Budući da se, ne samo u energetskom sektoru, službeno proglašenom strateškim za državu, „ništa ne događa bez sudjelovanja i znanja Vlade“, kako tvrdi predsjednik Republike Zoran Milanović, očekivati je da će se u odnosu na tzv. pljačku stoljeća u Ini tražiti Pedro kako bi cijela afera čim prije pala u zaborav. Kadija te tuži, kadija ti sudi!? I, idemo dalje. Preostali još milijuni i milijarde čekaju pljačkaše. Tko je, gdje i kada sljedeći? Možda HDZ-ov načelnik Župe Dubrovačke, koji ne želi podnijeti ostavku, a ne znâ suvislo objasniti što je s četiri milijuna kuna isisanih iz općinske blagajne? Ma, dajte najte, vrana vrani ne kopa oči, je l’ tako? Jest. Baš je tako u Bijednoj Našoj. Bilo i bit će.

Piše: Marijan Vogrinec

Skupina dugoprstih geliptera s HDZ-ovim – pobogu, zar opet HDZ-ovim!? – članskim iskaznicama ili vrlo bliskih im rođaka, prijatelja i simpatizera je navodno malverzacijama plinskim businessom opljačkala u Ini više od milijarde kuna, pa su na brzaka pouhićivani, ispitani kod istražnog suca i pospremljeni iza brave. Pod blokadom je cca 813 milijuna kuna kešovine (najveća svota u hrvatskoj povijesti) izno na 16 privatnih računa u osam banaka, ali i cca tri milijuna eura vrijedne nekretnine te se očekuje da će, daljnja istraga u više pravaca, također objavljuju mediji, dati potpuniji uvid u razmjere/operacionalizaciju plinske „pljačke stoljeća“ te umrežene aktere. Vijest jest odjeknula poput bombe, jer je objavljena za vikenda i jedne od najvećih turističkih smjena ove sezone u RH, ali teško da se može reći kako je javnost ostala bez daha od zaprepaštenja, jer su pljačke i organizirani gospodarski kriminal u Bijednoj Našoj – manje ili veće vrijednosti te uvijek s izvjesnim političkim prizvukom ili čak utemeljenjem – gotovo pa dnevna pojava. Oni s boljim pamćenjem će se sjetiti odavno već zaboravljenih medijskih, ali i politički senzacionalnih priča bez pravosudne točke na i o tzv. ratnoprofiterskoj i pretvorbenoj pljački u Domovinskom ratu i neposrednom poraću cca 300 milijardâ dolara vrijedne državne pokretne i nepokretne imovine.

Tzv. je društveno/socijalističko/“ničije“/“svačije“ vlasništvo na sumnjiv i službeno nikad objašnjen, nesankcioniran način postalo privatno. Država je – pardon, tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman s doglavnicima iz emigracije i šakom domaćih koji su zaspali kao komunisti i probudili se kao najokorjelije Hrvatine i katolici od tzv. stoljeća sedmog –  sve svoje javnonovčane, uključivo banke i vrijednije nekretninske resurse prepravila u krave muzare ili bankomate za sektu odabranih „domoljuba“ s pinom iz polit-ideološke/stranačke konspiracije. I rođeno je to čemu se danas ne treba čuditi, pa čak ni medijima poslije dva-tri dana plinska tzv. pljačka stoljeća više nije udarna vijest. Pljačka svega i svačega u Bijednoj Našoj traje od rodijačke b-h pošasti/pohoda na balkanski kiflić prvih 1990-ih godina – zaporka bijele čarape i mobitel ušla je čak u viceve – kada je bio definitivno zabijen prvi čavao u lijes opljačkane, pa eutanazirane treće industrijski srednje razvijene europske zemlje. „Alibi“: hrvatskoj državi ne trebaju jugoslavenski „socijalistički mastodonti“, PIK-ovi i škverovi! Sic transit. Pa je u vidu lastina repa nestao industrijski Žitnjak u Zagrebu – gdje je kruh zarađivalo cca 100.000 ljudi – tvornički kompleksi u Splitu, Rijeci, Osijeku, Varaždinu, Karlovcu, Sisku, Čakovcu, Slavonskom Brodu, Dugoj Resi, Kninu…

