„Ostavit ćeš Hypo malo na stranu. Zaboravi tu priču na neko vrijeme!“, rekao mi je tom prilikom Sanader u kabinetu premijera, dok su kraj njega šutke sjedili Božidar Kalmeta, Ivan Šuker i Andrija Hebrang.
„A što ako ne zaboravim?“, pitao sam Sanadera.
„Ako nastaviš, spremit ću te u zatvor kao voćnu tortu“, odgovorio mi je tadašnji HDZ-ov premijer, na što se prisutan HDZ-ov ministarski trojac glasno nasmijao odobravajući Sanaderovu prijetnju.
„Nesporno je da me možete zatvoriti“, odgovorio sam bivšem premijeru, pa nastavio;
„Ali znate što je problem s voćnom tortom?“. „Što?“, upitao je Sanader. „Čovjek se od voćne torte nekad može i usrati“, odgovorio sam tadašnjem šefu HDZ-a, jer se ničeg pametnijeg i primjerenijeg u tom trenutku nisam dosjetio.
Nakon toga, Andrija Hebrang mi je još jednom prenio Sanaderovu poruku „da će me zgazit kao crva!“, što sam tada i prijavio kao prijetnju, a o svemu napisao više predstavki tadašnjem predsjedniku HHO-a Žarku Puhovskom. Priča o voćnoj torti bila je početak maltretiranja kroz koje sam prošao u Sanaderovim, Kosoričinim i Karamarkovim godinama. Jedne sam noći (negdje oko dva sata ujutro), „stjeran u kut“ stalnim policijskim, obavještajnim i političkim maltretiranjima, na petstotinjak adresa poslao sms poruku otprilike ovog sadržaja: „Ima li tko da bude Margetiću Krleža, pa da donese poruku – Margetiću ne pakirati!“ Nitko se nije javio. Prijatelji su mi davno počeli okretati leđa, rodbina manje – više isto tako osim rijetkim i malobrojnih izuzetaka, nitko se nije htio naći na udaru režima, policije i obavještajnih službi zbog ikakvih veza sa mnom. Hodao sam gradom kao duh, kao da ne postojim, zabranjen i izbrisan čovjek, kojeg se nitko ne usudi niti pozdraviti, niti mu pružiti ruku, a još manje sa mnom razgovarati ili popiti kavu. Teško je riječima opisati to vrijeme i te događaje. No, na tu kasnonoćnu poruku odgovorio je Žarko Puhovski: „Sutra u Zlatnoj školjci u Martićevoj u podne“. Od tada Puhovski mi je, uvjeren sam i danas, spasio život. Jer da nije bilo njegovog stalnog nadzora nad onim što je postalo Slučaj Margetić, pretpostavljam da bi me tada u medijskoj šutnji, u izloiranosti, u svim tim okolnostima u kojima sam se našao, kada je većina medija slavila Sanaderove uspjehe i istovremeno zajedno s novinarima koji su radili u tim medijima, prikrivala i Aferu Hypo ali i brojne druge Sanaderove i HDZ-ove afere, tadašnje paraobavještajno podzemlje jednostavno likvidiralo.
Obzirom da je tada bio uvijek tu za mene, Žarko zna kroz kakve sam situacije, strahove, hapšenja, pretrese stana i kuće, maltretiranja, privođenja na obavjesne razgovore prolazio. I dok me Sanaderova politička mašinerija maltretirala kako bi me ušutkala, a dok im je u tome svesrdno pomagala Karamarkova paraobavještajna infrastruktura, mediji i većina novinara držali su im ljestve i pomagali cenzurom o svemu što se tada događalo. Kolege su za plaću i honorare pristali prešućivati istinu. i danas kad ih pitam smatraju da to što su radili nije bila korupcija i cenzura.
