Diskretni šarm filmske industrije

Biti dio filmskog svijeta na prvi se pogled može činiti kao zanimanje iz snova. Osobito iz perspektive redatelja čija riječ je uvijek zadnja ili, recimo, glumačke dive koju obasipaju ulogama pa ne treba brinuti o otplaćivanju kredita... Da, biti kotačić u svijetu filma čini se kao zanimanje iz snova. No svatko tko se uključi u branšu ubrzo primijeti da ostali filmski profesionalci rijetko kad govore o filmskom svijetu – umjesto toga oni radije biraju riječ industrija.

Nakon što je u domaćoj kinematografiji Nevio Marasović s Vis-À-Vis načeo metafilmsku konstrukciju, odnosno snimio film o redatelju i glumcu koji odlaze na otok kako bi radili na filmskom scenariju i tako publici pokazao kako u radu na filmu i nije sve baš tako bajno, ispod površine filmske industrije odvodi nas i film Lada Kamenski koji je svoju premijeru imao na ovogodišnjoj Puli. Film u režiji Sare Hribar i Marka Šantića prema većini je svojih elemenata uvijen u sivu šablonu "hrvatske drame"; u sjeni egzistencijalnih pitanja radnju nose psihološki rastrojeni likovi, na razini tematskih motiva dolazi do doticaja sa suvremenim svjetonazorskim podjelama, tu je i spretno uvijena dokumentaristička crta, a glavnu žensku ulogu tumači Ksenija Marinković. Ili možda ipak ne tumači? Upravo u ovom pitanju scenaristica Hribar pronašla je odskočnu dasku za film o diskretnom šarmu filmske industrije na fonu priče o propasti tekstilnog postrojenja.

Okosnica radnje je, naime, odabir glumice koja će odigrati protagonisticu Ladu Kamenski u filmu o propasti tvornice tekstila Kamensko 2010. godine kada je otkaz dobilo svih 426 zaposlenika – većinom žena. Osobu odgovornu za odabir najprikladnije glumice koja će tumačiti lik Lade Kamenski upoznajemo za bolničkim krevetom dok mu liječnica objašnjava kako ima pomalo neuobičajenu kliničku sliku te ga ispituje čime se u životu profesionalno bavi. Paralelno s audiozapisom njegovih odgovora pratimo glavni muški lik kako se bavi svakodnevnim radnjama u svom modernistički uređenom stanu – Frano Mašković filmski je i televizijski redatelj koji se, kako sam kaže, tek ponekad bavi nečim stresnim (ponekad jer tek rijetko dobiva priliku režirati i većinu vremena provodi čekajući). Inspiriran pričom svoje tete koja je radila u Kamenskom, on priprema svoj prvi dugometražni film pa u svoj stan na nekonvencionalnu probu poziva tri renomirane hrvatske glumice – Natašu Dorčić, Kseniju Marinković i Doris Šarić-Kukuljicu.

Redateljeva izgubljenost u vlastitom svijetu – tolika da ne vidi ništa problematično u tome da filmske profesionalke pozove na zajedničku probu nakon koje će odlučiti koja od njih dobiva glavnu ulogu, a da im to pri pozivu i ne objasni – naznačena je i njegovim šepavim hodom kojim se probija kroz sve manji prostor svoga stana. A situacija u njemu postaje emocionalno sve uzavrelija, jer spoznaja da su dovedene u položaj da se moraju suočiti s kolegicama licem u lice kako bi dobile glavnu ulogu, naravno, ne sjeda najbolje nijednoj od Maškovićevih gošći. Profesionalke isprva stavljaju svoju masku i prikrivaju (bar pred muškim očima) neugodnost u kojoj se nalaze, no uz marokansko vino i između dima cigareta ubrzo počinju padati glumačke fasade. Realno prodire u glumačke izvedbe i improvizirana proba se pretvara u neizravna osobna podbadanja koja redatelj, ponukan bockanjima Nisu vas to učili na akademiji?, nes(p)retno doživljava kao dio glumačkog performansa.

Lada Kamenski nije priča o društveno-političkoj situaciji koja je dovela do pada tekstilne industrije. Niti je priča o borbi za radnička prava u gospodarski posrnuloj državi. Film je to koji se dotiče bešćutnih poteza kapitalizma, no u čijem se prvom planu nalazi razvoj tenzija između triju talentiranih glumica od kojih je svaka sa sobom na probu, htjela – ne htjela, ponijela svoj privatni teret koji se manifestira u njihovim improviziranim izvedbama Lade Kamenski. Iako film počinje i završava s redateljem u prvom planu, on je tek slijepi promatrač glavnog zbivanja – karakterizacije ženskih likova i njihovog postupnog preuzimanja kontrole nad situacijom. Ocrtavanje redateljeva lika staje na pretenciozno zamišljenoj improviziranoj probi koju on sam opisuje kao team building s ciljem zajedničke godarovske potrage za ogoljenom "esencijom filma". S glumicama se pak polako upoznajemo i na privatnoj razini, a zatim promatramo kako osobne karakteristike i frustracije prelaze na vidjelo u njihovim interpretacijama lika Lade Kamenski, kada počinju udarati jedna drugu "ispod pojasa", ali i tijekom borbe za glavnu ulogu "izvan ringa".

