U zaglušujućoj medijskoj buci oko američkih predsjedničkih izbora i time o ranjivosti suvremene demokracije, kao i u zaglušujućoj medijskoj buci o broju zaraženih i oboljelih od koronavirusa u Hrvatskoj i svijetu, o broju teško oboljelih i onih na respiratorima, o broju ozdravljenih te – s posebnim naglaskom – o broju umrlih (kako bi govorom o smrti mnoge natjeralo da se pridržavaju epidemioloških propisa), zaboravismo postaviti pitanje: kad ćemo konačno dobiti nove zakone, tzv. Zakon o pobačaju i tzv. Zakon o reguliranju prostitucije?
Te u tom smislu postaviti i pitanje: komu ili čemu služi Ustavni sud Republike Hrvatske koji je već davno dao naloge Hrvatskome saboru da donese spomenute zakone?
Sudeći prema dvama rješenjima Ustavnoga suda RH, onome od 21. veljače 2017. u vezi sa Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (”Narodne novine” broj 18/78., 31/86., 47/89. i 88/09.).
Hrvatski sabor je taj zakon trebao donijeti prije nepune dvije godine, kao i onome od 29. siječnja 2019. u vezi sa Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira (”Narodne novine” broj 41/77., 47/89., 55/89., 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.) koji je Hrvatski sabor trebao donijeti prije nepunu godinu dana, stječe se dojam da Ustavni sud RH ne služi ničemu i nikomu, ponajprije Hrvatskome saboru.
Stječe se dojam da Ustavni sud RH ne služi ničemu i nikomu, ponajprije Hrvatskome saboru. On u zbilji hrvatskoga svakodnevnog političkog života kotira kao ”mrtvo puhalo”. Ali, ne zbog nerada, neznanja i lijenosti članova Ustavnoga suda RH
On u zbilji hrvatskoga svakodnevnog političkog života kotira kao ”mrtvo puhalo”. Ali, ne zbog nerada, neznanja i lijenosti članova Ustavnoga suda RH – oni su časno uradili svoj dio posla, analizirali su postojeću situaciju i dali naloge za promjene zakonskih propisa – nego ili zbog ohole bahatosti zakonodavne i izvršne vlasti u RH koje su svjesne da im zbog neizvršavanja naloga Ustavnoga suda RH ne slijede nikakve sankcije ili zbog straha kako će reagirati ”ćudoredni nalogodavci” (čitaj: Katolička crkva u Republici Hrvatskoj) ako prijedlog odluke u gore navedenim zakonima ne bude po njihovoj volji.
Stoga je sasvim opravdano postaviti i pitanje: što je od svega toga uzrok da Hrvatski sabor još uvijek nije donio navedene zakone?
O tome možemo samo nagađati.
U početku sam mislio da su u pitanju bili predsjednički i parlamentarni izbori pa su se u HDZ-u bojali da bi im zbog donošenja spomenutih zakona u duhu zakonskih rješenja primjerenih Europskoj uniji mogli nestati mnogi glasači.
No čini mi se da je u pitanju nešto drugo, a to je želja kako ne poremetiti skladne i gotovo idilične odnose Banskih dvora i Kaptola. Posebno kad je riječ o tzv. Zakonu o pobačaju. Stoga se njime neću ovdje baviti. Bit će to nekom drugom prigodom.
Ovdje ću se tek nakratko osvrnuti na nedonošenje nešto ”lakšeg” zakona, Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kojim bi bilo regulirano i pitanje prostitucije.
A da se na Autografu pozabavim pitanjem prostitucije i njene regulacije u Hrvatskoj, ponukali su me brojni domaći i inozemni članci o ”prostituciji u doba korone” kao i moji studenti koji su se u svojim slobodno izabranim seminarskim radovima bavili tim pitanjem.
Općenito se može reći: u zemljama u kojima je legalizirana, kao, primjerice, u Njemačkoj i Nizozemskoj, prostitucija je branša koja je najteže pogođena koronakrizom. Još od proljeća u tim zemljama prostitutke nisu smjele raditi pa su i mnogi legalno izgrađeni i za javnost otvoreni bordeli (kolokvijalno: javne kuće) prijavili stečajeve.
