Čega se to velike Hrvatine sada boje? Zar je njihova vjera tako krhka? Je li moguće da je Hrvatska doista toliko slaba da ne može pomoći ljudima koji trebaju pomoć? Kakva je to sila – jer nije li ministar Krstičević nedavno obznanio da je Hrvatska regionalna sila – koja ne može nahraniti i zaštititi nekoliko desetaka ljudi koji očajnički trebaju zaštitu?
Premijer Andrej Plenković i njegov šef policije Božinović nisu dugo izdržali. Iako su mjesecima uvjeravali da je šest tisuća dobro opremljenih i obučenih hrvatskih graničnih policajaca dovoljno za »obranu« granice i da se Hrvatska neće povesti za svojim sjevernim i zapadnim susjedama i na granici podignuti ogradu i žicu, proces simboličnog ograđivanja već je započeo.
Plenkovićeva vlada donijela je odluku o »zaprječivanju« cestovnih komunikacija i putova na granici s BiH i Srbijom, što se opravdava željom da se onemoguće »nezakoniti prelasci granice izvan graničnog prijelaza, poboljšanje nadzora granice i suzbijanje svih oblika krijumčarenja«.
To u prijevodu znači da će na 13 lokacija na granici s BiH biti postavljene prepreke poput velikih betonskih blokova ili kanala koji bi trebali onemogućiti prolaz vozila.
Vlada je za odluku o »zaprječivanju« granice blokovima i kanalima – što je vjerojatno samo korak prema podizanju zlokobne Orbanove i Cerarove žilet-žice, koja kod naših desničara već godinama izaziva mokre snove, na granici prema BiH i Srbiji – iskoristila »krizu« na graničnom prijelazu Maljevac kod Siska.
Dvjestotinjak izbjeglica i migranata prije nekoliko dana probilo je kordon bosanskohercegovačke policije, zatraživši otvaranje granice i ulazak u EU. Gotovo svi glavni hrvatski mediji, i tiskani i elektronski, izvještavali su o tom događaju kao da je Hrvatska napadnuta, prizivajući zatvaranje granice i podizanje žice.
Oni opskurniji objašnjavali su pak kako je Hrvatska izložena »invaziji« u organizaciji »soroševaca« i nevladinih »agentura«, koje, dakako, žele potkopati našu kršćansku tradiciju i uništiti hrvatski narod, uvjeravajući pritom da nakon ovih prvih 200 »arapskih i crnačkih invazora« slijede novi kontingenti, što ih Soros već priprema u BiH. Prvi od 20 tisuća novih »invazora« uskoro kreće k Hrvatskoj.
I dok glavnostrujaški mediji pritom jedva prikrivaju rasistički diskurs, ovi drugi, desničarski, uopće ga ne skrivaju. Potonji pritom dodaju i antisemitski narativ. Po tom narativu iza svega stoji, ni više ni manje, nego jedan jedini čovjek, i to 88-godišnjak, koji, prema ovom opskurnom tumačenju, upravlja cijelom migrantskom krizom.
Riječ je, dakako, o 88-godišnjem američkom milijarderu i filantropu mađarsko-židovskih korijena Georgeu Sorosu, kojeg i Hrvati dobro poznaju zahvaljujući prvom predsjedniku Franji Tuđmanu, koji ga je svojedobno proklinjao zbog njegove fundacije Otvoreno društvo, koja je u tranzicijskim zemljama podupirala demokraciju i pluralizam, a potkopavala autoritarce, diktatore i nacionaliste poput njega.
I isti taj Soros danas navodno predvodi »globalističku urotu« i iz pozadine upravlja migrantskim kolonama po cijelom svijetu, bilo da je riječ o onoj latinoameričkoj, koja se baš ovih dana kroz Meksiko probija prema granici sa SAD-om, i na koju Trump upravo šalje vojsku, bilo da je riječ ovoj našoj, u kojoj 200-tinjak »nezakonitih migranata« kod Siska pokušava ući u Hrvatsku, i na koju Plenković i Božinović odgovaraju betonskim blokovima i kanalima.
I jedni i drugi, i marginalni i mainstream mediji, kada je riječ o ovoj temi, dijele zajednički obrazac. Mi smo, dakako, samo žrtve, a oni, stranci, bez obzira na to kako ih nazivali, oni su agresori, odnosno »invazori«. Migranti-agresori nam navodno žele oteti ono što je naše: kuće i imovinu, radna mjesta, žene, našu kulturu i vjeru.
I nije neshvatljivo odsustvo empatije jedino što fascinira u toj jeftinoj fašistoidnoj teoriji zavjere koju nam pokušavaju prodati naši »antiglobalisti« i »suverenisti«.
Zapanjuje još nešto. Jer što nam ovaj dramatični strah od drugoga govori o samopouzdanju naših desničara i nacionalista? Ako je suditi po njihovoj paničnoj reakciji, naime, Hrvatska ne samo da nije snažna i moćna, nego je izrazito slaba i nezaštićena zemlja, kada je može ugroziti šačica migranata.
Čega se to velike Hrvatine sada boje? Zar je njihova vjera tako krhka? Je li moguće da je Hrvatska doista toliko slaba da ne može pomoći ljudima koji trebaju pomoć? Kakva je to sila – jer nije li ministar Krstičević nedavno obznanio da je Hrvatska regionalna sila – koja ne može nahraniti i zaštititi nekoliko desetaka ljudi koji očajnički trebaju zaštitu?
Nakon što je ova zemlja prije dva i pol desetljeća, i to u ratno vrijeme, kada je i sama bila ugrožena, udomila nekoliko stotina tisuća muslimana iz BiH, i ništa joj se nije dogodilo, sada bi našu moćnu i snažnu Hrvatsku trebalo ugroziti nekoliko stotina ili nekoliko tisuća stranaca druge vjere i kulture, bez obzira na to kucaju li oni na naša vrata zato što traže bolji život ili samo bježe od rata.
Pa zar je današnja Hrvatska, članica EU i NATO-a, doista slabija i nemoćnija od Tuđmanove Hrvatske, pa da se mora braniti betonskim gromadama i kanalima na granici, a sutra žicom i vojskom? Što su onda oni radili u međuvremenu? I gdje je tim velikim hrvatskim nacionalistima i suverenistima, pobogu, nestala vjera u sebe i vlastite snage?
novilist