Rodijaci na ‘rvackom pojilu

Jedan tada razvikani b-h rodijak, kasnije u zatvoru i pobjeg u rodni BiH, u jednom je trenutku bio vlasnikom čak – za ne vjerovati! – 150 privatiziranih poduzeća. Drugi, s kriminalnim dosjeom još iz jugoslavenskih vremena, zapasao je vlasništvo kompletne hrvatske tekstilne industrije. Na svadbi svog sina, novovlasnika trgovačkog lanca, plaćenoj navodno 600.000 tadašnjih njemačkih maraka (DEM), u elitnom je zagrebačkom hotelu bio ugostio tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana sa suprugom Ankicom, a po njihovu ulasku u svadbenu dvoranu bend je udario svom snagom njoj najdražu „Ja se konja bojim“ Hrašćanskih čestitara: „Pod tvojim prozorom teče vodica/ Napoj meni konja mila Ančica/ Ja ga ne napojim, ja se konja bojim,/ Ja se konja bojim jer sam malena…“ I taj je ponosni otac iz obitelji bliske Tuđmanu, znan po šleperu vojničkih odora bivše istočnonjemačke (DDR) ukinute vojske što ih je darovao Zengama (Zbor narodne garde kao preteča HV-a), upropastio poduzeća što ih je stekao kojekako (i nikako), nagomilao dugove, sukobio se sa zakonom i s obitelji pobjegao u rodnu Srbiju. Kao rođenom Janjevcu (Kosovo), nije mu bilo mrsko aktivirati srbijansko državljanstvo, pa… Što ti je hrvatska nacionalna osviještenost, ha!? Kao i Tuđmanovoj unučadi što se nakon niza afera i promašenih poslovnih poteza u RH također skrasila u Srbiji.

Projekt tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana o 150-200 (pre)bogatih hrvatskih obitelji (sic transit) koje će „njegovu“ (sic transit) državu američkom brzinom vući zapadnom stazom napretka polučio je katastrofalan rezultat. Pardon, on i njegova obitelj, međutim, profitirali su kao malo tko od intelektualaca koji su „pisali svoje knjige zamotani u deku, jer zimi nije bilo novca za platiti grijanje“ (sic transit): rezidencijalna vila bivše 24-milijunske države u elitnoj Nazorovoj ulici, u zelenom srcu Zareba, s pet basnoslovno vrijednih i površinski raskošnih stanova te okućnicom od 1400 m² postala je privatno njegovo/obiteljsko vlasništvo za bagatelnih 213.758 njemačkih maraka (DEM) od kojih je Ministarstvo financija Borislava Škegre (HDZ) 2000. godine vratilo toj obitelji gotovo polovicu uknjižene kupoprodajne svote. Nije bez vraga ni činjenica da je rezidencijalna vila u Nazorovoj privatizirana samo par sati prije stupanja na snagu zakona o zabrani takvih transakcija. Bog je, je li, najprije sebi napravio bradu, pa… Ostat će vječna tajna otkud „Franceku“ i tih 213.758 DEM – za koje je njegova supruga Ankica tvrdila da su honorari zarađeni na knjigama (sic transit) – zanemari li se porijeklo 210.000 DEM i gotovo 16.000 dolara, što ih ista Ankica Tuđman donijela 17. listopada 1998. na tajni račun u Zagrebačkoj banci, a Jutarnjem listu ekskluzivno „otkucala zviždačica“ Ankica Lepej te je za kaznu njezina obitelj ostala bez svega. Kaže mudar pûk da riba smrdi od glave, a čisti se od – repa.

