Među kakvim to ljudima živimo? U kakvoj državi? Čijoj? Kakvi to sudovi i čiju pravdu kroje? Tko nam je zatrovao živote tolikim licemjerjem i obmanama? Zašto smo mu/im dopustili da nam i budućnost obiteljskih uzdanica kaljužaju u smradu moralne i kriminalne kloake? Na retorička se pitanja ne odgovara, ali se odgovor podrazumijeva. Ni stid se ne da skriti. Stado pokorno kroči za čobanom. Šutke!?

Piše: Marijan Vogrinec

Više ne bi trebalo biti nikakve dvojbe o tome da je, što argumentirano zapaža i kolumnistica Jutarnjeg lista Slavica Lukić, redikulozni Ljubo Česić Rojs imao pravo: „Tko je jamio, jamio je“. Rušenjem dviju Turudićevih presuda Ivi Sanaderu, Ustavni je sud RH ovih dana do te mjere obesnažio ustavnu novelu iz 2010. godine i na osnovi nje zakonske paragrafe o nezastarijevanju ratnog profiterstva da je ta vrst kriminala, pače nacionalne veleizdaje, praktično postala razumnom, inteligentnom rabotom časnih i natprosječno sposobnih hrvatskih domoljuba. Jer, tko je kriv moru tulave raje, koja nije znala/htjela/mogla jamiti.

Svi koji su se ratno-krvavih i gladnih 1990-ih godina našli u milosti autoritarnog režima Oca Domovine (sic) Franje Tuđmana ili su se makar marginalno ogrebli o zločinački projekt „150-200 bogatih hrvatskih obitelji“, koje imaju preurediti „osamostaljeni“ balkanski bantustan u Švicarsku ili Norvešku, a do 2010. nisu procesuirani pod sumnjom za ratno profiterstvo – mogu do daljnjeg spavati kao anđeli. Bez obzira na činjenicu kako su se napljačkali narodnog dobra. Pravosudna međuvlast u zemlji sada zabranjuje svaki progon tih lopova, propitivanje podrijetla kraljevskog bogatstva dojučerašnjih gologuza, pretvorbenih muljatora, krimi-avanturista, probisvijeta svake vrsti, švercera, makroa, nogometnih robovlasnika, prevaranata… Bit će neprilično, pa i utuživo, makar samo javno posumnjati u legalitet stotina milijuna, čak milijardi u nekretninama i kešu na domaćim ili računima u bjelosvjetskim poreznim oazama.

Među kakvim to ljudima živimo? U kakvoj državi? Čijoj? Kakvi to sudovi i čiju pravdu kroje? Tko nam je zatrovao živote tolikim licemjerjem i obmanama? Zašto smo mu/im dopustili da nam i budućnost obiteljskih uzdanica kaljužaju u smradu moralne i kriminalne kloake? Na retorička se pitanja ne odgovara, ali se odgovor podrazumijeva. Ni stid se ne da skriti. Stado pokorno kroči za čobanom. Šutke!?

Nekako istodobno s amnestijom ratnog profiterstva, prasnula je petarda taštine na Pantovčaku, koja je znakovito upozorila na mogući odgovor o tome s kakvim ljudima živimo. Predsjednica RH očekivano je vratila „zviždačku ikonu“ Vesnu Balenović s konja na magarca, a ova joj se brzopotezno osvetila tračerskim obraćanjem medijskoj javnosti. U trknutoj zemlji čiji ustavni suci očito drže ratno profiterstvo moralnim činom časnih ljudi, a opljačkano poštenom stečevinom, ni prljavi novac u možebitno prljavoj političkoj/predsjedničkoj kampanji nije prljava kupnja budućih dembelijskih protuusluga.

O čemu to, zapravo, zbori zviždačica koja je lake ruke inkasirala darovanih 500.000 kuna naftne kompanije u kojoj je priskrbila imidž zviždačice No. 1 u RH, a koja ju ni sudskom presudom u njezinu korist ne želi vratiti na posao? Čudni ljudi u čudnoj zemlji čudnih pravnih pravorijeka i običaja.

