Jeste li skoro bili u noćnom baru gdje ljudi za stolom igraju šah? Ili ste pak bili u autobusu gdje nijedno stvorenje ne drži u ruci mobilni telefon i ne zuri u ekran, povremeno tipkajući? Jednostavno se vozite i slušate što ljudi međusobno pričaju. Na kraju, sjećate li se kako je to imati olovku u rukama, a bilježnicu pred sobom i – pisati pjesme? Sve se ove nestvarne, zapravo nadrealne situacije dešavaju u Patersonu. Paterson je ime pitoresknog gradića u američkoj državi New Jersey. Ali, Paterson je i ime protagonista eponimnog filma velikog filmskog maga, Jima Jarmuscha. Dakle, Paterson živi u Patersonu i na neki je način utjelovljenje duha svog grada koji se može pohvaliti zanosnom rijekom i prekrasnim vodopadom. No, ta eponimnost se tu ne zaustavlja. Tako je i tumač naslovne uloge filma Adam Driver, zapravo prvi čovjek na svijetu, a usto je i vozač (adam + driver!). Još bizarnije, ovo se podvostručenje pojavljuje u Patersonu i na najdoslovnijoj razini, jer susrećemo se u filmu i s nekoliko parova blizanaca. No, ipak sve nam se ovo i ne čini neobičnim, ako uzmemo u obzir da gledamo ostvarenje Jima Jarmuscha.
Nakon što je u proteklih nekoliko godina dodatno polarizirao publiku sa svoja dva posljednja igrana kino-ostvarenja – tj. Granice kontrole (Limits of Control, 2009) i Samo ljubavnici preživljavaju (Only Lovers Left Alive, 2013) – ovaj je američki postmoderni autor posve poetizirao svoju naraciju. Naime, što? Protagonist Paterson, vozač gradskog autobusa kao da doista pripada nekoj drugoj zbilji, onoj koja postoji u pjesmama, ali ne i u realitetu. Uvjetna priča Jarmuscheva filma prati točno tjedan dana u životu njega i životne mu partnerice Laure (tumači je Golshifteh Farahani, a čija je nestvarna istočnjačka ljepota prožeta i nestvarnim razumijevanjem i ljubavlju za Patersona). No, da… treći je član te neobične obitelji i psić Marvin, koji će u priču filma unijeti svoju remetilačku intervenciju, pokazujući (i dokazujući) da je život i nešto animalno, a ne baš sasvim eterično i poetsko, kako bi nam se moglo činiti prateći dijaloge i odnos dvoje ljubavnika u filmu.
Dakle, svako jutro, nešto poslije šest, Paterson se budi pored Laure nježno je milujući, zatim ustaje, uzima svoje pahuljice za doručak, kutiju sa sendvičem koji mu je priredila Laura i odlazi niz ulicu. Zatim stiže do začudnog industrijskog kompleksa – usput isti kao da je proizašao iz nekog pejzaža na zagrebačkom Žitnjaku, i iz nekog sasvim drugog vremena! – i pored zgrada od cigle sjeda u svoj autobus. Prije negoli krene u vožnju ulicama Patersona, Paterson bilježi i svoje stihove. Za svaki dan u tjednu – od ponedjeljka do nedjelje – Jarmusch nam poklanja po jednu pjesmu u prozi. Ove su pjesme, doista i najdragocjeniji autorov filmski dar. Redom: Love Poem, Another One, The Poem, Glow, The Run, Pumpkin i The Line čini niz prekrasnih poetskih opservacija u slobodnom stihu koje bilježe posvetu životu malih stvari i tek naoko malih ljudi. Već sam motiv poezije, olovke i bilježnice pokazatelj je da ćemo doživjeti posve neobično filmsko iskustvo. I ne samo stoga što takovo nešto očekujemo od Jima Jarmuscha, kao autora nekih od najvažnijih art-filmova, sve tamo od njegova prvijenca Permanent Vacation iz 1980.
Rock´n´roll, knjige, stripovi i filmovi… – fokusi su oko kojih se pokreće kino-umjetnost ovog američkog autora češko-njemačko-irskog porijekla. Naravno, poput njemu duhovno najbliskijih autora – Wima Wendersa i Akija Kaurismäkija – i Jarmusch pripada onoj skupini filmaša koji beskompromisno slijede navlastitu poetiku. Odlike su ove poetike: citatnost, pastiši, interferencijalnost… sve to kroz često sasvim ogoljenu vizuru bez umjetne nadogradnje mizanscenskog okružja. Naravno, radi se i o onome što uobičajeno nazivljemo postmodernim pristupom. Pripovijesti Jarmuschevih filmova najčešće su bez nekih turbulentnih preokreta i njihova naracija postupno gradi ozračje gledateljske empatije s likovima. Partnerica eponimnog junaka u Patersonu je tako onaj emotivni katalizator cijelog zbivanja i ona će u filma unijeti estetičku produhovljenost i samu ljepotu bivanja. I dok je Patersonova poezija lucidna u detalju – ali izgovorena s brechtijanske distance i spekulativne mudrosti koja baštini na jednostavnosti – Laura je sva u spomenutoj estetizaciji svakodnevice. Ona je istinski postmoderni umjetnik! U njoj se sabiru talent dizajna i oblikovanja životnog prostora, kulinarsko eksperimentiranje i umjetnost pečenja kolača, a posebna joj je strast country-glazba. Lako ćemo joj povjerovati – a nakon što naruči Harlequin gitaru uz tečaj dopisnog učenja sviranja – da će doista postati zvijezda Nashvillea, poput Tammy Wynette, čije hitove čujemo u pozadini!
