Ovogodišnja eskalacija turističkog nereda, međutim, samo je posljedica činjenice da se u Hrvatskoj turizam nije planirao, nego se naprosto dogodio, poput požara, stihije, pa se sada već mogu lako zbrojiti ekonomske, socijalne i ekološke štete od neobuzdane komercijalizacije plaža, čitavih rezidencijalnih kvartova, pomorskog dobra, gradskih trgova i kulturnih cjelina. Održivi razvoj? Ah, to je za Hrvate grozna sintagma, a oni koji je spominju, koji bi da javno dobro bude iznad privatne halapljivosti, proglašavaju se neprijateljima svekolikog razvoja, omrznutom manjinom, skoro kao ateistima.
Sad više nije pitanje kako ih privući, nego kako ih odbiti. To jest turiste. Kako jednu nekontroliranu, masovnu pojavu dovesti u normalne, prihvatljive okvire? Može li Hrvatska nešto naučiti od ostalih evropskih država i njihovih ograničenja masovnog turizma? Ovo, naime, čemu svjedočimo ovoga ljeta teško se može nazvati civiliziranim odmorom, prije je riječ o jednoj nepodnošljivoj, barbarskoj djelatnosti u kojoj stradava, osakaćuje se svaki preostali pedalj javnog dobra na obali i otocima. U diskretnoj interakciji gostiju i iznajmljivača apartmana, kuća, garaža, pojata… uz prešutni blagoslov lokalne vlasti, naočigled se uništava ionako neadekvatna infrastruktura gradova na obali ili ona još jadnija u malim otočkim mjestima. Nebriga, često i koruptivnost lokalne vlasti, nedostatak nacionalne strategije razvoja turizma, potpuna i namjerna administrativna izmiješanost nadležnosti i odgovornosti za očuvanje javnog dobra, ozbiljno prijete nepovratnom devastacijom Dalmacije, propagirane kao „netaknuta, čista priroda“ i raskošne kulturne znamenitosti.
Masovna, nekontrolirana apartmanizacija proizvela je bezobzirni nered u stambenim zgradama u Splitu i učinila da se više ne može unajmiti stan na duže vrijeme, lokalni dućani ugašeni su, a smrad frigane ribe dopire iz antičkih prostora Dioklecijanove palače, ulice i trgovi više ne služe za šetnju i uživanje u kulturnoj ljepoti toga grada, nego su doslovce popločane restoranskim stolovima koji noću još više nabujaju dok komunalni redari spavaju. Pa slijeva li se u gradsku blagajnu adekvatan novac za čitav taj smrad, nered i devastaciju javnih prostora? Nažalost ne, i to je tužni dio priče o masovnom turizmu koji je naročito pogodio Split i Dubrovnik. Devet tisuća gostiju koliko ih se u samo jednom danu s kruzera iskrca u Dubrovnik sigurno tome gradu donose neki novac, ali i uzrokuju nepodnošljivi komunalni kaos, devastaciju grada koji je ionako postao tek kulisa, već odavno ispražnjen od svojih građana. I naravno da će u Dubrovniku, kao i na otocima, nestajati struje i vode, jer je infrastruktura Hrvatske svoje zadnje svijetle dane doživjela još u Jugoslaviji, pa se sada sve samo krpa, pa je uobičajeno da pucaju kanalizacije, predviđene za znatno manji broj ljudi.
Danak kaosu masovnog turizma vidljiv je u svakodnevnim incidentima s lokalnim „poduzetnicima“ koji određuju bizarne tarife za parkiranje na suncu ili u hladu, posebne za rezanje komada pizze, za vodu iz špine ili za pristup plaži. A budući da masovni turizam određuje i profil gostiju, to je pišanje na svakom kantunu gradova uobičajena pojava, baš kao i „alkoholne ture“ s posebnim vodičem koji golobrade turiste vodi po splitskim barovima, a rezultat cjelonoćnih pijančevanja vidljiv je jutrima po prljavim i smrdljivim gradskim ulicama. Ovogodišnja eskalacija turističkog nereda, međutim, samo je posljedica činjenice da se u Hrvatskoj turizam nije planirao, nego se naprosto dogodio, poput požara, stihije, pa se sada već mogu lako zbrojiti ekonomske, socijalne i ekološke štete od neobuzdane komercijalizacije plaža, čitavih rezidencijalnih kvartova, pomorskog dobra, gradskih trgova i kulturnih cjelina. Održivi razvoj? Ah, to je za Hrvate grozna sintagma, a oni koji je spominju, koji bi da javno dobro bude iznad privatne halapljivosti, proglašavaju se neprijateljima svekolikog razvoja, omrznutom manjinom, skoro kao ateistima.
