Ne bi bio nikakav problem kad bi se Davor Butković legitimirao kao ono što jest, klasični hrvatski nacionalist. No kada zauzme pozu građanskog liberalnog intelektualca, nacionalnog barda pače, koji je licenciran tumačiti organske osjećaje naroda, tada imamo situaciju.
Davor Butković definitivno je odlučio postati ovodobni Ivan Aralica. Ne birajući sredstva, naravno. Sasvim uživljen u ulogu ideologa današnje Hrvatske, a sve ravnajući se maksimom koju smo nebrojeno puta čuli na prosvjedima raznih braniteljskih udruga, ima tko je u ovoj zemlji zadužen za istinu, po tko zna koji put se obrušio na duh jugoslavenstva, koji evo skoro cijelo stoljeće prijeti jadnoj nam i napaćenoj domovini i usput jedini truje odnose između Hrvata i Srba.
Ovog puta Butković se u ratu s vlastitim utvarama poslužio tekstom ugledne beogradske povjesničarke Dubravke Stojanović, objavljenim izvorno na portalu Peščanik i prenesenim na H-Alteru. Pri tome je, već u uvodu pokazao prijezir prema činjenicama, na način da Stojanovićku u cijelom tekstu zove Dubravka Stojaković. Što nas dovodi do pitanja, što radi s ostalim faktima, kada čak ni ovo ne primjećuje? Repertoar njegovog mudroslovlja, sad već prepoznatljiv i standardan, sastavljen je uvijek od istih motiva.
Dubravka Stojanović, kolateralna žrtva Butkovićeva rata s vlastitim utvarama
Redovito su tu vjekovni neprijatelji ljevičari i Jugoslaveni, ovom zgodom i Srbi generalno, zatim je tu uvijek u središtu sukob dobra i zla, crnog i bijelog, pri čemu smo, treba li napominjati, mi s velikih H bez iznimke bijeli, dok su ovi drugi crni i tako sve u duhu socrealističke jeftine revolucionarne pamfletističke književnosti. Sve to naravno ne bi bio nikakav problem kad bi se Butković legitimirao kao ono što jest, klasični hrvatski nacionalist. No kada zauzme pozu građanskog liberalnog intelektualca, nacionalnog barda pače, koji je licenciran tumačiti organske osjećaje naroda, onda imamo problem.
Butković je tako na jedan sjajan tekst Dubravke Stojanović, koja je opisala tešku i mučnu poziciju u kojoj se građanska i liberalna Srbija našla nakon presude Gotovini i Markaču, izloživši svoje viđenje uzroka koji su doveli do jugoslavenskih ratova te izraživši žaljenje što je ovom presudom uloga hrvatskog nacionalizma u cijeloj toj priči potpuno zanemarena, lakonski utvrdio da je riječ o uobičajenoj ljevičarskoj frazi. Po njemu, dakako nikako ne možemo kriviti nacionalističke elite za raspad Jugoslavije, kad je riječ o organskoj volji hrvatskog i slovenskog naroda, a i ostalih jugoslavenskih naroda koji, nasuprot Srbima, Jugoslaviju nisu doživljavali kao svoju državu.
Temeljni problem ovakvog zaključivanja, koje u bilo kakvoj jugoslavenskoj državnoj zajednici vide uzrok međusobnih ratova, počinje još od samog leksika kojim se autor koristi. Sve je tu prepuno volji naroda i generalizacija svake vrste, te identitetskih tumačenja. Tekst, naravno, vrvi i neprovjerenim lažima, pa tako Butković hrabro tvrdi da su se mnogi Srbi, osobito izvan Srbije, na popisima stanovništva izjašnjavali kao Jugoslaveni, dok se za razliku od njih Hrvati nikada nisu smatrali Jugoslavenima, nisu osjećali jugoslavenstvo kao dio svog identiteta i nisu smatrali Jugoslaviju svojom državom, zbog čega je bilo potpuno neizbježno da Hrvatska napusti Jugoslaviju čim je za to dobila šansu. Ideolog tu ne staje, nego čak tvrdi da je za Srbe Jugoslavija bila legitimna zajednička država, što valjda implicira da je za Hrvate bila nelegitimna i nametnuta tvorevina. Ma jasno, svaki Hrvat koji se rodio u toj nelegitimnoj tvorevini još je od začeća snivao tisućljetni san o nezavisnoj domovini, a kad je stasao, aktivno je nelegitimnu tvorevinu podrivao iznutra. U toj su raboti, naravno, Hrvati djelovali organski jedinstveno, bez ikakvih disonatnih tonova, plemenski ujedinjeni oko Budakovih Ognjišta i spremni da se odupru neprijatelju u svakoj zgodi. S druge pak strane, podli Srbi su živjeli fantastično na račun napaćenih Hrvata, i to do te mjere da se među njima razvio snažan osjećaj jugoslavenstva, prisutan još i u današnjoj Srbiji. To bi otprilike bio sažeti zaključak Butkovićevih patetičnih javnih monologa.