Zapravo, Paterson i Laura čine savršeni ljubavni par. Oni su istinski kontrapunkt sastavljen od njegove samozatajnosti i njezina neslomljiva entuzijazma. U tako postavljenoj pripovijesti slažu se kriške života koji je gotovo idilično jednostavan, a opet u sebi nosi transcendenciju što nam ju prenosi poezija. Posebice je ovdje dojmljiva pjesma u kojoj se filozofski sintetizira iskustvo triju dimenzija prostora i uranjanje u unutarnju formu osjetilnog zrenja, a to je – vrijeme. Jarmusch nam, osim poezijom, to prenosi i strukturom filma koji je smješten u okvir sedam dana u tjednu. Poetičku detaljistiku filma obogaćuje, pak, s još dvoje pjesnika koji svoju inspiraciju pronalaze u Patersonu. Jedna je od njih dvanaestogodišnja djevojčica koja piše pjesmu o „padajućoj vodi“, dok je drugi katarzični japanski poetski turist koji vraća naslovnom junaku vjeru u pisanje, poklanjajući mu novu, praznu bilježnicu kao inspiraciju za novi početak.
Jarmuscheva predanost vlastitim umjetničkim herojima referira se, uobičajeno, na rock, kao i na filmofilstvo. U filmu pronalazimo posvetu Iggyju Popu – kojemu će posvetiti svoj dugometražni dokumentarac Gimme Danger snimljen također prošle godine, usporedno s Patersonom – ali i filmofilsku odanost starim američkim horor-filmovima. Dojmljiva je u tom smislu sekvenca u kojoj protagonisti odlaze u kino gledati klasik iz tridesetih, Island of Lost Souls s Charlesom Laughtonom. (Btw, istoimenu su pjesmu snimili i Jarmuschu dragi Blondie još 1982.!) Nije doista lako ustvrditi o čemu zapravo govori film Paterson. Zašto? Upravo zato što se ovdje radi o još jednom postmodernom pastišu… ali i remek-djelu navlastite i osebujne poetike. Paterson je, naime, poezija sàma… Jer, što je to negoli igrati šah, gledati slapove, peći crno-bijele mafine i oslikavati odjeću i sve to danas u eri digitalne pustoši kada se čitati, pisati i misliti čini poput mjesečarenja? Da, da… Jarmusch je jedan od zadnjih preostalih kino-lunatika. Njegov ultimativni Pjesnik.
filmovi
Nakon što je u proteklih nekoliko godina dodatno polarizirao publiku sa svoja dva posljednja igrana kino-ostvarenja – tj. Granice kontrole (Limits of Control, 2009) i Samo ljubavnici preživljavaju (Only Lovers Left Alive, 2013) – ovaj je američki postmoderni autor posve poetizirao svoju naraciju. Naime, što? Protagonist Paterson, vozač gradskog autobusa kao da doista pripada nekoj drugoj zbilji, onoj koja postoji u pjesmama, ali ne i u realitetu. Uvjetna priča Jarmuscheva filma prati točno tjedan dana u životu njega i životne mu partnerice Laure (tumači je Golshifteh Farahani, a čija je nestvarna istočnjačka ljepota prožeta i nestvarnim razumijevanjem i ljubavlju za Patersona). No, da… treći je član te neobične obitelji i psić Marvin, koji će u priču filma unijeti svoju remetilačku intervenciju, pokazujući (i dokazujući) da je život i nešto animalno, a ne baš sasvim eterično i poetsko, kako bi nam se moglo činiti prateći dijaloge i odnos dvoje ljubavnika u filmu.
