Dio Kugle Zemaljske danas itekako pati zbog „darovane“ tzv. demokracije Danajaca iz Bijele kuće i Pentagona. Tko ne vjeruje neka pita žitelje Afganistana, ratom rashodovanih Iraka, Libije i Sirije…
Kada je nedavno 46. američki predsjednik Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. na Drugom summitu za demokraciju, pod vodstvom Bijele kuće, grlato najavio da će SAD s još 690 milijuna dolara (uz obećanih 400 milijuna na Prvom summitu, sic transit) financirati borbu protiv korupcije, potporu slobodnim/poštenim izborima i unapređenje tehnologija koje idu u prilog demokratskim vladama na Kugli, ne trepnuvši je nabildao licemjerje, je li, ponajvećega svjetskog terminatora istinske demokracije, ljudskih prava i sloboda, izbornog poštenja, itsl., što su aktivisti civilnog društva popratili ili sa skepsom ili otvoreno ismijali. Dovoljno je i s egzoplaneta Keplera-452b baciti okance na lik i djelo dnevno prakticirane demokracije u SAD-u, odnosno one što ju Uncle Sam i milom i silom oktroira drugima širom globusa, pa vidjeti da „pospani Biden“ ne zna što govori. Ili znâ, a to što predmnijeva je drugo ime za bezuvjetnu pokornost interesima i volji prve zemlje megakorporativnog kapitalizma opasnih neokolonijalnih namjera. SAD već dugo nije istinski demokratsko društvo što poštuje ljudska prava i slobode te cijeni čovjeka više no Mamona – ni unutar vlastitog dvorišta, kamoli izvan njega! – nikomu nije uzor, pogotovo potreba.
Na ciljanoj laži, imperijalnom huškanju i vrlo agresivnoj politici tzv. obrane demokratskih vrijednosti ne grade se mir i sigurnost nigdje u svijetu, pa najmanje u Ukrajini. Na tako trulom tlu – demokracija ne može uspjetiAmerička je noćna mora u lažnom celofanu tzv. američkog sna, a tuđa krv, smrti, progoni i spaljena zemlja rezultat su, je li, SAD/NATO-ove tzv. obrane zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života, koje s brat-bratu 10.000 kilometara na drugom kraju Kugle ama baš nitko ne dira! Aktivisti civilnog društva, kako je izvijestila Hina, a prenijeli i neki CRO mediji, „kažu da je malo dokaza o tomu da su zemlje sudionice summita napredovale u unapređenju demokracije te da ne postoji formalni mehanizam koji bi te zemlje tjerao na izvršavanje preuzetih obaveza“. Pa gdje je onda ishlapjelo tih više od 400 milijuna obećanih Bidenovih zelembaća s njegova (prvog) summita 2021. godine, ako je dodatnim obećanjem tranše od 690 milijuna zapravo priznao kiks svog projekta otprije dvije godine te potvrdio aktivističke tvrdnje da se istinska demokracija ne razvija na financijski pogon, već demokratskom politikom kod kuće i u međunarodnim odnosima. A to SAD, za koji američki laureat Pulitzerove nagrade Seymour Myron „Sy“ Hersh tvrdi da je sada, je li, „najagresivnija zemlja na svijetu“, nikad nije znala – naučiti. Pa…
„Kao što često kažemo“, pametuje „pospani Joe“ iz Ovalnog ureda u povodu svoje tzv. demokratske agende, „nalazimo se na povijesnoj prekretnici na kojoj će odluke što ih donosimo sigurno utjecati na stanje svijeta u sljedećih nekoliko desetljeća.“ Da se gorko našalimo, ako te „odluke što ih donosimo“ – a tko smo „mi“ koji ih „donosimo“ u slučaju da Biden ipak, je li, ne misli na sebe kao kralja Svemira i šire okolice!? – ne uskrate Kugli ijedno, kamoli više sljedećih desetljeća. Bolesno stanje već donesenih Uncle Samovih odluka u vezi s Rusijom i Kinom, Sirijom, pa Iranom, Sjevernom Korejom, Jemenom i prije svega Ukrajinom, koje su ucjenama zapadnih tzv. saveznika/partnera na bespogovornu provedbu dovele globalni zdrav razum u predvorje psihijatrije, ne ostavlja nikakvu nadu u tih „nekoliko sljedećih desetljeća“. Demokracija nema šanse ni u samoj Americi, kamoli u „neprijateljskim zemljama“ (sic transit), gdje ju dementan 46. američki predsjednik kalemi silom. Aktivističke statistike u području ljudskih prava ne nalaze iole relevantnijih dokaza da su i države sudionice Bidenovih summita „napredovale u unapređenju demokracije“.