Dojučerašnji gologuzi – prije Domovinskog rata nesposobni platiti rundu pića prijateljima u periferijskoj birtiji – odjednom su postali milijuneri (ne hrdovski, pa kunski, nego devizni: njemačke marke, dolari, švicarski ili francuski franci, britanske funte i ine tzv. čvrste valute) i nekretninski. Bijedna je Naša – međunarodno nepriznata i pod embargom Zapada na oružje i obranu – još krvavo ratovala, ljudi su u cvijetu mladosti ginuli na bojišnicama od Vukovara do Dubrovnika, padali u invalidska kolica, kuće su gorjele i raspadale se pod granatama, kolone prognanika/izbjeglica su s najlonskim vrećicama u rukama izmicale smrti, ljudska nesreća, tuga i jad su bili nemjerljivi, a „domoljubi“ što su u zavjetrini unovčili hrvatstvo i katoličanstvo postajali su vlasnici tvornica, cijelih industrija, CRO-šeikovi, generali, ministri, ideolozi nakaradnih teorija da „Hrvati u obrambenom ratu ne mogu (po)činiti ratne i zločine protiv čovječnosti“, da je „Hrvatska država Hrvata, a svi ostali su u njoj – gosti“, postajali su gospodari života i smrti milijuna žitelja zemlje u kojoj se „naši“ ratni zločini nisu progonili ni po Božjem niti po ljudskom zakonu niti se pozivalo na red višemilijunske kleptomane kojima je Bijedna Naša bila bankomat ili „domoljubna“ krava muzara. Čak i bivšem dvomandatnom šefu denver plave ZNA SE opcije – osnovao ju je Franjo Tuđman – i premijeru, bivšem HDZ-ovom kandidatu za šefa RH, HDZ-ovim ministrima, direktorima, lokalnim političarima…

HDZ je jedina među cca 170 registriranih političkih stranaka u prošlih više od 30 godina postojanja i 25 godina na vlasti u Bijednoj Našoj, koja je pravomoćno osuđena za pljačkanje vlastitog naroda. Pa sada plinska tzv. pljačka stoljeća i petero aktera u istražnom pritvoru – među njima čak predsjednik Hrvatske odvjetničke komore, institucije što, je li, organizira seminare o sprječavanju korupcije i pranja novca (sic transit) te HDZ-ov pulen, hrvatski član direktorija Ine (sic transit) kojega postavlja baš vlada (Plenković) posredstvom Ministarstva gospodarstva (tada HDZ-ovog ministra Tomislava Ćorića, koji je samo proveo Plenkovićevu volju) – nije nikakvo iznenađenje tog tipa da narod ostane zgrožen, u nevjerici i bez daha. Pljačke su se događale i dok je te stranke na vlasti s tridesetak posto „armirane“ biračke potpore događat će se. Tragikomično, sada svi – od premijera Plenkovića i gospodarskog ministra Davora Filipovića do Hrvatske odvjetničke komore te Upravnog i Nadzornog odbora Ine – peru ruke od uhićene petorke osumnjičenih za plinsku tzv. pljačku stoljeća: „nisu znali, nisu vidjeli ugovore, nisu tada bili na dužnosti, nisu ovo, nisu ono, nisu…, pa nisu… i nisu…“ Nikomu ne pada na um ostavka čak ni po tzv. zapovjednoj dužnosti. Za ukradenu milijardu nitko nije znao, a svi u zemlji znaju kako je policija „po zakonu“ postupila prema bakici što je na Splavnici u Zagrebu prodavala prolaznicima pušleke poljskog cvijeća.

O moralu je ionako blesavo govoriti u državi i među političarima – osobito HDZ-ovim – stranački cijepljenima i protiv makar slučajnog proplamsaja moralnog osjećaja, iako obiteljske uzdanice bivših komunista dnevno ližu oltare kad ih prati tv-oko. Plenković se sad ne može izvući nonšalancijom kako nema veze što „netko posjeduje HDZ-ovu člansku iskaznicu“, jer, ako krade, „svi su građani isti pred zakonom, jer je pravosuđe neovisno“. Sic transit. Da se uhvatiš za trbuh od smijeha: „svi su isti pred zakonom“ i „pravosuđe je neovisno“!? Plinska tzv. pljačka stoljeća se dogodila baš za Plenkovićeva premijerovanja i neupitnog stranačkog vodstva i on je prvi odgovoran za kadroviranje ne samo u hrvatskom dijelu upravljačkog aparata u Ini nego i u najvećem dijelu javnih i državnih institucija. Budući da se znao hvaliti novinarima kako ima radare i alate za promicati tzv. nultu toleranciju na korupciju, pranja novca, zloporabu političke moći i utjecaja, a pokojnom je Mislavu Bagi, odlazeći s presice, odbrusio usput da može činiti što hoće, kada i gdje hoće („E baš mogu, itekako mogu“), sad nema prostora za uzmak i posipanje pepelom. Naravno, neće udovoljiti oporbi, raspustiti vladu i omogućiti izvanredne parlamentarne izbore – ta, vlast je slast, hadezeovcima više no ikomu! – pa će se Bijedna Naša i dalje i sve više povlačiti po korupcijskom blatu. Povremena će uhićenja lopova imati medijski eho, a tzv. međunarodnoj zajednici će se živo fućkati za to što se sve zbiva u samonedostatnom zapadnobalkanskom bantustanu dok Banski dvori revno i poslušno cupkaju kako Bruxelles svira.

