Obavezni vojni rok se u hrvatskoj javnosti doživljava kao relikt prošlosti i uglavnom smatra svojevrsnom predcivilizacijskom tekovinom. Takav prevladavajući stav može biti razumljiv, ali služi i kao brana demokratskim raspravama o političkoj i društvenoj ulozi vojske i sigurnosti te kao faktor ideološke normalizacije ratovanja u nekim tamo dalekim zemljama.
Svaki put kad se ovdje potegne tema mogućeg povratka na snagu obaveze služenja vojnog roka, Hrvatska dosegne jedno od onih stanja općeg konsenzusa kakav je rezerviran samo za krajnju nevolju. Za, recimo, potres i poplavu, kugu i koleru. Po strani ostaju tek najmarginalniji pojedinci i najopskurnije grupe, u pravilu desničarsko-militarističkog profila. Tako je bilo i nedavno, nema tome ni desetak dana, kad je ministar obrane RH Mario Banožić prostodušno blebnuo da se „u Hrvatskoj opet razmišlja o vojnoj obavezi“. I gotovo nitko se nije postrojio uza nj. Ponajmanje premijer Andrej Plenković; on je brže-bolje ustvrdio da je ministar „krivo shvaćen“ i da „teme nema, neće biti uvođenja obveznog vojnog roka“.
Kako bi je i moglo biti? Ne da ne bi zbog npr. demokratskog suglasja ili renesanse nekadašnjeg vanjskopolitičkog koncepta miroljubive aktivne koegzistencije. Sloboda i mir su danas više uvjetovani kupovnom moći potrošača. S ulaskom u NATO je RH kupila i pravo te obavezu da svoju vojnu garanciju za život bez uniforme nabavlja isključivo na otvorenom tržištu.
Izostanak rasprave
Ako se kome čini, međutim, da takav aranžman pretpostavlja i neke kontradikcije, ima još. Nismo se nikad izraspravili oko pitanja čija su to onda sredstva za proizvodnju sigurnosti, i što točno ostaje na kraju dana i računa kao nedjeljivi ostatak realizirane vrijednosti. Oružje je naime i dalje tu, ono tobože naše oružje. Naše utoliko što ga plaćamo, bez obzira na to što ne odlučujemo o njegovoj upotrebi. A imamo najmanje dva aktualna pokazatelja tih činjenica. Prvo, ovih je dana Vlada RH objavila da će za približno milijardu eura kupiti eskadrilu od 12 rabljenih francuskih lovaca-bombardera Rafale F3R. Drugo, već smo proteklih godina sudjelovali u dvije savezničke vojne kampanje – ne kaže se više rata – o kojima se baš i nije odlučivalo u najdemokratskijem domovinskom opsegu.
Netko bi mogao na to ustvrditi da za te potrebe ionako postoji parlament, Hrvatski sabor, i da nije neophodno pripadajuće mu ovlasti propitivati spuštanjem procesa odlučivanja o pojedinim vrućim temama na bazu. Sad i ovdje nećemo trošiti prostor na opetovano dokazivanje da takav sabor u postojećem društvenom uređenju ima funkciju upravo izmicanja narodne volje podaleko od stvarne vlasti. Da nije tako, nego ikako drukčije, sabor bi svom narodu bio ukazao povjerenje makar kroz referendum uoči pristupanja NATO-u, a to mu nije uskratio nimalo slučajno.
Umjesto toga, Hrvatska se silom prilika našla u posjedu malene profesionalizirane vojske. Majke i očevi su navodno konačno sretno odahnuli, blaženi uslijed spoznaje da više neće svoje dječake – kamoli djevojčice, nedajbog – slati na dril pripitim časničkim namjesnicima. Pa ipak, ostaje nedoumica o tome čiji su ono meci koje hrvatski karijerni vojnici ispaljuju po nekom tamo Afganistanu, dojučer. Ili bar pozadinski osiguravaju naše saveznike, nekad s pouzdane distance, kao u primjeru rata u Libiji; pardon, kampanje.
Neizostavno se smijuljimo, taman i uz popratno užasavanje, priči o tome da vlasti u Kini, pri obavljanju smrtne kazne nad osuđenicima, potrošeni metak naplaćuju obiteljima smaknutih. Ima u tome valjda neke zaumne duhovitosti, sarkazma koji zvuči toliko nevjerojatno da automatski izaziva odmak i omogućuje zaštitu slušatelja pukim humorom. Pa ipak, vrijedi primijetiti da spomenute ratnokampanjske metke ovdje plaćamo svi mi, i da se povrh toga ispaljuju u naše ime, u ime naše civilizacije i nadasve demokracije. To već prestaje biti toliko smiješno, malo čak podsjeća na produženu odgovornost za svaki naciljani život o kojem blagog pojma nemamo niti ćemo ga imati. Jer, kad se ovdje zbilja diskutiralo o Afganistanu i Libiji, odlasku i mandatu i povratku, izuzev prešutnog svrstavanja uz one koji odlučuju? U najmanju ruku bi onda bilo uputno da se zapitamo kako smo došli u tu poziciju, i što je eventualna alternativa takvoj svinjariji od međunarodnih i tuzemnih odnosa.
Luksuz distance
Svojedobno je tu problematiku ovdje regulirala tzv. doktrina naoružanog naroda. Podrazumijevala je stanje u kojem narod kapilarno raspolaže oružjem u svedruštvenom vlasništvu, doslovno: cijevi i municija su bili raspoređeni po lokalnim skladištima Teritorijalne obrane pod vodstvom civilnih vlasti koje su također birane izravno odozdo.