Ako se domina u Ukrajini počnu u domino efektu rušiti u jednom smjeru, ruski predsjednik Vladimir Putin ne samo da će preživjeti nego će i trijumfirati, proglašavajući pobjedu dok će sukob stagnirati do mrtve točke, a podrška Zapada se rasipatiNeprofitna organizacija Freedom House iz Washingtona D.C., koja se bori za demokraciju, političke slobode i ljudska prava u svijetu, objavila je neki dan to da „globalni indeks slobode pada već 17. godinu zaredom“, pa njezina aktivistica Katie LaRoque tvrdi da se „razina slobode smanjila na godišnjoj ljestvici Freedom Housea u 35 zemalja“ te da su „rezultati 77 država koje su sudjelovale na Prvom summitu za demokraciju 2021. godine ostali isti i 2022. godine“. Ove je pak godine – slijedom američkih izrazito toksičnih za demokraciju, ljudska prava i slobode „odluka što ih donosimo“ (SAD/EU/NATO i tzv. saveznici/partneri), koje će „sigurno utjecati na stanje svijeta u sljedećih nekoliko desetljeća“, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski zatražio na Bidenovom summitu „još više oružja kako bismo porazili Rusiju, jer neprijatelji demokracije moraju izgubiti“. Bivši prosječan TV-komedijaš na iznimno odgovornoj poziciji ukrajinskoga državnog lidera, je li, ne zagovara mir i međunarodnu akciju da se on uspostavi te okonča masovna pogibelj i spriječe daljnja zgarišta u njegovoj zemlji, nego traži još oružja i žeđa za još više i ukrajinske i ruske krvi. Ta jastrebovština nema blage veze s mirom i demokracijom, a – ne samo njegova – floskula kako „Ukrajina brani Europu i demokraciju u svijetu“ najveća je globalna obmana što se može čuti o ukrajinskom ratu.
Rusija se ne može pobijediti oružjem bez sudnjeg dana cijele Kugle, bez oceana krvi i himalaja osakaćenih tjelesa na sasvim spaljenoj zemlji, zločinom protiv čovječnosti što ga nekažnjeno čine obje strane. Nije bitno koja više ili koja napada, a koja se brani, jer ga čine. Zločin je zločin! Rat bez zločina nije moguć budući da je i sama pomisao na rat – zločinačka. A ni politički zelen Zelenski niti njegovi (pro)zapadni sufleri, uključivo onih stotinjak američkih vojnih i obavještajnih stručnjaka izravno na ratištu u Ukrajini uključenih u borbene operacije, nemaju pojma o tomu da se demokracija ne uspostavlja oružjem, mržnjom i vojnom pobjedom, nego mirom, dogovorom, ljudskim pravima i slobodama koje isključuju svačiju i svaku dominaciju. Dakako, i američku i svačiju inu, bez razlike. Bidenovi summiti o demokraciju nemaju tu agendu ni u primisli, pa su puka šarena laža za prodavanje magle globalnim političkim hlebincima. „Pospani Joe“ u jednom jest u pravu: „Odluke što ih donosimo sigurno će utjecati na stanje svijeta u sljedećih nekoliko desetljeća.“
Ni CRO premijer što si na ukrajinskoj tragediji iritantno skuplja poene za nekakvu nadnaravno plaćenu političku karijeru na sljemenu EU-a nije propustio hitro podići nogu kad se, je li, konji tzv. prave strane povijesti potkivaju. Lik ima itekako što reći o globalnoj demokraciji, koja je baš u njegovoj zemlji mislena imenica i nepoznat sadržaj. Video-vezom je poručio sudionicima Bidenovog summita, jer oni o tomu „nemaju pojma“, izvijestila je Hina, „da su u Ukrajini napadnuti demokracija i međunarodni poredak utemeljen