Matthew Feldman, suradnik britanskog Centra za fašističke, antifašističke i post-fašističke studije: "Nakon sadašnjih izbora doista bi moglo doći do značajnog porasta krajnje desnice u Europskom parlamentu. Ipak, trebamo imati na umu kako će velika većina zastupnika u njegovu sljedećem sazivu nastaviti posvećenost 'europskom projektu', baš kao i milijuni građana europskih zemalja koji imaju bolje historijsko pamćenje."
Zovu ih ekstremnim nacionalistima, euroskepticima, ksenofobima, rasistima. Nerijetki zajednički naziv je desni radikali. Nešto rjeđi: neofašisti ili ekstremni desničari. Od izbijanja financijske krize, stranke krajnje desnice sve su popularnije u Europi, a prema recentnim anketama svoju bi popularnost mogli kapitalizirati na nadolazećim izborima za Europski parlament.
Grčka "Zlatna zora", mađarski "Jobbik", francuski "Nacionalni front", talijanska "Sjeverna liga", nizozemska "Stranka slobode", bugarska "Ataka" i austrijska "Stranka slobode" samo su neke od stranaka koje bi narednih pet godina mogle imati svoje zastupnike u Europskom parlamentu. "Europski projekt pokrenut nakon devastacija uzrokovanih Drugim svjetskim ratom suočava se s dosad najozbiljnijom prijetnjom", napisao je John Palmer u "The Guardianu", komentirajući uspon krajnje desnih pokreta i najavljenu paneuropsku koaliciju što su je povodom izbora za Europski parlament pokrenuli Marine La Pen i Geert Wilders, želeći tako u Europskom parlamentu udružiti snage radikalnih nacionalista protiv europskih integracija, ekonomskih diktata iz Bruxellesa, imigranata i multikulturalizma, kojima suprotstavljaju države-nacije i fundamentalnu narav slobodnog tržišta. Među rečenim strankama, postoje, dakako, razlike.
Na krajnjoj desnici nalaze se politički pokreti poput mađarskog "Jobbika" ili grčke "Zlatne zore", koji iskazuju otvorene simpatije prema nacizmu i kao takve imaju šanse osvajanja drugih ili trećih pozicija u svojim matičnim zemljama, baš kao i nešto "blaže" verzije radikala u Austriji, Nizozemskoj i Finskoj. Kolika se zapravo opasnost krije u porastu ekstremne i radikalne desnice u Europi, po čemu se razlikuju suvremene stranke krajnje desnice od tradicionalnih, desnih ekstremista, i koji su razlozi njihove popularizacije, to su, među ostalima, teme o kojima je "H-Alter" razgovarao s doktorom Matthewom Feldmanom, stručnjakom za fašizam i suvremenu krajnju desnicu u Europi i SAD-u, znanstvenim suradnikom Centra za fašističke, antifašističke i post-fašističke studije (CFAPS) na Sveučilištu Teesside u Velikoj Britaniji.
Svjedočimo li doista rastu krajnje desnice u Europi, uzmemo li u obzir činjenicu na na njihov nedavni uspjeh na nacionalnim izborima, primjerice u Francuskoj i Mađarskoj, i njihovu popularnost u zemljama poput Grčke ili Italije?
Da, smatram kako zaista svjedočimo porastu "populističke" krajnje desnice, strankama orijentiranima na mase čiji je cilj povratak kandidata radikalne desnice na
europskoj i nacionalnoj razini - poput Nacionalne fronte u Francuskoj.
Koji su glavni razlozi rasta popularnosti radikalnih nacionalističkih stranaka u Europi u posljednjih nekoliko godina? Jesu li glavni uzročnici financijska kriza te pripadajuće mjere štednje što se provode u Europi?
Mislim da mjere štednje svakako nisu glavni uzročnici. Baš kao u slučaju razdoblja između dva rata u Njemačkoj, postojalo je mnogo uvjeta koje je ekonomska kriza samo povećala, ali ne i stvorila. Nacizam je bio mali, ali centralizirani i izrazito motivirani pokret prije Velike depresije. Oni su svakako profitirali od kolapsa ekonomije, ali ih ekonomski kolaps nije stvorio. Slično je i u današnjim okolnostima, u kojima su brojne krajnje desne stranke prisutne znatno prije same krize, dok su neke druge, poput onih u Finskoj, doživjele vrhunac popularnosti nakon izbijanja globalne recesije. Kriza je dakle svakako faktor koji utječe na njihovu popularizaciju, ali su drugi čimbenici vjerojatno važniji u objašnjavanju suvremene europske krajnje desnice.