Bijedna Naša tolerira i kriminalce

Država, zapravo njezin bankrotirani, skup i neorganiziran zdravstveni sustav ubiju čovjeka – vrsnoga splitskog novinara Vladimira Matijanića – a i inače nesposobnom ministru Viliju Berošu ne pada na pamet podnijeti ostavku, jer je na čelu totalnoga zdravstvenog nereda. Ni premijeru koji, vrag će znati zašto, već iksti put ne želi smijeniti Beroša: „Nije on skrivio Matijanićevu smrt, nije on bio u Hitnoj pomoći, nije on bio na intervenciji, nije on postavljao dijagnozu“, etc. Ali Beroš jest bio šef svima u lancu koji je skrivio Matijanićevu smrt, a Plenković jest šef Berošu koji je njegov osobni izbor za ministra, pa… U Japanu je neki dan podnio nepozivu ostavku prvi čovjek policije zbog atentata na premijera Shinza Abea, iako on nije pucao na premijera, nije organizirao atentat, s ubojicom nije imao ama baš ništa, etc. U Švedskoj podnosi neopozivu ostavku ministrica što si je – otkrili su novinari – službenom karticom kupila najlonke budući da trenutno nije imala gotovine, a drugi je dan vratila novac državi. Bijedna Naša tolerira i kriminalce u tzv. visokoj politici, u saborskim klupama čak i osumnjičene (pa zapele u zastari, sic transit) za ratni i zločin protiv čovječnosti, obiteljske nasilnike, prostake nad prostacima, prekonoćne bogataše koji ne mogu objasniti porijeklo imovine, rasiste, injsl., pa što je onda pišljiva, je li, milijarda plinskih kuna službeno strateške energetske kompanije s mađarskim upravljačkim pravima. Ni Mađari „nisu znali“?

Kao što tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman – „domoljubi“ mu i danas tepaju „Otac Domovine“, sic transit; „moralna i obrambena vertikala“ (koja se, je li, zaigrala boga, pa napravila brade najprije sebi i obitelji) – nije ni pokušao riješiti, dapače, dopustio je pljačku tih cca 300 milijardâ dolara nacionalne imovine u ratno  vihoru i neposrednom poraću, i kao što dvomandatni mu nasljednik na Pantovčaku Stjepan Mesić nije ispunio obećanje da će vratiti taj novac u zemlju iznesen u bjelosvjetske tzv. porezne oaze, ni Tuđman niti njegovi nasljednici na Pantovčaku i u Banskim dvorima nisu ni pokušali riješiti enigmu tzv. povijesnih pljački Bijedne Naše nakaradnom/sumnjivom privatizacijom milijarde eura vrijednoga socijalističkog tzv. društvenog stambenog fonda, pljačke tzv. financijskim inženjeringom, pljačkom umirovljenika integracijom njihovog fonda generacijske solidarnosti (sposobnog bar godinu i pol isplaćivati mirovine bez i kune novih doprinosa) u državni proračun, etc. Da se i ne spominje zaredale financijsko-pljačkaške afere u kojima su akteri bili upravo HDZ-ovi ministri, lokalni i regionalni šerifi, šefovi državnih i javnih institucija. Nerijetko u sprezi vlasti i kriminalaca s pedigreom tzv. nacionalnih i braniteljskih zaslužnika, „kojima moramo biti vječno zahvalni za slobodu koju danas uživamo“. Sic transit.