na pravu (američkom, copy paste eurounijskom, op. a.), odnosno da „Hrvatska (bez predsjednika Zorana Milanovića i silnih mu istomišljenika? – op. a.) stoji iza ukrajinskog vodstva i naroda (nema veze što to vodstvo i narod nisu isto niti isto misle o ratu u svojoj zemlji? – op. a.), jer oni brane vrijednosti slobode, demokracije i mira u svojoj zemlji i za cijeli demokratski svijet“. Veće nebuloze – također copy paste popapagajčenih fraza Joe Bidena, Jensa Stoltenbega, Ursule von der Leyen, Charlesa Michela injsl. – nije se u posljednje vrijeme dalo čuti ni od samoga CRO maloga od bruxelleske kužine, pa… Što sve čovjek s egom poput Tihog oceana i eurokarijernim apetitom neće učiniti ne bi li ostavio dojam upravo tamo, gdje ga mjere apotekarskom vagom!?
Plenković ima itekako osjetljive senzore upravo za to – biti viđen i čujan, sic transit – da se pravodobno, makar video-vezom, zašto ne, pojavi na tzv. mainstream političkim govornicama s globalnim odjekom. Bidenov, je li, Summit demokracije jest takva govornica na kojoj su se – u organizaciji SAD-a, Kostarike, Zambije, Nizozemske i Južne Koreje – ove godine bili pojavili predstavnici 120 država, udruga civilnog društva i tehnoloških kompanija. Vrag će znati, je li, kakve su to „strateški važne nacije“, kako izvješćuju proamerički mediji i prenosi Hina, čije su neke skupine za ljudska prava apostrofirale loše stanje demokracije u dijelu svijeta (npr. u Indiji, Poljskoj, Izraelu…) budući da se narodi na Kugli ne mogu dijeliti na strateški važne, manje važne ili sasvim nevažne. Svaki narod i svaka njegova jedinka jesu i moraju ostati – strateški važnima. Već sama ta podjela – koju mediji nisu isisali iz malog prsta, nego čuli na summitu, pa nekritički prenijeli urbi et orbi – kardinalno je ne samo nedemokratska već protivna međunarodnoj pravnoj stečevini, ljudskim pravima i slobodama.
„Bojim se Danajaca i kada darove nose“ (lat. Timeo Danaos et dona ferentes), kazao bi Publije Vergilije Maron u junačkoj Eneidi, misleći na Grke pod Trojom (Homerove Danajce) i njihova Trojanskog konja, a dio Kugle danas itekako pati zbog „darovane“ tzv. demokracije američkih Danajaca iz Bijele kuće i Pentagona. Tko ne vjeruje neka pita žitelje, je li, do neki dan Afganistana, ratom rashodovanih Iraka, Libije i Sirije, cijelog EU-a natjeranog debelo plaćati američki rat protiv Rusije u Ukrajini (više od 150 milijardâ eura u samo godini dana, a račun je i dalje otvoren!), pa Južne Koreje… Tzv. obrana demokracije o kojoj neuvjerljivo zbore Andrej Plenković i Volodimir Zelenski, a dugoročno će stradavati i patiti nedužan ukrajinski narod (neće kijevski establishment koji zaziva oružje i još krvi!) drastično tlači Europu najvećom inflacijom nakon Drugog svjetskog rata, padom životnog standarda i ekonomije, energetskom i prehrambenom krizom, etc., čime je stara europska demokracija ponižena Trojanskim konjem iz Washingtona. Baš kao i puno mlađa južnokorejska američkom ucjenom da mora slati oružje Kijevu unatoč ustavnoj/zakonskoj zabrani pomaganja zemlji u ratu. Pa se Južna Koreja pravi grbavom: šalje oružje u Poljsku, a ova ga – valjda kao svoje – dostavlja Ukrajini. Pazi, tako da ostanem nevina!? Ni to s mirom i demokracijom nema blage veze.
