Novosti su pronašle partijski dosje zastupnika Željka Sačića koji često javno napada ‘Jugoslavene’: u mladosti je pisao ode drugu Titu, u svibnju 1980. učlanio se u Savez komunista Jugoslavije, a onda se, dok je radio u sektoru milicije zaduženom za čuvanje partijskih funkcionera i simbola jugoslavenske državnosti, izjasnio kao Jugoslaven
Saborski zastupnik Hrvatskih suverenista Željko Sačić, koji godinama prokazuje ‘Jugoslavene’ u javnom prostoru, 1985. u službenom dokumentu nacionalno se opredijelio baš kao Jugoslaven. Čovjek koji spada među opsjednutije pojedince kada je riječ o komunizmu, bio je član Saveza komunista Jugoslavije. Iako je zadnjih mjeseci veliki dio svog javnog djelovanja potrošio na prikazivanje Josipa Broza Tita krvolokom, kao mladić je napisao nježnu posvetu maršalu u kojoj se obvezao da će pronositi njegovu revolucionarnu misao. Jugoslaviju je pritom nazivao ‘našom domovinom’, obvezujući se da će je u ‘prvim redovima’ braniti od ‘svih napada’. Sve se to nalazi u Sačićevom partijskom dosjeu koji smo pronašli u Hrvatskom državnom arhivu, a iz kojeg je razvidno da nije samo pasivno baštinio knjižicu Saveza komunista. Nakon aktivnog djelovanja u socijalističkoj omladini, bio je i uzorni komunist u radnim strukturama. Sadržaj njegove članske dokumentacije, koji možete pogledati klikom na prvu fotografiju naše galerije, seže u kasne osamdesete godine i pokazuje da je, među ostalim, radio u sektoru jugoslavenske milicije zaduženom za čuvanje partijskih funkcionera i simbola jugoslavenske državnosti, od zgrade Saveza komunista do Titove vile Zagorje.
Iako javnosti dosad nepoznat, Sačićev raniji biografski put u isto je vrijeme tipičan za prosječnog hrvatskog nacionalista. Mnogi su građani za vrijeme Jugoslavije bili u partiji, ali samo naglašeni Hrvati poput Sačića grade karijere na opasnom prozivanju drugih za jugokomunističke i srbočetničke rabote, što je u njihovim glavama jedno te isto. Utoliko, njegovo karijerno sazrijevanje u Jugoslaviji ne bi bilo vrijedno spomena da nedavnim ulaskom u parlament nije postao dijelom srednje političke struje.
Sačićeve radikalne poruke, koje su još jučer imale doseg društvene i medijske margine, sada se iz tjedna u tjedan odašilju putem saborske govornice. Prije mjesec dana je na saborskom Odboru za veterane zatražio zabranu petokrake u javnom prostoru. Partizane je nazvao zločincima i masovnim ubojicama, a ministra branitelja Tomu Medveda pozvao da ne obnavlja devastirana spomen-obilježja antifašističkom pokretu, kamoli da ih uvrstiti u službeni komemorativni protokol. ‘Treba izbaciti svaki spomen na imena dokazanih ratnih zločinaca, protiv te ratno-zločinačke bagre (…) Država Hrvatska ne smije dati niti kune da se održavaju takva grobišta jer su to agresori’, urlao je Sačić u smjeru saborske zastupnice Radničke fronte Katarine Peović, koja je ukazala na sramotni tretman državnih tijela prema osloboditeljima od ustaško-nacističke okupacije. Istim intenzitetom i sličnim leksikom Sačić se nerijetko obračunava i sa živim osobama, najčešće s lijevo-liberalnog spektra. No za razliku od većine objekata njegovog nimalo benignog verbalnog nasilja, Sačić je doista bio u partiji. Ne samo da je bio, nego je u Jugoslaviji simbolički cjelivao stopala drugu Titu, divio se postignućima socijalističke revolucije i u praksi brinuo za sigurnost bivše države i njenih simbola.
Simboličan je u neku ruku i povod za ovaj tekst. Ove godine navršavaju se okrugla četiri desetljeća od primitka Sačića u Savez komunista. Dok je njegova koalicijska kolegica Ruža Tomašić kao članica ustaške terorističke organizacije u Kanadi pisala i recitirala pjesmice posvećene Anti Paveliću, mladi Sačić ispisivao je ode drugu Titu, komunizmu i Jugoslaviji. ‘Oduvijek mi je bila želja da postanem članom Saveza komunista Jugoslavije, da budem nosioc progresa, napretka, branioc u prvim redovima Naše domovine od svih vrsta napada, da nastavim gdje su drugi stali, da slijedim Titov put i Njegova djela. Ta želja ispunila mi se, stekao sam povjerenje drugova, radom koje ću i ubuduće opravdati, a oni su zauzvrat nagradili mene, jednom odlikom koja me potiče da još više radim i na svakom koraku izgrađujem Titovu misao’, napisao je 1980. godine sedamnaestogodišnji Sačić. Nadahnute rečenice pronašli smo u rukom ispisanom eseju, koji ukazuje na impresivan formativni put socijalističkog omladinca.