Pljačka

„Ako već Kolinda govori o donacijama“, šiba u glavu smijenjena predsjedničina povjerenica za zviždače, „onda se treba podsjetiti milijunskih donacija i donatorskih večera koje je organizirala po ekskluzivnim hotelima, suprotno dosadašnjoj hrvatskoj političkoj praksi. Zna li Predsjednica porijeklo svake prikupljene kune? Zna li Predsjednica koliko je njenih donatora pod istragama Policije, DORH-a i USKOK-a? Zna li Predsjednica koliko je njenih donatora ovog tjedna odspavalo u Remetincu i koliko su pojedini novopečeni milijunaši i donatori ukupno odležali po zatvorima i na koje su se sve načine domogli bogatstva kojim raspolažu?“

Dakako da zna. Znaju svi u zemlji. Osobito zna vrla predsjednica Ustavnog suda na odlasku Jasna Omejec zbog koje se 1999. mijenjao Zakon o Ustavnom sudu RH, jer nije imala uvjete (15 godina pravnog staža) za imjesto sutkinje. HSLS-ova političarka Đurđa Adlešič u tom je povodu kazala medijima da su joj raskošnu crnu togu prigodom dogovora o izboru ustavnih sudaca tajno kupili osječki prijatelji. Stranački joj šef Liberalne stranke Zlatko Kramarić i esdepeovac Mato Arlović, dealom s apsolutnim vladarom HDZ-a Ivom Sanaderom. Omejec je, dakako, opovrgla te tvrdnje kao neistinite, a javnost je samo znakovito podigla obrvu, jer to nije bio jedini, ni prvi niti posljednji znak da ni tako visoka institucija nije imuna na afere, političku trgovinu i sramotu.

Što vrijedi da svi znaju sve o tome kako je SSN („samostalna, suverena i neovisna“) Hrvatska u 25 godina olakšana ratnim profiterstvom, pretvorbenim kriminalom, korupcijom i klijentelističkom političkom pljačkom za, procjenjuje se, 300 milijardi eura kad pravna država iritantno trokira i na elementarnim pitanjima morala, svijesti, savjesti, pa i osnova kućnog odgoja izabranih vođa. Od mjesnog odbora i gradske četvrti do Bandićevog feuda i samog državnog Mount Everesta. Unatoč, proklamativno, gotovo apsolutnoj čistoći domoljubne teksture i zavidno visokom postotku predanosti katoličkim duhovnim vrijednostima, vražje djelo ipak je u naravi društvene zbilje milije političkom narodu.

Valjda se zato sam Lucifer, osobno, odužio SSN Hrvatskoj i usrećio joj građane s 280 deviznih multimilijunera, najviše u regiji. Po kriteriju da posjeduju više od 30 milijuna dolara, svaki. Izvor tog podatka je međunarodna tvrtka Welath-X iz Singapura, specijalizirana za skupljanje podataka o bogatašima u svijetu. Srbija je sa stotinjak multimilijunera na 29. mjestu u Europi, BiH ima 90 preko noći basnoslovno obogaćenih macana svih nacinalnosti i vjeroispovijesti, a RH je na 23. mjestu. S plus-minus trostruko više multimilijunera i od BiH i od Srbije ili skoro dvostruko više od oba rečena balkanska bantustana zajedno. A imala je razoran, krvavi rat za čijeg je trajanja uništeno gotovo sve vrijedno, preneseno razvodom braka sa SFR Jugoslavijom.

Kako je to moguće? Pitajte Lucifera, ne Jasnu Omejec, njezine ustavne suce i dojučerašnjeg dugogodišnjega glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Zviždački prozvanog „zaštitarom mafije i kriminala“, koji ovih dana nije dobio potporu saborskih zastupnika za – ustavnog suca. Oni nisu vidjeli nikakvo zlo u prekonoćnim milijunima do 1990. godine pukih siromaha ili prosječnih građana koji žive od plaće. Pomoćnih geodeta, poslovođa u Unikonzumu, birtijskih harmonikaša, montera centralnoga grijanja, polupismenih vozača kamiona, neuspješnih gastarbajtera, picamajstora iz prekomorske ustaške emigracije, legionara, profesionalnih plaćenika za prljave međudržavne poslove, obnoć brzo ušahovničenih bivših partijskih uzdanica…

Svima je njima Domovinski rat bio brat. Jednojajčani blizanac. I bio im je nasušno potreban, kao zrak i voda. Bez rata, domovinskog ili kakvoga god, ne bi bilo  profitersko-kriminalne buljumente lažnih domoljuba, Hrvata, katolika, idealista…, čije likove svakodnevno moramo gledati kako se motaju javnim životom i već samom svojom pojavom zagađuju nam živote.

