Dinka Pavelić, arhitektica: Pametni gradovi – utopija ili distopija?

Pametni gradovi počivaju na ideji sveobuhvatne digitalizacije i automatizacije sustava – od javnog prijevoza do zdravstva. Međutim, u praktičnoj primjeni implementacije pametnih sustava postoje problemi o kojima se u široj javnosti ne raspravlja. Kritike koncepta pametnih gradova uglavnom stižu iz područja društvenih i humanističkih znanosti. O pametnim gradovima kao konceptu, ali i utjecaju na svakodnevni život građana, razgovaramo s arhitekticom Dinkom Pavelić.

Digitalne tehnologije sastavni su dio naše svakodnevice koje drastično mijenjaju način komunikacije, rada, stanovanja, pa dolazi i do transformacije gradova. No za početak – što je grad?

Grad je višeznačan pojam koji izbjegava definicije. On je materijalizirani oblik ljudske interakcije, koji odlikuje gustoća događaja, građenja, stanovnika. To ga razlikuje od ne-grada (prirode, poljoprivrednih površina ili sela). Te ljudske interakcije mogu biti različita podrijetla, od trgovine do obrane, od raznih vrsta poslovanja i proizvodnje, do razmjene znanja i raznih vrsta društvenosti kao što su zabava i kultura. Za gradove je potrebna koncentracija ljudi, i zato su nastali. Školska je definicija grada ona geografa Maximiliana Sorrea: „Grad je veća ili manja, gusta i permanentna, zatvorena aglomeracija, obično u pogledu prehrane neovisna o teritoriju na kojem se razvija, čija egzistencija implicira život relacija, aktivna, a u vanjskom izgledu odražava visoki stupanj organiziranosti.“ Grad kao učionicu vidi Marshall McLuhan, poznati teoretičar medija, koji je i autor kovanice o „globalnom selu“ (a zapravo globalnom gradu kojem danas svjedočimo), posljedici utjecaja medija i tehnologije. Na njega se nastavlja i Manuel Castells u svom „informatičkom (informacijskom) gradu“. Saskia Sassen govori o „globalnom gradu“ kao o ekonomskoj i informatičkoj mreži najvažnijih zapadnih megalopolisa – tržištu kapitala i upravnim centrima globalne ekonomije. Grad je kompleksan organizam i jedan je od najsloženijih ljudskih proizvoda, građevna jedinica civilizacije.

Zagovaratelji pametnih gradova smatraju da bi se arhitektura morala prilagoditi novoj viziji digitalnog okruženja. Arhitekti osmišljavaju prostore i gradove kao ugodna mjesta za život, dok IT-razvojni inženjeri i digitalni dizajneri osmišljavaju infrastrukturu za automatizaciju kompletnog sustava. Jesu li ta dva pristupa pomirljiva i mogu li činiti sinergiju?

Naravno da mogu, ukoliko ispravno (nužno humanistički) postavimo odnose snaga i hijerarhije vrijednosti. Ako tehnologija služi čovjeku i olakšava život širokim masama, a ne uskoj anonimnoj eliti koja gura tehnološki razvoj kao svrhu samome sebi, onda je ta sinergija potencijalno pozitivna. O toj sinergiji već se dugo razmišlja i stvaraju koncepti. Davne 2000. na Institutu Berlage u Amsterdamu sa mnom je na postdiplomskom studirala kolegica Shinobu Hashimoto iz Japana, koja je kao svoju tezu razvijala grad po GPS-u (Chip City), gdje bi prolaznici na svoje mobilne telefone dobivali obavijesti o robi koja se nalazi u dućanima pored kojih prolaze i tako odlučivali hoće li ući ili ne. Promislila je i anticipirala sve aspekte utjecaja GPS-a na grad, pa tako i prometne.