Koji čimbenici?
Riječ je o znatno dugoročnijim fenomenima od ekonomske krize, poput nasrtaja nove krajnje desnice na "islamizaciju" Europe, koja je prisutna zadnje desetljeće na ovim prostorima, posebno u zapadnoj Europi. Jednak fokus populističke desnice su imigranti iz neeuropskih država, prvenstveno s većinskim muslimanskim stanovništvo, kao i Afrike te Azije. To je agenda krajnje desnice već duže vrijeme, ali je tek odnedavno prenesena u politički i društveni mainstream. To se najčešće pakira i opravdava kroz naglašavanje preopterećenosti sustava socijalne pomoći u europskim državama, što se ponekad naziva nativizmom ili šovinizmom socijalne zaštite. Dodatni problem, i to ne samo za krajnju desnicu, je prevelika birokratiziranost EU, koja ne sluša probleme manjih nacija, i uz to ima preveliku kontrolu nad njima. U tom su kontekstu javno najvidljiviji prigovori na europsko upravljanje naspram nacionalnih politika i porast multikulturalizma nasuprot homogene demografije. Kada je riječ o najekstremnijim oblicima desnice, tu su i dalje prisutne brojne teorije zavjere u čijem su fokusu Židovi, muslimani i druge demonizirane skupine.
Koje političke stranke vidite kao nositelje "nove krajnje desnice", a koje kao predstavnike tradicionalnije struje?
Zapadnije krajnje desne stranke imaju tendenciju fokusiranja na fenomen imigracije - prvenstveno kroz strah od "islamizacije" - a istočnije, poput bugarske Atake ili mađarskog Jobbika, imaju "tradicionalniji" antagonizam prema Židovima ili migrantima.
Koje stranke i pokrete možemo točno opisati kao neo- fašističke a koje kao krajnje desne?
To je duže vrijeme predmet akademske rasprave. Na općenitoj razini, neofašistički pokreti imaju programsku tendenciju crpljenja historijskih iskustava međuratnih fašističkih pokreta. Neki to rade na eksplicitne načine, poput CasaPound pokreta u Italiji, koji se nazivaju "Fašistima trećeg milenija". S druge strane, brojne grupacije koje neki znanstvenici nazivaju "novom krajnjom desnicom" namjerno se distanciraju od naslijeđa fašizma i često se koriste jezikom demokracije u zalaganju za ekskluzivniji oblik liberalizma; dobar je primjer Geert Wildersova nizozemska Stranka za slobodu, koja prihvaća određene, historijski gledano, marginalizirane grupe, poput Židova i gejeva, dok druge skupine, poput muslimana, u cijelosti krive za postupke nekolicine ekstremista, poput onih odgovornih za 11. rujna.
Koliko su brojne sameneofašističke grupe, odnosno grupacije ekstremne desnice u Europi?
Još uvijek postoje problematični džepovi neo nacizma u istočnoj Njemačkoj i radikalno desna underground glazbena scena koja još uvijek uspijeva privući, najčešće bijelce, pripadnike radničke klase, u Britaniji, Skandinaviji i drugdje u Europi. Međutim, te grupe, specifične po promicanju karizmatskog vodstva, antisemitizma ili političkog nasilja, polako padaju u sjenu profesionalnijih, stranački organiziranih, političara nove krajnje desnice koji koriste šifrirani jezik.Nasuprot underground rasizmu, koji potiče na nasilje i u nekim slučajevima na revoluciju, političari iz ovih grupa najčešće rade na privlačenju biračkog tijela, bilo na nacionalnoj ili europskoj razini, predstavljajući se umjerenije od političkog ekstremizma.
Može li promjena imagea "nove krajnje desnice" utjecati na njihovo još veće populariziranje?
Vrijeme će pokazati. Mislim da je riječ o dijelu znatno većeg, poprilično fundamentalnog restrukturiranja krajnje desnice u Europi, koja postaje sve profesionalnija i zapravo spremna odbaciti one najradikalnije "tradicionalne" programske dijelove iz prošlosti. Na predstojećim izborima za Europski parlament vidjet ćemo hoće li mnoge od ovih novih, "mekših" stranki ostvariti velike rezultate.
Izbori će biti pokazatelj koliko je ta retorika dvostrukog jezika pomogla krajnjoj desnici da utječe na stajališta prema kojima su njihove historijske reference antidemokratske, rasističke i ponekad potiču na nasilje.
Koje bi posljedice mogle biti za samu društveno-političku klimu u državama gdje su razvidni ovakvi trendovi?
