Tito i antifašisti su danas na margini, ali to im nije prvi put, ondje su bili i kada su krenuli u NOB kao šačica istinskih patriota i revolucionarnih idealista. I zato im je bolje biti i skrajnut na marginu nego da ih se gura u hrvatsko-bratstvujući zagrljaj s onima s kojima nisu htjeli imati ništa. U to sveto ništa ni danas nitko nije ovlašten dirati.
Izgleda da su čelnici hrvatske državne vlasti poslije duljeg mozganja smislili način kako zaustaviti plimu refašizacije, tj. reustašizacije koja zapljuskuje zemlju. Ispričat će se hrvatskim fašistima. Ne, neće oni to učiniti, daleko bilo, nekom gestom formalnog izvinjenja, jer za tako nešto, sve kada bi i htjeli, nemaju mandat onih koji su ih izabrali. Neće se odreći ni NOB-a i partizanstva, jer bi to čak bilo i protustavno, budući da je hrvatski Ustav sročen tako da antifašizam tretira barem na papiru kao jedan od zaglavnih kamenova današnje države. Nečega drugog su se oni dosjetili. Obavit će neku vrstu fejsliftinga NOB-a kako bi postao prihvatljiv i Hrvatima tvrđih nacionalnih osjećaja, pa čak će obaviti i njegovu dezinfekciju, kako bi ga prihvatili i oni osobito gadljivi na partizanski antifašizam. A ti su danas,
znamo, opet - kao zapete puške - za dom spremni.
Upravo je to smisao mješovitih partizansko-ustaških svetkovina koje u posljednje vrijeme organizira splitski gradonačelnik Ivo Baldasar. Najprije u povodu Dana pobjeda nad fašizmom, a onda i povodom Dana antifašističke borbe, Baldasar je simbolički spleo prste hrvatskih antifašista i hrvatskih fašista, pod geslom da su se i jedni i drugi borili svaki na svoj način za ovo što danas imamo. Neovisnu hrvatsku državu. Nije, razumije se, jasno kako mogu imati isti cilj dvije strane u ratu koje su bile ne samo sječimice suprotstavljene nego su se, koliko god se dalo, i međusobno ubijale. Ali, Baldasar time ne mora razbijati glavu. Tu partizansko-ustašku kvadraturu kruga patentirao je davno prije njega još Franjo Tuđman, s tim da prvom hrvatskom predsjedniku nije bilo suđeno da u tome uspije.
Njegova ideja o miksanju partizanskih i ustaških kostiju u spomen području Jasenovac naišla je u Evropi i u svijetu na zid hladnog odbijanja, među ostalim i zato što se tada ondje antifašizam više nosio nego danas. Znalo se da čak i na razini elementarnih kemijskih činjenica - miješanjem crnog i crvenog dobiva se smeđe - to ne može završiti dobro i Hrvatskoj je ta revizionistička ludost naprosto zabranjena. Danas, međutim, u njenom evro-atlantskom okruženju nema više tolike osjetljivosti za razna brljavljenja po antifašizmu, a stvar je sigurno olakšana i time što se ovim sada bavi ne hrvatska proustaška desnica, nego kultiviranija i predvidljivija centrumaška ljevica. I tako je, eto, Ivo Baldasar dobio otvoren prostor da se nakon desetljeća i pol-dva igra malog, crvenog Tuđmana, pri čemu se njegovi šefovi u SDP-u višetjednom šutnjom odbijaju izjasniti što o tome
misle.