Mnoge prostitutke, zahvaljujući legaliziranosti posla kojim su se bavile kako bi osiguravale vlastitu i egzistenciju svojih obitelji – svejedno što mi iz svoga kršćanskog poimanja te djelatnosti mislili – morale su na ulicu ili u ured socijalne skrbi kako bi dobivale socijalnu pomoć.
A one koje su bile iz istočnoeuropskih zemalja morale su se zbog skupoće življenja u Njemačkoj i Nizozemskoj vratiti u svoje matične zemlje i time ostati bez prijeko potrebne socijalne pomoći koja im je temeljem zakonskih odredaba bila zajamčena da su ostale u zemljama u kojima su radile i nudile seksualne usluge.
U Hrvatskoj je temeljem postojećeg, za europske prilike jako lošeg Zakona o prekršajima protiv javnoga reda i mira, prostitucija zabranjena i kriminalizirana.
U početku sam mislio da su u pitanju bili predsjednički i parlamentarni izbori pa su se u HDZ-u bojali da bi im zbog donošenja spomenutih zakona u duhu zakonskih rješenja primjerenih Europskoj uniji mogli nestati mnogi glasači. No čini mi se da je u pitanju nešto drugo
A da je taj zakon nepravedan potvrđuje i moja dosadašnja kolegica s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, dr. sc. Ivana Radačić, inače jedna od naših najvećih stručnjakinja za ljudska prava u Hrvatskoj pak je članica Radne skupine UN-a o diskriminaciji žena u zakonima i praksi, koja kaže da je spomenuti zakon vrlo nepravedan.
”Na meti su većinom one (žene) koje stoje na ulici, koje su ionako u najranjivijoj poziciji. Njih je najlakše uhititi i osuditi. Mnoge od njih dva do tri puta mjesečno prespavaju u zatvoru, što je velik problem ako imaju djecu jer im djeca mogu zbog toga biti oduzeta. Više ih čak i ne kažnjavaju novčano. Zapravo, policija/sud njih formalno kazni novčano, ali kako mnogima bude oduzeta sloboda, onda im se to uračuna u kaznu pa ništa ne moraju platiti.” (Vidi ovdje)
Zbog zastarjelosti postojećeg zakona kao i zbog pritiska nevladinih udruga koje promoviraju zaštitu ljudskih prava, pa time i zaštitu ljudskih prava seksualnih radnica, posebno radikalno-feminističkih udruga, kod nas još uvijek nelegaliziranoj branši prostitucije, dva puta su do sada pripremane njegove izmjene: 2012. i 2016 godine.
S izmjenama je stalo padom Oreškovićeve vlade 2016. godine. Prijedlog tzv. novoga Zakona o prekršajima javnog reda i mira, u sadržajnome smislu nije bio ništa bolji negoli onaj raniji.
Koliko mi je poznato, sporan je bio prijedlog izmjene čl. 12 toga zakona u kojem se navodi: ”Tko se odaje prostituciji, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana”.
Kako mi je u svome pisanom iskazu obrazložila moja bivša studentica Marija Antić ”prema tom prijedlogu, za prekršaj odavanja prostituciji bilo bi dovoljno i jednokratno nuđenje seksualnih usluga (sudska praksa zasad odavanje tumači kao višekratno pružanje/nuđenje usluga, jednom nije dovoljno), kažnjavali bi se i klijenti i kazne bi bile višestruko povećane.
S obzirom na praksu europskih zemalja u kojima su dominantna dva modela: legalizacija ili kažnjavanje klijenata, takvo zakonsko rješenje bilo bi neki čudni ”frankenstein”. I zasad nema najava ponovnog puštanja u proceduru tih izmjena”.
Tim prijedlogom se, dakle, i dalje i to znatno oštrije kriminalizira prostitucija, s tim što ubuduće, bude li donesen, neće biti kažnjavane samo nuditeljice/nuditelji seksualnih usluga, nego i korisnice/korisnici tih usluga.
