Plenkovićeva prepotencija i licemjerje nemaju granice. Ne samo kad je riječ o Milanovićevim „proruskim“ izjavama nego i kad je posrijedi njegov odnos prema tzv. pravoj strani povijesti u SAD/EU/NATO-ovom i tzv. partnera ratu protiv Ruske Federacije.
Hrvatska je povijest – od prvih vjerodostojnijih zabilježbi pa sve do danas – krcata primjerima „domoljubnog“ cinkarenja/opanjkavanja vlastitih vođa i čak naroda susjednim ili izdalekim trenutnim moćnicima. Pa će se neki sjetiti bivše HDZ-ove predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović kako je s jeseni 2015. godine sva zajapurena od bijesa trčala u Budimpeštu sasuti drvlje i kamenje premijeru Viktoru Orbánu protiv premijera svoje zemlje Zorana Milanovića (SDP) zbog njegove globalno hvaljene velikodušnosti prema tisućama izbjeglica/migranata iz kritično siromašnih ili zaraćenih zemalja na Bliskom istoku, Aziji i Africi što su u nepreglednim kolonama na tzv. balkanskoj ruti nadirali prema bogatoj Europi. Bježeći od gladi i smrti, nerijetko s malom djecom za ruku ili u naručju, sa ženama nekad u poodmakloj trudnoći, višečlanim obiteljima… Mađari su se tada ogradili žilet-žicom od Hrvatske, čeličnim vratima na graničnim prijelazima, izveli duge cijevi na međudržavnu među ne bi li spriječili bujicu nesretnih ljudi da put „u Njemačku“ nastave njihovom ravnicom. Ksenofobija na entu, a hrvatska tada predsjednica nije se sramila sramotiti svoju u – tuđoj zemlji.
Uostalom, zašto Plenković, Hrebak, pa i dio tzv. lijevo-liberalne političke oporbe, tzv. desnicu ne vrijedi spominjati, drže nedopuštenim „navijati za Ruse“?Da neki dan nije bilo dijela medija koji su objavili što je HDZ-ov premijer Andrej Plenković nedavno govorio u intervjuu francuskoj televiziji i da ga zbog toga predsjednik RH Zoran Milanović nije papreno poučio moralnoj odgovornosti, prošlo bi nezapaženo kako je i zašto govorio negativno o Milanovićevim „proruskim“ izjavama i 53 saborska zastupnika koji su bili protiv obuke ukrajinskih vojnika u Bijednoj Našoj. Kao što je, je li, 2015. godine, HDZ-ova predsjednica opanjkavala u Mađarskoj premijera svoje države, gradeći se papskijom od pape, a prokazala se kao ksenofopkinja par excellence, aktualni hrvatski premijer – koji ne može prežaliti niti se uvjerljivo opravdati „dragoj Ursuli“ i „dragom Charlesu“ zašto je propalo u Hrvatskom saboru njegovo apriorno obećanje o Ukrajincima – sedam i pol godina kasnije u Francuskoj „domoljubno“ i „europejski“ cinkari ne samo predsjednika vlastite države nego i saborske zastupnike što su ih građani demokratski izabrali da u nacionalnom parlamentu zastupaju njihove interese i volju. Takvo što – tko će koga, nego voj svoga!? – nije naći ni u kojekakvim bantustanima po zapećcima Plavog planeta, gdje ne samo nema niti je ikad bilo parlamentarne demokracije i demokratskih izbora, nego još dugo od njih neće biti ni „d“.
