Sentimentalna idealizacija proverbijalnog Titinog vakta predstavlja tek naličje desničarske denuncijacije „totalitarnog“ jugosocijalističkog režima. Međutim, u zadnje vrijeme slutim da postoje i drugi i drugačiji oblici „jugonostalgije“ od tlapnji o crvenom pasošu dobrodošlom na svakom graničnom prelazu, švercu u Trstu, jeftinim ljetovanjima na Jadranu, i ostalim mitemima
Prije nekoliko tjedana, prilikom kućnog druženja kod supruge i mene, bliska članica familije zastala je uz kartu SFRJ koja visi u našoj kuhinji. „Pa vi ste stvarno nostalgični! A jedva da se te države uopće sjećate!“, dobronamjerno nas je podbola, ne bez iskrenog čuđenja. Pritom je aludirala na neke ranije rasprave u obiteljskim krugovima, a u kojima je u našim stavovima prepoznala sentimentalan i pokroviteljski odnos prema bivšoj državi. „Ali uopće nije stvar u sjećanju, niti u prošlosti“, trebao sam reći, ali kao što mi se često događa u živoj komunikaciji, tek sam naknadno domislio pravu reakciju ( Francuzi to zovu „duhom stepeništa“, esprit de l’escalier) pa sam tek slegnuo ramenima. Ipak, razlog zašto nisam reagirao spomenutim riječima vjerojatno je bio i taj što mi nije bilo do kraja jasno kakva je zapravo pozadina mog osobnog odnosa spram Jugoslavije. Relativno često me netko – otvoreno ili prikriveno, ozbiljno ili u šali, među četiri zida ili u javnom prostoru, drugarski ili neprijateljski – prozove za „jugonostalgiju“. Ovu optužbu nikad nisam shvaćao dovoljno ozbiljno da bih se njome doista bavio. Pa ipak, nakon nekoliko epizodica poput ove, počeo sam razmišljati: jesam li ja „jugonostalgičar“? Ima li uopće nečega u toj odrednici?
U postjugoslavenskom književnom i širem kulturnom polju pojam „jugonostalgije“ podjednako je prokazan od nacionalnih desnica (pogotovo one hrvatske, koja ga je vjerojatno i smislila) kao i od nov(ij)e ljeve misli koja se na našim prostorima oblikovala nakon 2009. S uobičajenom kritikom „jugonostalgije“ s lijevih pozicija posve se slažem: bolećiva čežnja za prošlim vremenima i beskrajno prebiranje po njima pripadajućem popularnom imaginariju doista paraliziraju političko mišljenje i orijentaciju kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti. Štoviše, kako je to pokazao niz autora, sentimentalna idealizacija proverbijalnog Titinog vakta predstavlja tek naličje desničarske denuncijacije „totalitarnog“ jugosocijalističkog režima. Međutim, u zadnje vrijeme slutim da postoje i drugi i drugačiji oblici „jugonostalgije“ od tlapnji o crvenom pasošu dobrodošlom na svakom graničnom prelazu, švercu u Trstu, jeftinim ljetovanjima na Jadranu, i ostalim mitemima. Štoviše, čini mi se da je u mojoj generaciji – a tu okvirno mislim na ljude rođene osamdesetih godina – snažno prisutno, a vjerojatno i sve prisutnije, nekakvo osjećanje vezano uz socijalističku Jugoslaviju koje se može odrediti kao nostalgično.
Zaključio sam da je naša svojta u izvjesnom smislu i bila u pravu: doista patim(o) od neke vrste „jugonostalgije“. Međutim, sentiment o kojem je riječ ne podrazumijeva okrenutost prošlosti, a ponajmanje čežnju za teleportacijom u neko sretnije i jednostavnije razdoblje. Uostalom, moje odrastanje nije ni izbliza obilježeno jugoslavenskim socijalizmom koliko ratovima koji su taj sistem rasturili i kapitalizmom koji je ugalopirao u naše živote; socijalistička Jugoslavija za mene ne konotira konkretnu državu, ponajmanje konkretno iskustvo svakodnevnice. Naprotiv, „Jugoslavija“ je za mene ime za određenu budućnost, ili budućnosti – koja se nisu realizirale, ali čije obećanje istrajava, makar i u sablasnom obliku. Ova vrsta „jugonostalgije“ u najkraćem bi se mogla opisati kao nostalgija za budućnošću.