Vojni je rok, naravno, bio obavezan, i kao takav je izazivao otpor, plus konstantno pacifističko sanjarenje o vremenu u kojem neće biti ni oružja ni vojne obuke. Ali naoružanje je ostalo tu. Dapače, na velikoj slici ga ima sve više; nekidan su Sjedinjene Američke Države oglasile da će u narednoj dekadi povećati svoje ulaganje u nuklearni arsenal za 30 posto, tj. na ukupnih oko 650 milijardi dolara. Pritom budimo načistu da nema demilitarizacije u jednoj zemlji, ako zanemarimo rijetke izuzetke kojima to omogućuju neki ekskluzivni geopolitički i ekonomski faktori. Oružje neće nestati s lica zemlje samo zato što većinski neobavezno mislimo da bismo tako bili sretniji i časniji, ako prije toga nisu osnaženi uvjeti za postizanje jednakosti među ljudima – klasama, rasama, rodovima i ostalom.
Sve dok je ono i dalje tu, neizbježan je imperativ razmatranja integralnog komandnog lanca nad njegovom upotrebom. Htjeli mi to ili ne, oružje dandanas služi za uzurpaciju prezrenih na svijetu, uz benevolentni liberalni pristanak imućnijeg dijela čovječanstva na tako nametnut poredak. Ograničene debate o prednostima životnog komfora bez obaveze vojnog roka nemaju u vidu realni horizont međunarodnih i međuklasnih relacija. Štoviše, taj moment je umno podmetnut globalno-sjeverozapadnoj srednjoj klasi koja sad raspolaže luksuzom držanja podalje od blatnog rova poligona i fronta, sve dok ima dovoljno najamnika voljnih da šporkaju gaće – izvana te iznutra – umjesto nas.
Totalna profesionalizacija vojske provedena je itekako planski i sustavno u okviru NATO-a, nakon decenija nezadovoljstva javnosti u matičnim sredinama članica tog vojnog saveza. Mrtvački kovčezi s tijelima ročnika koja su iz prekomorskih destinacija slana u njihove zavičaje, izazivali su kudikamo više javne kritike na same tada poduzimane vojne akcije, negoli će biti slučaj nakon temeljitog izokretanja koncepcije. I nakon zatim više poslovnog žrtvovanja najamne ratne radne snage koja po definiciji nema politički delikatne očeve ni majke, kao ni za njom prolivenih suza.
Biznis o kojem govorimo je u međuvremenu otišao tako daleko da se vojnouslužna industrija počela uredno autsorsati, sve posredstvom privatnih agencija poput notornog Blackwatera u Iraku. Ovo pritom nipošto nije poziv na oružje, ili na oduševljenje nekim budućim obaveznim vojnim rokom, ako je i to baš nužno pojasniti. Ali jest poticaj da malo bolje promotrimo važeće odnose snaga oko pitanja oružja i napadnutih ili branjenih vrijednosti, umjesto već klasičnog samozadovoljstva i cerekanja svisoka na svaki usputni spomen mogućnosti da se obavezni vojni rok opet jednom vrati u našu svakodnevicu.
Resetiranje društvene svijesti
Pravo i barem djelomična obaveza svake odrasle žene i muškarca na obuku za rukovanje naoružanjem, i na društveni posjed nad njime, ipak ne bi smjeli biti ovoliki bauk ni predmet poruge. O izboru bi potencijalnog individualnog prigovora savjesti tad moralo također biti prostora za bolje definiranje. Bilo bi to zaista unekoliko manje lagodno negoli ovo sad, u praktičnom smislu, ali ne bismo više ovako mučno predstavljali kolektivno patronizirani objekt s bjanko koncesioniranim političkim i vojnim legitimitetom u najširem obimu.
Tome neizostavno treba dodati da ni obavezni rok i oružje u rukama naroda ne bi sami po sebi bili specijalno jamstvo opće emancipacije i pravednijeg svijeta, o čemu nas dovoljno izdašno uči povijest liberalne demokracije. Jednostavno bi izričitije upućivali na obavezu demokratskijeg raspoređivanja naoružanja, pa i drugih političkih argumenata generalno.
Što je onda potrebno da ovdašnju i svjetsku javnost ponuka na aktivnije promišljanje s time vezanih pozicija i odgovornosti? Konkretno u Hrvatskoj, teško da se u dogledno vrijeme može očekivati ikakav pomak mimo periodično lansiranih provokacija na temu utrke u naoružanju sa Srbijom. Nesumnjivo je slično raspoloženje karakteristično i za Srbiju. Nešto šire pak, određeni kapacitet za izazivanje rasprave imaju nažalost samo teroristički napadi islamističkih očajnika.
Ali i to je nekakav potencijal za resetiranje društvene svijesti, htjeli ga mi ili ne. Oni koji nemaju love ni za supersonične letjelice ni za vojne plaćenike, od navođenog ratnog oruđa na koncu imaju samo svoja tijela. I tek poneku raketu za nasumično gađanje neprijateljske teritorije, kao što je primjer s Gazom naspram Izraela. Kad nam jednom dojadi nesigurnost od takvih naoko iracionalnih opasnosti i u našem, europskom dvorištu, možda počnemo sadržajnije doživljavati i temu oružja kojim permanentno tržimo. I prepuštamo ga striktno elitama da same određuju gdje će njime zakuhati neku kampanju.