Afera Agrokor, zbog koje je premijer Plenković bio prisiljen pod pritiskom javnosti smijeniti prokazanu ministricu Martinu Dalić, da bi joj „zasluge“ kasnije honorirao čelnim mjestom koprivničke Podravke s kojega je HDZ uklonio vrlo uspješnog Zvonimira Mršića (SDP), vrijedna je milijarde, je li, opljačkanog novca. Što terećenjem bivšeg vlasnika Ivice Todorića, kojem sudski proces zapravo nije ni počeo kako bog zapovijeda – možda i neće, s razlogom koji najbolje znâ premijer; bio je do grla u „poslu“ Todorićeva razvlašćivanja) – što plaćanjima američkim tzv. strvinarskim fondovima te „usluga“ domaćim pravnicima prijateljski povezani s premijerom, pa… Lova do krova, jedni trljaju ruke, kupuju raskošne vile, skupocjene jahte i automobile, odmaraju se na Sejšelima, Maldivima…, drugi prekopavaju kontejnere sa smećem ne bi li po 50 lipa za bocu skupili taj dan za kruh i mlijeko. Oko 800.000 od cca 1,2 milijuna umirovljenika u RH preživljava s nekih 2500 kuna mjesečno, a već svaki četvrti građanin Bijedne Naše živi ispod ruba siromaštva. U zemlji koja – s poštenijom i savjesnijom, je li, vlašću od HDZ-Plenkovićeve – ima sve ključne uvjete biti uspješnom i bogatom u svakom smislu. Demokratskom, neovisnom, samodostatnom i perspektivnom svim žiteljima i njihovim obiteljskim uzdanicama.

Bivša je 24-milijunska zajednička država tzv. bratskih naroda i narodnosti bila ozakonila pravilo da se u slučajevima stjecanja vrednije imovine u privatnom vlasništvu mora dokazati porijeklo novca za kupnju, a nakon što su 1990-ih „Hrvati napokon postali svoji na svomu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, a hrvatska puška na hrvatskom ramenu“, sic transit, to je pravilo bilo prvi pogođen glineni golub na pljačkaškoj streljani. To više nije bilo važno, nego – sumnja li tko u nečiju imovinu, a uglavnom se i šire znalo tko je i kako stekao bogatstvo za koje na civiliziranom Zapadu trebaju krvavo rintati cijeli naraštaji – mora/o je dokazati, je li, „neovisnu“  pravosuđu da je imovina stečena nezakonito. Da je to prljavi novac i da njegovo porijeklo nema pokriće u redovnim, zakonitim prihodima. Pa se to u praksi uglavnom svodilo na onu: pojeo vuk magarca. Pogotovo kada se radilo o ljudima od političke moći i utjecaja, odnosno o „neovisnom“ pravosuđu koje je razvlačilo procese desecima godina. Dok ne padnu ili u zastaru ili se razvodne poput onoga bivšem HDZ-ovom kandidatu za predsjednika RH, kojemu se prvotna procjena opljačkanog državi otopila s više od 30 milijuna kuna na manje od 10 milijuna, a suđenju se ne vidi kraj, iako se više nitko ni ne sjeća kada je počelo.

To su razlozi – trula, nefunkcionalna, siromašna, nepravedna i nemoralna država, podrepaška, samonedostatna i jadna u odnosu na Washington via Bruxelles – zbog kojih se iselilo iz zemlje više od pola milijuna mahom mlađih ljudi s obiteljima. Žitelja u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi. Političko prodavanje muda pod bubrege i slobodni pad životnog standarda – bez iole izglednije budućnosti mladim naraštajima – HDZ-Plenkovićeva je stalna mantra u koju više ne vjeruju ni razboritiji članovi denver plave ZNA SE opcije, ali su svjesni da se bez njezine iskaznice ne mogu ni zaposliti niti napredovati na radnomu mjestu i u životu. Pa, uvjerljivo, je li, pokriveni ušima preko glave, šute i misle si svoje. Tek u strogoj mimikriji anonimne ankete rejtinške agencije Promocije plus olakšavaju si dušu: 92 posto ispitanika potvrdno odgovara na pitanje o tomu da se u Bijednoj Našoj ne može zaposliti ni napredovati na radnomu mjestu ili u životu bez članske iskaznice vladajuće ili tzv. koalicijske političke stranke. A, kako stvari stoje, bez takve prešutne političke „dopusnice“ ne možeš ni drpiti neku opipljiviju svotu javnog novca, nekažnjeno varati ljude, prodati „domoljublje“ ili „priziv savjesti“ pod „hrvatstvo od stoljeća sedmog“ koje „opravdava“ svaku životnostandardnu slast i mast „svojih na svomu“, itsl.

