Idealni plaćeni pisac misli ono što piše pa ga ne treba posebno honorirati za učinjene usluge. Daješ mu plaću, a on sve radi upravo onako kako treba, odrađuje što se od njega očekuje, a hrani se klijentelizmom, jer prostor koji mu dodijele u novinama marljivo obrađuje te ubire plodove svog truda, stavi li se na raspolaganje ljudima koji će mu se znati revanširati. Ali to nije neko prostačko podložništvo, nego više kao neka uzajamnost pogleda i shvaćanja, interesna intimizacija, viši stupanj intelektualne i poslovne kooperacije.Tako funkcionira feudalizam u novinama. Kletvenik duguje lojalnost gospodaru, ne napada ga i ne ugrožava mu vitalne intrese. Idealno se prilagođava njegovim potrebama i zadanom okviru, ali čuva privid nezavisnosti dok zastupa ono što mu se čini oportuno. Poslije može tvrditi da je bio “zaslijepljen”, “zaveden”, kad se, naime, zadani smjer promijeni okretom krmila na komandnom mostu. Ne mora, dakle, izdati svoja uvjerenja – ako su njegova uvjerenja prilagodljiva, on sve vidi upravo onako kako treba i kako je najkorisnije…
Misli li doista Jurica Pavičić, filmski kritičar “Jutarnjeg lista”, da je hrvatska kinematografija postala uspješna jer je poslije dva desetljeća jedan film iz domaće produkcije napokon dospio u beznačajnu selekciju popratne priredbe ovogodišnjeg Venecijanskog filmskog festivala, uvršten u tzv. Program Horizonti? Misli. Da ne misli, on to ne bi napisao. Takav je čovjek. Prvo se dovede u stanje da razmišlja u duhu trenutka, a zatim angažirano istupa u novinama. Poslije toga, uslijedit će, možda, neki benefit. Doduše, on je jako ponosan, ne žica i ovu nužno potrebnu podršku Hrvoje Hribar, mom zamorcu nalik predsjednik Hrvatskog audiovizuelnog centra, ne mora odmah, quid pro quo, uzvratiti. Ponosne budale koji se neoprezno založe jer povjeruju u čovjeka i njegov projekt, često ostanu kratkih rukava – znam iz vlastitog iskustva. Dobro, svatko goni svoje himere, a ljudi koji rade u javnosti, novinari recimo, uvijek patetično izlažu svačijem pogledu svoje deluzivne promašaje, pa lako ispadnu smiješni. Kome se to nije dogodilo? Ne smijemo, stoga, o Pavičiću suditi prestrogo. Možda je sve ovo što sad piše o hrvatskoj kinematografiji promašeno, možda on jest drugorazredni filmski kritičar, ali kao esejist iz provincije koji nastoji artikulirati svijest i Horizonte maloga čovjeka – što ja znam, možda po tome zbilja nije loš, iako ne mogu nego prisnažiti riječima njegova bivšeg glavnog urednika Mladena Plešea – Pilaša u “Slobodnoj Dalmaciji”: “O malom čovjeku treba pisati jedino ako ga proždere morski pas!”
“Postoje dva donekle objektivna kriterija po kojem se može mjeriti uspješnost jedne javne kinematografije”, započinje svoj ogled u “Jutarnjem listu” Jurica Pavičić i odmah se ideološki legitimira. Hej, “javna kinematografija”, što je to? Budući da ne postoji “tajna kinematografija”, dok privatni kućni video nije kinematografija, očito je riječ o opreci s – “komercijalnom kinematografijom”. Komercijalna kinematografija je, naprosto, filmska industrija, a ovo o čemu on govori valjda “cinematogrfia artisanale”, umjetnički obrt, umjetnički podžanr, irada suvenira ili dekoracija kakve su se prodavale u zagrebačkoj udruzi “Likum”. Razne lampe, pepeljare, male sličice i sličan šrot, ukratko “javna umjetnost”, za razliku od “komercijalne umjetnosti”, Knifera ili Šuteja koji, kako čujemo, odnedavna imaju veliku prođu jer je ukus građanske publike dosegao modernost, poslije potpune prevlasti Bukovca i kolekcionara poput Sanadera i Vidoševića, tipičnih “malih ljudi” iz splitske provincije kad su se odjednom bili dokopali velikih para…