Bez Domovinskog bi rata ostali golje ili tek prosječni obiteljski ljudi. Zahvaljujući njima i „državnoj politici“ Franje Tuđmana, koja ih je ciljano iznjedrila, danas je više od 80 posto žitelja RH materijalno, društveno i moralno obezvrijeđeno beznadnim položajem prezrenog siromaška. I onda, iznebuha, bane u medije izvjesni poslovođa za RH Europske komisije Branko Baričević, pa vojsku bijednika što kopaju po kontejnerima ili trče u pučku kuhinju želi hipnotizirati lažima da se „danas živi bolje nego prije“.

Istina, neusporedivo bolje, pače zapadnjački elitno, ako je mislio na sebe, Ivicu Todorića, Luku Rajića, Ivana Čermaka, Antu Gotovinu, Tomislava Karamarka, Milijana Brkića nadimkom Vaso, obitelj Tuđman, Josipa Đakića, imenjaka mu Klemma i šatoraškog suborca Đuru Glogoškog, hercegovačke Hrvate iz haaških uza s basnoslovnom imovinom u RH i u vlastitom zavičaju… i tako tu kastu iz  Tuđmanove lokomotive na pruzi za Švicarsku ili Norvešku via Švicarska. Ni sam Otac Domovine (sic) nije mogao sanjati da će se u taj „plavi vlak“ nakrcati čak 1000-2000 obitelji iz gospodarske, političke, crkvene, braniteljske, sportske, showbiz i tu i tamo intelektualne, stranački impregnirane ,povlaštene kaste.

Svi ostali žive bijedno, apatično i beznadno u lijepoj zemlji koja više nije njihova. Između prekopavanja po kontejnerima radi 50 lipa po plastičnoj boci, pučke kuhinje i deranja džonova u beznadnoj potrazi za poslom, ovi što odlučuju zašto ratno profiterstvo nije bogohulno, strogo kažnjivo i veleizdajničko djelo dopuštaju im tek neograničeno „domoljubno“ busanje u kockasta prsa, pomodno zamotavanje u državnu zastavu, stožeraško-šatoraški dirigirana prenemaganja, inkvizicijski progon ustaško-partizanskih heretika, slanje Srba, Jugoslavena i Udbe u p… m… i tako neku novokomponiranu mentalnu gimnastiku, kojom se definitivno odvraćaju javno oko i mozak od blesavog pitanja: hej, brale Hrvoje, otkud ti odjednom Rockefeller s rodoslovnom heraaldikom od stoljeća sedmog?

Ostavka

A Balenovićka, ne lezi vraže, sjetila se tih rockefellera iz debele ZNA SE sjene Kolinde Grabar-Kitarović tek kad je dobila nogu s Pantovčaka. Pa sada može nastaviti harlekinski pocupkivati pred tv-kamerama kao neki dan, uzdignutih ruku, kao da s Anthonyjem Quinnom netalentirano pleše sirtaki u antologijskoj sceni Cacoyannisova Grka Zorbe. „Kako možemo biti sigurni“, pita, „da Predsjednica u određenom trenutku neće morati uzvratiti protuuslugom svojim donatorima? Kako možemo biti sigurni da Predsjednica neće zbog svojih financijera prekoračiti i zloupotrijebiti svoje ovlasti? (…) Umjesto razrješnice koju mi je priopćila jučer, bi li onda bilo normalnije da sama podnese ostavku već danas?“

Ma kakva vražja ostavka, gdje živi ta žena? U RH sigurno ne. Dragovoljno, zbog časti ili iz moralnih razloga, ostavke se ovdje ne daju ni pred Željeznom djevom grofice Bathory. Tko ne vjeruje, neka pita „gradonačelnika Hrvatske“ Milana Bandića ili kojeg od drugih povremeno ulisičenih političkih i gospodarskih kapitalaca iz crne marice ili remetinačkih uza. Ni političke stranke ne tjeraju iz članstva osumnjičene za korupciju, kriminal i ina nedjela („Svatko je nedužan dok mu se sudski pravomoćno ne dokaže krivnja“), pa mirno mogu spavati i HDZ-ovi prvaci Božidar Kalmeta i Josipa Rimac, ali i nekolicina saborskih zastupnika s dosjeima kojekakvih nepodopština, uhvaćenih u pravosudnu mrežu.

Tek se ovih dana nešto prijete iz najveće oporbene stranke nekakvim etičkim kodeksom, koji će navodno pomoći unutarstranačkoj lustraciji i pripustiti javnom djelovanju samo 100-postotna nevinašca. Je li to samo još jedan Karamarkov predizborni spin ne bi li se lakovjerni uhvatili na populistički ljepak. Navodno, on vodi novi HDZ, ne Sanaderov, zagađen prljavim novcem i prvostupanjski osuđen za pljačkanje vlastitih građana.