A da stanje u oblasti zaštite ljudskih prava u Hrvatskoj nije baš bajno, pokazuju i prvi rezultati iz projekta ”Regulacija prostitucije u Hrvatskoj” voditeljice već spomenute dr. sc. Ivane Radačić i gore spomenute doktorandice Marije Antić, inače asistentice na tome projektu, obje iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu.
Iz analize postojećih pravnih propisa u RH može se zaključiti:
- U Hrvatskoj je prostitucija još uvijek tabu tema, čak i u znanosti.
- Prostitucijom su ponajviše pogođene žene, koje su u većini slučajeva time bave, a njihovo kažnjavanje se smatra ”oblikom rodne diskriminacije”.
- Hrvatski pristup prostituciji je moralistički (usmjeren je na suzbijanje prostitucije ili makar izmicanje od pogleda javnosti), u središtu pozornosti je javni red i moral, a ne prava i sigurnost žena u prostituciji.
- Hrvatski model kriminalizacije je sasvim zastario u odnosu na druge europske zemlje ”gdje su dominantne rasprave o modelu kriminalizacije klijenata – utemeljenom na shvaćanju prostitucije kao nasilja nad ženama, ili legalizacije – utemeljenom na shvaćanju prostitucije kao načina zarađivanja za život”.
- Hrvatska bi što prije trebala reformirati svoje zakonodavstvo u skladu s međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava koji zahtijevaju dekriminalizaciju osoba u prostituciji te uspostavu programa pomoći i izlaska, a u proces izrade zakona uključiti (i) osobe koje se bave prostitucijom.
Da se na Autografu pozabavim pitanjem prostitucije i njene regulacije u Hrvatskoj, ponukali su me brojni domaći i inozemni članci o ”prostituciji u doba korone” kao i moji studenti koji su se u svojim slobodno izabranim seminarskim radovima bavili tim pitanjem
Kako već rekoh na početku ovoga teksta, Hrvatski sabor već je trebao donijeti tzv. Zakon o reguliranju prostitucije. A kako sadašnja HDZ-ova koalicijska vlast u svome djelovanju – posebno kad je riječ o ćudoređu i javnome moralu – slijepo slijedi moralistički nauk Rimokatoličke crkve, još dugo ćemo čekati njegovo donošenje, a o donošenju tzv. Zakona o pobačaju da i ne govorim.
Sve se trpa u sivu prekršajnu zonu, tako da se stječe dojam da prekršajni zakon dijelom služi većinom za kažnjavanje marginaliziranih osoba (beskućnici, prosjaci, osobe koje se bave prostitucijom…).
Veliki njemački sociolog Urlich Beck (1944. – 2015.), u svome tekstu ”Odmeđivanje politike” (u: Treći program Hrvatskoga radija, br. 55-56/1999., Zagreb) ističe da živimo u društvima u kojima političke institucije, kao, npr., u Hrvatskoj, ”postaju upravitelji razvoja koji nisu ni planirali niti mogu sudjelovati u njegovu daljnjem oblikovanju, ali ga u svakome slučaju moraju opravdati”.
U toj igri ”politike i nepolitike”, odnosno u toj našoj hrvatskoj igri Crkve kao nepolitike i Hrvatskoga sabora kao politike, zapravo, ”u njihovim zamijenjenim ulogama ono što ne vidimo i ne želimo, mijenja svijet (ovdje: hrvatsko društvo) na sve vidljiviji i zabrinjavajući način”.
U tom kontekstu, uzimajući sve ovo što je naznačio profesor Beck, možemo ustvrditi kako se nalazimo u situaciji postojanja ”ničije vladavine” (Hannah Arendt), a to znači da hrvatskim društvom vladaju nepoznati ćudoredni crkveni vladari.
Mogli bismo reći da oni koji se nominalno nalaze na čelu države predstavljaju zapravo ”legitimatore” htijenja i prohtjeva hrvatskoj javnosti nepoznatih crkvenih ćudorednih klerikalnih struktura.
Jer, kako drukčije razumjeti činjenicu nedonošenja dvaju gore navedenih zakona, nego u težnji k izvanparlamentarnom donošenju odluka, a što se događa na sjednicama Vlade RH.