Jedan od ključnih problema je ono što je u Velikoj Britaniji poznato kao "polarizacija zajednice". Stigmatizirane grupe poput muslimana, Roma ili Sintha su podvrgnuti predrasudama, što im otežava interakciju s drugim društvenim skupinama. Kada je riječ o sve većoj prisutnosti krajnje desnice u mainstreamu, krajnja opasnost je smanjivanje demokratskih procedura, kao u slučaju Mađarske. Pomjeranjem javnog diskursa udesno utječe i na način na koji individue iščitavaju poruke mržnje, potičući ih na fizičko nasilje prema metama krajnje desnice. Primjer je Anders Breivik, koji je prije samih napada obilato "pio" iz izvora protujihadskog diskursa. Brojne su dakle opasnosti od sve veće vidljivosti krajnje desnice u javnosti, počevši od samih tenzija unutar zajednice i snižavanja mogućnosti demokratske debate i demokratskih institucija, pa sve do potencijalnog fizičkog nasilja i terorizma.
Krajnja desnica, dakle, radi na "normalizaciji" svoga diskursa, dok se u isto vrijeme može čuti kako , suprotno tomu, neke stranke desnog centra, posebno na minulim nacionalnim i lokalnim izborima, upotrebljavaju jezik desnih radikala kada je, primjerice, riječ o imigraciji.
Mainstream stranke doista imaju tu navadu iskorištavanja i preuzimanja određenih političkih uvjerenja krajnje desnice. Štoviše, neke mainstream stranke su gurnute još desnije zahvaljujući uspješnim izbornim rezultatima krajnje desnih stranki poput austrijskog FPO-a pod Jorgom Haiderom ili norveške Stranke napretka, koja je trenutno u vladajućoj koaliciji. Još bolji primjer toga je način na koji je nedavno Orbanova stranka Fidesz u Mađarskoj otišla još desnije kako bi udovoljila pokretu Jobbik. Dobar primjer se, također, desio prije nekoliko godina u Britaniji, kada je premijer David Cameron izjavio kako multikulturaizam ne funkcinira na isti dan kad je Engleska obrambena liga imala veliki "povratnički" marš u Lutonu. Mnogim promatračima se činilo kao da tajming i nije baš slučajan.
Prema recentnijim anketama moglo bi doći do značajnog povećanja desnih radikala u budućem sazivu Europskog parlamenta, te bi čak mogli i osnovati svoju političku grupu u parlamentu, ovisno o izbornim rezultatima i dogovoru među strankama. Koje je vaše mišljenje o tome?
Ako bi gledali primjere iz prošlosti, onda su izgledi maleni za takvo nešto. Posljednja
takva grupa - za čije je osnivanje potrebno okupljanje 25 zastupnika iz sedam zemalja - izgubila je svoj kvorum nakon što je stranka Velika Rumunjska istupila jer ih je uvrijedila Mussolinijeva unuka! Osobni konflikti na stranačkim vrhovima, uz osjećaje nacionalne superionosti jednih i percipiranu inferiosnost drugih nacija, već su duže vrijeme jedni od ključnih razloga koji sprečavaju bližu kolaboraciju krajnje desnih političkih stranki u Europi. Ne bude li puno više krajnje desnih zastupnika u Europskom parlamentu s identičnim političkim pogledima, mislim da krajnja desnica neće postati dugotrajna i utjecajna na razini Europe kada je riječ o političkoj grupi. Sjetimo se kako francuski Nacionalni front ne želi imati posla s Jobbikom i Zlatnom zorom, koje oni percipiraju kao stranke što imaju previše veze s tradicionalnim poimanjem desnog ekstremizma. Unatoč tome, ovo će biti jedno od ključnih pitanja kojima će se baviti znanstvenici na Studijima fašizma nakon izbora za Europski parlament.
Spomenuli ste odnos Le Pen prema Jobbiku i Zlatnoj zori, koje ona naziva "neonacistima", i pritom odbacuje teze o tome da je Nacionalni front ekstremistička stranka. S druge strane, pak, britanski euroskeptici i po nekima nacionalisti iz UKIP-a se odbijaju udružiti s Le Pen, jer drže kako su i dalje antisemitski raspoloženi.