„Pljuješ hrvatske zastupnike i hrvatske građane u francuskim medijima“, kazao je Milanović novinarima nakon svečanosti u Vukovaru u povodu 31. obljetnice međunarodnog priznanja RH i 25. obljetnice završetka mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema o spornom mu dijelu Plenkovićeva intervjua. „Nemoj nikada olajavati demokratske zastupnike svojih građana i svoje građane u stranim medijima (valjda je Milanović mislio i na sebe, jer je inicirao zabranu obuke ukrajinskih vojnika u Bijednoj Našoj, op. a.). To je minimum bontona. Odluka o obuci ukrajinskih vojnika ili bilo kakvom upletanju u rat treba biti izbor Hrvatske, koja to ne bi trebala činiti zato što joj nameću veće sile. Washington i NATO preko Ukrajine vode proxy rat protiv Rusije. I obratno. Međutim, ako nemaš krajnji cilj, ako nemaš plan, onda to završava kao Afganistan. Plan ne može biti maknuti Putina. Plan ne ogu biti sankcije. To su gluposti. Nećemo ništa postići. Nisu ni Miloševića slomile sankcije. Idu iz rata u rat. Što bismo trebali biti? Američki robovi?“
Ruku na srce, predsjednik Republike baš nije, što bi rekli istočni susjedi, „fulao ceo fudbal“, ali jest iz vrlo izgledne prilike u šesnaestercu razvalio desetak metara iznad gola. Bijedna Naša već godinama – i prije ulaska u NATO, pa u Uniju, na milost i nemilost Uncle Samovim poslovođama u Bruxellesu, koji joj autoritarno broje zalogaje u razvojnom tanjuru – jest robovski podčinjena SAD-u. I posredno i neposredno. U luzerskoj misiji u Afganistanu (Resolute Support), primjerice, prorobovska je CRO politika 24. srpnja 2019. godine položila na oltar „obrane američke domovine“ (sic transit) život hrvatskog vojnika Josipa Briškog (27), jednogodišnjeg sina ostavila bez oca, mladu ženu bez muža, a dvojici teško ranjenih mu suboraca (također plaćenika) trajno oštetila zdravlje. Ista CRO politika – tvrdnjom HDZ-ovog premijera Andreja Plenkovića, koji je Francuzima bio suhim zlatom (1,1 milijarda eura) poreznih obveznika platio 12 second-hand borbenih aviona Dassault Rafale F3R kako bi pustili Bijednu Našu u eurozonu i Schengen – hvali se da je već lani sto posto plina obiteljima i privredi namrla iz LNG terminala u akvatoriju otoka Krka. Prešutjela je ključnu činjenicu: radi se o američkom ukapljenom plinu iz škriljevaca, je li, deset puta skupljem od ruskog i četiri puta skupljem no u SAD-u.
Ma koliko se premijer Plenković trsio prikazati na domaćem tlu čimbenikom na kojega Washington računa via Bruxelles koji ga ponižavajuće drži na – aport. Ni Moskvi za tim zelenim stolom neće ništa značiti Milanovićeva „otvorenost i iskrenost“„To nije nikakvo prokazivanje“, medijski je Plenković replicirao Milanoviću dan kasnije, netom po završetku sjednice šireg Predsjedništva, na kritiku izjava francuskoj televiziji. „Čuo sam Milanovića što je rekao o tome. Zamislite primjerenog trenutka i obljetnicu reintegracije…, da mi imamo tezu da su Hrvati nekakvi američki robovi. To su ozbiljne teze. Kakva je to antiamerička politika, anti-NATO politika, a danas ispraćamo vojsku koja odlazi u NATO-ovu misiju u Poljsku. Apsurdima nikad kraja, političkoj odgovornosti za greške koje je napravio SDP, Domovinski most, nikad kraja. To su ozbiljne političke greške (Milanovićeve, op. a.) kojima se čude svi u međunarodnoj zajednici. Pitaju se helo, ali znaju oni koji nas promatraju tko je tko. Znaju da je vlada bila ‘za’ (u odnosu na glasanje u tzv. Visokom domu o obuci ukrajinskih vojnika u RH, op. a.), a ovi nek’ se peru. Ja govorim o tome jer me novinari pitaju o tome.“
Plenkovićeva prepotencija i licemjerje nemaju granice. Ne samo kad je riječ o Milanovićevim „proruskim“ izjavama nego i kad je posrijedi njegov odnos prema tzv. pravoj strani povijesti u SAD/EU/NATO-ovom i tzv. partnera ratu protiv Ruske Federacije na ukrajinskom tlu do posljednjeg Ukrajinca. Hrvatska je – protivno apriornim tvrdnjama vladajućih iz užeg kruga oko premijera Plenkovića, pa i manje-više sve političke oporbe koja prati rusofobijsku modu što je diktiraju dizajneri iz Banskih dvora, temeljito podijeljena zemlja u odnosu na ukrajinski rat. Tim podjeljenija što više tzv. običnim/malim ljudima dolazi iz debelog mesa u sivu tvar to da je neodgovorno eurounijsko, time i nezrelo hrvatsko pristajanje uz SAD/NATO-ove ekonomske i političke tzv. sankcije Rusiji zbog „ničim izazvane ruske invazije/agresije na Ukrajinu“ (sic transit) glavni razlog zašto su se ni krivi niti dužni preko noći obreli u najvećoj energetskoj, prehrambenoj i sigurnosnoj krizi nakon Drugoga svjetskog rata. Gdje profitiraju SAD i šaka megakorporativnih multimilijardera na Zapadu, dijelom upravo okupljenih u švicarskom Davosu, kojima je svaki rat, bilo gdje i bilo kada – najmiliji brat.