A jest! Bila je! Možda i gora, perfidnija, pokvarenija, podlija, odvratnija cenzura i korupcija od one Sanaderove! Sjećam se, nakon što sam privremeno pobjegao iz Hrvatske i došao jedan vikend u Zagreb, već naviknut na to da sam zabranjen i izoliran, naviknut na to da mi dojučerašnji prijatelji i znanci okreću leđa i da me ne poznaju, sreo sam u centru grada dugogodišnjeg prijatelja Stiva Cinika. I danas znam kako sam se tada osjećao. Bilo me strah da će i Stiv postupiti kao i svi drugi, pa sam pod svaku cijenu htio izbjeći još jednu ljudsku izdaju, pa sam niti ne čekajući njegovu reakciju krenuo na drugu stranu ulice i okrenuo se.
„Marga! Marga!“, začuo sam u tom trenutku mog prijatelja kako na sav glas viče, ne mareći za činjenicu da bi mu poneko mogao uzeti za zlo što me uopće pozdravlja. To su dva trenutka u životu koje nikada neću zaboraviti. Tu poruku Žarka Puhovskog i taj susret sa Stivom Cinikom. Danas mi ti Žarkovi postupci, ma što netko rekao o njemu (uostalom ti isti i o meni govore što god im padne na njihovu ograničenu pamet) vraćaju nadu u intelektualce u ovoj zemlji da nisu postali i ostali tek nedojebani ljigavci i beskorisne bezmudice. A Stivov uzvik i stisak ruke u tom trenutku vraćaju mi uvije iznova nadu u prava, istinska, životna prijateljstva.
Ne pišem ovaj tekst kao klasičnu novinarsku kolumnu, pa si mogu dopustiti da cijela priča bude malo osobnija. Jer želim vam pokušati odgovoriti na naslovno pitanje najiskrenije što mogu i ljudski i novinarski – Zašto se bojim Karamarkovog dolaska na vlast?!
U vrijeme kada je Tomislav Karamarko bio šef Protuobavještajne agencije (POA), a kasnije i Sigurnosno obavještajne agencije (SOA) bio sam pod dugogodišnjim, prema mojim saznanjima ilegalnim nadzorom operativaca službe kojoj je bio na čelu. Tako su mi njegovi operativci godinama montirali sudske postupke, kojima je glavni cilj bio da me kao novinara kompromitiraju i diskreditiraju, te organizirano i sustavno kriminaliziraju. Montirali su mi više optužbi za prijevare i gospodarski kriminal, za što sam na kraju pravomoćno oslobođen, a sudski je dokazano da se radilo o montažama. Primjerice, jedan od ključnih svjedoka koji me lažno teretio za prijevaru na kraju je u sudnici, kroz suze priznao: „Dolazili su mi ljudi u civilu sa značkama službe i ucijenili da sudjelujem u stvaranju mozaika protiv Margetića. Zato sam lažno svjedočio. Molim vas gospodine Margetić oprostite!“.
U drugom slučaju utvrđeno je da navodni svjedoci koji su me navodno teretili za prijevaru nisu čak niti postojali, nego je cijela priča bila potpuno iskonstruirana. Više puta je u prisutnosti Vesne Balenović i Žarka Puhovskog tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić otvoreno rekao kako se radi o montiranim slučajevima i kako to samo kompromitira DORH, iako se radilo o slučajevima koji su mi montirani prije njegovog dolaska u Državno odvjetništvo. Kada je sud, nakon priznanja svjedoka da su lažno svjedočili zbog ucjena djelatnika obavještajnih službi, službenim sudskim nalogom zatražio od Sigurnosno obavještajne agencije da sudu dostavi sve dosjee koji se odnose na mene, i u kojima se nalaze bilo kakve informacije i operativne obrade vezane uz moje ime, Tomislav Karamarko protuzakonito je odbio izvršiti sudski nalog i odbio je sudu predati dosjee o SOA-inoj nezakonitoj obradi koju su obavljali nada mnom, o čemu i danas čuvam sve dokumente.