Za razliku od Hrvatske, pak, u zemljama Mediterana ozbiljno problematiziraju štetnost masovnog turizma, Španjolska je tako ogolila svu nakaradnost pohlepe i eksploatacije resursa i usprkos visokom stupnju nezaposlenosti, masovni turizam smatraju najvećim problemom koji ljude pretvara u robove, zemlju u zabavni park, a od cijele priče koristi imaju samo privatnici. u Rimu zabranama štite spomenike i fontane, Venecija brojačima ljudi štiti svoje kanale. Istovremeno UN-ov odsjek za turizam izračunao je da se rast turizma ne reflektira adekvatno na ekonomski prosperitet, dok se Hrvatska hvali kako udio turizma u BDP-u čini čak 18 posto. I zato u državi pretvorenoj u naciju konobara, spremačica, uslužnih radnika, nema mjesta brizi za dugoročnu i nepopravljivu štetu upravo od masovnog turizma. Neće se stoga hrvatska vlast zagledati u Berlin, naprimjer, koji je ograničio broj apartmana za iznajmljivanje, a isto je učinio i Pariz.
A Berlin suzbija masovni turizam upravo iz onih razloga koje slabo razvijena Hrvatska benevolentno podržava, dakle: pritisak na infrastrukturu, gentrifikacija, zvučno zagađenje, gubitak autentičnih lokacija, porast kriminala i prigovor domaćina da se u svom gradu osjećaju kao stranci…
Ali daleko je Berlin, ovdje konce turističkog biznisa drže mahom sumnjivi predatori, bahatom zloupotrebom javnih dobara, uz korupciju na svim razinama vlasti. Hoće li se onda, zbog još veće protočnosti turista i brze zarade, uskoro srušiti i proširiti antička vrata Dioklecijanovih podruma i oni „neadekvatni“, renesansni ulazi na dubrovački Stradun? Jer, k vragu i zidovi, ako nisu od betona. Za apartmane, restorane… I ako se ne mogu brzo i dobro unovčiti.
tacno
Sad više nije pitanje kako ih privući, nego kako ih odbiti. To jest turiste. Kako jednu nekontroliranu, masovnu pojavu dovesti u normalne, prihvatljive okvire? Može li Hrvatska nešto naučiti od ostalih evropskih država i njihovih ograničenja masovnog turizma? Ovo, naime, čemu svjedočimo ovoga ljeta teško se može nazvati civiliziranim odmorom, prije je riječ o jednoj nepodnošljivoj, barbarskoj djelatnosti u kojoj stradava, osakaćuje se svaki preostali pedalj javnog dobra na obali i otocima. U diskretnoj interakciji gostiju i iznajmljivača apartmana, kuća, garaža, pojata… uz prešutni blagoslov lokalne vlasti, naočigled se uništava ionako neadekvatna infrastruktura gradova na obali ili ona još jadnija u malim otočkim mjestima. Nebriga, često i koruptivnost lokalne vlasti, nedostatak nacionalne strategije razvoja turizma, potpuna i namjerna administrativna izmiješanost nadležnosti i odgovornosti za očuvanje javnog dobra, ozbiljno prijete nepovratnom devastacijom Dalmacije, propagirane kao „netaknuta, čista priroda“ i raskošne kulturne znamenitosti.