Komu bi se to „ovi“ – 53 saborska zastupnika i predsjednik RH, što su vrlo uvjerljivo, zajedno nogirali obuku ukrajinske vojske u svojoj zemlji i Plenkovićevo protuustavno/samovlasno obećanje SAD/EU/NATO-u o toj obuci – morali ispričavati? Pred kim bi se imali „prati“, ako nisu nikomu i ništa skrivili? Ako uistinu nisu niti žele biti američki sluge? Ako imaju, a imaju, potpuno demokratsko, suvereno pravo po svojoj slobodnoj volji, bez ičijeg pritiska sa strane (osobito iz inozemstva!) odlučiti o vitalnom interesu vlastite domovine? Ni opanjkavanih 53 saborskih zastupnika koji nisu popustili agresivnom HDZ-Plenkovićevom „uvjeravanju“ tipa ucjene tzv. pravom stranom povijesti – koja ni nacrtana nije isto što američki i NATO-ov globalni polit-ekonomski interes – niti predsjednik RH Milanović nisu se ni moralno niti na bilo koji drugi način „prati“ pred nesposobnim i zlim birokratima u Washingtonu i Bruxellesu. Izravnim krivcima za sve zlo što je crne 2022. godine dugoročno uvaljeno Europljanima, a među njima najtragičnije onima u siromašnijim državama kao što je Bijedna Naša. Ako se itko iz RH ima pred kime „prati“, to je hrvatski premijer Plenković koji želi samovlasno uređivati vanjsku politiku zemlje što pak ustavno ne smije, a međunarodno nije tog kapaciteta da bude pozvan, pa…
Eto, kako jedna prepotentna polit-medijska neopreznost u bijelom svijetu može podići ne samo polemičke prašine u domaćem ataru da se oblak veći od saharske oluje vidi čak iz Moskve. Pa najbliži Putinov čovjek od osobita povjerenja, ministar vanjskih poslova Sergej Viktorovič Lavrov – na nevjerojatan užas hrvatskog premijera, koji se ne usudi pustiti vjetar bez da mu to dopusti Ursula Röschen/Ružica von der Leyen, pa onda i „dragi Charles“ – ne štedi lijepih riječi i pohvala političkoj inteligenciji, je li, hrvatskog predsjednika Republike. „Bio je potpuno u pravu kada je rekao da SAD i NATO ratuju protiv Rusije u Ukrajini“, ustvrdio je Lavrov među inim na presici, gdje je rekapitulirao 2022. godinu u svijetu, spomenuo Milanovića i događaje u sklopu raspada bivše SFR Jugoslavije. „Rekao je to otvoreno i iskreno. To pokazuje kako Zapad koristi Ukrajinu u ratu protiv Rusije. Kad se naši zapadni partneri zadriglo pjene i tvrde da nisu u ratu s Rusijom, da samo pomažu Ukrajini da se suoči s agresijom i obnovi svoju teritorijalnu cjelovitost, očito je da se prave pametni. SAD pokorava i podčinjava Europu (to je sada gotova stvar, op. a.). SAD je razbio Jugoslaviju i Balkan da ugodi Njemačkoj, a Njemačka je priznala Sloveniju i Hrvatsku i time omogućila neki drugi format zajedništva među balkanskim državama.“