Davor Butković, novinar koji uzgaja prezir prema činjenicama
Da vidimo dakle kako su se ti Srbi i Hrvati izjašnjavali na popisima stanovništva. Fenomen jugoslavenskog nacionalnog izjašnjavanja na razini cijele države bio je na vrhuncu prilikom popisa 1981. godine, dok je deset godina kasnije zabilježio razumljiv pad. Po popisu iz 1981. godine u SR Hrvatskoj je bilo 75,1 posto Hrvata, 11,6 posto Srba i 8,2 posto Jugoslavena, da bi taj odnos 1991. godine bio 78,1 posto Hrvata, 12,2 posto Srba i 2,2 posto Jugoslavena. Nagradno pitanje glasi, iz koje su se nacije pretežno regrutirali ti nelegitimni Jugoslaveni? S druge pak strane, pogledajmo popise stanovništva u Srbiji za isto razdoblje. Godine 1981. u Srbiji je zabilježeno 66,38 posto Srba i 4,75 posto Jugoslavena, a deset godina kasnije 65,92 posto Srba i 3,31 posto Jugoslavena.
Razlika je doista fascinatna i potvrđuje svaki Butkovićev zaključak o odnosu prema ideji jugoslavenstva i Jugoslaviji. Taj osjećaj nelegitimiteta i privremenosti državnog stanja među Hrvatima, posebno je dolazio do izražaja u obavljanju najviših državnih funkcija. Tako Tito, kao neupitno najveći autoritet te države, naravno nije bio Hrvat, a to su svakako nisu bili ni Stipe Šuvar, posljednji predsjednik SKJ, Ante Marković, posljednji predsjednik savezne vlade, kao ni Budimir Lončar, posljednji ministar vanjskih poslova. Pridodamo li Anti Markoviću, Milku Planinc i Branka Mikulića, koji su bili premijeri osamdesetih godina, svakako se možemo složiti s Butkovićem u tome da su Hrvati planski rastočili Jugoslaviju iznutra i jedva čekali pogodan čas da iz nje pobjegnu. O tome se, naravno, pričalo potajno, dok se masovno dilao Glas Koncila u svakoj poštenoj kući.
Izvor: H-alter
Davor Butković definitivno je odlučio postati ovodobni Ivan Aralica. Ne birajući sredstva, naravno. Sasvim uživljen u ulogu ideologa današnje Hrvatske, a sve ravnajući se maksimom koju smo nebrojeno puta čuli na prosvjedima raznih braniteljskih udruga, ima tko je u ovoj zemlji zadužen za istinu, po tko zna koji put se obrušio na duh jugoslavenstva, koji evo skoro cijelo stoljeće prijeti jadnoj nam i napaćenoj domovini i usput jedini truje odnose između Hrvata i Srba.
Ovog puta Butković se u ratu s vlastitim utvarama poslužio tekstom ugledne beogradske povjesničarke Dubravke Stojanović, objavljenim izvorno na portalu Peščanik i prenesenim na H-Alteru. Pri tome je, već u uvodu pokazao prijezir prema činjenicama, na način da Stojanovićku u cijelom tekstu zove Dubravka Stojaković. Što nas dovodi do pitanja, što radi s ostalim faktima, kada čak ni ovo ne primjećuje? Repertoar njegovog mudroslovlja, sad već prepoznatljiv i standardan, sastavljen je uvijek od istih motiva.
Dubravka Stojanović, kolateralna žrtva Butkovićeva rata s vlastitim utvarama
Redovito su tu vjekovni neprijatelji ljevičari i Jugoslaveni, ovom zgodom i Srbi generalno, zatim je tu uvijek u središtu sukob dobra i zla, crnog i bijelog, pri čemu smo, treba li napominjati, mi s velikih H bez iznimke bijeli, dok su ovi drugi crni i tako sve u duhu socrealističke jeftine revolucionarne pamfletističke književnosti. Sve to naravno ne bi bio nikakav problem kad bi se Butković legitimirao kao ono što jest, klasični hrvatski nacionalist. No kada zauzme pozu građanskog liberalnog intelektualca, nacionalnog barda pače, koji je licenciran tumačiti organske osjećaje naroda, onda imamo problem.