Prije desetak godina Zagrebački električni tramvaj razvio je i uveo aplikaciju koja obavještava putnika o točnom dolasku vozila javnog prijevoza u stvarnom vremenu na pametni telefon, a ne po rasporedu koji se često ne poštuje, no ZET ju je vrlo brzo ukinuo i vratili smo se na nefunkcionalno čekanje tramvaja. Na našim se fakultetima „pametni grad“ ne promatra kao skup mjera koji definitivno mijenja fizičku pojavnost gradova. Arhitekti i urbanisti na neki način prepuštaju IT-sektoru primat nad transformacijom gradova pa kao struka postajemo objekt, a ne subjekt radnje. Polis s građaninom kao subjektom gubi se. Građani se dovode pred gotov čin implementacijom novih nadzornih tehnologija nad njima samima i plaćenima pretežno njihovim proračunskim novcem „u ime napretka“.

Jesu li kritike takva modela opravdane i treba li o njima potaknuti javne rasprave?

Svakako. Koncept pametnoga grada prve su inicirale globalne tehnološke tvrtke. Riječ je o digitalnoj nadogradnji izgrađenoga grada i njegovih institucija. Prema IBM-u, pametni se grad optimalno koristi svim međusobno povezanim i dostupnim informacijama kako bi bolje razumio i kontrolirao korištenje ograničenih resursa. To podrazumijeva uporabu inteligentnih rješenja za infrastrukturu, energiju, stanovanje, mobilnost, usluge i sigurnost, gdje se primjenjuje big data u upravljanju. To je tehnocentričan model.

Prema Mariji Sourbati, pametni gradovi novi su pokretači gospodarskog i društvenog rasta. Tako prezentiran, on daje potencijalno optimističan pogled u budućnost. No pametni gradovi postali su i reklamni slogan, nešto kao i zeleni gradovi u politici. Te dvije sintagme daju auru neupitne vrijednosti. Kako ići protiv pametnog i zelenog?

Svaki se pokušaj kritike marginalizira i diskvalificira guranjem u pojmovnu zonu „teorija zavjere“. Aktualna je marginalizacija svih društvenih znanosti koje bi ih i mogle glasnije kritizirati, jer jedine imaju dovoljno razvijen humanistički/antropocentričan znanstveni i kritički aparat. Kritički diskurs s javnim raspravama o digitalizaciji, automatizaciji te o nadzoru našeg bivanja apsolutno je nužan. Digitalizacija svakog aspekta našeg života u javnim politikama (od EU do RH) već se dugo prikazuje kao opravdan cilj o kojem se ne raspravlja, osobito ne o njezinim posljedicama u društvu. 

U Saudijskoj Arabiji u izgradnji je futuristički „pametni grad“ NEOM / The Line / Snimio Blondet Eliot / ABACA / PIXSELL 

Jathan Sadowski, jedan od najvećih kritičara pametnih gradova, fokusiran je na društvenu teoriju „spektra kontrole“ koja elitističkim centrima moći omogućava apsolutni nadzor. U Hrvatskoj se postavljaju kamere koje će moći nadzirati i unutrašnjost automobila. Nije sporno da je zadatak nadzornih kamera održavanje sigurnosti na cestama i ulicama, no gdje je granica i tko uopće o tome odlučuje, odnosno – gdje su u tome svemu građani i njihova prava?

Postavljanje kamera u javni prostor u Europi masovnije je počelo devedesetih godina u Engleskoj, poglavito u Londonu. U Zagrebu je početak nadziranja javnog prostora počeo prije petnaestak godina, kada je ZagrebParking postavio kamere po gradu bez rasprave Skupštine o privatnosti građana. Tko o tome odlučuje? Netko anoniman, „Borg“ koji svoje koordinirane naredbe prenosi raznim upravama gradova i država. Građani tu nemaju nikakvu ulogu čak ni posredovanjem svojih predstavničkih tijela, a kamoli izravno. Zakonski se okvir neprestano automatski prilagođava zahtjevima lobija „sigurnosno-tehničke zaštite“ i sve to pod kišobranom „digitalizacije“. O novim sredstvima nadzora kao što su propusnice s QR-kodovima, dronovima koji su isprobavani i kod nas tijekom pandemije COVID-19 nemamo nikakvu suvislu javnu raspravu. AZOP, agencija koja bi trebala reagirati na zloporabe privatnosti i prava građana digitalnim nadzorom, za vrijeme pandemije bila je fleksibilna prema odredbama Stožera, a ne baš lojalna duhu Zakona o zaštiti osobnih podataka. Znamo također da je u zagrebačku gradsku upravu još za vrijeme pokojnog gradonačelnika za zaposlenike uvedena kontrola ulaza otiskom prsta… ne sjećam se da sam igdje čula ikakvu javnu riječ o tome, recimo od sindikata?