To, čime se bivša predsjedničina povjerenica za zviždače Vesna Baqlenović osvećuje Kolindi Grabar-Kitarović, na istom je valu koruptivno-profitersko-klijentelističke prljavštine kakvu je priznala Jadranka Kosor nakon izbijanja afere s milijunskim kešom u stranačkom trezoru HDZ-a. Preuzimajući od „dragog Ive“ predsjedanje strankom i vladom, kazala je, on joj je objasnio čemu služe ti milijuni: „Znaš, Jadranka, izbori se dobivaju trećinom novca na stolu i dvije trećine ispod stola!“ Autobusi s „namjenskim“ HDZ-ovim biračima čak iz BiH (Hercegovine), kao za iznuđenih izbora u Vukovaru i neki dan u Vrgorcu, spadaju u vozni red – ispod stola. Netko mora platiti benzin, pobjedničku janjetinu i piće.

Takne li se u osinjak nad ratno-profiterskim, pretvorbenim i političko-uslužno-trgovinskim novčanim obiljem, progutat će ga noć ili, u sretnijim okolnostima, mora računati na 24-satnu policijsku zaštitu. Kao predsjednica ORaH-a i saborska zastupnica Mirela Holy i državni blagajnik Boris Lalovac. Oni su se, mimo desetljetnih prešutnih običaja, drznuli prozvati sasvim prepoznatljive ljude i interesne skupine za kriminal. Posrijedi su nezamislive svote koje bi imale završiti u privatnim džepovima, a ovi se tome opiru. E, to ne bi išlo.

„Zgrožen sam informacijama koje je Mirela Holy iznijela da su ju policajci upozorili da Hrvatskom vlada mafija i da bi mogla nastradati ako nastavi inzistirati na transparentnosti u poslu oko istraživanja Jadrana“, kazao je poznati istarski aktivist, zviždač i roker Bruno Langer jednom internetskom portalu. „Izvan pameti je da mafija prijeti čak i predsjednici parlamentarne i europarlamentarne stranke. Mirela Holy bi trebala pokrenuti ta pitanja u Europskom parlamentu, da i oni znaju s kim imaju posla.“

Zna Europa jako dobro s kim i kakvima ima posla, ali neće pomaknuti ni malim nožnim prstom. Ne samo zato što ista kriminalno-koruptivna epidemija hara i „uzornim“ zemljama EU-a, koje zdušno dijele lekcije siromašnijim članicama o „vrijednostima zapadne demokracije“ nego i zbog sebičnih interesa na tržištu i umnožavanju kapitala po svaku cijenu i svim sredstvima. Dok ti i takvi u RH jamče njihovim bankama milijarde profita usred najteže recesije, zapadnim trgovačkim lancima prodaju bofl-robe po trostruko višim cijenama i time bildaju zaposlenost u njihovim zemljama, dok ti i takvi u RH zadužuju na Zapadu i prapraunuke svojih sugrađana, skupo kupuju rashodovanu vojnu opremu „po NATO-standardima“, nema frke. Ne zanima ih je li vladarima RH ime Lucifer, mafija ili jato sve samih anđela.

Uopće ih se ne tiče („To je vaša unutarnja stvar, mi se ne ne želimo uplitati!“) kad ratni profiter mafijaški otme 17-godišnjeg sina ratnom profiteru, a ovaj u tren oka (zatražio je do 17 sati tog dana) iskešira vrtoglavih 1,5 milijuna eura. A domoljub s tolikim milijunima samo za mafijašku otkupninu bio do Domovinskog rata samo pomoćni geodet, držao onu šatiranu letvu pred spravom za premjeravanje tla i suvlasnik skromne trgovine oružjem. Otprilike, nešto bogatiji od crkvenog miša. Ali zato osoba od posebnog povjerenja dvojice prvih likova ratne Hrvatske: Franje Tuđmana i njegovog ministra obrane Gojka Šuška. Nakon rata… eeee, to je sasvim druga priča. Lova do krova, da ti pamet stane! Umirovljeni general, kao i najveći dio „domoljubnih“ mu kolega po brzopotezno stečenom vojničkom činu (i u HV-u i HVO-u) – među najbogatijima u RH.