Dakle, svako jutro, nešto poslije šest, Paterson se budi pored Laure nježno je milujući, zatim ustaje, uzima svoje pahuljice za doručak, kutiju sa sendvičem koji mu je priredila Laura i odlazi niz ulicu. Zatim stiže do začudnog industrijskog kompleksa – usput isti kao da je proizašao iz nekog pejzaža na zagrebačkom Žitnjaku, i iz nekog sasvim drugog vremena! – i pored zgrada od cigle sjeda u svoj autobus. Prije negoli krene u vožnju ulicama Patersona, Paterson bilježi i svoje stihove. Za svaki dan u tjednu – od ponedjeljka do nedjelje – Jarmusch nam poklanja po jednu pjesmu u prozi. Ove su pjesme, doista i najdragocjeniji autorov filmski dar. Redom: Love Poem, Another One, The Poem, Glow, The Run, Pumpkin i The Line čini niz prekrasnih poetskih opservacija u slobodnom stihu koje bilježe posvetu životu malih stvari i tek naoko malih ljudi. Već sam motiv poezije, olovke i bilježnice pokazatelj je da ćemo doživjeti posve neobično filmsko iskustvo. I ne samo stoga što takovo nešto očekujemo od Jima Jarmuscha, kao autora nekih od najvažnijih art-filmova, sve tamo od njegova prvijenca Permanent Vacation iz 1980.
Rock´n´roll, knjige, stripovi i filmovi… – fokusi su oko kojih se pokreće kino-umjetnost ovog američkog autora češko-njemačko-irskog porijekla. Naravno, poput njemu duhovno najbliskijih autora – Wima Wendersa i Akija Kaurismäkija – i Jarmusch pripada onoj skupini filmaša koji beskompromisno slijede navlastitu poetiku. Odlike su ove poetike: citatnost, pastiši, interferencijalnost… sve to kroz često sasvim ogoljenu vizuru bez umjetne nadogradnje mizanscenskog okružja. Naravno, radi se i o onome što uobičajeno nazivljemo postmodernim pristupom. Pripovijesti Jarmuschevih filmova najčešće su bez nekih turbulentnih preokreta i njihova naracija postupno gradi ozračje gledateljske empatije s likovima. Partnerica eponimnog junaka u Patersonu je tako onaj emotivni katalizator cijelog zbivanja i ona će u filma unijeti estetičku produhovljenost i samu ljepotu bivanja. I dok je Patersonova poezija lucidna u detalju – ali izgovorena s brechtijanske distance i spekulativne mudrosti koja baštini na jednostavnosti – Laura je sva u spomenutoj estetizaciji svakodnevice. Ona je istinski postmoderni umjetnik! U njoj se sabiru talent dizajna i oblikovanja životnog prostora, kulinarsko eksperimentiranje i umjetnost pečenja kolača, a posebna joj je strast country-glazba. Lako ćemo joj povjerovati – a nakon što naruči Harlequin gitaru uz tečaj dopisnog učenja sviranja – da će doista postati zvijezda Nashvillea, poput Tammy Wynette, čije hitove čujemo u pozadini!
Zapravo, Paterson i Laura čine savršeni ljubavni par. Oni su istinski kontrapunkt sastavljen od njegove samozatajnosti i njezina neslomljiva entuzijazma. U tako postavljenoj pripovijesti slažu se kriške života koji je gotovo idilično jednostavan, a opet u sebi nosi transcendenciju što nam ju prenosi poezija. Posebice je ovdje dojmljiva pjesma u kojoj se filozofski sintetizira iskustvo triju dimenzija prostora i uranjanje u unutarnju formu osjetilnog zrenja, a to je – vrijeme. Jarmusch nam, osim poezijom, to prenosi i strukturom filma koji je smješten u okvir sedam dana u tjednu. Poetičku detaljistiku filma obogaćuje, pak, s još dvoje pjesnika koji svoju inspiraciju pronalaze u Patersonu. Jedna je od njih dvanaestogodišnja djevojčica koja piše pjesmu o „padajućoj vodi“, dok je drugi katarzični japanski poetski turist koji vraća naslovnom junaku vjeru u pisanje, poklanjajući mu novu, praznu bilježnicu kao inspiraciju za novi početak.
Jarmuscheva predanost vlastitim umjetničkim herojima referira se, uobičajeno, na rock, kao i na filmofilstvo. U filmu pronalazimo posvetu Iggyju Popu – kojemu će posvetiti svoj dugometražni dokumentarac Gimme Danger snimljen također prošle godine, usporedno s Patersonom – ali i filmofilsku odanost starim američkim horor-filmovima. Dojmljiva je u tom smislu sekvenca u kojoj protagonisti odlaze u kino gledati klasik iz tridesetih, Island of Lost Souls s Charlesom Laughtonom. (Btw, istoimenu su pjesmu snimili i Jarmuschu dragi Blondie još 1982.!) Nije doista lako ustvrditi o čemu zapravo govori film Paterson. Zašto? Upravo zato što se ovdje radi o još jednom postmodernom pastišu… ali i remek-djelu navlastite i osebujne poetike. Paterson je, naime, poezija sàma… Jer, što je to negoli igrati šah, gledati slapove, peći crno-bijele mafine i oslikavati odjeću i sve to danas u eri digitalne pustoši kada se čitati, pisati i misliti čini poput mjesečarenja? Da, da… Jarmusch je jedan od zadnjih preostalih kino-lunatika. Njegov ultimativni Pjesnik.
filmovi