Tako bi se moglo pomisliti da splitski gradonačelnik na svoju ruku miri hrvatsko crno s hrvatskim crvenim, što izgleda utoliko iritantnije što se događa u gradu koji je u neku ruku majka hrvatskog partizanskog pokreta (jer ovaj je postao masovan i multietičan tek kada su se Splićani digli na oružje i povezali se sa srpskim ustanicima u dalmatinskom zaleđu). Ali, to je, naravno, naivna pretpostavka. Nije Baldasar od onih koji se ističu nekakvom velikom samoinicijativnošću, a nisu bogami ni njegovi šefovi u Zagrebu od onih koji bi to, pogotovo u ovakvim stvarima, dozvoljavali. Dakle, zagrebačka partijska centrala sigurno je upoznata što on radi i prešutno se složila kako to radi, što, uostalom, odražava i stavove šireg državnog vodstva. To se lijepo kao na školskoj tabli vidjelo i na nedavnom obilježavanju Dana antifašističke borbe u šumi Brezovica.
Ondje se i predsjednik Ivo Josipović uključio u spomenuti fejslifting NOB-a, i to dvjema stvarima koje je spomenuo i posebno podvukao u svome govoru - da je Tito bio Hrvat, i da je njegovu bistu u svome uredu držao i prvi hrvatski predsjednik Tuđman. Da, Tito je Hrvat, to je općepoznata i općeprihvaćena činjenica (iz čega su se svojeglavo isključili samo oni koji tvrdo vjeruju da je bio sin ruskog grofa, i slične zamlate). I što onda?! Je li to neka njegova posebna, bogomdana vrlina, koja bi se ugasila da je nekim slučajem bio Srbin? Ne, nije Josipović tako prizeman tip da bi se spustio na tu razinu, njegov problem je u nečemu drugom. U tome što Tita portretira ne za svake oči, nego prvenstveno za oči hrvatskih nacionalističkih zelota i novoustaša. Njima se on obraćao u Brezovici u namjeri da im Tita učini prihvatljivim, ili barem manje neprihvatljivim, što je naprosto deplasirano.
Jer nema ništa prirodnije od toga da oni njega mrze, kao što nema ništa prirodnije od toga da je on mrzio njih. To je naprosto zadana dijalektika međusobnih odnosa fašista i antifašista, u koju se Josipović nije pozvan pačati, kao što nije trebao otkrivati toplu vodu ni izjavljujući da je to što je Tito bio na čelu partizanskog pokreta najbolji dokaz da nema znaka jednakosti između hrvatstva i ustaštva. Jer, što s tim?! Nitko normalan ne vjeruje u takav znak jednakosti, hrvatstvo i ustaštvo doista nisu isto (iako se ponekad opasno približavaju jedno drugom), i neka se predsjednik drži tih normalnih, jer nije valjda odjednom odlučio postati predsjednik onih koji to nisu. Nije jasno ni zašto bi baš sada trebalo apostrofirati staru, odavno dobro poznatu činjenicu da je Franjo Tuđman držao Titovu bistu u svome uredu. Pa, zna se da je ona tamo bila postavljena iz pragmatičnog motiva motiva tzv. pomirbe i tu nema Eventualno novo svjetlo u to bi unijelo samo da se pokuša odgonetnuti bi li se Tito složio da mu bista bude u Tuđmanovom uredu, ali, naravno, to Josipoviću nije palo na pamet. Ono što mu očito jeste bilo na pameti je da Tita provuče kroz dezinfekcijski rastvor tuđmanizma, i tako na maršala prenese barem mrvicu pijeteta i ljubavi koji u zadrtoj proustaškoj desnici uživa general. Ali, kome, jadan ne bio predsjedniče Josipoviću, to treba?! Titu i njegovim iskrenim antifašističkim sljedbenicima sigurno ne. Oni su, istina, danas na margini, ali to im nije prvi put, ondje su bili i kada su krenuli u NOB kao šačica istinskih patriota i revolucionarnih idealista. I zato im je bolje biti i skrajnut na marginu nego da ih se gura u hrvatsko-bratstvujući zagrljaj s onima s kojima nisu htjeli imati ništa. U to sveto ništa ni danas nitko nije ovlašten dirati.