Nakon što je došlo do smjene vlasti, visoki državni dužnosnik pozvao me jedne večeri u svoj kabinet, gdje mi je dao na uvid više registara iz Sigurnosno obavještajne agencije, koji su sadržavali dokumente, transkripte, i razne bilješke i dokumentaciju iz koje je bilo razvidno kako me SOA kroz duži vremenski period ilegalno nadzirala, pratila, priskušivala i kako su me po Karamarkovom osobnom nalogu držali pod stalnim obavještajnim nadzorom i operativnom obradom, iako za takvo postupanje nisu imali nikakav zakonski nalog u tom trenutku. Dužnosnik koji mi je pokazao te registre tražio je tada od mene da potpišem izjavu o čuvanju tajnosti podataka, što sam odbio, iako do danas o ovom nisam javno govorio niti pisao. Bili su tu transkripti mojih telefonskih razgovora, transkripti mojih sms poruka, zabilješke i izvještaji i mojem praćenju u zemlji i inozemstvu, transkripti prisluškivanja mojih razgovora sa stranim diplomatima, kao i transkripti prepiske i komunikacija elektronskom poštom, ali i nekim društvenim mrežama. Bilo je i bilješka o nadzoru sastanaka koje sam imao, susreta s prijateljima, ali i puno gorih stvari. Dva su registra bila za mene posebno teška. Ljudski teška. Trebalo mi je dosta vremena da se oporavim od onoga što sam tamo pročitao i vidio, ako sam se uopće oporavio od toga. Samo sam nekako naučio sve to potisnuti i ne razmišljati o tome.
Naime, jedan od tada mojih najbližih prijatelja, bio je već dvije godine registrirani suradnik SOA-e, angažiran upravo kako bi operativcima SOA-e dostavljao informacije o meni, kao prijatelj iz najužeg kruga povjerenja. Ni sam se ne sjećam koliko sam puta pročitao te stranice sjedeći tu večer pred SOA-inim registrima. Dvije godine je jedan od mojih najbližih prijatelja bio zadužen da sve što je kao moj prijatelj znao, sve što je čuo, sve što sam mu govorio, sve, ali baš sve, da jednostavno bilježi i prenosi operativcu SOA-e koji je bio zadužen za održavanje kontakta s njim. Zauzvrat je dobio stalno radno mjesto u jednom gradskom javnom poduzeću u Zagrebu. Sjedio sam i plakao, ali nisam mogao niti sanjati što me čeka već u sljedećem registru. U drugom registru bila je zadokumentirana suradnja s druge dvije meni izuzetno bliske osobe. I sad, dok ovo pišem teško mi je i samom sebi priznati o kome se radi. Zato ću taj detalj prešutjeti, ali radi se o najbližim mogućim osobama, koje su u zamjenu za radno mjesto i u zamjenu za određene usluge pristali dojavljivati operativcu SOA-e sve što bi doznavali o mojim planovima, mojem radu, informacije sa mojih računala, mobitela, apsolutno sve što čuju i saznaju ili o čemu im se sam povjerim. Bio sam potpuno slomljen. Te sam se večeri spuštao s brda gdje se nalazi ured tog visokog dužnosnika pješice prema središtu grada i plakao. Ali morao sam se suočiti sa svim tim činjenicama. Bilo mi je još mučnije kad mi je taj isti visoki dužnosnik rekao kako za ovakva postupanja Karamarko i SOA neće nikad odgovarati, jer bi to bila politički osjetljiva tema, u koju se eto nitko ne želi upuštati pa me ljudski molio za razumijevanje da se o svim tim zloupotrebama u SOA-i neće poduzimati nikakve mjere protiv onih koji su na taj način zloupotrebljavali položaj i samu službu.
No, nije to bilo jedino što mi je Karamarko priuštio. U vrijeme kad je Tomislav Karamarko bio šef POA-e, SOA-e, ili pak ministar unutarnjih poslova privođen sam na više od pet stotina obavjesnih razgovora, devet puta sam zatvaran i pritvaran, po osobnom nalogu tadašnjeg ministra Karamarka oduzeti su mi putovnica i osobna iskaznica (o čemu posjedujem i dokumente o oduzimanju), desetak puta mi je pretresan stan i roditeljska obiteljska kuća, oduzeto mi je pet komjutera i dva laptopa koji mi nikada nisu vraćeni, bio sam prijavljen za odaju državne tajne zbog razotkrivanja Slučaja Sisak (ratni zločini nad civilima u Sisku), kao i zbog pisanja o Aferi Hypo, a Karamarko me prijavio i za uznemirivanje javnosti zbog objave dokumenata o korupciji i kriminalu s kojima se povezivalo njega osobno. Iako ne formalno, ali u Hrvatskoj mi je bio zabranjen rad, našao sam se na popisu zabranjenih novinara na javnoj televiziji, a i u redakcijama medija u Hrvatskoj kad bi tražio posao rečeno mi je: „Znaš da si na crnoj listi!“.