Jesmo li postali opsjednuti sigurnošću?

Ljudska potreba za sigurnošću nakon 11. rujna 2001. maksimalno je iskorištena kao izgovor za masovnu kontrolu u civilnim i nezatvorskim uvjetima. Na našoj obali, od manjih gradova do otočnih zajednica, vrata kuća gotovo se nikad nisu zaključavala, sve je bilo otvoreno unatoč velikom broju turista. Mala djeca igrala su se vani bez roditeljskog nadzora, sama su ispunjavala svoje dnevne potrebe. Među ljudima je vladalo povjerenje da do neprikladnog oblika ponašanja uglavnom neće doći.

Jedna od bitnih sastavnica digitalnih gradova je „15-minutni grad“, koji se u nekim zemljama već provodi kao pilot-projekt. No sam koncept nije nov, bar ne ukoliko ga shvatimo kao prenamjenu kvartovskih spavaonica u ugodna mjesta za život?

Koncept je star koliko i CIAM-ovski urbanizam (CIAM – Međunarodni kongres arhitekture), čiji su temelji postavljeni još 1920-ih i 1930-ih. Protagonisti su arhitekti i urbanisti poput Le Corbusiera, Sigfrieda Giediona, Miesa van der Rohea, Lucia Coste, pa i naših Ernesta Weissmanna, Vlade Antolića. Zapisani su u Atenskoj povelji 1943. Riječ je o pojmu funkcionalnoga grada, koji je bio odgovor na ubrzano masovno naseljavanje industrijskoga grada. Pri stvaranju novih kvartova mislilo se i na radijuse kretanja ljudi gdje većina nije posjedovala automobil. 15-minutni radijus odavno je jedan od glavnih instrumenata urbanističkog planiranja. Izračunat je kao gornja granica do koje se pješak ne umara kako bi obavio svoje svakodnevne potrebe. Sve što je izvan njega predviđeno je da se obavlja ili automobilom ili nekom vrstom javnog prijevoza. Funkcionalni grad predviđao je i goleme automobilske arterije po kojima teče krvotok grada i izvan tih 15-minutnih podnaselja. Sukladno toj viziji sagrađen je i Novi Zagreb kao jedan od najvećih i najvažnijih realiziranih ansambala CIAM-ovskog urbanog svijeta. Nikad nije bilo predviđeno da se građanima periferije ukine slobodno korištenje centralnih funkcija grada, koje služe cijelom gradu, ne samo građanima centra.

Zagađenje je jedan od glavnih problema u većim gradovima, no dosadašnja praksa 15-minutnih kvartova u Velikoj Britaniji pokazala je da se postavljanjem rampi na ulasku u kvartove zapravo onemogućuje slobodno kretanje. Smatrate li takve restrikcije opravdanim?

15-minutni gradovi kao instrument „održivih“ politika barataju tim pojmom na posve drukčiji način. Savjetnik gradonačelnice Pariza Anne Hidalgo, Carlos Moreno, jedan od njegovih istaknutih zagovaratelja, prezentiran kao „urbanist“, a zapravo stručnjak s područja robotike u automobilskoj industriji, smatra da digitalne tehnologije zamjenjuju kretanje te smanjuju potrebu za svakodnevnim putovanjem s posla na posao i u kupovinu, a da 15-minutni okruzi mogu i moraju zadovoljiti sve potrebe za zdravstvom, školstvom, radom, kupovinom, zabavom.