Izvor: h-alter
Izgleda da su čelnici hrvatske državne vlasti poslije duljeg mozganja smislili način kako zaustaviti plimu refašizacije, tj. reustašizacije koja zapljuskuje zemlju. Ispričat će se hrvatskim fašistima. Ne, neće oni to učiniti, daleko bilo, nekom gestom formalnog izvinjenja, jer za tako nešto, sve kada bi i htjeli, nemaju mandat onih koji su ih izabrali. Neće se odreći ni NOB-a i partizanstva, jer bi to čak bilo i protustavno, budući da je hrvatski Ustav sročen tako da antifašizam tretira barem na papiru kao jedan od zaglavnih kamenova današnje države. Nečega drugog su se oni dosjetili. Obavit će neku vrstu fejsliftinga NOB-a kako bi postao prihvatljiv i Hrvatima tvrđih nacionalnih osjećaja, pa čak će obaviti i njegovu dezinfekciju, kako bi ga prihvatili i oni osobito gadljivi na partizanski antifašizam. A ti su danas,
znamo, opet - kao zapete puške - za dom spremni.
Upravo je to smisao mješovitih partizansko-ustaških svetkovina koje u posljednje vrijeme organizira splitski gradonačelnik Ivo Baldasar. Najprije u povodu Dana pobjeda nad fašizmom, a onda i povodom Dana antifašističke borbe, Baldasar je simbolički spleo prste hrvatskih antifašista i hrvatskih fašista, pod geslom da su se i jedni i drugi borili svaki na svoj način za ovo što danas imamo. Neovisnu hrvatsku državu. Nije, razumije se, jasno kako mogu imati isti cilj dvije strane u ratu koje su bile ne samo sječimice suprotstavljene nego su se, koliko god se dalo, i međusobno ubijale. Ali, Baldasar time ne mora razbijati glavu. Tu partizansko-ustašku kvadraturu kruga patentirao je davno prije njega još Franjo Tuđman, s tim da prvom hrvatskom predsjedniku nije bilo suđeno da u tome uspije.
Najprije u povodu Dana pobjeda nad fašizmom, a onda i povodom Dana antifašističke borbe, Baldasar je simbolički spleo prste hrvatskih antifašista i hrvatskih fašista, pod geslom da su se i jedni i drugi borili svaki na svoj način za ovo što danas imamo. (foto: Youtube)
Njegova ideja o miksanju partizanskih i ustaških kostiju u spomen području Jasenovac naišla je u Evropi i u svijetu na zid hladnog odbijanja, među ostalim i zato što se tada ondje antifašizam više nosio nego danas. Znalo se da čak i na razini elementarnih kemijskih činjenica - miješanjem crnog i crvenog dobiva se smeđe - to ne može završiti dobro i Hrvatskoj je ta revizionistička ludost naprosto zabranjena. Danas, međutim, u njenom evro-atlantskom okruženju nema više tolike osjetljivosti za razna brljavljenja po antifašizmu, a stvar je sigurno olakšana i time što se ovim sada bavi ne hrvatska proustaška desnica, nego kultiviranija i predvidljivija centrumaška ljevica. I tako je, eto, Ivo Baldasar dobio otvoren prostor da se nakon desetljeća i pol-dva igra malog, crvenog Tuđmana, pri čemu se njegovi šefovi u SDP-u višetjednom šutnjom odbijaju izjasniti što o tome
misle.
Tako bi se moglo pomisliti da splitski gradonačelnik na svoju ruku miri hrvatsko crno s hrvatskim crvenim, što izgleda utoliko iritantnije što se događa u gradu koji je u neku ruku majka hrvatskog partizanskog pokreta (jer ovaj je postao masovan i multietičan tek kada su se Splićani digli na oružje i povezali se sa srpskim ustanicima u dalmatinskom zaleđu). Ali, to je, naravno, naivna pretpostavka. Nije Baldasar od onih koji se ističu nekakvom velikom samoinicijativnošću, a nisu bogami ni njegovi šefovi u Zagrebu od onih koji bi to, pogotovo u ovakvim stvarima, dozvoljavali. Dakle, zagrebačka partijska centrala sigurno je upoznata što on radi i prešutno se složila kako to radi, što, uostalom, odražava i stavove šireg državnog vodstva. To se lijepo kao na školskoj tabli vidjelo i na nedavnom obilježavanju Dana antifašističke borbe u šumi Brezovica.