Ako se itko iz RH ima pred kime „prati“, to je hrvatski premijer Plenković koji želi samovlasno uređivati vanjsku politiku zemlje što pak ustavno ne smije, a međunarodno nije tog kapaciteta da bude pozvan, pa…Danas se malo tko još sjeća Vezuva hrvatske zahvalnosti Njemačkoj (i Vatikanu, dakako, iako je Island prvi priznao RH), ponaosob kancelaru Helmutu Kohlu i ministru vanjskih poslova Hans-Dietrichu Genscheru. Taj Vezuv je erumpirao nevjerojatnom euforijom i u politici i u javnosti. Čak spomenikom Genscheru u Selcu na otoku Braču te koncem 1991. godine i trash-pjesmom Danke Deutschland (Hvala, Njemačka) Đorđa Novkovića u izvedbi izvjesne Sanje Trumbić za koju je tadašnji direktor HTV-a Miroslav Lilić – kasnije je svjedočio menadžer Zoran Škugor – dao snimiti studijski spot te materijal emitirao na kraju središnjeg Dnevnika. Pjesmu Danke Deutschland, HTV i spot – emitirao ga je čak i američki CNN – već su drugi dan po objavljivanju gadno popljuvali hrvatski mediji. „Tog jutra“, ispričao je Škugor medijima, „nazvao me Miro Lilić i kazao da ima problema s Tončijem Vrdoljakom, koji je burno reagirao (takvo mu je reagiranje dio urođene prepotencije i bahatosti bez pokrića, op. a.) zbog negativnih tekstova u novinama.“ Osim Velike Britanije, koja je na SAD-ov nagovor Brexitom napustila EU, Njemačka je glavni američki adut ili upotište za političko-ekonomski pohod na Stari kontinent („pokoravanje i podčinjavanje Europe“, determinira Lavrov), a Bijedna Naša, povijesno je upućena najviše na Njemačku. Opet, je li, kako je Trumbićka na početku karijere pojala 1991. godine: „Danke Deutschland, vielen Dank, wir sind jetzt nisht allein…“ (Hvala Njemačka, mi sad više nismo sami…).
Naime, tvrdi arheolog Vladimir Sokol na osnovi svojih novih istraživanja, franački kralj Karlo Veliki iz Aachena („pradjed“ ideje o ujedinjenoj Europi i današnjeg EU-a) poslao je 795. godine Hrvate, svoje podanike, vješte konjanike s područja današnje Češke, osvojiti avarski hring te istjerati Avare iz Panonske nizine te im, nakon što su mu poslali u prijestolnicu veliko opljačkano blago, dopustio naseliti se na osvojenom panonskom području južno od rijeke Drave. Koncem osmog, ne u sedmom stoljeću kako tvrdi nacionalna mitologija? Pa, ako je A jednako B, a B jednako C, onda je i A jednako C (Aristotelov silogizam otprije cca dva i pol milenija) te će u aktualnoj međunarodnoj politici „tko je jači, taj kvači“ radi nove konfiguracije tzv. svjetskog poretka i Bijedna Naša ovisna o Njemačkoj (uz Francusku, EU-lokomotivom) koja je u vazalnom odnosu sa SAD-om biti ovisna o najmoćnijoj državi na svijetu. Ako pristaje na sluganski ili, još gore – robovski odnos, koji spominje predsjednik RH Zoran Milanović. Dakle, o tzv. pravoj strani povijesti kompetentna je govoriti povijest, ne politikantski samozvanci s figom u džepu. O mudroj politici (ne)mogućeg pak ljudi kojima je povjerena odgovornost za državnu tzv. samostalnost, neovisnost i suverenost, kojima to i samo to mora biti raison d’être.