Amnestija

Ta Stara dama, što je kao arbitra naivno priziva istarski roker, ne doživljava zlom ni kada logistika „građanina Hrvatske“ u tren oka iskešira 15 milijuna kuna jamčevine za njegovo puštanje iz istražnih uza u Remetincu i obranu sa slobode zbog navodnih milijunskih grijeha. Možda se ta Europa, ako uopće dođe do nje takav glas, samo ironično osmijehne kad čuje da su biološka i nogomentna braća do kraja radnog vremena podebljala sudski račun s 11 milijuna kuna jamčevine za puštanje iz pritvora u Remetincu i obranu sa slobode zbog sumnje u kriminal. Stariji brat, navodno među 50 najvećih nogometnih moćnika u svijetu, „proslavio“ se velikom potporom Kolindi Grabar-Kitarović u predsjedničkoj kampanji, izdašnom novčanom donacijom i organizacijom proslave njezinog rođendana u svojoj vili. I on se našao u Balenovićkinoj pisanoj osveti bivšoj prijateljici.

Upravo je nevjerojatno kakvi se sve likovi i s koliko sumnjivog/prljavog novca u džepovima već 25 godina motaju u i oko vlasti, a Ustavni sud sada amnestira sve ratne profitere za čiji je lopovluk do 16. lipnja 2010. nastupila zastara. Tog je nadnevka, naime, ugrađena u Ustav RH novela o nezastarijevanju djela ratnog profiterstva, čime se željelo i retrogradno privesti pravdi pljačkaše narodnog dobra i državi namiriti štetu. Po nekim računicama, da se utjera samo pola ukradenog, RH bi glatko namirio sav dug bjelosvjetskim lihvarima, koji već juri prema 90 posto BDP-a. S blizu 20 milijardi kuna proračunskog deficita. Životni bi standard građana stao na noge, a gospodarstvo prodisalo punim plućima.

Je li se nezastarijevanje ratnog profiterstva i pretvorbene pljačke pokazalo notornom političkom demagogijom i populizmom, odnosno je li Ustavni sud RH nesmotreno prouzročio dugoročnu štetu Hrvatskoj? Nezadovoljna saborska većina, koja je izglasala ustavnu odredbu o nezastarijevanju rečenih zločina protiv naroda i države, vjeruje da je Ustavni sud rušenjem dviju Turudićevih presuda bivšem premijeru i šefu HDZ-a Ivi Sanaderu ne samo „neodgovorno prekoračio svoje ovlasti nego i ugrozio prava budućih hrvatskih naraštaja“. Ako jest, krimen je to za koji ljudi u crnim togama zaslužuju više od moralne sankcije i prijezira građana, jer njihova odluka ima snagu ustavne norme i moraju joj se povinovati svi sudovi u zemlji.

„Priča s ustavnom odredbom o nezastarijevanju ratnog profiterstva i privatizacijskog kriminala tek je jedan od simptoma normativnog kaosa u državi u kojoj se ni Ustavnom sudu više ne vjeruje i u kojoj se ni najviđeniji pravni stručnjaci ne mogu složiti oko toga što je zakonito i ustavno, a što nije“, piše Slavica Lukić. „To je, međutim, i priča o opasnom političkom populizmu u kojem se ne preže ni od krojenja Ustava po mjeri dnevno-političkih i predizbornih potreba. Što u tim okolnostima mogu očekivati građani? Sve, samo ne elementarnu pravnu sigurnost.“

Glupavo sada zvuči spoznaja da ustavni suci razumiju Ustav na jedan, a Hrvatski sabor, koji ga donosi, na drugi način. Ima li toga igdje, osim u Hrvatskoj? I zašto, recimo, u prošle četiri godine nitko nije osporio zakonske paragrafe iz svibnja 2011. kojima se sankcioniraju (slijedom ustavne novele iz 2010.) djela ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala za koja je – nastupila zastara!? Obaranjem pravomoćnih presuda Sanaderu, Ustavni sud sada nezastarijevanje baca u dim, poništava, čini smiješnom dobru i prijeko potrebnu pravnu mjeru. Zašto ustavni suci štite prekonoćne, dvojbene bogataše, obilno donirane političke moćnike i kojekakve sumnjivo potkožene skorojeviće, koji samodopadno glumataju uglednike i novčano futraju buduće političke protuusluge?