Nisam siguran da je u UKIP-ovom slučaju riječ o krajnjoj desnici, premda i u njihovim redovima ima takovih aktivista. S druge strane, politički diskurs Le Pen reprezentira upravo "novu krajnju desnicu", koja, dakle, ne zastupa ideje što se baziraju na historijskom nacionalsocijalizmu - kao što to čine neonacisti - ili fašističkim pokretima od prije 1945., koje prakticiraju neofašisti. Sjetimo se da je Le Penin djed, Jean-Marie, bio osuđen za poricanje holokausta kada je Posljednje rješenje nazvao "malim detaljem povijesti". Nesumnjivo je da u Nacionalnom frondu postoje pojedinci koji imaju slične stavove, ali je pod vodstvom Marine Le Pen Nacionalna fronta postala naklonjenija Židovima, dok im je pogonska snaga postala antiislamistička retorika.
Zadnjih je godina sve prisutnija paradoksalna internacionalizacija krajnje desnice u Europi, poput suradnje talijanskih i grčkih nacionalista i neo fašista ili mađarskog Jobbika s krajnje desnim strankama na području Balkana. Je li ovo noviji trend?
S pravom to nazivate pardoksalnim. Međutim, takvih je pojava bilo i prije; još u 1920-im bilo je pokušaja uspostavljanja istinskog "internacionalnog fašizma". Pretpostavlja se da je to počelo s Mussolinijevim fašistima u inozemstvukoji su se razgranali izvan Italije i prije nego je talijanski fašizam stupio na vlast u listopadu 1922. Druga grupa, CINEF, postojala je u Švicarskoj u kasnim 1920-im i pokušavala je ujediniti različite fašističke intelektualce oko istih tema, dok je u 1930-ima, još jedna snažno podržavana grupa od musolinijevske Italije, CAUR, organizirala niz sastanaka kako bi uspostavila internacinalni fašizam koji se pokušavao razlikovati od njemačkog nacionalnog socijalizma i drugih oblika "nordijskih" desnih ekstremista. Potonji su, naravno, postali dominantni u kasnim 1930-ima i ranim 1940-ima - od NDH na istoku
do Milice na zapadu - za vrijeme kratkoročnog nacističkog "novog poretka" u Europi u Drugom svjetskom ratu. Najozloglašeniji pokušaj je utemeljenje Svjetske unije Nacionalih Socijalista i donošenje "Cotswoldove Deklaracije" 1962. godine. To je podrazumijevalo "nacionalnu zajednicu" koja se biološki bazira na arijevskoj rasi, proširenoj preko Atlantika u SAD-u i druge zemlje širom svijeta - čak i u neka neočekivana područja, poput Bliskog istoka ili Latinske Amerike! Pokušaji transnacionalnog fašizma su, dakle, daleko od novoga. Recentni antidžihadski pokreti u tom su kontekstu tek ažuriranje već utemeljenog uzorka suradnje između krajnje desnih pokreta.
Kako se suočiti s ovakvim, sve evidentnijim pojavama?
Istina je da postoje izgledi za velike rezultate krajnje desnice u nadolazećim europarlamentarnim izborima. Pored toga, imamo primjere terorizma, političkih i čak kulturoloških izazova, poput islamofobije, koji zaslužuju pomno proučavanje. To je jedan od načina na koji bi možda mogli, neovisnim znanstvenim pristupom i analizom ovih fenomena, doprinijeti rješavanju problema. Za razliku od znantvenika, aktivisti će zasigurno imati drugačije odgovore na pitanje suočavanja s problemom krajnje desnice, kao što bi drugačiji pristup mogli vidjeti u slučaju europskih političara na nadolazećim izborima, koji će biti suočeni s oponentima krajnje desnice. Dok bi doista moglo doći do značajnog porasta krajnje desnice u Europskom parlamentu, trebamo imati na umu kako će velika većina zastupnika u sljedećem sazivu Europskog parlamenta nastaviti posvećenost "europskom projektu", baš kao i milijuni građana europskih zemalja koji imaju bolje historijsko pamćenje.
Smatrate dakle da antifašistički temelji suvremene Europe, kako tvrde pojedinci, nisu u opasnosti, barem ne u opasnosti od radikalne desnice?
Možda sam optimist, ali smatram da nije. Uz sve brojnije euroskeptike, kao i desne ekstremiste, i dalje postoji veći broj branitelja takvih ideja, koji su svjesni činjenice da europska integracija nije izgrađena samo na ekonomskoj i političkoj suradnji nekad međusobno sukobljenih država, već i na iskustvima totalnog rata i sveprožimajućeg razaranja europskog kontinenta što je možda više od ičega bila zasluga tradicije europskih nacionalizama. Opasnost je, dakle, u sve očiglednijem njihovom pomjeranju iz margine u mainstream, što bi za posljedicu moglo značiti da krajnja desnica neće nestati iz Europe još duže vrijeme.