Nataša Dorčić se nalazi usred prekida veze i u rebound maniri koketira s redateljem iza leđa svojih kolegica. Ksenija Marinković ne libi riječima pogoditi tamo gdje je rana najsvježija kako bi druge glumice izbacila iz takta i tako se domogla glavne uloge, a čista joj je suprotnost pasivna Doris Šarić-Kukuljica koja se povlači pred kolegicama jer su one "prikladnije za ulogu". Upravo u karakterizaciji glavnih ženskih likova dokumentarna nota filma ponajviše dolazi do izražaja. Životi glumica i njihovih likova u filmu planski su isprepleteni već u početnoj viziji Sare Hribar, pa su tako i sama imena ostala neizmijenjena, a autoreferencijalnost je produbljena uz pristanak motiviranih glumica. Time je uspostavljena kvazidokumentarna situacija koja je glavnoj temi filma dala prirodan okoliš za razvoj i stvorila opipljivu psihološku tenziju između likova.

A glavna je tema filma položaj žena u hrvatskoj filmskoj industriji, spretno doveden u vezu s položajem radnica u tekstilnoj industriji; protagonistice tako spominju da ima puno domaćih talentiranih glumica, ali im nitko ne nudi posao, a čak su i među filmovima studenata akademije glavni ženski likovi daleko malobrojniji od muških. Zasluge za nenametljivo obrađivanje ove tematike svakako idu izvedbama glumica koje su pred kamerom vjerno reprezentirale moć ljudske krhkosti i netrpeljivosti, ali ni Dorčić, ni Marinković, ni Šarić-Kukuljica ne bi mogle toliko izvući iz svojih uloga bez snažnog i vješto napisanog scenarija. Osim inovativne filmske priče, scenarij Sare Hribar odlikuje i spretno oslanjanje na minimalistički moto manje je više; radnja se najvećim djelom odvija za jedne večeri unutar četiri zida jednog stana, nose ju četiri lika i u samoj njenoj premisi (koja će glumica dobiti ulogu?) postavljeni su čvrsti temelji za dramaturški splet sukoba. Spomenuti okviri učinili su situaciju još neugodnijom za protagonistice, ali i glumice na setu, a Hribar je takav manjak uspješno pretočila u višak, proizvevši intrigu koja zadržava gledateljsku pozornost kroz film tempiran da traje svega 75 minuta.

Ritmu filma uvelike pridonose i fikcijske snimke audicija koje su prethodile team buildingu u redateljevu stanu. Audicije služe kao dio studija karaktera, ali pogađajući prave dramaturške trenutke one također nose radnju naprijed te je nadopunjuju na način blizak nefikcijskom pripovijedanju. Zajedno s neugodnom situacijom u redateljevu stanu, audicije nam predočuju stanje ispod površine medijski uglancane predodžbe o radu u filmskoj industriji; dobre kreativne ideje su rijetke, poslovi još rjeđi, financijska potpora oskudna, a kada se i nešto napokon pokrene osoba o čijim odlukama ovisi većina glavnih radnih mjesta na setu u nedostatku jasne vizije nerijetko zaluta u šeprtljavo donošenje pompoznih odluka, pa kada se i čini da ćete dobiti posao zapravo završite u igri nadmetanja s kolegicama samo kako biste se dočepali uloge i honorara.

Spretno raspleteno scenarističko klupko Lade Kamenski ispod svoje površine nepretenciozno otkriva kliničku sliku stanja u hrvatskom filmu, sliku izrađenu iz perspektive položaja žena. Originalnim i minimalističkim pristupom, Hribar je uz Šantićevu surežiju na mikrosocijalnoj razini predočila u kakvoj se situaciji mogu naći i renomirane glumice. Zbog tog p(r)omicanja ženske perspektive i snage u domaćem filmskom stvaralaštvu, Lada Kamenski posjeduje feminističku crtu. Taj se aspekt filma najbolje ocrtava u usporedbi položaja u kojima se likovi nalaze na početku filma s položajem u kojem se nalaze pred njegov kraj. Mašković je postavljen u privilegiran redateljski položaj iz kojeg se čini da on vuče sve konce i drži situaciju pod kontrolom. Dorčić, Marinković i Šarić-Kukuljica gurnute su pak u neprofesionalni, gotovo ponižavajući položaj, da bi nakon prvotne zbunjenosti i nelagode svaka na svoj način preuzele kontrolu nad situacijom a da to redatelj nije ni primijetio.

Pažljivim dramaturškim koracima Hribar je dočarala krhkost protagonistica, koja se vrlo suptilnim potezima lako pretvara u moćno oruđe za okretanje vode na svoj mlin. Snimila je film koji od uobičajenih hrvatskih "drametina" odskače originalnim pristupom i razinom dramske napetosti kojom uspješno balansira od otkrivanja premise radnje do njezinog završetka. Tonirajući razine autoreferencijalnosti i dokumentarizma pronašla je formulu za metafilmsko, feministički osviješteno ostvarenje koje obogaćuje kliničku sliku domaće kinematografije.