Obrazac upravljanja državom

I zato rijeke mladih, pametnih, školovanih i poduzetnih ljudi s obiteljima kupuju jednosmjerne iseljeničke karte, jer ne vide razloga ostati „svoji na svomu“, gdje im premijer Plenković licemjerno buši uši fatamorganom o tomu da „nisu svjesni kako građani u Hrvatskoj“ – zahvaljujući baš njemu i „njegovoj“ vladi, sic transit! – „plaćaju kWh struje deset puta jeftinije od tržišne cijene“ i kako je korisno za obiteljsku ekonomiju plaćati šest puta skuplji prostorni metar američkog ukapljenog plina iz škriljevaca, nego ruskog prirodnog zato što su Rusi napali Ukrajinu. Da ne vjeruješ! Kakve veze imaju hrvatski žitelji s rusko-američkim ratom u Ukrajini da bi imalo smisla spasti na energetski prosjački štap, smrzavati se zbog preskupog plina, vratiti petrolejke radi štednje električne struje, pješačiti eda bi se štedjelo benzin i digitalno doba prepraviti po predindustrijskom obrascu!? Statistika će pokazati i joj jedan „nedomoljubni“ potez iseljene Hrvatske u inozemstvu: svega osam posto tih mlađih obitelji upisuje svoju djecu na hrvatsku dopunsku nastavu. Sramotno premalo. Ljute li se na domovinu-maćehu što ih je potjerala u tuđinu, pa ne žele ni da njihova djeca imaju s njom ikakva posla, jer je perspektiva asimilirati se u društvo koje ih je udomilo? Sociolozi i demografi će imati tema za doktorske disertacije, a političari ionako neće priznati svoju isključivu krivnju za egzodus.

Riječ je o HDZ-ovom kadru, o Plenkovićevim i pretplenkovićevskim, je li, (pri)stranačkim uzdanicama, kojima se obrazac upravljanja državom, ali i javnom imovinom ne mijenja. Recimo, hrvatski upravljači u Ini su HDZ-ovi odabranici – za koje i kakve premijer/stranački šef Plenković navodno ima vrlo istančan osjećaj i razvijenu radarsku detekciju, sic transit – pa je vrlo indikativno kako nitko od tih hadezeovaca nije primijetio, vidio, znao, osjetio, otkrio ili posumnjao zašto je hrvatski dio povrata Inine dobiti lani i ranije (oko 1,2 milijarde kuna) u stalnom padu. Za razliku od MOL-ove. I nikomu od HDZ-ovih nevjerojatno dobro plaćenih „kontrolora“/upravljača u strateški važnoj energetskoj kompaniji nije ništa čudno da netko mazne više od milijarde kuna, odnosno 50 posto stvarne dobiti!? Vrana vrani oči ne kopa, pa neće valjda HDZ-ova HDZ-ovoj? Bijedna je Naša bila i bit će „domoljubna“ krava muzara, pa će se neki sjetiti – svojedobno su pisali mediji – navodne izjave emigranta Brune Bušića o tomu da Hrvatima, dobiju li jednom svoju državu, pa ju počnu pljačkati i nesavjesno vladati, nije bilo ravnih povijesnih gospodara ni u Beču, ni u Veneciji/Rimu, ni u Budimpešti, ni u Carigradu niti u Beogradu…“