Pokazalo se da dio eurounijskih tzv. demokrata i mirotvoraca European Peace Facility fond smatra svojim bankomatom, pa beskrupulozno profitiraju na ukrajinskoj krvi i spaljenoj zemlji. Sramota do egzosfere!Još manje dozlaboga moralno prljava, bezobrazna i grabežna praksa nekolicine jastrebovsko-huškačkih eurounijskih zemalja – je li, na čelu s Estonijom i njezinom proturuski zadrtom premijerkom Kajom Kallas – koje Trojanskim konjem Uncle Sama dostavljaju Zelenskom prastaro oružje iz razdoblja komunističkog SSSR-a, obračunavaju ga po cijenama novoga sa Zapada i traže od EU-a i 100-postotnu naknadu unatoč dogovorenih 84 posto realne cijene poslane stare krame. Kakva je to igra demokracije i mirotvorstva za koje se, navodno, zalažu, a SAD bi takve „zapadne vrijednosti“ (sic transit) kalemio u poslijeratnoj Ukrajini!? Demokraciju s figom u džepu i ukrajinski mir na dugom štapu. Novinarka je Jutarnjeg lista Antonija Handabaka neki dan prepričala otkrića portala Politico.eu o sadržaju tajnog, strogo pov. dokumenta o ljigavu licemjerju i moralnom prostituiranju tzv. demokratskih zemalja iz proturuskog tabora Uncle Samovih eurounijskih ancila. “European Peace Facility fond je čiji je cilj zaustaviti sukobe i izgraditi mir u svijetu“, piše Handabaka. „On predstavlja i prvi slučaj da se vojna pomoć pojedinih članica EU nadoknađuje iz zajedničke europske blagajne. Europske zemlje u taj fond uplaćuju prema veličini vlastitog gospodarstva. I dok je javno 27 zemalja članica EU pozdravilo fond, u hodnicima se sada zbog njega vode velike rasprave.“ Pokazalo se da ga dio eurounijskih tzv. demokrata i mirotvoraca smatra svojim bankomatom, pa beskrupulozno profitiraju na ukrajinskoj krvi i spaljenoj zemlji. Sramota do egzosfere!
„Prema dokumentima koje je vidio Politico.eu“, tvrdi novinarka Jutarnjeg, „to su Finska, koja je tražila 100 posto nove nabavne cijene, Latvija (99 posto), Litva (93 posto), Estonija (91 posto), Francuska 71 posto i Švedska (26 posto). Estonija je na prvome mjestu po apsolutnim brojkama, ali i po tome koliko je vojne opreme poslala – tražila je 160 milijuna eura za ranije donacije Ukrajini, od čega je dobila, u skladu s dogovorenih 84 posto povrata, 134 milijuna eura. Politicovi sugovornici Estoniju zbog toga kritiziraju kao izuzetno licemjernu i smatraju da je njezino ponašanje frapantno. Estonija je, kako je rekao jedan diplomat portalu, poslala Ukrajincima Strele, stare sovjetske protuavionske rakete, a tražila nadoknadu kao da je poslala moderne američke sustave Stinger zemlja-zrak.“ Stoga krajnje licemjerno i prljavo, čak morbidno zvuči – čim zine! – ta demokratski nezbrojena Estonka Kaja Kallas, koja je još u siječnju, gotovo navlas istim riječima kao Andrej Plenković na Bidenovu sammitu izvalila notornu glupost: „Ako Ukrajina padne, ugrožena je sloboda drugih krajeva svijeta. Pomažući Ukrajini da brani svoju neovisnost, branimo pravo na slobodu i demokraciju u svim zemljama, uključivo Estoniju“. U huškačkoj praksi prolijevanja ukrajinske krvi, to znači samo jedno: Estonija brani svoj ekstraprofiterski pohod na kruh bez motike, pljačku zajedničkog/javnog novca svih poreznih obveznika EU-a.