Izvor: h-alter
Zovu ih ekstremnim nacionalistima, euroskepticima, ksenofobima, rasistima. Nerijetki zajednički naziv je desni radikali. Nešto rjeđi: neofašisti ili ekstremni desničari. Od izbijanja financijske krize, stranke krajnje desnice sve su popularnije u Europi, a prema recentnim anketama svoju bi popularnost mogli kapitalizirati na nadolazećim izborima za Europski parlament.
Grčka "Zlatna zora", mađarski "Jobbik", francuski "Nacionalni front", talijanska "Sjeverna liga", nizozemska "Stranka slobode", bugarska "Ataka" i austrijska "Stranka slobode" samo su neke od stranaka koje bi narednih pet godina mogle imati svoje zastupnike u Europskom parlamentu. "Europski projekt pokrenut nakon devastacija uzrokovanih Drugim svjetskim ratom suočava se s dosad najozbiljnijom prijetnjom", napisao je John Palmer u "The Guardianu", komentirajući uspon krajnje desnih pokreta i najavljenu paneuropsku koaliciju što su je povodom izbora za Europski parlament pokrenuli Marine La Pen i Geert Wilders, želeći tako u Europskom parlamentu udružiti snage radikalnih nacionalista protiv europskih integracija, ekonomskih diktata iz Bruxellesa, imigranata i multikulturalizma, kojima suprotstavljaju države-nacije i fundamentalnu narav slobodnog tržišta. Među rečenim strankama, postoje, dakako, razlike.
Na krajnjoj desnici nalaze se politički pokreti poput mađarskog "Jobbika" ili grčke "Zlatne zore", koji iskazuju otvorene simpatije prema nacizmu i kao takve imaju šanse osvajanja drugih ili trećih pozicija u svojim matičnim zemljama, baš kao i nešto "blaže" verzije radikala u Austriji, Nizozemskoj i Finskoj. Kolika se zapravo opasnost krije u porastu ekstremne i radikalne desnice u Europi, po čemu se razlikuju suvremene stranke krajnje desnice od tradicionalnih, desnih ekstremista, i koji su razlozi njihove popularizacije, to su, među ostalima, teme o kojima je "H-Alter" razgovarao s doktorom Matthewom Feldmanom, stručnjakom za fašizam i suvremenu krajnju desnicu u Europi i SAD-u, znanstvenim suradnikom Centra za fašističke, antifašističke i post-fašističke studije (CFAPS) na Sveučilištu Teesside u Velikoj Britaniji.
Svjedočimo li doista rastu krajnje desnice u Europi, uzmemo li u obzir činjenicu na na njihov nedavni uspjeh na nacionalnim izborima, primjerice u Francuskoj i Mađarskoj, i njihovu popularnost u zemljama poput Grčke ili Italije?
Da, smatram kako zaista svjedočimo porastu "populističke" krajnje desnice, strankama orijentiranima na mase čiji je cilj povratak kandidata radikalne desnice na
europskoj i nacionalnoj razini - poput Nacionalne fronte u Francuskoj.
Koji su glavni razlozi rasta popularnosti radikalnih nacionalističkih stranaka u Europi u posljednjih nekoliko godina? Jesu li glavni uzročnici financijska kriza te pripadajuće mjere štednje što se provode u Europi?
Mislim da mjere štednje svakako nisu glavni uzročnici. Baš kao u slučaju razdoblja između dva rata u Njemačkoj, postojalo je mnogo uvjeta koje je ekonomska kriza samo povećala, ali ne i stvorila. Nacizam je bio mali, ali centralizirani i izrazito motivirani pokret prije Velike depresije. Oni su svakako profitirali od kolapsa ekonomije, ali ih ekonomski kolaps nije stvorio. Slično je i u današnjim okolnostima, u kojima su brojne krajnje desne stranke prisutne znatno prije same krize, dok su neke druge, poput onih u Finskoj, doživjele vrhunac popularnosti nakon izbijanja globalne recesije. Kriza je dakle svakako faktor koji utječe na njihovu popularizaciju, ali su drugi čimbenici vjerojatno važniji u objašnjavanju suvremene europske krajnje desnice.
Koji čimbenici?
