Političari, mediji, akademici, da ne spominjemo "neovisne" ekonomiste, analitičare i investitore, već nam dva desetljeća uporno tvrde kako je privatno vlasništvo učinkovitije od javnog. Riječ je o sveprisutnom konceptu koji se u javnom prostoru rijetko propitkuje te je poput "nevidljive ruke tržišta" postao istina gebelsovom metodom - "na galamu" i neumornim ponavljanjem. Brojni slučajevi privatizacije do sada su u ekonomskim istraživanjima temeljito analizirani, a rezultati analiza pokazuju kako privatno vlasništvo nije nikakva garancija bolje usluge niti efikasnijeg poslovanja.
Brojna iskustva privatizacije do sada su urodila s pregršt studija koje uspoređuju efikasnost javnog i privatnog vlasništva. "Rezultati su iznenađujuće konzistentni kroz sve sektore i forme privatizacije. Ne postoje empirijski dokazi da je privatni sektor suštinski učinkovitiji.", zaključuje David Hall, voditelj Odjela za istraživanje javnih službi pri Sveučilištu Greenwich.
Jedna od poteškoća pri utvrđivanju komparativne prednosti privatnih poduzeća u odnosu na javna jest to što se privatiziraju uglavnom već profitabilne grane poput telekomunikacija, javnog prijevoza na lukrativnim rutama i slično. Privatna autobusna linija na relaciji Split - Zagreb je profitabilna ruta kako za privatnog poduzetnika tako i za državu. Problem s efikasnošću nastaje kada se takve linije država odrekne, a da bi ispunila funkciju, zadržava liniju Vrgorac - Zagvozd koju ni jedan privatnik ne želi.
Ono što se nerijetko smatra efikasnošću privatnog sektora najčešće se svodi na povećanu profitabilnost za račun dioničara, a na račun radnika u privatiziranim kompanijama. Gledano iz perspektive vlasnika dionica to je uistinu učinkovito. No, niži troškovi poslovanja ne garantiraju i bolju uslugu.
Ne postoje empirijski dokazi da je privatni sektor suštinski učinkovitiji od javnog (FOTO: Pixabay.com)
"Javni i privatni vlasnici moraju se uspoređivati u efikasnosti dostavljanja javnih usluga, a ne samo u učinkovitosti smanjenja troškova. Usporedbe se ne mogu raditi niti samo na temelju promatranja pojedinih tvrtki zbog utjecaja na čitav sistem - društvo, okoliš i ekonomiju. Revizija mjera za poboljšanje učinkovitosti u zdravstvu, na primjer, pokazala je kako su tek rijetke studije u obzir uzele kvalitetu brige za zdravlje koncentrirajući se prije svega na ekonomsku učinkovitost", zaključak je istraživanja profesorice Jane Lethbridge provedenog 2012. godine o utjecaju outsourcinga na kvalitetu usluge javnog zdravstva u Velikoj Britaniji.
Najopširniju studiju o utjecaju outsourcinga objavio je 2011. godine danski institut AKF. Provjerili su 80 studija koje se bave učincima outsourcinga na troškove i kvalitetu usluge u sektorima vodnog gospodarstva, gospodarenja otpadom, distribucijom električne energije, javnog transporta, obrazovanja, zdravstva... U zaključku pak stoji kako "ne postoje dokazi koji bi potvrdili da privatno upravljanje donosi jeftiniju ili kvalitetniju uslugu od onoga što pruža javni sektor".
Sličan zaključak izvode i Gena Bel te Mildred Warner godinu dana ranije nakon što su proučili rezultate 27 ekonometrijskih empirijskih studija iz sektora gospodarenja otpadom i vodom u nekoliko zemalja. "Troškovi ovise o karakteristikama usluge, geografskom položaju te vremenu i periodu u kojem je studija napravljena. (Tijekom istraživanja) Nismo pronašli empirijski utjecaj na smanjenje troškova koji bi bili plodom privatne proizvodnje", stoji u studiji "Da li je privatna usluga jeftinija od javne? Meta-Regresijska analiza gospodarenja otpadom i vodom" iz 2010. godine.
Osim u efikasnom rezanju troškova, privatni vlasnici trebali bi biti jednako uspješni i u davanju javne usluge (FOTO: Pixabay.com)
Savjetnik Europske komisije te redovni profesor na Sveučilištu u Milanu i gostujući profesor na London School of Economics, Massimo Florio, proučavao je utjecaj privatizacijâ provedenih u Velikoj Britaniji od doba Margareth Thatcher. U knjizi "Veliko lišavanje" koju 2004. godine izdaje MIT zaključuje kako "rezultati potvrđuju zaključke prijašnjih studija da privatizacija kao takva nema vidljivog utjecaja. Nisam mogao naći zadovoljavajuće statističke makro i mikro dokaze kako je produktivnost u UK bitno porasla kao posljedica promjene vlasništva".
Do sličnih zaključaka dolaze i Svjetska Banka koja je 2009. godine proučavala privatizacije u bivšim komunističkim zemljama kao i brojne druge studije provedene u različitim sektorima. Sve one pobijaju uvriježeno mišljenje kako je država loš gospodar. Štoviše, postoje brojni primjeri poput Pariza koji je 2010. godine vratio gospodarenje vodom iz ruku privatnih firmi u okvir javnog poduzeća. Eliminirajući marže privatnika, reorganizacijom te poboljšanim planiranjem i koordinacijom javnih službi, gradske vlasti uštedjele su dva milijuna eura godišnje. Ovo je pak omogućilo dodatne investicije te smanjenje računa za vodu koju Parižani plaćaju osam posto manje otkad njome ponovo upravljaju gradske vlasti.
Ofenziva koju posljednja dva desetljeća provodi privatni sektor ne bi li se domogao javnog dobra, nema sumnje, urodila je plodom. Mantra kako je država loš, nemaran, korumpiran i naprosto nesposoban vlasnik, postala je dio općeg znanja. Uvriježena dogma koja svakog nevjernika automatski diskvalificira kao kolektivista, socijalista, komunista.
No, kako pokazuju brojna istraživanja, riječ je tek o vješto plasiranoj ideji koja na račun okolnosti i dalje egzistira. Država nije ništa korumpiranija od poduzetnika. Napokon, brojni su poduzetnici sjedili u ministarskim foteljama. Država nije ništa nesposobnija niti od privatnog kapitala u brizi za "svoja" poduzeća. Ono što je bitno da državna poduzeća posluju efikasno, posebno kada se radi o granama važnim za čitavo društvo, jest pravni i demokratski okvir. No, to ne vrijedi samo za državu već i za privatni sektor koji će se rado okoristiti i korupcijom i krađom kada prava nema ili ga ima samo za neke.
lupiga