No virtualni pristup tim institucijama ne može zamijeniti fizički pristup. Konkretna posljedica takva razmišljanja jest radikalno reduciranje automobilskog prometa u Parizu, ukidanje prometa na mnogim širokim bulevarima. Stvaranje pitoresknih enklava s mnoštvom pješačkih uličica te otvaranje bulevara isključivo za bicikliste i elektroromobile – sve je to lijepo i pridonosi smanjenju zagađenja, no stvarna je posljedica nedostupnost tih kvartova mnogim građanima. Između ostalog i zato nastaju pokreti poput Žutih prsluka, koji protestiraju zbog ograničene, dotad zajamčene mobilnosti. Dolazi do još izraženije klasne segregacije po kvartovima, dok postojeće javne garaže postaju nedostižno skupe. I sve to u gradu koji ima jednu od najrazvijenijih metro-mreža u svijetu. Plaši me što bi to donijelo u pomodnoj primjeni u gradovima s disfunkcionalnim javnim prijevozom i bez brze gradske željeznice za savladavanje većih distanci. Tako shvaćen koncept 15-minutnog urbanizma zapravo je niz 15-minutnih sela. Ne grad, jer grad se zasniva na kongestiji, na mogućnosti slučajnih susreta ljudi različitih slojeva, podrijetla, interesa, a ne na nizu kontroliranih klastera poput torova.

Rampe, naplate ulaza u središte grada (London, razmišlja se o tome i u Zagrebu), naplate ulaza u grad (Venecija, Dubrovnik, pa čak i Crikvenica za jednodnevne turiste bez noćenja) smatram strašnim, diskriminirajućim, poput vraćanja na srednjovjekovne koncepte burgova i feudalnih gradova. Ono na čemu protagonisti zelenih politika inzistiraju jest „imperativ mijenjanja navika“. Teško je prihvatiti „preodgoj“ od onih koji se voze službenim automobilima svakodnevno unutar grada na kratkim distancama, a još manje od onih koji zahtijevaju odricanja širokih masa iz svoga privatnog zrakoplova ili goleme jahte.

Je li moguć humaniji pristup koji bi doveo do istog cilja?

Da, ponašanju u prilog ugodnijem, čišćem, gradu s manje zagađenja može se doći samo ponudom validnih alternativa koje neće bitno ugrožavati stečena prava i razinu minimalnog komfora. Više mrkve, manje batine krivnjom, naplatom, nemogućim ciljevima. Manje očekivanja da će se ostarjelo stanovništvo Europe voziti biciklima na udaljeni posao ili do bolnice na brdu kao u Zagrebu. Više subvencioniranja taksija za lokano stanovništvo. Više novog, dobrog i stvarno efikasnog i ugodnog javnog prijevoza poput gradske željeznice. Više park and ride-čvorišta s besplatnim parkiranjem cijeli dan. Mislim da je, nakon što su ljudi više od sedam desetljeća masovno prakticirali individualnu mobilnost, nemoguće vraćanje tog duha slobode kretanja natrag u bocu, pa čak ni pod pritiskom moralne ucjene.

Na arhitektima su bila rješenja koja jamče lakši fizički pristup javnim institucijama, no taj segment u eri digitalnih gradova postaje deplasiran. Postoje li o tom problemu rasprave unutar struke?

Nedostatno, osobito u Hrvatskoj. Nedostupnost čovjeka u svim institucijama – od banaka do zdravstva već je veliki problem u Europi. Ljudi ne mogu ostvariti elementarna prava, jer su prisiljeni razgovarati s mašinom ili algoritmom, koji vrlo često nema predviđeno rješenje. Ejdžizmom u konceptu pametnoga grada te pri uporabi AI-a bavila se Maria Sourbati sa Sveučilišta u Brightonu, ali sa stanovišta humanistike, ne arhitekture i urbanizma. Arhitektura tu postaje nemoćna, jer je negirana „virtualnošću“.

Može li Zagreb biti uspješno transformiran u pametni grad?

Skeptična sam glede autonomnog prijevoza, s obzirom na stanje infrastrukture. Bilo bi jako dobro uzeti dobre aspekte digitalizacije poput sinkronizacije prometa (semafora, javnog prijevoza), redomata, parkinga i slično, no dodatna amputacija u 15-minutne pješačke klastere njegovih već prometno amputiranih dijelova dotukla bi ga. Ali nadam se da neće doći do prepoznavanja lica putem uličnih kamera „za našu sigurnost“ po kineskom receptu. Svi lijepi i romantični aspekti grada mogli bi netragom nestati. Sjećate se flaneura, pa i ideje da se u gradu možete „izgubiti“ u mnoštvu te besciljno lutati? Gdje će se mladi skrivati po gradskom šipražju i stjecati prva ljubavna iskustva? Sve online? U pametnom gradu, gradu 24-satnog nadzora sve to poprima drukčije konotacije.