“Posljednjih desetljeća, hrvatska je javnost opsesivno i sa stanovitom negativnom fascincijom bila obuzeta lošom gledanošću domaćih filmova” ograđuje se Pavičić kao da drži refereat plenumu kulturnih radnika. Za javnost baš i ne znam, ja sam, recimo, pisao da je većina tih domaćih filmova bezvrijedna, da su glupi i neuspjeli, i da ih nitko ne želi gledati. No to sam ja, brutalan i uvijek negativno fasciniran opsesivnim negiranjem elementarnih činjenica, što me navodi da dodam i po koju prejaku riječ, ali upravo je Pavičićev kolega, puno cjenjeniji filmski kritičar “Jutarnjeg lista”, Nenad Polimac, dao podlogu takvom gledanju na stvari kad je napisao da je posljednjih četiri ili pet filmova u produkciji HAVC-a, gledalo prosječno 250 ljudi, što je možda prilično malen auditorij uzme li se u obzir da svako to komorno djelce košta po pet-šest milijuna kuna, odnosno milijun eura. Tek malo više koštala je “Parada” Srđana Dragojevića koju je gledalo oko 600.000 gledalaca, od toga sto hiljada u Hrvatskoj – još tu ne računamo megapopularnu seriju, koja je sad na televiziji išla i reprizno… Negativno fasciniran ili ne, kad čovjek usporedi te podatke, pomisli neizbježno da je učinak hrvatske kinematogrfija otprilike kao da Hribar, njegovih pet prijatelja i Jurica Pavičić sjednu u krug pa stanu “šamarati majmuna”. Hrvatska kinematografija sigurno nije filmska industrija, niti je komercijalna, a je li “javna”, ne znam, budući da prije ovoga članka nisam nikad čuo za tu stvar i mogu s velikim stupnjem sigurnosti potkrijepiti da nikad takav termin nije upotrebljen u svjetskoj litearuturi o filmu. Što je, dakle, osebujni negledani hrvatski film u svjetskoj kinematografiji, to je ovaj Pavičićev termin u novinskoj esejistici ili filmskoj kritici: ejakulat koji donosi neko zadovoljstvo samo onima koji taj “sadržaj” iz sebe istisnu.
“Suočen s tim ozračjem” (odnosno “stanovitom negativnom fascincijom”), nastavlja Pavičić svoj sitni vez, “Hrvatski audiovizuelni centar počeo je programirati nacionalni igrani program kudikamo komercijalnije i popularnije.” Rezultat nije izostao, tvrdi on, i prošle godine za hrvatske je filmove prodano 350.000 ulaznica. Istina, od toga je 150.000 gledalo Brešanovu “Svećenikovu djecu”, a zatim, bio je realativno posjećen i jedan dječji film. To baš ne izgleda kao neki veliki, promišljeni “zaokret” ni nova strategija…
“Obuzeta gledanošću”, kaže dalje Pavičić, “hrvatska javnost i filmska politika izgubile su iz vida drugi kriterij uspješnosti, a to je inozemna vidljivost.”
Pa nije se to gubilo iz vida, nego se naprosto posvuda pisalo kako hrvatski film ne može dobaciti ni do Sarajeva, gdje HAVC sponzorira polovicu bosanskih i srpskih filmova, da se i ne govori o drugim, svjetskim renomiranim festivalima – Veneciji, Cannesu, Berlinu, Torontu, Moskvi, Karlovym Varyma, ili onim američkim, kao što su FILMEX ili Sundance… Tamo nitko nije čuo ni za Hrvatsku, ni za hrvatski film, iako oni srpski i bosanski osvajaju Oscare i Zlatne palme, ulaze u sve službene selekcije, ako ne baš redovno, a ono barem vrlo često.
“I premda bi se protiv oligopolskog sustava velikih filmskih festivala moglo reći štošta lošeg, ostaje činjenica da se tu vidljivost doseže isključivo kroz nekoliko festivalskih ‘mamuta’ koji drmaju svijetom art-filma.” Tu je glupost također napisao Pavičić. Kakvog “svjetskog art-filma?” Art-film ne ide na “oligopolske mamut-festivale”, nego u Motovun i na slična art-alternativna mjesta, gdje se mladi opijaju do izbezumljenosti, jer im policija oduzima travu, a publika i organizatori teturaju kao da ih je ošinula sunčanica. Na mamut-festivale, A-festivale, idu A-filmovi s A-zvijezdama i filmski talenti koji se uspiju probiti zahvaljujući svom osebujnom geniju.