Ti ljudi u crnim togama, preozbiljnih lica i pogrebničkog koraka u ceremonijalnom špaliru, s jednakim papirima pod istim miškama, jedan po jedan sjedaju na uvijek ista mjesta za uvijek istim, dugačkim radnim stolom. Ne pripadaju nijednoj od triju grana državne vlasti. Iznad njih su ili su međuvlast, kako se kome svidi tumačiti. Predsjednica im je Jasna Omejec plaćena (33.183 kune bruto) bolje od predsjednika Vlade i šefa Hrvatskog sabora, a svaki od ustavnih sudaca mjesečno inkasira 27.103 kune bruto plus 1000 kuna naknade za odvojeni život (kriterij: prebivalište 50 kilometara izvan Zagreba) te naknade za prijevoz i prehranu. Povlasticama su zaštićeni bolje od ličkih medvjeda, a vrijeme koje provedu na radnom mjestu bolje je i ne spominjati, jer bi strpljivog našeg čitatelja mogao strefiti srčani udar.

Zašto se onda ustavni suci tako grubo osvećuju poreznim obveznicima i budućim naraštajima ove zemlje? Pustit će ratne profitere i pretvorbene kriminalce – a javnost ih poimence poznaje u 99,99 posto slučajeva – da i ubuduće nekažnjeno cirkusiraju enormnim bogatstvom kakvo je nemoguće pošteno zaraditi ni u 100 godina na najplaćenijim poslovima. Pravdi će ubuduće biti ne samo vezane oči nego i oduzeti mač i vaga, pa će ta uškopljena antička božica jednostavno biti beskorisna. I nepotrebna kad je riječ o djelima ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala. Novi kriterij o (ne)zastarijevanju obvezuje sudove da za svaki slučaj najprije provjere je li zastario do 16. lipnja 2010. i, ako jest, odbacuje se. Više nije slučaj, a kriminalac stječe pravo na aureolu sveca, anđeoska krila i krupnu etiketu na čelu: „pošteni hrvatski domoljub i vjernik“. Za dobiti proljev!

Ispričnica

Nezadovoljna javnost već naveliko mrmlja o katastrofalnoj državnoj prijevari dalekosežno negativnih posljedica i razvija teorije zavjere. Ako je Ivo Sanader ogledni primjer novokomponiranog tretmana najcrnjeg zla, koje je survalo RH u ponor, onda je za očekivati da će pravosuđe uskoro obustaviti postupke i poslati ispričnice časnim građanima Đuri Gavriloviću, Josipu Guciću, Miroslavu Kutli, Vladimiru Zagorcu, Nadanu Vidoševiću, Milanu Bandiću, Ivici Babiću, Marini Lovrić-Merzel, Anti Jelaviću, Feliksu Unkoviću, Tadi Vukušiću… A one još netaknute ili tek načete sumnjive lovatore, s nevjerojatnim neskladom između legalnih prihoda i vrijednosti imovine – nikom neće ni pasti na pamet pitati za zdravlje, pardon podrijetlo tolikog bogatstva.

U neka „vremena mraka“, dok je još socijalna država disala zdravim plućima i bila žilava službena krilatica „Imaš kuću, vrati stan“, trebalo je dokazati državi podrijetlo imovine. Od 1990. godine je pak država morala dokazati lopovu da je pokrao ili na drugi nezakonit način stekao imovinu. Ni u tom slučaju dosad nikom ništa nije oduzeto. Od 2015. pak, što reče Slavica Lukić, vrijedi ona legendarna Rojsova: „Tko je jamio, jamio je“. Depresivno? Itekako. Ali, živimo s takvim ljudima i u takvoj zemlji, gdje se i depresija nameće kao nekakav ispušni ventil. Dok uistinu ne počnu pucati tikve, a morat će. Trećeg nema.

Nekako između depresije i potmule grmljavine iz daljine, ugnijezdila se lucidna niska dijagnostičkih misli pjesnikinje Božice Jelušić o aktualnoj zbilji u trknutoj zemlji Hrvatskoj. „Danas bi, nema sumnje, Vološin (Maksimilijan Aleksandrovič, 1877.-1932., ruski pjesnik, publicist i slikar – op. M.V.) završio na psihijatriji, zbog grijeha kvarenja općega poretka i hajdučkih običaja“, napisala je pjesnikinja Jelušić na internetskom portalu Tačno.netu. „Otimačina je legalna, krađa, prijevara, obraz na štapu, laž i potkupljivost: oko nas mru gospodstva, plemenitost uzmiče, prostaštvo caruje, zasluge se zaboravljaju, čast je vlažna maramica kojom hulje brišu krvave i uprljane ruke.“

tacno