Riječ je o znatno dugoročnijim fenomenima od ekonomske krize, poput nasrtaja nove krajnje desnice na "islamizaciju" Europe, koja je prisutna zadnje desetljeće na ovim prostorima, posebno u zapadnoj Europi. Jednak fokus populističke desnice su imigranti iz neeuropskih država, prvenstveno s većinskim muslimanskim stanovništvo, kao i Afrike te Azije. To je agenda krajnje desnice već duže vrijeme, ali je tek odnedavno prenesena u politički i društveni mainstream. To se najčešće pakira i opravdava kroz naglašavanje preopterećenosti sustava socijalne pomoći u europskim državama, što se ponekad naziva nativizmom ili šovinizmom socijalne zaštite. Dodatni problem, i to ne samo za krajnju desnicu, je prevelika birokratiziranost EU, koja ne sluša probleme manjih nacija, i uz to ima preveliku kontrolu nad njima. U tom su kontekstu javno najvidljiviji prigovori na europsko upravljanje naspram nacionalnih politika i porast multikulturalizma nasuprot homogene demografije. Kada je riječ o najekstremnijim oblicima desnice, tu su i dalje prisutne brojne teorije zavjere u čijem su fokusu Židovi, muslimani i druge demonizirane skupine.
Koje političke stranke vidite kao nositelje "nove krajnje desnice", a koje kao predstavnike tradicionalnije struje?
Zapadnije krajnje desne stranke imaju tendenciju fokusiranja na fenomen imigracije - prvenstveno kroz strah od "islamizacije" - a istočnije, poput bugarske Atake ili mađarskog Jobbika, imaju "tradicionalniji" antagonizam prema Židovima ili migrantima.
Koje stranke i pokrete možemo točno opisati kao neo- fašističke a koje kao krajnje desne?
To je duže vrijeme predmet akademske rasprave. Na općenitoj razini, neofašistički pokreti imaju programsku tendenciju crpljenja historijskih iskustava međuratnih fašističkih pokreta. Neki to rade na eksplicitne načine, poput CasaPound pokreta u Italiji, koji se nazivaju "Fašistima trećeg milenija". S druge strane, brojne grupacije koje neki znanstvenici nazivaju "novom krajnjom desnicom" namjerno se distanciraju od naslijeđa fašizma i često se koriste jezikom demokracije u zalaganju za ekskluzivniji oblik liberalizma; dobar je primjer Geert Wildersova nizozemska Stranka za slobodu, koja prihvaća određene, historijski gledano, marginalizirane grupe, poput Židova i gejeva, dok druge skupine, poput muslimana, u cijelosti krive za postupke nekolicine ekstremista, poput onih odgovornih za 11. rujna.
Koliko su brojne sameneofašističke grupe, odnosno grupacije ekstremne desnice u Europi?
Još uvijek postoje problematični džepovi neo nacizma u istočnoj Njemačkoj i radikalno desna underground glazbena scena koja još uvijek uspijeva privući, najčešće bijelce, pripadnike radničke klase, u Britaniji, Skandinaviji i drugdje u Europi. Međutim, te grupe, specifične po promicanju karizmatskog vodstva, antisemitizma ili političkog nasilja, polako padaju u sjenu profesionalnijih, stranački organiziranih, političara nove krajnje desnice koji koriste šifrirani jezik.Nasuprot underground rasizmu, koji potiče na nasilje i u nekim slučajevima na revoluciju, političari iz ovih grupa najčešće rade na privlačenju biračkog tijela, bilo na nacionalnoj ili europskoj razini, predstavljajući se umjerenije od političkog ekstremizma.
Može li promjena imagea "nove krajnje desnice" utjecati na njihovo još veće populariziranje?
Vrijeme će pokazati. Mislim da je riječ o dijelu znatno većeg, poprilično fundamentalnog restrukturiranja krajnje desnice u Europi, koja postaje sve profesionalnija i zapravo spremna odbaciti one najradikalnije "tradicionalne" programske dijelove iz prošlosti. Na predstojećim izborima za Europski parlament vidjet ćemo hoće li mnoge od ovih novih, "mekših" stranki ostvariti velike rezultate.
Izbori će biti pokazatelj koliko je ta retorika dvostrukog jezika pomogla krajnjoj desnici da utječe na stajališta prema kojima su njihove historijske reference antidemokratske, rasističke i ponekad potiču na nasilje.
Koje bi posljedice mogle biti za samu društveno-političku klimu u državama gdje su razvidni ovakvi trendovi?