No, sad dolazi vrhunac ovog pavičićevskog apologetskog ogledništva. Objašnjavajući zašto hrvatski film ne pobuđuje zanimanje selektora svjetskih festivala gdje se može uočiti ravnodušnost ravna onoj koju pokazuje domaća publika prema istim tim filmovima, Pavičić piše: “Najopćeniti je razlog generalni gubitak interesa globalnog art-tržišta za Istočnu Europu.”
Kakvu sad Istočnu Europu? Pa jugoslavenska kinematografija nije spadala u tu ladicu zadnjih barem četrdeset godina. Osim toga, najveći europki revival ima – rumunjska kinematografija, ali ne kao “istočnoeuropska”, nego kao europska, a češki i poljski filmovi gledaju se i zastupljeni su na festivalima otprilike kao i njemački, više nego austrijski ili švicarski… Kao, u modi su azijski, lationskoamerički filmovi. Ali uvijek su bili, ako je riječ o talentiranim, velikim autorima, koji otvaraju uvid u nove svjetove. Nema te egide pod kojom možeš prodati hrvatsku filmsku naivu, ne postoji recept po kojem bi mogli radati dokazano netalentirani autori iz poola što ga je formirao Hribar višegodišnjim djelovanjem kroz udrugu HAVC, koja – može li se tako reći, pitam se – funkcionira poput sindikata filmskih propalica. Propalih utoliko što publika ne pomišlja da gleda njihove filmove, a ne pozivaju ih ni na festival turističkog filma u San Sebastianu… Selekcija se u HAVC-u svodi na daj-dam princip, budući da u komisijama sjede sami autori i možeš se okladiti da će svake godine u povjerenstvu koje dodjeljuje po nekoliko milijuna sjediti ili filmski teoretičar Hrvoje Turković, ili njegova žena Snježana Tribuson ili njen brat Goran Tribuson, te da će gotovo svake godine netko od njih s velikim osmjehom na licu otvarati kuvertu u kojoj se nalaze odabranici – And the Money Goes to… A oni su još najuspješniji među svim tim likovima i barem naprave po neku polugledljivu seriju ili filmić, djelce koje nije tako sramotno i glupa kao najveći dio ostale produkcije.
Što je bio povod ovom velikom združenom reklamnom pothvatu Jurice Pavičića i “Jutarnjeg lista”? Na ovogodišnjoj Mostri, u selekciji “Orizzonti”, bit će prikazan film redatelja Ognjena Sviličića – “Takva su prvila” (hrvatsko-srpsko-makedonsko-francuska koprodukcija). Ognjen Sviličić svake godine sjedi u žiriju HAVC-a (to se na novohrvatskom zove: prosudbeno povjerenstvo), ili pak režira, ili piše scenarij, ili popravlja tuđe kao “script doktor”. Tako je ove godine Hrvatska dospjela među 40 zemalja zastupljenih na venecijanskom festivalu, što je ekskluzivni klub koji sačinjava znatan dio članica Ujedinjenih naroda. Filmove koji igraju na “Horizontima” ne da se prebrojiti – Gruzija, Jordan i Palestina imaju po dva, što dosta jasno pokazuje da za Hrvate ipak još donekle vrijedi taj “popust na egzotiku”. Tome zahvaljujući, u Veneciji će prikaziti Sviličićev film. Inače, ove je godine i žena Ognjena Sviličića, Vanja Sviličić, snimila cjelovečernji film, “Zagreb Capuccino”. Na nacionalnom festivalu u Puli, publika ga je film rangirala na šesto mjesto od ukupno osam prikazanih i ocijenila ga sa 3,67 (bolja trojka). Stručni žiri bio je još stroži – ni jedna Arena nije dospjela Sviličiću (osim beznačajne za snimatelja-debitnta). Gotovo sve Arene pokupio je film “Broj 55” Kristijana Milića. No, Milićev film NIJE produkt HAVC-a. Proizvela ga je – Hrvatska televizija. Film koji je otvorio Pulu, krimić Darka Šuvaka, nevjerojatno uspješnog filmskog snimatelja, autora koji radi u Americi – ali u komercijalnoj, ne u “javnoj kinematogrfiji” koja ondje i ne postoji – nije od HAVC-a i od ljubomornih kolega dobio ni filira, pa je sve financirao iz vlastitog džepa. Znači, usprkos HAVC-u, kinematografija još postoji, za hrvatski film ima nade i kad bi kojim slučajem (što nipošto ne priželjkujemo) nekakva tunguska kometa pala na Hrvoja Hribara dok mirno ispija Zagreb-kapućino i mrda njuškicom, filmska industrija ne bi pretrpjela nikakav gubitak (osim moralnoga). Suprotno Pavičiću, koji je u članku o kojemu je riječ izverglao neobično velik broj visokoparno formuliranih bedastoća, neistina i promašenih ocjena, rekao bih da razdoblje Hribareva uprvljanja HAVC-om, bez obzira na fabulozni uspjeh nastupa u popratnoj priredbi Venecijanskog festivala, neće ući u povijest kao Periklovo zlatno doba hrvatske kinematografije.