Bio to taj Bruno Bušić, ikona (pro)ustaške emigracije, kazao ili ne, tek – društvena zbilja Bijedne Naše više je no očajna većini žitelja. Cca 3000 hrvatskih branitelja, razočaranih tom zbiljom, do sada je dignulo ruku na sebe, a nije malo ni tih koji ogorčeno rigaju žuč u novinarske mikrofone: „Da smo znali kakva će država nastati na našoj krvi i stradavanju, kakvi će ljudi njome vladati i kako će narod živjeti, nikad ne bismo dragovoljno išli u Domovinski rat“. Mnoge nade i obećanja o „svojima na svomu“ su grubo izigrana, ljudi prevareni i razočarani, ne osjećaju se ugodno u vlastitoj domovini, srame se postupaka stalno istih „vođa“ u koje nemaju povjerenje, a izborni inženjering ih opetovano drži pri/na vlasti. Ankete rejtinške agencije Promocije plus iz mjeseca u mjesec alarmiraju: više od 75 posto žitelja RH drži da „zemlja ide u pogrešnom smjeru“, da je najpopularniji političar „Nitko“, da Hrvatski sabor i vlada fasuju mizerne dvojke i da se ne rješavaju egzistencijalni problemi građana i države.

Premijer Andrej Plenković i odreda loši, anonimni i nesposobni mu ministri pak žive u paralelnom Svemiru. Njima je dobro, žive u luksuzu i više su no pristojno plaćeni, pa im se tu i tamo, a više tu no tamo – kada se medijski cjepidlake baš jako zainate – progleda kroz prste, jer „ne znaju“ ispuniti imovinsku karticu. Ili su, eto, zaboravni, pa im slučajno promakne neka vikendica, snop dionica, Mercedes E klase, jahtica na suhom vezu, komad livade na atraktivnoj lokaciji naslijeđen od bogatog pradjeda, itsl. Koja je ovo država, kaže Vinko Brešan, a ovima iz triju povlaštenih kategorija tzv. građana prvog reda (političari, branitelji i kler) dodaju: da je nema, trebalo bi ju izmisliti. I izmišljena je, a neki još nisu odustali od kvalifikacije „slučajne države“, pa udarna scena na početku Brešanove filmovane tzv. komedije „Koja je ovo država“ ima više no indikativno značenje za objektivno stanje stvari u Bijednoj Našoj, gdje su pljačke javnog dobra gotovo dnevna pojava i nešto sasvim – nenormalno.

„Riječ je o sceni u kojoj Nikša Butijer kao general HV-a i ratni veteran sanja o svojem samoubojstvu“, zapisala je Zrinka Pavlić u filmskom osvrtu Tportala.hr o sceni koja joj je stegnula srce; i ne samo njoj. „Već se i prije uboijao u snovima – pištoljem i vješanjem, ali ovaj put ustaje iz kreveta u uniformi i staje na obalu široke rijeke u kojoj ga čekaju do brade uronjeni vojnici. On polako ulazi u vodu, vojnici mu salutiraju pa svi zajedno uranjaju u vodu, sve dok za generalom na površini rijeke ne ostane samo kapa. (…) Nekako te, kada vidiš tu rijeku i kada u njoj spaziš te nijeme glave koje salutiraju svojem generalu – pa se onda sjetiš naslova filma i države u kojoj živiš – uhvati strašna, mračna tuga s riječnoga dna na kojemu su završili.“ To nema veze s komedijom, ali ima itekako s tragedijom nad tragedijama, pod uskličnikom i upitnikom „Koja je ovo država“. A odgovor munjovozno stiže iz paralelnog Svemira, gdje vlada rajska idila i iz koje se ista idila vidi po cijeloj Bijednoj Našoj, samo što ju zblenute narodne mase, je li, ne osjete. Sami su si krivi za sljepilo i osjećajne deficite, ne premijer i njegovi ministri. Nedajbože EU i Zapad.