U općem šaketanju/nogatanju promilanovićevaca i proplenkovićevaca u domaćem politikantskom oktogonu – koje i Bruxellesu i Washingtonu, je li, dođe važno baš kao lanjski snijeg što ga zloslutne klimatske promjene sve uvjerljivije uskraćuju Bijednoj Našoj – sasvim izostaje razuman gard u odnosu na ključne, dnevne problema neiseljenih još nešto manje od 3,9 milijuna tzv. običnih/malih ljudi: socijalne razlike što se kobno produbljuju i slobodni pad životnog standarda. Kako vrijeme prolazi, ukrajinski rat se prirodno gubi s radara početno zatečenih/zgroženih ljudi, empatija tone u formalnost, pa i agresivni šef NATO-a Jens Stoltenberg dolazi pameti kad tvrdi da će „rat ipak morati završiti pregovorima, a jamačno će stanje na bojišnici odrediti konačno rješenje“. Hrvatski politički statisti u visokoj politici neće u tomu imati nikakvu ulogu, jer su otpočetka beznačajni. Ma koliko se premijer Plenković trsio prikazati na domaćem tlu čimbenikom na kojega Washington računa via Bruxelles koji ga ponižavajuće drži na – aport. Ni Moskvi za tim zelenim stolom neće ništa značiti Milanovićeva „otvorenost i iskrenost“. A sadašnje autsajdere iz političke oporbe – što ne znâ bi li piškili ili kakili u odnosu na Lavrovljeve pohvale predsjedniku RH – uopće nitko ni kod kuće niti vani neće pitati za zdravlje kada kucne taj pregovorni čas te zeleni stol na neki način zaustavi ukrajinski rat.
„Doista ne znam što je Lavrov rekao, ali ono što jest točno – ovo je rat koji je izazvan ruskom agresijom na Ukrajinu“, komentirao je predsjednik SDP-a Peđa Grbin. „Rusija je napala Ukrajinu. Kao što je svojedobno Srbija napala Hrvatsku, tako je Rusija napala Ukrajinu. To je jedino što je točno. Drugo me ne zanima.“ Ponovio je to nekoliko puta na svako drugo novinarsko pitanje: „Drugo me ne zanima“. Dobro, može se razumjeti da se tim bezveznim odgovorom ne želi zamjeriti svomu bivšem stranačkom šefu, ali da ga ne zanima ključni razlog ukrajinske tragedije – zašto je Rusija napala Ukrajinu, čime je isprovocirana i tko je zapravo i zašto bio lani detonirao najveću tragediju u Europi nakon Drugoga svjetskog rata!? – ozbiljnom/poštenom političaru kojemu je stalo do istine nije primjereno. Makar bio iz tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, zapadnobalkanskog slijepog crijeva, povijesno deficitarnog političarima s kritičnom količinom sive tvari da su kadri/voljni misliti svojom glavom. Pa, ako se već miješaš u posije, pazi da te svinje ne pojedu, ma koliko bio fizički golem i misliš da ti ništa ne mogu. Sic transit.
HSLS-ov mali od HDZ-ove kužine Dario Hrebak, šef stranke koje odavno više nema na radaru – valjda po onoj „vidjela žaba da konje potkivaju, pa i ona digla nogu“ uz samu ogradu oktogona, gdje se Milanović i Plenković šaketaju i nogataju – je li, „ne bi se iznenadio da je to pila naopako s ruske strane da unese dodatnu konfuziju u Hrvatsku. To je sigurno izjava koja će jako odjeknuti u hrvatskom političkom prostoru. S druge strane, Milanović si je sam zakuhao nespretnim izjavama koje je davao, a gdje se doista moglo zaključiti da navija za Rusiju. Međutim, ne vjerujem da bi Rusi bili toliko nespretni da takvu izjavu daju javno. Oni sve daju tajno“. Hrebak i takvi se očito prave grbavima, jer je Milanović iks puta izričito kazao da „ne navija za Ruse, ali ni za Amerikance te da ukrajinski rat nije hrvatski rat i naša se država ne smije miješati u to zlo na način koji se može protumačiti kao vojno angažiranje protiv Rusije“. Uostalom, zašto Plenković, Hrebak, pa i dio tzv. lijevo-liberalne političke oporbe, tzv. desnicu ne vrijedi spominjati, drže nedopuštenim „navijati za Ruse“? Ako je ukrajinski rat isprovocirao SAD širenjem NATO-a na Istok, nuklearnim opkoljavanjem Rusije sa svih strana pa i najavom iz Ukrajine, te izbacivanjem ruskih (i kineskih!) energetskih/ekonomskih interesa iz Europe i šire, što je od lanjskog proljeća izazvalo pogubnu inflaciju i pad životnog standarda na globalnoj razini. Najviše baš u Uniji.