Izvor: zurnalisti
Misli li doista Jurica Pavičić, filmski kritičar “Jutarnjeg lista”, da je hrvatska kinematografija postala uspješna jer je poslije dva desetljeća jedan film iz domaće produkcije napokon dospio u beznačajnu selekciju popratne priredbe ovogodišnjeg Venecijanskog filmskog festivala, uvršten u tzv. Program Horizonti? Misli. Da ne misli, on to ne bi napisao. Takav je čovjek. Prvo se dovede u stanje da razmišlja u duhu trenutka, a zatim angažirano istupa u novinama. Poslije toga, uslijedit će, možda, neki benefit. Doduše, on je jako ponosan, ne žica i ovu nužno potrebnu podršku Hrvoje Hribar, mom zamorcu nalik predsjednik Hrvatskog audiovizuelnog centra, ne mora odmah, quid pro quo, uzvratiti. Ponosne budale koji se neoprezno založe jer povjeruju u čovjeka i njegov projekt, često ostanu kratkih rukava – znam iz vlastitog iskustva. Dobro, svatko goni svoje himere, a ljudi koji rade u javnosti, novinari recimo, uvijek patetično izlažu svačijem pogledu svoje deluzivne promašaje, pa lako ispadnu smiješni. Kome se to nije dogodilo? Ne smijemo, stoga, o Pavičiću suditi prestrogo. Možda je sve ovo što sad piše o hrvatskoj kinematografiji promašeno, možda on jest drugorazredni filmski kritičar, ali kao esejist iz provincije koji nastoji artikulirati svijest i Horizonte maloga čovjeka – što ja znam, možda po tome zbilja nije loš, iako ne mogu nego prisnažiti riječima njegova bivšeg glavnog urednika Mladena Plešea – Pilaša u “Slobodnoj Dalmaciji”: “O malom čovjeku treba pisati jedino ako ga proždere morski pas!”
“Postoje dva donekle objektivna kriterija po kojem se može mjeriti uspješnost jedne javne kinematografije”, započinje svoj ogled u “Jutarnjem listu” Jurica Pavičić i odmah se ideološki legitimira. Hej, “javna kinematografija”, što je to? Budući da ne postoji “tajna kinematografija”, dok privatni kućni video nije kinematografija, očito je riječ o opreci s – “komercijalnom kinematografijom”. Komercijalna kinematografija je, naprosto, filmska industrija, a ovo o čemu on govori valjda “cinematogrfia artisanale”, umjetnički obrt, umjetnički podžanr, irada suvenira ili dekoracija kakve su se prodavale u zagrebačkoj udruzi “Likum”. Razne lampe, pepeljare, male sličice i sličan šrot, ukratko “javna umjetnost”, za razliku od “komercijalne umjetnosti”, Knifera ili Šuteja koji, kako čujemo, odnedavna imaju veliku prođu jer je ukus građanske publike dosegao modernost, poslije potpune prevlasti Bukovca i kolekcionara poput Sanadera i Vidoševića, tipičnih “malih ljudi” iz splitske provincije kad su se odjednom bili dokopali velikih para…
“Posljednjih desetljeća, hrvatska je javnost opsesivno i sa stanovitom negativnom fascincijom bila obuzeta lošom gledanošću domaćih filmova” ograđuje se Pavičić kao da drži refereat plenumu kulturnih radnika. Za javnost baš i ne znam, ja sam, recimo, pisao da je većina tih domaćih filmova bezvrijedna, da su glupi i neuspjeli, i da ih nitko ne želi gledati. No to sam ja, brutalan i uvijek negativno fasciniran opsesivnim negiranjem elementarnih činjenica, što me navodi da dodam i po koju prejaku riječ, ali upravo je Pavičićev kolega, puno cjenjeniji filmski kritičar “Jutarnjeg lista”, Nenad Polimac, dao podlogu takvom gledanju na stvari kad je napisao da je posljednjih četiri ili pet filmova u produkciji HAVC-a, gledalo prosječno 250 ljudi, što je