorava kako „zajedničke interese politike i sudstva dokazuje kampanja difamacije koja dolazi iz sudačkih redova. Optužbe iz sudačkih redova o tome da bih kao predsjednica protuzakonito postupala, utjecala na predmete (indikativno, jedan je i prvostupanjska presuda HDZ-u za pljačkanje vlastitog naroda, jedinoj polit-ideološkoj opciji među cca 70 registriranih otkako je Bijedne Naše, op. a.), uzimala sucima predmete, da sam sudovima dala etiketu HDZ-a čime me se optužuje ne samo za predsjednikove postupka već i riječi, da sam naknadno korigirala svoj program i njegov sadržaj, a jedino što korigiram cijelo vrijeme su ovakve klevete i laži protiv mene osobno i mog programa.
One samo potvrđuju tezu o sudstvu kao zatvorenoj interesnoj grupi, koja je zbog zaštite svojih interesa i privilegija spremna iznositi čak i neistinite i zlonamjerne tvrdnje. Vidi se da se moji oponenti nalaze u dvije grupe, u sudstvu i u politici. Očito je da sam prepoznata kao prijetnja korporativizmu. (…) Dakle, ako se sprječava moj izbor za predsjednicu Vrhovnog suda kao neovisne i stručne osobe sa svim potrebnim kvalifikacijama, pri čemu se izmišljaju optužbe za moju diskvalifikaciju i to čak po cijenu izazivanja ustavne krize u sudskoj grani vlasti, to se može tumačiti i percipirati kao sprječavanje zatvaranja dionice putem koje politika izvan javnog vidokruga utječe na pravosuđe“. I to je zapravo suština problema: Tuđmanova je politika 1990-ih godina pod dirigentskom palicom Vladimira Šeksa (navodno bivšeg Udbina agenta kodnog naziva „Sova“ i bivšeg člana SKJ/SKH, pa „izbačenog“ iz Partije zbog „nacionalizma“, sic transit) nacionalistički i polit-ideološki očistila pravosuđe od „komunjara“ i Srba, ustrojila ga po svomu i više ga ne želi pustiti sa svog političkog lanca. Sve drugo su priče za malu djecu, a sâm pojam demokracije – još više praksa – u HDZ-Plenkovićevoj interpretaciji sprdnja su nad sprdnjama. Svijest i savjest njihove saborske tzv. stabilne većine pri glasanju protiv Zlate Đurđević upečatljiv su primjer glinemola kojim vrtićka djeca mijese kojekakve smiješne produkte.