Istina, potrebno je ovdje napomenuti ono što mi je također u svome pisanom iskazu rekla kolegica Radačić, da se papa Franjo, po mome osobnom mišljenju jedan od najvećih papa u povijesti Katoličke crkve, ”ne slaže s kažnjavanjem osoba koje se bave prostitucijom, već zastupa tzv. švedski model (kažnjavanje klijenta)” i da je ona u svome znanstvenom istraživanju naišla na katoličke svećenike i časne sestre koji su ”pomagali tim ženama bez nekog moraliziranja”.
Osim toga, ističe kolegica Radačić, zakonsko rješenje koje imamo proizašlo je ”iz socijalističke ideologije” i ono se ne mijenja ”jer manje-više nikoga nije briga za te žene, dok udruge imaju suprotstavljena stajališta (radikalne feministkinje zagovaraju švedski model, a neke udruge za ljudska prava dekriminalizaciju, premda se slažu da se osobe koje prodaju usluge ne trebaju kažnjavati, a što je i međunarodnopravni standard”. No, sigurna je da su svemu tome značajnu ulogu igra i tzv. ”katolički moral”.
I što reći na kraju: treba li prostituciju u Hrvatskoj legalizirati na način kako je to učinjeno u Nizozemskoj i Njemačkoj u kojima se prostituciju (mušku i žensku) definira kao dobrovoljna prostitucija, kao slobodno izabran posao, kao djelatnost kojom prostitutke i prostitutci zarađuju za život, ili je kriminalizirati na način kako je to urađeno u Švedskoj u kojoj se žene u prostituciji definira kao žrtve koje treba spašavati iz seksualnog ropstva, a muškarce kažnjavati?
Ili, pak, ostaviti da se sve odvija onako kao i do sada, s tom razlikom da se kažnjavaju i ponuđači seksualnih usluga i njihovi konzumenti, svejedno tko su oni: žene ili muškarci?
Moj stav je slijedeći: smatram da bi u ovome vremenu (samo)izolacije i koronakrize radi zaštite temeljnih ljudskih prava u Hrvatskoj trebalo provesti zakonsku dekriminalizaciju prostitucije iz više razloga:
Mogli bismo reći da oni koji se nominalno nalaze na čelu države predstavljaju zapravo ”legitimatore” htijenja i prohtjeva hrvatskoj javnosti nepoznatih crkvenih ćudorednih klerikalnih struktura
- Legalizacijom seksualni radnice i radnici imali bi bolje uvjete za život: zdravstveno osiguranje, liječničke preglede te bi samim tim sve bilo urednije i sigurnije, što za njih, a što i za same osobe koje primaju njihove usluge.
- Cijela djelatnost bi bila transparentnija i sve bi bilo svima vidljivo i sigurnije.
- Legalizacijom bi ih štitila država, a svojim radom ne bi činili kaznena djela.
- Smanjilo bi se i fizičko i psihičko zlostavljanje.
- Pružatelji(ce) usluga bili bi kao osobe pod određenom zaštitom. Time ne bi bilo potrebe za svodnicima koji im većim dijelom štete i uzimaju novac, čime bi mogli izići iz neke vrste ”tame” i više se ne bi morali skrivati.
- Uz zakonsku kontrolu, država bi mogla dobrim dijelom puniti svoj proračun.
- Legalizacijom prostitucije smanjila bi se stopa prijenosa spolnih bolesti čime bi bili zaštićeni primatelji njihovih usluga kao i osobe koje se time bave, ali i svi oni s kojima će primatelji seksualnih usluga biti u daljnjim seksualnim kontaktima.
- I ne na kraju, time bi se riješio problem nelegalne prostitucije jer iz svakodnevnih primjera znamo da nikakve zabrane ni tzv. katoličkoj Hrvatskoj ne pomažu u rješavanju ovoga milenijski ”slatkog i grešnog” posla.
Znam, mnogi će se revni katolici sada dignuti na zadnje noge. Nema problema, neka samo ponude rješenja koja će štititi ljudska prava svih građana Republike Hrvatske, pa i onih koji smatraju da je dobrovoljna (a ne prisilna i eksploatirajuća) prodaja vlastitoga mesa za novac samo posao kao i svaki drugi.