možda prilično malen auditorij uzme li se u obzir da svako to komorno djelce košta po pet-šest milijuna kuna, odnosno milijun eura. Tek malo više koštala je “Parada” Srđana Dragojevića koju je gledalo oko 600.000 gledalaca, od toga sto hiljada u Hrvatskoj – još tu ne računamo megapopularnu seriju, koja je sad na televiziji išla i reprizno… Negativno fasciniran ili ne, kad čovjek usporedi te podatke, pomisli neizbježno da je učinak hrvatske kinematogrfija otprilike kao da Hribar, njegovih pet prijatelja i Jurica Pavičić sjednu u krug pa stanu “šamarati majmuna”. Hrvatska kinematografija sigurno nije filmska industrija, niti je komercijalna, a je li “javna”, ne znam, budući da prije ovoga članka nisam nikad čuo za tu stvar i mogu s velikim stupnjem sigurnosti potkrijepiti da nikad takav termin nije upotrebljen u svjetskoj litearuturi o filmu. Što je, dakle, osebujni negledani hrvatski film u svjetskoj kinematografiji, to je ovaj Pavičićev termin u novinskoj esejistici ili filmskoj kritici: ejakulat koji donosi neko zadovoljstvo samo onima koji taj “sadržaj” iz sebe istisnu.
“Suočen s tim ozračjem” (odnosno “stanovitom negativnom fascincijom”), nastavlja Pavičić svoj sitni vez, “Hrvatski audiovizuelni centar počeo je programirati nacionalni igrani program kudikamo komercijalnije i popularnije.” Rezultat nije izostao, tvrdi on, i prošle godine za hrvatske je filmove prodano 350.000 ulaznica. Istina, od toga je 150.000 gledalo Brešanovu “Svećenikovu djecu”, a zatim, bio je realativno posjećen i jedan dječji film. To baš ne izgleda kao neki veliki, promišljeni “zaokret” ni nova strategija…
“Obuzeta gledanošću”, kaže dalje Pavičić, “hrvatska javnost i filmska politika izgubile su iz vida drugi kriterij uspješnosti, a to je inozemna vidljivost.”
Pa nije se to gubilo iz vida, nego se naprosto posvuda pisalo kako hrvatski film ne može dobaciti ni do Sarajeva, gdje HAVC sponzorira polovicu bosanskih i srpskih filmova, da se i ne govori o drugim, svjetskim renomiranim festivalima – Veneciji, Cannesu, Berlinu, Torontu, Moskvi, Karlovym Varyma, ili onim američkim, kao što su FILMEX ili Sundance… Tamo nitko nije čuo ni za Hrvatsku, ni za hrvatski film, iako oni srpski i bosanski osvajaju Oscare i Zlatne palme, ulaze u sve službene selekcije, ako ne baš redovno, a ono barem vrlo često.
“I premda bi se protiv oligopolskog sustava velikih filmskih festivala moglo reći štošta lošeg, ostaje činjenica da se tu vidljivost doseže isključivo kroz nekoliko festivalskih ‘mamuta’ koji drmaju svijetom art-filma.” Tu je glupost također napisao Pavičić. Kakvog “svjetskog art-filma?” Art-film ne ide na “oligopolske mamut-festivale”, nego u Motovun i na slična art-alternativna mjesta, gdje se mladi opijaju do izbezumljenosti, jer im policija oduzima travu, a publika i organizatori teturaju kao da ih je ošinula sunčanica. Na mamut-festivale, A-festivale, idu A-filmovi s A-zvijezdama i filmski talenti koji se uspiju probiti zahvaljujući svom osebujnom geniju.
No, sad dolazi vrhunac ovog pavičićevskog apologetskog ogledništva. Objašnjavajući zašto hrvatski film ne pobuđuje zanimanje selektora svjetskih festivala gdje se može uočiti ravnodušnost ravna onoj koju pokazuje domaća publika prema istim tim filmovima, Pavičić piše: “Najopćeniti je razlog generalni gubitak interesa globalnog art-tržišta za Istočnu Europu.”