Nedavno preminuli muzički kritičar i bloger Mark Fisher ingeniozno je pisao o početku 21. stoljeća kao o vremenu bez budućnosti. Za Fishera, prividni globalni trijumf neoliberalnog kapitalizma podudario se s posvemašnjom iscrpljenošću društveno-političke imaginacije: više ne uspijevamo zamisliti budućnost izvan diktature kapitala i horizonta „mogućeg“ koji on uspostavlja, tj. izvan parametara „kapitalističkog realizma“. Uslijed paralize u zamišljanju budućnosti, piše Fisher, konstantno nas proganjaju duhovi budućnosti koje se nisu uspjeli ostvariti; primjerice, anglofona glazbena kultura 21. stoljeća kojom se on bavi uhvaćena je u anakrono i dekontekstualizirano prerađivanje fragmenata dvadesetostoljetne kulture, uključno s njenim vizijama budućnosti, ali bez sposobnosti za artikuliranje vlastitih. Primijenimo li Fisherove uvide o „svijetu bez budućnosti“ na naše, postjugoslavensko stanje, i fenomen „jugonostalgije“ o kojem govorim ukazat će nam se u drukčijem svjetlu.
Za povjesničara umjetnosti Branislava Dimitrijevića, sam označitelj „Jugoslavija“, prije nego na određeno društveno uređenje, državno-pravni okvir, ili politički princip, odnosi se na određeno stanje. „Jugoslavija“, na način na koju je definirao jugosocijalistički projekt (naprotiv dvama imperijalističkim i represivnim projektima koja su također nosila jugoslavensko ime), označavala bi stanje radikalne povijesne otvorenosti, ambivalencije, raspoloženosti za eksperiment, i općenito mogućnosti promjene. Definitivan „raskid“ s tim stanjem došao je u paketu s obećanjem sretne i prosperitetne kapitalističke budućnosti, u kojoj ćemo napokon uhvatiti priključak s „normalnim“ svijetom, samo da ukrotimo svoje barbarstvo i prebrodimo svoje ratove, i da nekako podmirimo svoje tisuće mrtvih, prognanih i unesrećenih. Međutim, umjesto da nas svjetlija i civilizirnija budućnost pronađe, našli smo se u dobu bez budućnosti – delegirani u vječitu „tranziciju“ bez ishodišta, u vječno vraćanje istog. Srazmjerno puno je pisano o tome kako sam koncept „tranzicije“ karakterizira osobita vrsta a-temporalnosti, svojevrsna izglobljenost iz vremena. Kad se prisjetim vlastitog odrastanja i sazrijevanja, koje se u velikoj mjeri podudarilo s devedesetima i nultim godinama, rekao bih da to u osobitoj mjeri vrijedi za našu „tranziciju“. Drugim riječima, „postjugoslavensko stanje“ suštinski karakterizira gubitak jugoslavenske budućnosti.
Istražujući jugoslavenske medije i kulturu posvuda nailazim na tragove mogućih budućnosti, koje me doista proganjaju – Fisherova metafora sablasti, pokazalo se, nije pretjerana. Recimo, u štampi pedesetih i šezdesetih godina bili su popularne senzacionalističko-vizionarske projekcije u stilu „kako će izgledati Sarajevo budućnosti“; popularnost ovoga žanra ponešto će opasti usljed realpolitičkog otrežnjenja u dvama predstojećim dekadama, ali očekivanje od budućnost da donese nove šanse i otvori nove perspektive i dalje će činiti neizostavan aspekt opće kulture. Čak i kad čitam polemike o programima „Hrvatska 2000.“ ili „Slovenija 2000.“, ekonomskim strategijama nastalima osamdesetih godina na pretežno kapitalističkoj računici, oni mi djeluju vizionarski, utopistički obojeno: naime, ne mogu zaboraviti da 2000. godina kakvu poznajem nepovratno pripada nekom drukčijem svijetu. I kad sam se bavio (sub)kulturom znanstvene fantastike u Jugoslaviji, jednim od rijetkih svejugoslavenskih fenomena u književnom polju, činilo mi se da je njezin pad neraskidivo vezan s iscrpljivanjem horizonta budućnosti u kolektivnoj imaginaciji, nakon čega će brzo nacionalističko-kapitalistička realpolitika napokon doći na svoje (da ne bude zabune, ovaj sentiment ne stoji ni u kakvoj vezi s, primjerice, tematikom jugoslavenske SF književnosti – naprotiv, ova je izrazito često bila distopijska).