Ondje se i predsjednik Ivo Josipović uključio u spomenuti fejslifting NOB-a, i to dvjema stvarima koje je spomenuo i posebno podvukao u svome govoru - da je Tito bio Hrvat, i da je njegovu bistu u svome uredu držao i prvi hrvatski predsjednik Tuđman. Da, Tito je Hrvat, to je općepoznata i općeprihvaćena činjenica (iz čega su se svojeglavo isključili samo oni koji tvrdo vjeruju da je bio sin ruskog grofa, i slične zamlate). I što onda?! Je li to neka njegova posebna, bogomdana vrlina, koja bi se ugasila da je nekim slučajem bio Srbin? Ne, nije Josipović tako prizeman tip da bi se spustio na tu razinu, njegov problem je u nečemu drugom. U tome što Tita portretira ne za svake oči, nego prvenstveno za oči hrvatskih nacionalističkih zelota i novoustaša. Njima se on obraćao u Brezovici u namjeri da im Tita učini prihvatljivim, ili barem manje neprihvatljivim, što je naprosto deplasirano.
Problem Josipovića je što Tita portretira ne za svake oči, nego prvenstveno za oči hrvatskih nacionalističkih zelota i novoustaša. (foto: Youtube)
Jer nema ništa prirodnije od toga da oni njega mrze, kao što nema ništa prirodnije od toga da je on mrzio njih. To je naprosto zadana dijalektika međusobnih odnosa fašista i antifašista, u koju se Josipović nije pozvan pačati, kao što nije trebao otkrivati toplu vodu ni izjavljujući da je to što je Tito bio na čelu partizanskog pokreta najbolji dokaz da nema znaka jednakosti između hrvatstva i ustaštva. Jer, što s tim?! Nitko normalan ne vjeruje u takav znak jednakosti, hrvatstvo i ustaštvo doista nisu isto (iako se ponekad opasno približavaju jedno drugom), i neka se predsjednik drži tih normalnih, jer nije valjda odjednom odlučio postati predsjednik onih koji to nisu. Nije jasno ni zašto bi baš sada trebalo apostrofirati staru, odavno dobro poznatu činjenicu da je Franjo Tuđman držao Titovu bistu u svome uredu. Pa, zna se da je ona tamo bila postavljena iz pragmatičnog motiva motiva tzv. pomirbe i tu nema Eventualno novo svjetlo u to bi unijelo samo da se pokuša odgonetnuti bi li se Tito složio da mu bista bude u Tuđmanovom uredu, ali, naravno, to Josipoviću nije palo na pamet. Ono što mu očito jeste bilo na pameti je da Tita provuče kroz dezinfekcijski rastvor tuđmanizma, i tako na maršala prenese barem mrvicu pijeteta i ljubavi koji u zadrtoj proustaškoj desnici uživa general. Ali, kome, jadan ne bio predsjedniče Josipoviću, to treba?! Titu i njegovim iskrenim antifašističkim sljedbenicima sigurno ne. Oni su, istina, danas na margini, ali to im nije prvi put, ondje su bili i kada su krenuli u NOB kao šačica istinskih patriota i revolucionarnih idealista. I zato im je bolje biti i skrajnut na marginu nego da ih se gura u hrvatsko-bratstvujući zagrljaj s onima s kojima nisu htjeli imati ništa. U to sveto ništa ni danas nitko nije ovlašten dirati.
Izvor: h-alter