Jedan od ključnih problema je ono što je u Velikoj Britaniji poznato kao "polarizacija zajednice". Stigmatizirane grupe poput muslimana, Roma ili Sintha su podvrgnuti predrasudama, što im otežava interakciju s drugim društvenim skupinama. Kada je riječ o sve većoj prisutnosti krajnje desnice u mainstreamu, krajnja opasnost je smanjivanje demokratskih procedura, kao u slučaju Mađarske. Pomjeranjem javnog diskursa udesno utječe i na način na koji individue iščitavaju poruke mržnje, potičući ih na fizičko nasilje prema metama krajnje desnice. Primjer je Anders Breivik, koji je prije samih napada obilato "pio" iz izvora protujihadskog diskursa. Brojne su dakle opasnosti od sve veće vidljivosti krajnje desnice u javnosti, počevši od samih tenzija unutar zajednice i snižavanja mogućnosti demokratske debate i demokratskih institucija, pa sve do potencijalnog fizičkog nasilja i terorizma.
Krajnja desnica, dakle, radi na "normalizaciji" svoga diskursa, dok se u isto vrijeme može čuti kako , suprotno tomu, neke stranke desnog centra, posebno na minulim nacionalnim i lokalnim izborima, upotrebljavaju jezik desnih radikala kada je, primjerice, riječ o imigraciji.
Mainstream stranke doista imaju tu navadu iskorištavanja i preuzimanja određenih političkih uvjerenja krajnje desnice. Štoviše, neke mainstream stranke su gurnute još desnije zahvaljujući uspješnim izbornim rezultatima krajnje desnih stranki poput austrijskog FPO-a pod Jorgom Haiderom ili norveške Stranke napretka, koja je trenutno u vladajućoj koaliciji. Još bolji primjer toga je način na koji je nedavno Orbanova stranka Fidesz u Mađarskoj otišla još desnije kako bi udovoljila pokretu Jobbik. Dobar primjer se, također, desio prije nekoliko godina u Britaniji, kada je premijer David Cameron izjavio kako multikulturaizam ne funkcinira na isti dan kad je Engleska obrambena liga imala veliki "povratnički" marš u Lutonu. Mnogim promatračima se činilo kao da tajming i nije baš slučajan.
Prema recentnijim anketama moglo bi doći do značajnog povećanja desnih radikala u budućem sazivu Europskog parlamenta, te bi čak mogli i osnovati svoju političku grupu u parlamentu, ovisno o izbornim rezultatima i dogovoru među strankama. Koje je vaše mišljenje o tome?
Ako bi gledali primjere iz prošlosti, onda su izgledi maleni za takvo nešto. Posljednja
takva grupa - za čije je osnivanje potrebno okupljanje 25 zastupnika iz sedam zemalja - izgubila je svoj kvorum nakon što je stranka Velika Rumunjska istupila jer ih je uvrijedila Mussolinijeva unuka! Osobni konflikti na stranačkim vrhovima, uz osjećaje nacionalne superionosti jednih i percipiranu inferiosnost drugih nacija, već su duže vrijeme jedni od ključnih razloga koji sprečavaju bližu kolaboraciju krajnje desnih političkih stranki u Europi. Ne bude li puno više krajnje desnih zastupnika u Europskom parlamentu s identičnim političkim pogledima, mislim da krajnja desnica neće postati dugotrajna i utjecajna na razini Europe kada je riječ o političkoj grupi. Sjetimo se kako francuski Nacionalni front ne želi imati posla s Jobbikom i Zlatnom zorom, koje oni percipiraju kao stranke što imaju previše veze s tradicionalnim poimanjem desnog ekstremizma. Unatoč tome, ovo će biti jedno od ključnih pitanja kojima će se baviti znanstvenici na Studijima fašizma nakon izbora za Europski parlament.
Spomenuli ste odnos Le Pen prema Jobbiku i Zlatnoj zori, koje ona naziva "neonacistima", i pritom odbacuje teze o tome da je Nacionalni front ekstremistička stranka. S druge strane, pak, britanski euroskeptici i po nekima nacionalisti iz UKIP-a se odbijaju udružiti s Le Pen, jer drže kako su i dalje antisemitski raspoloženi.
Nisam siguran da je u UKIP-ovom slučaju riječ o krajnjoj desnici, premda i u njihovim redovima ima takovih aktivista. S druge strane, politički diskurs Le Pen reprezentira upravo "novu krajnju desnicu", koja, dakle, ne zastupa ideje što se baziraju na historijskom nacionalsocijalizmu - kao što to čine neonacisti - ili fašističkim pokretima od prije 1945., koje prakticiraju neofašisti. Sjetimo se da je Le Penin djed, Jean-Marie, bio osuđen za poricanje holokausta kada je Posljednje rješenje nazvao "malim detaljem povijesti". Nesumnjivo je da u Nacionalnom frondu postoje pojedinci koji imaju slične stavove, ali je pod vodstvom Marine Le Pen Nacionalna fronta postala naklonjenija Židovima, dok im je pogonska snaga postala antiislamistička retorika.