Ukoliko, kako to nacionalisti vole reći, žalim za Jugoslavijom, onda žalim upravo za jugoslavenskom budućnosti: njezine brojne sablasti neprestano me opominju na propuštene prilike, na zatvorene horizonte i odbačene perspektive. Kao da, iz jugoslavenske perspektive, predstavljamo krajnje nedostojnu budućnost, takvu kakva se odigrala po najgorem zamislivom scenariju. Ipak, ove sablasti i osjećaj koji pobuđuju dobro dođu utoliko što nas, otrežnjujuće brutalno, podsjećaju da loša stvarnost u kojoj živimo nije proizašla iz linearnog, neizbježnog, ili uopće logičnog slijeda stvari. Vratimo li se na trenutak jeziku književnosti, možemo reći da život u postjugoslavenskoj neoliberalnoj distopiji neprekidno upućuje i vraćana utopijske potencijale jugoslavenske prošlosti. Jugoslaven Darko Suvin, pionir akademskog proučavanja znanstvene fantastike, često navodi definiciju utopije koju je formulirao filozof Raymond Ruyer: les choses pourraient être autrement – „stvari bi mogle biti drugačije [postavljene]“. Upravo ovaj osjećaj da je moglo drugačije, u kratkom spoju s kapitalističkim realizmom unutar kojeg sam odrastao, zapravo čini motor moje „jugonostalgije“.
Za daljnje čitanje
Tekstovi Marka Fishera mogu se naći na blogu K-Punk, a u ponešto prilagođenom i dopunjenom obliku objedinjeni su u knjizi Ghosts of My Life
Jedan od najutjecajnijih teorijski zasnovanih poziva na kritičkoistraživanje Jugoslavije, koje odbacuje kako „totalitarnu“ tako i „jugonostalgičarsku“ optiku, artikuilirao je na planu filmske historiografije Nebojša Jovanović
Branislav Dimitrijević tumači vlastito razumijevanje Jugoslavije, osvrćući se i na problem (nedostatka) društvene imaginacije; socijalističku Jugoslaviju, s fokusom na pitanje potrošačkog društva, teorijski razmatra njegova knjiga Potrošeni socijalizam, čije je jedno poglavlje dostupno ovdje
Dinko Kreho (Sarajevo, 1986), književni kritičar i publicist. Stalni ili povremeni suradnik u nekoliko medija u regiji (Hrvatski radio, Booksa, Media Online, Alternativna književna tumačenja…)
proletter
Prije nekoliko tjedana, prilikom kućnog druženja kod supruge i mene, bliska članica familije zastala je uz kartu SFRJ koja visi u našoj kuhinji. „Pa vi ste stvarno nostalgični! A jedva da se te države uopće sjećate!“, dobronamjerno nas je podbola, ne bez iskrenog čuđenja. Pritom je aludirala na neke ranije rasprave u obiteljskim krugovima, a u kojima je u našim stavovima prepoznala sentimentalan i pokroviteljski odnos prema bivšoj državi. „Ali uopće nije stvar u sjećanju, niti u prošlosti“, trebao sam reći, ali kao što mi se često događa u živoj komunikaciji, tek sam naknadno domislio pravu reakciju ( Francuzi to zovu „duhom stepeništa“, esprit de l’escalier) pa sam tek slegnuo ramenima. Ipak, razlog zašto nisam reagirao spomenutim riječima vjerojatno je bio i taj što mi nije bilo do kraja jasno kakva je zapravo pozadina mog osobnog odnosa spram Jugoslavije. Relativno često me netko – otvoreno ili prikriveno, ozbiljno ili u šali, među četiri zida ili u javnom prostoru, drugarski ili neprijateljski – prozove za „jugonostalgiju“. Ovu optužbu nikad nisam shvaćao dovoljno ozbiljno da bih se njome doista bavio. Pa ipak, nakon nekoliko epizodica poput ove, počeo sam razmišljati: jesam li ja „jugonostalgičar“? Ima li uopće nečega u toj odrednici?