Butković je tako na jedan sjajan tekst Dubravke Stojanović, koja je opisala tešku i mučnu poziciju u kojoj se građanska i liberalna Srbija našla nakon presude Gotovini i Markaču, izloživši svoje viđenje uzroka koji su doveli do jugoslavenskih ratova te izraživši žaljenje što je ovom presudom uloga hrvatskog nacionalizma u cijeloj toj priči potpuno zanemarena, lakonski utvrdio da je riječ o uobičajenoj ljevičarskoj frazi. Po njemu, dakako nikako ne možemo kriviti nacionalističke elite za raspad Jugoslavije, kad je riječ o organskoj volji hrvatskog i slovenskog naroda, a i ostalih jugoslavenskih naroda koji, nasuprot Srbima, Jugoslaviju nisu doživljavali kao svoju državu.
Temeljni problem ovakvog zaključivanja, koje u bilo kakvoj jugoslavenskoj državnoj zajednici vide uzrok međusobnih ratova, počinje još od samog leksika kojim se autor koristi. Sve je tu prepuno volji naroda i generalizacija svake vrste, te identitetskih tumačenja. Tekst, naravno, vrvi i neprovjerenim lažima, pa tako Butković hrabro tvrdi da su se mnogi Srbi, osobito izvan Srbije, na popisima stanovništva izjašnjavali kao Jugoslaveni, dok se za razliku od njih Hrvati nikada nisu smatrali Jugoslavenima, nisu osjećali jugoslavenstvo kao dio svog identiteta i nisu smatrali Jugoslaviju svojom državom, zbog čega je bilo potpuno neizbježno da Hrvatska napusti Jugoslaviju čim je za to dobila šansu. Ideolog tu ne staje, nego čak tvrdi da je za Srbe Jugoslavija bila legitimna zajednička država, što valjda implicira da je za Hrvate bila nelegitimna i nametnuta tvorevina. Ma jasno, svaki Hrvat koji se rodio u toj nelegitimnoj tvorevini još je od začeća snivao tisućljetni san o nezavisnoj domovini, a kad je stasao, aktivno je nelegitimnu tvorevinu podrivao iznutra. U toj su raboti, naravno, Hrvati djelovali organski jedinstveno, bez ikakvih disonatnih tonova, plemenski ujedinjeni oko Budakovih Ognjišta i spremni da se odupru neprijatelju u svakoj zgodi. S druge pak strane, podli Srbi su živjeli fantastično na račun napaćenih Hrvata, i to do te mjere da se među njima razvio snažan osjećaj jugoslavenstva, prisutan još i u današnjoj Srbiji. To bi otprilike bio sažeti zaključak Butkovićevih patetičnih javnih monologa.
Davor Butković, novinar koji uzgaja prezir prema činjenicama
Da vidimo dakle kako su se ti Srbi i Hrvati izjašnjavali na popisima stanovništva. Fenomen jugoslavenskog nacionalnog izjašnjavanja na razini cijele države bio je na vrhuncu prilikom popisa 1981. godine, dok je deset godina kasnije zabilježio razumljiv pad. Po popisu iz 1981. godine u SR Hrvatskoj je bilo 75,1 posto Hrvata, 11,6 posto Srba i 8,2 posto Jugoslavena, da bi taj odnos 1991. godine bio 78,1 posto Hrvata, 12,2 posto Srba i 2,2 posto Jugoslavena. Nagradno pitanje glasi, iz koje su se nacije pretežno regrutirali ti nelegitimni Jugoslaveni? S druge pak strane, pogledajmo popise stanovništva u Srbiji za isto razdoblje. Godine 1981. u Srbiji je zabilježeno 66,38 posto Srba i 4,75 posto Jugoslavena, a deset godina kasnije 65,92 posto Srba i 3,31 posto Jugoslavena.
Razlika je doista fascinatna i potvrđuje svaki Butkovićev zaključak o odnosu prema ideji jugoslavenstva i Jugoslaviji. Taj osjećaj nelegitimiteta i privremenosti državnog stanja među Hrvatima, posebno je dolazio do izražaja u obavljanju najviših državnih funkcija. Tako Tito, kao neupitno najveći autoritet te države, naravno nije bio Hrvat, a to su svakako nisu bili ni Stipe Šuvar, posljednji predsjednik SKJ, Ante Marković, posljednji predsjednik savezne vlade, kao ni Budimir Lončar, posljednji ministar vanjskih poslova. Pridodamo li Anti Markoviću, Milku Planinc i Branka Mikulića, koji su bili premijeri osamdesetih godina, svakako se možemo složiti s Butkovićem u tome da su Hrvati planski rastočili Jugoslaviju iznutra i jedva čekali pogodan čas da iz nje pobjegnu. O tome se, naravno, pričalo potajno, dok se masovno dilao Glas Koncila u svakoj poštenoj kući.
Izvor: H-alter