Zadnjih je godina sve prisutnija paradoksalna internacionalizacija krajnje desnice u Europi, poput suradnje talijanskih i grčkih nacionalista i neo fašista ili mađarskog Jobbika s krajnje desnim strankama na području Balkana. Je li ovo noviji trend?
S pravom to nazivate pardoksalnim. Međutim, takvih je pojava bilo i prije; još u 1920-im bilo je pokušaja uspostavljanja istinskog "internacionalnog fašizma". Pretpostavlja se da je to počelo s Mussolinijevim fašistima u inozemstvukoji su se razgranali izvan Italije i prije nego je talijanski fašizam stupio na vlast u listopadu 1922. Druga grupa, CINEF, postojala je u Švicarskoj u kasnim 1920-im i pokušavala je ujediniti različite fašističke intelektualce oko istih tema, dok je u 1930-ima, još jedna snažno podržavana grupa od musolinijevske Italije, CAUR, organizirala niz sastanaka kako bi uspostavila internacinalni fašizam koji se pokušavao razlikovati od njemačkog nacionalnog socijalizma i drugih oblika "nordijskih" desnih ekstremista. Potonji su, naravno, postali dominantni u kasnim 1930-ima i ranim 1940-ima - od NDH na istoku
do Milice na zapadu - za vrijeme kratkoročnog nacističkog "novog poretka" u Europi u Drugom svjetskom ratu. Najozloglašeniji pokušaj je utemeljenje Svjetske unije Nacionalih Socijalista i donošenje "Cotswoldove Deklaracije" 1962. godine. To je podrazumijevalo "nacionalnu zajednicu" koja se biološki bazira na arijevskoj rasi, proširenoj preko Atlantika u SAD-u i druge zemlje širom svijeta - čak i u neka neočekivana područja, poput Bliskog istoka ili Latinske Amerike! Pokušaji transnacionalnog fašizma su, dakle, daleko od novoga. Recentni antidžihadski pokreti u tom su kontekstu tek ažuriranje već utemeljenog uzorka suradnje između krajnje desnih pokreta.
Kako se suočiti s ovakvim, sve evidentnijim pojavama?
Istina je da postoje izgledi za velike rezultate krajnje desnice u nadolazećim europarlamentarnim izborima. Pored toga, imamo primjere terorizma, političkih i čak kulturoloških izazova, poput islamofobije, koji zaslužuju pomno proučavanje. To je jedan od načina na koji bi možda mogli, neovisnim znanstvenim pristupom i analizom ovih fenomena, doprinijeti rješavanju problema. Za razliku od znantvenika, aktivisti će zasigurno imati drugačije odgovore na pitanje suočavanja s problemom krajnje desnice, kao što bi drugačiji pristup mogli vidjeti u slučaju europskih političara na nadolazećim izborima, koji će biti suočeni s oponentima krajnje desnice. Dok bi doista moglo doći do značajnog porasta krajnje desnice u Europskom parlamentu, trebamo imati na umu kako će velika većina zastupnika u sljedećem sazivu Europskog parlamenta nastaviti posvećenost "europskom projektu", baš kao i milijuni građana europskih zemalja koji imaju bolje historijsko pamćenje.
Matthew Feldman: "Europska integracija nije izgrađena samo na ekonomskoj i političkoj suradnji nekad međusobno sukobljenih država, već i na iskustvima totalnog rata i sveprožimajućeg razaranja, što je možda više od ičega bila "zasluga" tradicije europskih nacionalizama. (ytb-prtsc)
Smatrate dakle da antifašistički temelji suvremene Europe, kako tvrde pojedinci, nisu u opasnosti, barem ne u opasnosti od radikalne desnice?
Možda sam optimist, ali smatram da nije. Uz sve brojnije euroskeptike, kao i desne ekstremiste, i dalje postoji veći broj branitelja takvih ideja, koji su svjesni činjenice da europska integracija nije izgrađena samo na ekonomskoj i političkoj suradnji nekad međusobno sukobljenih država, već i na iskustvima totalnog rata i sveprožimajućeg razaranja europskog kontinenta što je možda više od ičega bila zasluga tradicije europskih nacionalizama. Opasnost je, dakle, u sve očiglednijem njihovom pomjeranju iz margine u mainstream, što bi za posljedicu moglo značiti da krajnja desnica neće nestati iz Europe još duže vrijeme.
Izvor: h-alter
