Dora Pejačević, kći hrvatskoga bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, rođena je 10. rujna 1885. u Budimpešti. Glazbom se počela baviti kao djevojčica, uz pomoć poznatoga mađarskog orguljaša Károlya Noszede koji je ljeti dolazio u Našice, u kojima je provela prve godine života.
Kada se obitelj zbog banske obveze Dorina oca preselila u Zagreb, ona je nastavila privatno školovanje kod nastavnikâ glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda (Cirila Juneka, Dragutina Kaisera, Vaclava Humla).
Nakon što su shvatili da Dori glazba znači puno više od razbibrige aristokratskih djevojaka, uoči Prvoga svjetskog rata roditelji su je poslali na usavršavanje u Dresden. No, ona nigdje nije neprekinuto učila glazbu dulje vrijeme, što dovodi do zaključka da je umnogome samouka, a umjetnički je talent prije svega razvijala kontaktima s istaknutim umjetnicima – pijanisticom Alice Ripper, likovnom umjetnicom Clarom Rilke-Westhoff, književnicom Anette Kolb, R. M. Rilkeom, Karlom Krausom i drugim znamenitim pripadnicima europske kulturne scene toga doba.
Čitala je Wildea, Ibsena, Dostojevskoga, Manna, Schopenhauera, Rilkea, Kierkegaarda, Krausa i Nietzschea, čija je djela, između ostalih, zabilježila u svojem uistinu zadivljujućem dnevniku pročitanih knjiga.
Često je putovala u velika europska središta poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča, u kojima je znala boraviti duže vrijeme. Voljela je putovati, ali se uvijek vraćala u dvorac obitelji Pejačević u Našicama, gdje je u tišini parka, jezera, paviljona i prirode, tražila nadahnuće za svoj stvaralački rad. Posljednje godine života, od udaje za austrijskoga časnika Ottomara Lumbea 1921., do smrti 1923. godine, provela je uglavnom u Münchenu, gdje je i umrla.
U jesen 1922. god., dok je očekivala svoje prvo dijete, Dora Pejačević napisala je suprugu znakovito oproštajno pismo, u kojem je naslutila svoju smrt. Umrla je iznenada, 5. ožujka 1923. godine, od posljedica sepse, nekoliko tjedana nakon što je rodila dječaka Thea, za kojega je tražila slobodu i širinu odgoja, mogućnost umjetničke izobrazbe i neovisnost o roditeljima i obitelji. Iza sebe je ostavila popis želja u Dnevniku pročitanih knjiga, kao i skice za glazbena djela. Sahranjena je u Našicama, u grobnici obitelji Pejačević.
Tijekom života, osim u Hrvatskoj, njezina su djela vrlo često izvođena u inozemstvu (London, Dresden, Budimpešta, Stockholm, Beč, München i dr.) u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njezina doba, kao što su pijanisti Walther Bachmann, Svetislav Stančić i Alice Ripper, violinisti Joan Manén, Václav Huml i Zlatko Baloković, dirigenti Oskar Nedbal i Edwin Lindner, te ansambli Thomán trio, Hrvatski gudački kvartet, Zagrebačka filharmonija, Wiener Tonkünstlerorchester i Dresdenska filharmonija.
Ostavila je bogat opus od 58 djela, od kojih mnoga nisu objavljena, ali se čuvaju njihovi rukopisi.
Velik dio njezine bogate ostavštine čuva se u Hrvatskome glazbenom zavodu, a dio se čuva i u Zbirci muzikalija i audiomaterijala Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, uključujući Maštanja op. 17/Sechs Fantasiestücke op. 17 i Sonatu za violončelo i klavir op. 35.
O njezinoj popularnosti svjedoči i velik broj članaka u novinama i časopisima koji su o njoj napisani, a na Portalu starih časopisa dostupan je članak u časopisu Sveta Cecilija iz siječnja 1944. godine.
Dora Pejačević zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj kulturi. Bila je prva hrvatska skladateljica, a njezin je rad prihvaćen i izvan granica Hrvatske. O svojem je stvaralaštvu Dora napisala:
Zapravo sam samo tjelesno ovdje, sve što u sebi osjećam kao življenje i doživljavanje lebdi iznad prisutnoga i vidljivoga i u nekoj dubokoj i lijepoj beskonačnosti vidim u zrcalu svoga osjećanja pokretačke snage u liku ljubljenih bića i tisuće sjećanja izranja poput vodencvjetova na glatkoj površini jezera. U tu beskonačnost osjećaje slijede i misli i tamo promišljam svoje najbolje, jer sve što je dobro i veliko izrasta iz ljubavi. Odlebdjevši u taj najnevidljiviji svijet najosobnije unutarnjosti, postajem tek tada posvema svoje Ja, i to Ja, koje se tada u toj nebeski dalekoj skrovitosti osjeća previše ispunjeno sobom samim, traži izraz, traži odterećenje od toga visokog duševnog pritiska, koji je sam po sebi neka vrsta oduševljenja – i to se oslobođenje ostvaruje kada nastaje skladba!
Izvor: NSK