Politika jest dama najstarijeg zanata na svijetu, ali povijest uvijek pamti samo one što imaju svoje „ja“ i ne boje se reći bobu bob i popu pop. Čak i onda kad se to skupo plaća na vlastiti, ne na tuđi teret. Milanović jest takav kakav jest, sviđalo se to komu ili ne, pa valjda zato što takav jest rejtinški je od početka mandata najpopularniji političar u zemlji. Plenković pak najnegativniji, vlada i Hrvatski sabor balansiraju između jače školske dvojke i mršave trojke, a dvije trećine građana drže da vladajući vode RH u pogrešnom smjeru. Na tzv. pravoj strani povijesti, a prema SAD-ovim ropskim negvama i otvorenom ratu s Rusima? Protiv slavenske braće po krvi – u principu – za račun germanskih/anglosaskih globalnih presizanja? Sic transit. Milanovićeva robovska metafora ni povijesno nije bez vraga, a danas je aktualnija no ikad. Potvrđuje to i Državni zavod za statistiku privremenim podacima o trgovinskoj bilanci RH i SAD-a za prvih osam mjeseci 2022. godine, što će reći da se SAD od početka rata u Ukrajini nametnuo Bijednoj Našoj kao jedan od glavnih trgovinskih partnera. RH je s pozicije viška u robnoj razmjeni godinu dana prije spala na to da je vrijednost uvoza iz SAD-a osam puta veći i višestruko veći od izvoza u tu zemlju, što je Hrvatsku bacilo izrazito podređen ekonomski položaj.
Od početka siječnja do kraja kolovoza 2022. je vrijednost uvoza iz SAD-a iznosila čak 15,56 milijardâ kuna (prethodne godine u istom razdoblju ni dvije milijarde!), tako da je SAD vrijednošću izvoza u RH pretekao sve europske zemlje, osim Italije, Njemačke i Slovenije. Začudo, i vrijednost uvoza iz Mađarske je lani bila više stotina milijuna tadašnjih kuna manja no iz SAD-a. Milijardu kuna je bio slabiji i hrvatski uvoz iz osam zemalja Cefte među kojima su i BiH i Srbija do lani imale veću vrijednost izvoza u RH no SAD. U ukupnom uvozu iz Amerike, čak 93,5 posto (14,5 milijardâ kuna!) zauzima ukapljeni plin iz škriljevaca što se doprema na krčki LNG. Tko će to platiti? Neće ni Plenković, ni Biden, ni Ursula, ni Charles, nego hrvatska kućanstva i gospodarstvo. Otkud? Ni vrag ne znâ, a Plenković ne odustaje od obećanja da će 1. travnja 2023. pustiti s državnog lanca privremeno komunistički ograničene cijene plina, struje i hrane, pa… Hoće li neki Lilićev alter ego iz režimske tzv. javne kuće HRT-a uskoro usrećiti premijera i ekstremno dignuti tlak predsjedniku Republike pusti li na kraju središnjeg HTV-ovog Dnevnika kakvu pristalu, je li, estradnu začinjavicu „domoljubnih“ gena s pjesmom „Thank you, America“ iz manufakture, npr. Tončija Huljića? A, bio bi red u ovo tmurno recesijsko-krizno-ratno doba, kada se nesretnom CRO čovi već tresu gaće od same pomisli na to da će sutra osvanuti novi dan.