Naravno da to nitko proamerički hipnotiziran neće priznati, ali Mamon je jedini „autoritet“ megakorporativnog kapitalizma što stoji iza ideje i grube operacionalizacije neprijateljstava u bratoubilačkoj epizodi u Ukrajini koja nema blage veze ni s demokracijom niti s mirom bez kojega Kugla nema budućnost. A upravo je budućnost najkompetentnija i pozvana suditi o tomu koje su zemlje i njihovi političari – kada je zaista gadno grmjelo – bili na tzv. pravoj strani povijesti, demokratskoj, mirotvornoj i uključivoj. Na taj pravorijek nemaju nikakvo pravo samozvani „arbitri“ tipa Bidena, Von der Leyen, Michela ili Plenkovića u miš-državici na zapadnom Balkanu, sic transit.
Dok je samozvanih pametnjakovića koji o ratovima i narodnim pogibeljima laprdaju miljama daleko od prvih crta bojišnice i naselja što u djeliću sekunde postaju sravnjena zemlja, dok se sami i njihova djeca ne ufaju dohvatiti puške i „ubijati talibane“ u tuđoj zemlji (kako se zločinački sada diči afganistanskim iskustvom povlašteni kukavica princ Harry, je li, vojvoda od Sussexa, sic transit), demokraciji se i miru u svijetu crno piše.
Glede&unatoč, negdje polovicom ožujka je britanski parlament imao tu neugodnu priliku upoznati se s iznimno zloslutnim procjenama o tomu kamo ide svijet, odnosno kako će 2023. godina „odrediti sudbinu cijeloga 21. stoljeća“. U povjerljivom dokumentu britanske vlade zaključuje se o vrlo sumornoj slici Kugle u odnosu na prijeteće ugroze. Prema pisanju The Telegrapha, „sve su veći izgledi da će se međunarodno sigurnosno okruženje će se sljedećih godina dodatno pogoršati. Rizik od eskalacije veći je nego ikad u posljednjim desetljećima“. Taj ugledni medij tvrdi da britanska vlada još od hladnoratovskog doba „nije predstavila sumorniju sliku svjetskih kretanja“; svijet je „danas podijeljen u dvije konkurentske sfere utjecaja, pri čemu Rusija i Kina promiču postzapadni globalni poredak koji je više naklonjen njihovim vlastitim autoritarnim modelima vlasti, nego otvorenoj i transparentnoj demokraciji“. Komentatori Tobias Ellwood i Hamish de Bretton-Gordon tvrde da „unatoč tomu, iako suočen s rastućim povjerenjem u osovini Kina-Rusija, Zapad je zauzeo stajalište negiranja, a međunarodne institucije uspostavljene za zaštitu odnosa u svijetu su paralizirane. Ukrajina je najočitija manifestacija ovoga novog sukoba, a zemlje članice NATO-a uspjele su osigurati pomoć snagama Kijeva. No, sve to bi moglo predstavljati samo početni mali okršaj u novom i daleko složenijem sukobu.
Globalizacija kakvu je svijet poznavao sada umire. Što će je zamijeniti, nejasno je, a povjesničari bi se u budućnosti mogli osvrtati na 2023. kao godinu koja je odredila sudbinu stoljeća. Ako se domina u Ukrajini počnu u domino efektu rušiti u jednom smjeru, ruski predsjednik Vladimir Putin ne samo da će preživjeti nego će i trijumfirati, proglašavajući pobjedu dok će sukob stagnirati do mrtve točke, a podrška Zapada se rasipati. Taj ishod još uvijek postoji kao mogućnost. Unatoč nizu taktičkih pogrešaka na početku sukoba, zapanjujućim žrtvama, snažnim sankcijama i gubitku stotina i stotina borbenih vozila, Putinov narativ još uvijek snažno djeluje i opčinjava ruski narod. Previše Rusa vjeruje da je rat neophodan korak u konačnom zaustavljanju NATO-ovog napredovanja u smjeru istoka i prema njihovoj domovini. Kao što povijest uči, Rusija vrlo dobro podnosi teška vremena“.