Preživio sam i otmicu, koju su izvršili djelatnici tadašnje Protuobavještajne agencije, te su me dva dana ilegalno držali u kući pokraj Karlovca, nakon čega sam oslobođen po mom uvjerenju isključivo zato što je Puhovski u javnim nastupima panično tražio da me se pronađe. Ovaj slučaj kao i brojni drugi nikad nisu razriješeni. Pred sam kraj Karamarkovog ministarskog mandata napadnut sam bombom ispred roditeljske kuće u Zagrebu, a iako je počinitelj prijavljen i uhićen, sankcija nikad nije bilo, a počinitelj je pušten na slobodu „jer je bio malo nervozan“, nakon čega sam na poziv Verice Barać pobjegao u Beograd, a vratio se tek na poziv tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića. U vrijeem kad je Karamarko bio ministar unutarnjih poslova svaki put prilikom prijelaza granice policija me hapsila i privodila, te pretresala moje stvari, jer me Karamarko kao novinara zbog pisanja o osjetljivim temama prijavio za špijunažu. Kad sam tražio objašnjenje zašto me policija svaki put na granici privodi i pretresa, i Žarku Puhovskom i meni objašnjeno je da je u terminalu stavljena naznaka „KM“, što znači kabinet ministra, a to znači da se svaki put s kabinetom ministra provjeri što da policija napravi sa mnom na granici.
Jednom prilikom u prisutnosti i danas živih svjedoka u zagrebačkoj Gajevoj ulici slučajno sam naletio na Ninu Pavića i Tomislava Karamarka kako ispijaju poslijepodnevnu kavicu. Pavić mi je tada uz Karamarkovo klimanje glavom rekao „kako za mene neće biti mjesta nigdje u Hrvatskoj i kako nema šanse da će me itko smjeti zaposliti“. Pitao sam ga: „Super. A tko je to tako odlučio?“. „Mi“, odgovorio mi je Pavić. I doista nitko me nije tako cenzurirao i zabranjivao kao što su to radili Sanader, Kosorica i Karamarko, a čini se da je njegov utjecaj u medijima i danas vrlo značajan. Jer kako objasniti činjenicu da niti jedan medij u predizbornoj godini nije objavio informaciju o tomu da je Karamarko na sudu izgubio tužbu za klevetu zbog Afere Soboli, odnosno svi su mediji i novinari cenzurirali informaciju da je na sudu dokazana vjerodostojnost informacija o Aferi Soboli i Karamarkovoj povezanosti s ovom aferom. Kako objasniti činjenicu da svi mediji i novinari, uz izuzetak SEEbiza i par lokalnih portala u Varaždinu i Rijeci, i dalje cenzuriraju informacije o knjizi „Karamarko – Najmoćniji među najkorumpiranijima“, u kojoj sam objavio sve dokumente i dokaze o Aferi Soboli, uključujući i navedenu sudsku presudu. Karamarko navode iz knjige nije niti demantirao, niti je u zakonskom roku podnio tužbu za klevetu zbog navoda u ovoj knjizi.
Mediji i novinari su tako svojevremeno skrivali Aferu Hypo i Sanaderov kriminal, a diskreditirali mene koji sam to istraživao i pisao. Slično je i sada. Mediji i novinari iz samo njima poznatih razloga skrivaju Aferu Soboli i činjenice o Karamarku. U međuvremenu su me, kao što znate, pokušali ubiti. Slučaj također do danas nije razriješen, a još uvijek pokušavam povezati sve informacije i indicije o tome tko je sve moguće umiješan, koji su motivi, a koji su naručitelji tog pokušaja likvidacije.
Zato se bojim Karamarkovog dolaska na vlast. Bojim se ponovno prolaziti kroz torturu i maltretiranja koja sam prolazio godinama.