Koji su trenutno „najpametniji“ gradovi na svijetu?

Postoji više indeksa, pa tako prema ne baš objektivnoj IMD švicarskoj listi to je Zürich, no prema Juniper Research to su svakako kineski gradovi, osobito Šangaj. Cijela Kina oličenje je „pametne“ uprave, zasnovane na 5G-tehnologiji i top down-upravljanju. Zatim Masdar, korporativni grad u vlasništvu tvrtke za obnovljivu energiju u UAE, brendiran kroz „održivost“ usred pustinje, i napravljen po projektu Normana Fostera, bez automobila, s autonomnim javnim prijevozom. U izgradnji je i NEOM / The Line, 170 km duga linearna megastruktura, projektirana na saudijskoj pješčanoj tabuli rasi, stisnuta u 200 metara širine, visoka 500 metara, što dovodi do apsurda ideju „održivosti“ i „ugljične neutralnosti“ . Tu se ocrtava bit modela: riječ je o centraliziranom upravljanju odozgo prema dolje, bez demokracije i privatnosti. Pod parolom „sačuvajmo prirodu extra muros“, ljudima se mjeri potrošnja svih resursa, sabija ih se u dizajnirane kontejnere s umjetnom klimom i rasvjetom. U kombinaciji s najavljenim, isključivo digitalnim novcem, nalazimo se u pravom „raju“ programiranih jedinki unutar društva kao roja.

Koja je vaša vizija gradova budućnosti i podrazumijeva li više ili manje digitalne tehnologije?

Moja je vizija bliža ideji „globalnog sela“ jer digitalna i telekomunikacijska tehnologija omogućava upravo raspršivanje grada. Sasvim ugodan život zamisliv je na selu pod uvjetom da se prestane destimulirati mobilnost. Zamišljam da će svi koji žele moći živjeti uz prirodu, imati vrt, uz slične poslove kao i u gradu. Gradovi bi ostali mjesto preferirane socijalizacije, konzumiranja kulture, zabave, obrazovanja koje traži fizički prijenos znanja, mjesto fizičkog susreta s onima koji žive raspršeno oko gradova i s kojima većinu vremena komuniciramo virtualno. Nešto kao grand cafe. Gradovi će ostati i kao mjesta koncentracije onih djelatnosti koje traže više stručnjaka na jednom mjestu, poput bolnica. Ta je vizija za Europu sasvim realistična. Ne razumijem uporno sugeriranje UN-a o tome da će većina populacije živjeti u (velikim) gradovima do 2030. godine. Da, ako ne budu imali izbora i ako je nekomu u interesu da ljude nagomilava u velike nehumane aglomeracije. Tada je zbog „efikasnosti“ upravljanja masama na suženom području potreban pametni grad. Ne vidim razloga za pražnjenje sela i zaleđa, i za koga se taj teritorij prazni. Moguć je suživot ljudi i divljine, životinja i poljoprivrede, jer prostora i hrane ima sasvim dovoljno za sve, bez obzira na to što se u zadnje vrijeme govori.

Idemo li u utopiju ili distopiju?

To ovisi o svima nama. Ako dopustimo da nam se nameću sustavi kontrole koji više podsjećaju na film Bračna spona iz 1991. sa zatvorom bez ograda i ogrlicama koje aktiviraju eksploziju ako prijeđete nevidljivu granicu, ili Spacijalni izvještaj iz 2002. s preventivnim policijskim djelovanjem, dobit ćemo mračnu distopiju. Ako uspijemo postići da tehnologija radi za nas, a ne da nama upravlja, možemo se nadati utopiji. Demos mora postati svjestan svoje snage i iskoristiti plodove kolektivnog znanja u svoju korist.

 * * *

KOJI SU
NAJPAMETNIJI
GRADOVI
NA SVIJETU?

matica