Kad je pak riječ o toj naravi sukoba SAD/EU/NATO-a s Rusijom, priče o zapadnim tzv. demokratskim vrijednostima i našem načinu života ne vrijede pola pišljivog boba. Bijela kuća i Pentagon su procijenili da jest trenutak za detonirati već odavna ugrađen proturuski eksploziv na putu prema tzv. najunosnijoj nekretnini na svijetu (dvostruki dr. sc. Slavko Kulić), pa kud’ puklo da puklo. I po cijenu nuklearnog Sarmata, Sotone-2!? Sudnjeg dana na Kugli!? Malo morgen, što će Zapad dočekati da Putin uzdignutih ruku na predaju padne ničice pred „pospanim Joeom“. Nema šanse ni po cijenu sudnjeg dana, koji će jednako progutati i SAD s tzv. saveznicima/partnerima i Rusiju. Svojedobno su i najiskusniji Uncle Samovi političari i vojnici najvišeg ranga upozorili Bijelu kuću da se ne igra širenjem NATO-a na istok, jer je ta nepodopština iznimno opasno izazivanje Rusije i mogući uzrok Trećemu (nuklearnom) svjetskom ratu. Da Zelenski nije naivno pristao na tu zloslutnu igru, gurnuvši svoj narod i zemlju u strahote pogibelji i razaranja, rata u Ukrajini ne bi bilo ni ludih izjava još sumanutijih politikanata o tomu kako „autokracija“ ruskoga i kineskog tipa „agresivno ugrožava demokraciju“ u Europi i svijetu.
„Vrlo poštovani gospodine Predsjedniče“, citira kolumnist Tačno.neta Tomislav Jakić, bivši komentator-mentor HRT-a i savjetnik za vanjsku politiku predsjednika RH Stjepana Mesića, apel 50 uglednih/utjecajnih ljudi američke političke i javne scene predsjedniku SAD-a Billu Clintonu 26. lipnja 1997, „mi potpisnici ovog apela mišljenja smo da su nastojanja što ih vode Sjedinjene Države, a koja su usmjerena na širenje Atlantskog pakta – političko-strateška pogreška povijesnih razmjera. Smatramo da širenje Atlantskog pakra smanjuje sigurnost saveznika i ugrožava stabilnost u Europi.“ Među potpisnicima su se našli bivši ministar obrane (1961.-1968.) i kasnije predsjednik Svjetske banke Robert McNamara, bivši savjetnik predsjednika Reagana za ograničenje naoružanja i zamjenik ministra obrane, direktor CIA-e Stansfield Turner, članovi Vijeća za nacionalnu sigurnost, senatori, sveučilišni profesori, generali, admirali, ljudi s vodećih pozicija u NATO-u, politolozi, veleposlanici, injsl.
Tomislav Jakić zaključuje o toj indikativnoj poruci Billu Clintonu: „Dakle: Rusija nije opasna, a širenje NATO-a treba zaustaviti. Rečeno i napisano godine 1967. Pametnome dosta, samo koliko je takvih još ostalo? Laž je, dakle, da samo Vladimir Putin tvrdi kako je širenje NATO-a opasno. Laž je kako je teza o opasnosti širenja NATO-a novijeg datuma. A pogotovo je laž da je Rusija izmislila to kao povod da – kako se uporno iz dana u dan ponavlja: kršeći zakone i ničim izazvana – napadne Ukrajinu“. Na ciljanoj laži, imperijalnom huškanju i vrlo agresivnoj politici tzv. obrane demokratskih vrijednosti ne grade se mir i sigurnost nigdje u svijetu, pa najmanje u Ukrajini. Na tako trulom tlu – demokracija ne može uspjeti.