U postjugoslavenskom književnom i širem kulturnom polju pojam „jugonostalgije“ podjednako je prokazan od nacionalnih desnica (pogotovo one hrvatske, koja ga je vjerojatno i smislila) kao i od nov(ij)e ljeve misli koja se na našim prostorima oblikovala nakon 2009. S uobičajenom kritikom „jugonostalgije“ s lijevih pozicija posve se slažem: bolećiva čežnja za prošlim vremenima i beskrajno prebiranje po njima pripadajućem popularnom imaginariju doista paraliziraju političko mišljenje i orijentaciju kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti. Štoviše, kako je to pokazao niz autora, sentimentalna idealizacija proverbijalnog Titinog vakta predstavlja tek naličje desničarske denuncijacije „totalitarnog“ jugosocijalističkog režima. Međutim, u zadnje vrijeme slutim da postoje i drugi i drugačiji oblici „jugonostalgije“ od tlapnji o crvenom pasošu dobrodošlom na svakom graničnom prelazu, švercu u Trstu, jeftinim ljetovanjima na Jadranu, i ostalim mitemima. Štoviše, čini mi se da je u mojoj generaciji – a tu okvirno mislim na ljude rođene osamdesetih godina – snažno prisutno, a vjerojatno i sve prisutnije, nekakvo osjećanje vezano uz socijalističku Jugoslaviju koje se može odrediti kao nostalgično.
Zaključio sam da je naša svojta u izvjesnom smislu i bila u pravu: doista patim(o) od neke vrste „jugonostalgije“. Međutim, sentiment o kojem je riječ ne podrazumijeva okrenutost prošlosti, a ponajmanje čežnju za teleportacijom u neko sretnije i jednostavnije razdoblje. Uostalom, moje odrastanje nije ni izbliza obilježeno jugoslavenskim socijalizmom koliko ratovima koji su taj sistem rasturili i kapitalizmom koji je ugalopirao u naše živote; socijalistička Jugoslavija za mene ne konotira konkretnu državu, ponajmanje konkretno iskustvo svakodnevnice. Naprotiv, „Jugoslavija“ je za mene ime za određenu budućnost, ili budućnosti – koja se nisu realizirale, ali čije obećanje istrajava, makar i u sablasnom obliku. Ova vrsta „jugonostalgije“ u najkraćem bi se mogla opisati kao nostalgija za budućnošću.
Nedavno preminuli muzički kritičar i bloger Mark Fisher ingeniozno je pisao o početku 21. stoljeća kao o vremenu bez budućnosti. Za Fishera, prividni globalni trijumf neoliberalnog kapitalizma podudario se s posvemašnjom iscrpljenošću društveno-političke imaginacije: više ne uspijevamo zamisliti budućnost izvan diktature kapitala i horizonta „mogućeg“ koji on uspostavlja, tj. izvan parametara „kapitalističkog realizma“. Uslijed paralize u zamišljanju budućnosti, piše Fisher, konstantno nas proganjaju duhovi budućnosti koje se nisu uspjeli ostvariti; primjerice, anglofona glazbena kultura 21. stoljeća kojom se on bavi uhvaćena je u anakrono i dekontekstualizirano prerađivanje fragmenata dvadesetostoljetne kulture, uključno s njenim vizijama budućnosti, ali bez sposobnosti za artikuliranje vlastitih. Primijenimo li Fisherove uvide o „svijetu bez budućnosti“ na naše, postjugoslavensko stanje, i fenomen „jugonostalgije“ o kojem govorim ukazat će nam se u drukčijem svjetlu.
Za povjesničara umjetnosti Branislava Dimitrijevića, sam označitelj „Jugoslavija“, prije nego na određeno društveno uređenje, državno-pravni okvir, ili politički princip, odnosi se na određeno stanje. „Jugoslavija“, na način na koju je definirao jugosocijalistički projekt (naprotiv dvama imperijalističkim i represivnim projektima koja su također nosila jugoslavensko ime), označavala bi stanje radikalne povijesne otvorenosti, ambivalencije, raspoloženosti za eksperiment, i općenito mogućnosti promjene. Definitivan „raskid“ s tim stanjem došao je u paketu s obećanjem sretne i prosperitetne kapitalističke budućnosti, u kojoj ćemo napokon uhvatiti priključak s „normalnim“ svijetom, samo da ukrotimo svoje barbarstvo i prebrodimo svoje ratove, i da nekako podmirimo svoje tisuće mrtvih, prognanih i unesrećenih. Međutim, umjesto da nas svjetlija i civilizirnija budućnost pronađe, našli smo se u dobu bez budućnosti – delegirani u vječitu „tranziciju“ bez ishodišta, u vječno vraćanje istog. Srazmjerno puno je pisano o tome kako sam koncept „tranzicije“ karakterizira osobita vrsta a-temporalnosti, svojevrsna izglobljenost iz vremena. Kad se prisjetim vlastitog odrastanja i sazrijevanja, koje se u velikoj mjeri podudarilo s devedesetima i nultim godinama, rekao bih da to u osobitoj mjeri vrijedi za našu „tranziciju“. Drugim riječima, „postjugoslavensko stanje“ suštinski karakterizira gubitak jugoslavenske budućnosti.