Masovna, nekontrolirana apartmanizacija proizvela je bezobzirni nered u stambenim zgradama u Splitu i učinila da se više ne može unajmiti stan na duže vrijeme, lokalni dućani ugašeni su, a smrad frigane ribe dopire iz antičkih prostora Dioklecijanove palače, ulice i trgovi više ne služe za šetnju i uživanje u kulturnoj ljepoti toga grada, nego su doslovce popločane restoranskim stolovima koji noću još više nabujaju dok komunalni redari spavaju. Pa slijeva li se u gradsku blagajnu adekvatan novac za čitav taj smrad, nered i devastaciju javnih prostora? Nažalost ne, i to je tužni dio priče o masovnom turizmu koji je naročito pogodio Split i Dubrovnik. Devet tisuća gostiju koliko ih se u samo jednom danu s kruzera iskrca u Dubrovnik sigurno tome gradu donose neki novac, ali i uzrokuju nepodnošljivi komunalni kaos, devastaciju grada koji je ionako postao tek kulisa, već odavno ispražnjen od svojih građana. I naravno da će u Dubrovniku, kao i na otocima, nestajati struje i vode, jer je infrastruktura Hrvatske svoje zadnje svijetle dane doživjela još u Jugoslaviji, pa se sada sve samo krpa, pa je uobičajeno da pucaju kanalizacije, predviđene za znatno manji broj ljudi.
Danak kaosu masovnog turizma vidljiv je u svakodnevnim incidentima s lokalnim „poduzetnicima“ koji određuju bizarne tarife za parkiranje na suncu ili u hladu, posebne za rezanje komada pizze, za vodu iz špine ili za pristup plaži. A budući da masovni turizam određuje i profil gostiju, to je pišanje na svakom kantunu gradova uobičajena pojava, baš kao i „alkoholne ture“ s posebnim vodičem koji golobrade turiste vodi po splitskim barovima, a rezultat cjelonoćnih pijančevanja vidljiv je jutrima po prljavim i smrdljivim gradskim ulicama. Ovogodišnja eskalacija turističkog nereda, međutim, samo je posljedica činjenice da se u Hrvatskoj turizam nije planirao, nego se naprosto dogodio, poput požara, stihije, pa se sada već mogu lako zbrojiti ekonomske, socijalne i ekološke štete od neobuzdane komercijalizacije plaža, čitavih rezidencijalnih kvartova, pomorskog dobra, gradskih trgova i kulturnih cjelina. Održivi razvoj? Ah, to je za Hrvate grozna sintagma, a oni koji je spominju, koji bi da javno dobro bude iznad privatne halapljivosti, proglašavaju se neprijateljima svekolikog razvoja, omrznutom manjinom, skoro kao ateistima.
Za razliku od Hrvatske, pak, u zemljama Mediterana ozbiljno problematiziraju štetnost masovnog turizma, Španjolska je tako ogolila svu nakaradnost pohlepe i eksploatacije resursa i usprkos visokom stupnju nezaposlenosti, masovni turizam smatraju najvećim problemom koji ljude pretvara u robove, zemlju u zabavni park, a od cijele priče koristi imaju samo privatnici. u Rimu zabranama štite spomenike i fontane, Venecija brojačima ljudi štiti svoje kanale. Istovremeno UN-ov odsjek za turizam izračunao je da se rast turizma ne reflektira adekvatno na ekonomski prosperitet, dok se Hrvatska hvali kako udio turizma u BDP-u čini čak 18 posto. I zato u državi pretvorenoj u naciju konobara, spremačica, uslužnih radnika, nema mjesta brizi za dugoročnu i nepopravljivu štetu upravo od masovnog turizma. Neće se stoga hrvatska vlast zagledati u Berlin, naprimjer, koji je ograničio broj apartmana za iznajmljivanje, a isto je učinio i Pariz.
A Berlin suzbija masovni turizam upravo iz onih razloga koje slabo razvijena Hrvatska benevolentno podržava, dakle: pritisak na infrastrukturu, gentrifikacija, zvučno zagađenje, gubitak autentičnih lokacija, porast kriminala i prigovor domaćina da se u svom gradu osjećaju kao stranci…
Ali daleko je Berlin, ovdje konce turističkog biznisa drže mahom sumnjivi predatori, bahatom zloupotrebom javnih dobara, uz korupciju na svim razinama vlasti. Hoće li se onda, zbog još veće protočnosti turista i brze zarade, uskoro srušiti i proširiti antička vrata Dioklecijanovih podruma i oni „neadekvatni“, renesansni ulazi na dubrovački Stradun? Jer, k vragu i zidovi, ako nisu od betona. Za apartmane, restorane… I ako se ne mogu brzo i dobro unovčiti.
tacno
