Mogu li se, u zemljama zahvaćenim krizom, građanke i građani odnosno privreda u cjelini nositi s tolikom razinom neizvjenosti koju stalne najave reformi nose sa sobom?
Nekidan su nas iz rating agencije Standard & Poor’s "počastili" degradiranjem izgleda za kreditni rating iz stabilnih u negativne, na što su iz HDZ-a odmah reagirali u još jednoj epizodi tipa svi-smo-već-na-godišnjem-odmoru-ali-moramo-nešto-reći. Naime intencija tog javljanja je bila kazati da nam trebaju veće stope ekonomskog rasta, više stranih ulaganja, te ozbiljne strukturne reforme. No kada čovjek poželi otići na web stranice te stranke razočara se jer tamo piše da je novi program HDZ-a u izradi, dok je priložen jedan iz doba Ive Sanadera. Pametnome dosta (ali mogli bi taj program već skinuti dolje, nekako je previše retro u odnosu na sadašnje prilike).
Šteta, jer ne bi bilo zgorega objasniti što su zapravo time htjeli reći. Do većeg ekonomskog rasta zasigurno nećemo stići ako ga stranka koja pretendira na formiranje buduće vlade samo bude zazivala, bez prave programatske podloge. Koje su to točno investicije koje Hrvatskoj trebaju i kako ćemo ih privući? Koje strukturne reforme podrazumijevaju drugarice i drugovi iz HDZ-a? Na stranu sada s (ne)pravomoćnim presudama povezanima s HDZ-om, ta stranka nema niti trunke legitimiteta s obzirom na omogućavanje privatizacijskog kaosa te program stabilizacije iz 1993. koji se pretvorio u svoju suprotnost. Sada skrivaju svoj program i govore o strukturnim reformama i stranim investicijama kao formama lišenim sadržaja.
SDP sa svojom vladajućom garniturom pak uredno ispunjava obveze proizašle iz članstva u EU-a iako one predstavljaju dvosjekli mač. Jasnu volju i viziju koje bi ukazale na neki drugačiji put do sada nismo doživjeli. Ni jedni ni drugi nemaju program za suštinski zaokret; štoviše, nemaju niti jasnu predodžbu koji je socio-ekonomski model prihvatljiv za Hrvatsku i ostvariv u dugom periodu. Jasno je to obilježje jedne nezrele političke scene, barem što se tiče dviju ključnih stranaka u domaćoj politici.
Iako se politika kod nas svodi na prepucavanja o kulturalnim, svjetonazorskim odnosno identitetskim temama, dok one razvojne/ekonomske ostaju u drugom planu, ipak se kao bitna pitanja nameću ona oko (javnog) duga, što je i gore spomenuti događaj pokazao. Ne bez razloga, budući da se u današnje doba visoko financijaliziranih ekonomija može reći da vlade prolaze ili padaju na pitanjima duga. Ali ne duga kao vrijednosti same po sebi, već u odnosu na implikacije koje izaziva.
Koje strukturne reforme podrazumijevaju drugarice i drugovi iz HDZ-a? (Foto: Miljenko Klepac, Hina)
Pogledajmo samo slučajeve Islanda i Grčke. Na Islandu je narod, demokratskom referendumskom odlukom, poništio odluke Vlade i parlamenta da se otplate dugovi privatnih banaka (koji su trebali biti preuzeti od strane Islanda) drugim zemljama. Uz te i druge mjere Island se brzo vratio na putanju ekonomskog rasta, uz vrlo niske stope nezaposlenosti odnosno siromaštva i socijalne ekskluzije. Ukratko, radikalni potezi u radikalno vrijeme – uz odlične rezultate. Grčku smo vladu pak zadnjih mjeseci pratili u maratonskim pregovorima s Troikom (Europskom centralnom bankom, Europskom komisijom te Međunarodnim monetarnim fondom), sve do dogovora o novom paketu pomoći koji će imati vrlo teške efekte na grčku ekonomiju i društvo s obzirom na enormne dugove koje treba otplatiti. Dok je Island položio test, Grčka će se još godinama i desetljećima koprcati u problemima povezanima s financijskom krizom započetom 2008.
Ono na što se svodi ekonomski model trenutno u primjeni u Grčkoj, Hrvatskoj ali i u mnogim drugim zemljama Europe zahvaćenim krizom, je nadanje da će se investicije povećati onda kada se zadovolje neki financijski uvjeti stabilnosti (investicijskog) okruženja inducirani fiskalnom štednjom. Tsipras je nakon sklapanja sporazuma o pomoći za Grčku nekidan rekao: "Mjere su recesijske, ali se nadamo da izbjegavanje Grexita znači da investicije u domaću ekonomiju mogu početi teći, negirajući ih". Slično se nada i hrvatska Vlada. Međutim to se može ali i ne mora ostvariti, u ovisnosti već kako reagira društveno-ekonomski sistem pritisnut krizom. Onda kada se ekonomski rast javi unatoč – prije nego zbog tih mjera – tada on dolazi uz visoku cijenu ispaštanja najmanje zaštićenih grupa društva. Paradoks ovog modela razvoja sastoji se u tome da što je neka zemlja u ovoj igri "uspješnija", to je veća destrukcija njenog socijalnog tkiva i time sve manje nalikuje na održivi društveno-ekonomski model koji bi zapravo trebao biti stvarni cilj.
Sličan paradoks imamo i na razini Europske unije, budući da nacionalne vlade uvijek razmišljaju o tome kako će pogodovati svojoj zemlji umjesto cijeloj EU, zaboravljajući pritom da im se to nečinjenje može vratiti kao bumerang (kao što bi se moglo desiti kada bi Grčka izašla iz euro zone i time uzrokovala daljnji val ekonomske i političke krize diljem Europe). To bi trebalo prevenirati odgovarajućim institucijama odnosno političkim i fiskalnim rješenjima, međutim ona pak nisu na vidiku. Čak ni famozni Junckerov plan više nalikuje na listu želja nego na nešto što Europskoj uniji u ovom trenutku zaista treba odnosno što može efektivno djelovati.
Nagradno pitanje ostaje mogu li se, u zemljama zahvaćenim krizom, građanke i građani odnosno privreda u cjelini nositi s tolikom razinom neizvjenosti koju stalne najave o reformama nose sa sobom. Kriza povećava neizvjesnost, pa se ljudi i poduzetnici ponašaju defanzivno. Socijalna i ekonomska kriza drma i cijelu EU, uz sve političke trzavice i potrese, bez da je izlaz na vidiku. Uz ovo doba velikih nadanja idu i niska očekivanja, dokle god razina političke vizije ne doseže dalje od sutra.
h-alter