Istražujući jugoslavenske medije i kulturu posvuda nailazim na tragove mogućih budućnosti, koje me doista proganjaju – Fisherova metafora sablasti, pokazalo se, nije pretjerana. Recimo, u štampi pedesetih i šezdesetih godina bili su popularne senzacionalističko-vizionarske projekcije u stilu „kako će izgledati Sarajevo budućnosti“; popularnost ovoga žanra ponešto će opasti usljed realpolitičkog otrežnjenja u dvama predstojećim dekadama, ali očekivanje od budućnost da donese nove šanse i otvori nove perspektive i dalje će činiti neizostavan aspekt opće kulture. Čak i kad čitam polemike o programima „Hrvatska 2000.“ ili „Slovenija 2000.“, ekonomskim strategijama nastalima osamdesetih godina na pretežno kapitalističkoj računici, oni mi djeluju vizionarski, utopistički obojeno: naime, ne mogu zaboraviti da 2000. godina kakvu poznajem nepovratno pripada nekom drukčijem svijetu. I kad sam se bavio (sub)kulturom znanstvene fantastike u Jugoslaviji, jednim od rijetkih svejugoslavenskih fenomena u književnom polju, činilo mi se da je njezin pad neraskidivo vezan s iscrpljivanjem horizonta budućnosti u kolektivnoj imaginaciji, nakon čega će brzo nacionalističko-kapitalistička realpolitika napokon doći na svoje (da ne bude zabune, ovaj sentiment ne stoji ni u kakvoj vezi s, primjerice, tematikom jugoslavenske SF književnosti – naprotiv, ova je izrazito često bila distopijska).
Ukoliko, kako to nacionalisti vole reći, žalim za Jugoslavijom, onda žalim upravo za jugoslavenskom budućnosti: njezine brojne sablasti neprestano me opominju na propuštene prilike, na zatvorene horizonte i odbačene perspektive. Kao da, iz jugoslavenske perspektive, predstavljamo krajnje nedostojnu budućnost, takvu kakva se odigrala po najgorem zamislivom scenariju. Ipak, ove sablasti i osjećaj koji pobuđuju dobro dođu utoliko što nas, otrežnjujuće brutalno, podsjećaju da loša stvarnost u kojoj živimo nije proizašla iz linearnog, neizbježnog, ili uopće logičnog slijeda stvari. Vratimo li se na trenutak jeziku književnosti, možemo reći da život u postjugoslavenskoj neoliberalnoj distopiji neprekidno upućuje i vraćana utopijske potencijale jugoslavenske prošlosti. Jugoslaven Darko Suvin, pionir akademskog proučavanja znanstvene fantastike, često navodi definiciju utopije koju je formulirao filozof Raymond Ruyer: les choses pourraient être autrement – „stvari bi mogle biti drugačije [postavljene]“. Upravo ovaj osjećaj da je moglo drugačije, u kratkom spoju s kapitalističkim realizmom unutar kojeg sam odrastao, zapravo čini motor moje „jugonostalgije“.
Za daljnje čitanje
Tekstovi Marka Fishera mogu se naći na blogu K-Punk, a u ponešto prilagođenom i dopunjenom obliku objedinjeni su u knjizi Ghosts of My Life
Jedan od najutjecajnijih teorijski zasnovanih poziva na kritičkoistraživanje Jugoslavije, koje odbacuje kako „totalitarnu“ tako i „jugonostalgičarsku“ optiku, artikuilirao je na planu filmske historiografije Nebojša Jovanović
Branislav Dimitrijević tumači vlastito razumijevanje Jugoslavije, osvrćući se i na problem (nedostatka) društvene imaginacije; socijalističku Jugoslaviju, s fokusom na pitanje potrošačkog društva, teorijski razmatra njegova knjiga Potrošeni socijalizam, čije je jedno poglavlje dostupno ovdje
Dinko Kreho (Sarajevo, 1986), književni kritičar i publicist. Stalni ili povremeni suradnik u nekoliko medija u regiji (Hrvatski radio, Booksa, Media Online, Alternativna književna tumačenja…)
proletter