„Članstvo u eurozoni jamči državi, gospodarstvu i građanima veću sigurnost i bolju zaštitu od kriza i ekonomskih šokova, istaknuo je danas (na 17. sjednici Nacionalnog vijeća za uvođenje eura, op. a.) premijer Andrej Plenković“, objavljeno je 24. kolovoza 2022. na službenoj stranici vlade RH. „’Ulazimo u krug najrazvijenijih zemalja Europe i najbolje povezanih s najsnažnijim mehanizmima solidarnosti i potpore u trenucima gospodarskih kriza’, poručio je. Članstvo u eurozoni omogućit će gospodarstvu niže kamate, veću otpornost na krize i veću konkurentnost, a članstvo diže i međunarodni rejting Hrvatske u političkom, ekonomskom i financijskom smislu. (…) ‘ Bili smo stabilni, čvrsti, znali smo što radimo i došli smo do cilja koji nam olakšava suočavanje sa svim ovim krizama s kojima je svijet suočen u ovom trenutku, koje su bez presedana s obzirom na njihovu kompleksnost i upitno trajanje’, zaključio je premijer Plenković.“

Svega tjedan kasnije, građanima su počeli stizati u poštanske sandučiće višestruko uvećani računi za režije, mediji ne prestaju plašiti ljude novim energetskim udarima, a cijene hrane, ogrjeva, pa higijenskih potrepština, školskog pribora i najnužnije opreme za đake gotovo dnevno lete iz stratosfere u egzosferu, minusi na računima namiču negve dužničkog ropstva… Ljudi su u strahu i totalnoj neizvjesnosti. Što nas čeka sutra!? Koja je ovo država! Bankomat za bogaćenje HDZ-ove i tzv. koalicijske povlaštene sekte? „Domoljubna“ krava muzara? Država iz koje treba pobjeći glavom bez obzira!? Dok se još može. I svatko s makar dva zrna soli u glavi, a nije prirodno spriječen – tzv. zlatnim godinama. Zlatnim!? Sic transit. Da bar, zlatnim.

Milanović na Facebooku

„Uoči teške jeseni koja će hrvatskim građanima i gospodarstvu donijeti dramatična poskupljenja energenata, plina, i struje, i u situaciji kada još uvijek nisu ponuđene mjere kojima bi se sačuvala socijalna i ekonomska stabilnost Hrvatske, zaprepašćuje me i zabrinjava saznanje kako je u Ini bio omogućen model poslovanja koji ima sva obilježja pljačke“, napisao je predsjednik RH Zoran Milanović na Facebooku. „Umjesto da plin iz hrvatskih izvora služi jačanju nacionalne energetske sigurnosti – koja je posebno važna u današnjim uvjetima međunarodne energetske krize – svjedočimo kako je Inino trgovanje plinom pretvoreno u bankomat za bogaćenje pojedinaca povezanih s vlašću. Barem koliko za sada znamo, ako je to sve što će se otkriti. Gotovo nestvarno zvuči objašnjenje iz Vlade kako su uhićenja osumnjičenih dokaz da sustav funkcionira, a da pri tome nema suvislog objašnjenja što je s odgovornošću cijelog upravljačkog i nadzornog lanca u kojemu sjede, s hrvatske strane, isključivo ljudi koje su politički odabrali i imenovali u Vladi Andreja Plenkovića. Nevjerojatno je da se građanima, školama, vrtićima, poduzetnicima i svima koji koriste plin hladno najavljuje višestruko poskupljenje kao nužnost bez alternative, dok se istovremeno njima pred nosom jeftini Inin plin bez pitanja pretače preprodavačima.“

Budući da se, ne samo u energetskom sektoru, službeno proglašenom strateškim za državu, „ništa ne događa bez sudjelovanja i znanja Vlade“, kako tvrdi predsjednik Republike, očekivati je da će se tražiti Pedro kako bi cijela afera čim prije pala u zaborav. Kadija te tuži, kadija ti sudi!? I, idemo dalje. Preostali još milijuni i milijarde čekaju pljačkaše. Tko je, gdje i kada sljedeći? Možda HDZ-ov načelnik Župe Dubrovačke, koji ne želi podnijeti ostavku, a ne znâ suvislo objasniti što je s četiri milijuna kuna isisanih iz općinske blagajne? Ma, dajte najte, vrana vrani ne kopa oči, je l’ tako? Jest. Baš je tako.

tacno