Dobri hrvatski vojnik Švejk

Ako do sada sve raspoložive hrvatske vojno-policijske i sigurnosne snage, dakle SOA, POA, VOA, MUP, džip, FAP, DAJC... nisu upale u redakcije Slobodne Dalmacije i Jutarnjeg lista, pokupile dokumentaciju i računala, a novinare i urednike s vrećama na glavama i rukama na guzici – normalno, vezanim – odvele na tajnu lokaciju, u neki naš Guantanamo, e onda smo zbilja najebali. Ustvari, najebali smo svakako, samo je pitanje može li se umanjiti šteta i pronaći način da živi dočekamo rujan.

Zahvaljujući upravo spomenutim novinama, mrski agresor zna sve što treba znati. Uglavnom, tko god je planirao da se do Zagreba doveze tenkom, postavi svoju zastavu na šibensku Tvrđavu svetog Mihovila ili, ako i ima i takvih idiota, okupira Dicmo, dovoljno je da u ofenzivu krene u travnju, ma može i u svibnju, te da uz nešto oružja, municije i zavoja, ponese kremu s visokim zaštitnim faktorom. Glupo je, majku mu, osvojiti morsku obalu, trijumfalno kročiti na otoke, a ne iskoristiti priliku za uhvatiti malo boje.

Drugačije rečeno, obrambena sposobnost Hrvatske takva je da se samo možemo moliti i križati dane. Prvo zato što mladi, vojno sposobni muškarci znaju sve o Facebooku i Twitteru, vimeu i cammeu, ali pojma nemaju o dubini ležećeg rova i tome da boršč i drnč nisu jelo i predjelo; a drugo – misli se na križanje dana – jer Ministarstvo obrane i leteći Ured Kolinde Grabar Kitarović imaju rješenje kojim će nas učiniti sigurnim i obraniti naš način života, samo ne baš odmah.

OK, nemamo mi to, taj naš način života, nego niz načina životarenja, no dobro zvuči pa je šteta da se baci.

Nakon što je u novinama objavljeno kako je već donesena odluka o vraćanju obaveznog vojnog roka za sve zdrave, punoljetne muškarce, Ministarstvu obrane i nije preostalo ništa drugo nego da indirektno potvrdi postojanje koncepta stvaranja novih, brojnijih oružanih snaga, kakav bi bez imalo zadrške potpisao i sam Jaroslav Hašek.

U najkraćem, za otprilike dvije godine – agresori to znaju, pročitali, pa je bez veze da im sada mi nešto lažemo – oživjet će silni napušteni i zapušteni vojni objekti bivše JNA i to u punom kapacitetu. Omladinci iz obližnjih naselja okupljat će se po pozivu i jedan mjesec usred ljeta učiti prvu pomoć, obučavati se u kopanju rovova, čišćenju automatskih pušaka te ovladavati vještinama bez kojih nema ratnika: brijat će se na brzinu i u cik zore, jer neprijatelj strahuje od neurednih branitelja, zatezati krevete kako bi se od napetih lancuna odbijale granate manjih kalibara, laštiti čizme da se zapovjednici imaju gdje ogledati i još će, u vrijeme predviđeno za slobodne aktivnosti, biti od društvene koristi. Neće, jer ga tada nema, mesti opalo jesenje lišće, ali mogu, recimo, skupljati plastičnu ambalažu s divljih plaža i uklanjati kondome pune sjemena napaljenih turista, svojih njemačkih i skandinavskih vršnjaka, koji umjesto da se spremaju za rat protiv Srba, Rusa, ISIL-a, svemiraca i drugih potencijalnih osvajača, šetaju kurac po obali Jadranskog mora.

Povratkom obaveznog vojnog roka Damir Krstičević, osim što se pokazuje kao ljubitelj češke književnosti, ubija i roj muha jednim udarcem. Zapuštene i minirane vojarne napokon će biti uređene, opast će upotreba opijata tijekom ljeta, jer će konzumenti biti u vojsci, a ni država, čije su financije ionako klimave, neće stvarati veće troškove. Dobri vojnici, hrvatski Švejkovi, učit će što je atomski s desna, kako pružiti prvu pomoć žrtvama napada bojnim otrovom „termit“ i da pašteta nije samo Argeta, ponovimo, isključivo ljeti – kada ne treba grijanje u vojarnama, kao što ne trebaju zimske uniforme ili nepromočive čizme. Zapravo, dovoljne su bermude, majice i japanke, plus dva nadrkana profesionalca koji misle kako se od dječaka pravi vojnik tako što ga se rano budi i tjera na život bez wi-fija.

Zimi, procjena je Ministarstva obrane, ionako nitko nikoga ne napada, u što smo se uvjerili na vlastitoj koži. Evo, uostalom, obrambena spremnost nam je kao i kreditna sposobnost, ali okupatora ni na vidiku: sjedi pokraj peći i čeka toplije dane. Realno, nije mu neki izazov napasti zemlju čija vojska maršira društvenim mrežama i misli da je jedanaest sati – cik zore.

Aktualna hrvatska vlast, od bivše tajnice NATO-a na neplaćenom godišnjem do razigranog ministra obrane u velikoj nabavci opreme za profesionalnu vojsku i paralelnim pripremama za stvaranje amaterske, odlučila je u povijest ući tako što će dokazati da život zbilja piše romane. Problem je tek u tome što sva njihova građa za humoreske nije strateška. Sasvim suprotno: oni čvrsto vjeruju kako znaju što rade i to nakon epohalnog otkrića da stvarno moraju nešto i raditi, kada su se već dočepali ministarstava. Jučer su, dobro, nije bilo jučer, ima mjesec – dva, odlučili prodati dio HEP-a da bi kupili dio INA-e, samo što ne znaju imaju li je vlasnici namjeru prodavati, danas su smislili kako će bivšim srednjoškolcima i budućim studentima upropastiti najbolje ljeto u životu, a sutra... Sutra neka nam je bog na pomoći, ako i on nema pametnijeg posla.

A po svemu sudeći ima...