Kakvu sad Istočnu Europu? Pa jugoslavenska kinematografija nije spadala u tu ladicu zadnjih barem četrdeset godina. Osim toga, najveći europki revival ima – rumunjska kinematografija, ali ne kao “istočnoeuropska”, nego kao europska, a češki i poljski filmovi gledaju se i zastupljeni su na festivalima otprilike kao i njemački, više nego austrijski ili švicarski… Kao, u modi su azijski, lationskoamerički filmovi. Ali uvijek su bili, ako je riječ o talentiranim, velikim autorima, koji otvaraju uvid u nove svjetove. Nema te egide pod kojom možeš prodati hrvatsku filmsku naivu, ne postoji recept po kojem bi mogli radati dokazano netalentirani autori iz poola što ga je formirao Hribar višegodišnjim djelovanjem kroz udrugu HAVC, koja – može li se tako reći, pitam se – funkcionira poput sindikata filmskih propalica. Propalih utoliko što publika ne pomišlja da gleda njihove filmove, a ne pozivaju ih ni na festival turističkog filma u San Sebastianu… Selekcija se u HAVC-u svodi na daj-dam princip, budući da u komisijama sjede sami autori i možeš se okladiti da će svake godine u povjerenstvu koje dodjeljuje po nekoliko milijuna sjediti ili filmski teoretičar Hrvoje Turković, ili njegova žena Snježana Tribuson ili njen brat Goran Tribuson, te da će gotovo svake godine netko od njih s velikim osmjehom na licu otvarati kuvertu u kojoj se nalaze odabranici – And the Money Goes to… A oni su još najuspješniji među svim tim likovima i barem naprave po neku polugledljivu seriju ili filmić, djelce koje nije tako sramotno i glupa kao najveći dio ostale produkcije.
Što je bio povod ovom velikom združenom reklamnom pothvatu Jurice Pavičića i “Jutarnjeg lista”? Na ovogodišnjoj Mostri, u selekciji “Orizzonti”, bit će prikazan film redatelja Ognjena Sviličića – “Takva su prvila” (hrvatsko-srpsko-makedonsko-francuska koprodukcija). Ognjen Sviličić svake godine sjedi u žiriju HAVC-a (to se na novohrvatskom zove: prosudbeno povjerenstvo), ili pak režira, ili piše scenarij, ili popravlja tuđe kao “script doktor”. Tako je ove godine Hrvatska dospjela među 40 zemalja zastupljenih na venecijanskom festivalu, što je ekskluzivni klub koji sačinjava znatan dio članica Ujedinjenih naroda. Filmove koji igraju na “Horizontima” ne da se prebrojiti – Gruzija, Jordan i Palestina imaju po dva, što dosta jasno pokazuje da za Hrvate ipak još donekle vrijedi taj “popust na egzotiku”. Tome zahvaljujući, u Veneciji će prikaziti Sviličićev film. Inače, ove je godine i žena Ognjena Sviličića, Vanja Sviličić, snimila cjelovečernji film, “Zagreb Capuccino”. Na nacionalnom festivalu u Puli, publika ga je film rangirala na šesto mjesto od ukupno osam prikazanih i ocijenila ga sa 3,67 (bolja trojka). Stručni žiri bio je još stroži – ni jedna Arena nije dospjela Sviličiću (osim beznačajne za snimatelja-debitnta). Gotovo sve Arene pokupio je film “Broj 55” Kristijana Milića. No, Milićev film NIJE produkt HAVC-a. Proizvela ga je – Hrvatska televizija. Film koji je otvorio Pulu, krimić Darka Šuvaka, nevjerojatno uspješnog filmskog snimatelja, autora koji radi u Americi – ali u komercijalnoj, ne u “javnoj kinematogrfiji” koja ondje i ne postoji – nije od HAVC-a i od ljubomornih kolega dobio ni filira, pa je sve financirao iz vlastitog džepa. Znači, usprkos HAVC-u, kinematografija još postoji, za hrvatski film ima nade i kad bi kojim slučajem (što nipošto ne priželjkujemo) nekakva tunguska kometa pala na Hrvoja Hribara dok mirno ispija Zagreb-kapućino i mrda njuškicom, filmska industrija ne bi pretrpjela nikakav gubitak (osim moralnoga). Suprotno Pavičiću, koji je u članku o kojemu je riječ izverglao neobično velik broj visokoparno formuliranih bedastoća, neistina i promašenih ocjena, rekao bih da razdoblje Hribareva uprvljanja HAVC-om, bez obzira na fabulozni uspjeh nastupa u popratnoj priredbi Venecijanskog festivala, neće ući u povijest kao Periklovo zlatno doba hrvatske kinematografije.
Izvor: zurnalisti