U Savez socijalističke omladine Jugoslavije primljen je 1976. godine, nakon što je kao pionir aktivno sudjelovao u saobraćajnoj sekciji, u sklopu koje je pohodio i natjecanja. Kao četrnaestogodišnji omladinac 1977. godine više je puta bio na radnim akcijama. Nakon upisa u srednju školu za unutrašnje poslove, Sačić je postao predsjednik razredne ispostave socijalističkih omladinaca, a potom i zamjenik omladinskog sekretara u školi za jugoslavenske milicionare. U travnju 1980. godine završio je zagrebačku Političku školu za omladinske aktiviste. Prije nego što je zatražio prijem u komuniste, bio je i sudionik takmičenja ‘Tito – revolucija – mir’. U partiju je primljen 23. svibnja 1980. godine, svega 19 dana nakon Titove smrti. U odluci o prijemu u Savez komunista Jugoslavije, sekretar ogranka partije Rešad Ramić piše da je Sačić ‘dobar drug i marljiv učenik’. ‘Zadatke obavlja na vrijeme i s voljom i kao takav svojim ponašanjem pozitivno djeluje na ostale drugove u svojoj sredini’, obrazložio je Ramić.
Po završetku srednje škole Sačić je ušao u milicijsku službu, gdje je nastavio ulagati nemali trud u profesionalnom i partijskom smislu. Postao je, naime, pripadnik Jedinice za posebne zadatke, koja je redovno provodila vježbe za akcije visokog rizika, kao što je borba protiv terorizma i ubačenih diverzantsko-terorističkih grupa. Sačić je imao povjerenje i u samoj partiji: od 1982. do 1984. godine bio je član samoupravne radničke kontrole Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova.
Iz partijske organizacije Jedinice za posebne zadatke odjavio se u lipnju 1984. godine. Sačićeva osnovna organizacija SK i radna pozicija postala je Jedinica milicije za osiguranje, koja se bavila zaštitom komunističkih glavešina i državotvornih objekata od posebnog značaja. ‘Njihove su stražarske kućice ispred Sabora, Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, oni čuvaju ličnosti kao što su Milka Planinc, Mika Špiljak, dr. Dušan Dragosavac’, piše u jednom tekstu zagrebačkih milicijskih novina iz 1985. godine. U istom članku problematizira se manjak kadrova u Jedinici za osiguranje i činjenica da narednici tamo šalju svoje milicajce po kazni, premda bi zbog delikatnosti posla ove zadaće trebali obavljati ponajbolji pripadnici službe. Razlog je, ispostavilo se, monotonost posla koji pritom ne donosi značajne radničke beneficije. ‘A baš zbog mjesta na kojima radnici te jedinice rade trebalo bi više brinuti o izboru’, piše u tekstu u kojem se citira vrhušku ove policijske postrojbe, od komandira, šefova smjena pa do partijskih predstavnika. Jedan od šest visokopozicioniranih sugovornika koji su ukazivali na probleme i na nužne promjene bio je Željko Sačić. U tekstu se našao kao predsjednik zbora radnih ljudi Jedinice milicije za osiguranje. Sačić se požalio kako je teško okupiti ljude za ovaj posao, ističući da se na sastancima samo priča o plaćama, dok o ostalim stvarima ne stignu raspravljati.
Sačić u ovu jedinicu sasvim sigurno nije poslan po kazni. Osim što je bio na određenoj poziciji kao odgovorni milicajac, partija ga je pohvalila i zbog uzornog ponašanja na polju rada i društveno-političke aktivnosti. Nadležni sekretar Saveza komunista Muris Devedžić, koji je također citiran u spomenutom tekstu, napisao je u prosincu 1985. godine da je Sačić zbog ‘upornosti i zalaganja na radu istican ostalim radnicima kao primjer’. ‘Prisustvuje svim sastancima na kojima daje korisne prijedloge te se zalaže za najbolja rješenja’, naveo je Devedžić na sastanku ispostave Saveza komunista. Usporedo s avansiranjem na poslovno-partijskim pozicijama, čini se da se u Sačiću jasno profilirao i osjećaj nacionalne pripadnosti. U odluci o ulasku u partiju 1980. godine napisao je da je Hrvat po etničkoj pripadnosti. Pet godina poslije, u partijskom kartonu vlastoručno se odredio kao Jugoslaven po nacionalnosti.
Zadnji pisani trag o Sačiću u partijskom dosjeu, u kojem stoji i obavijest o urednom podmirenju financijskih obaveza prema dotadašnjoj osnovnoj organizaciji, nastao je 1988. godine. Nakon što je 1987. godine uz rad diplomirao na Pravnom fakultetu, imenovan je na poziciju kriminalista u odsjeku za gospodarski kriminal, gdje je po svemu sudeći dočekao rat. Ostatak priče je više-manje poznat. Njegovo sudioništvo u ratu postalo je zloglasno zbog optužbi za nemali doprinos jednoj od najsramotnijih epizoda hrvatske policije: ubojstvu srpskih civila u Gruborima. U iskazima u sudskim postupcima Sačić je naveden kao jedan od glavnih konspiratora u zataškavanju imena pravih počinitelja i nametanju priče o obračunu s krajiškim teroristima. Oslobođen je svake odgovornosti zbog zastare, a ne zbog neosporno dokazane nevinosti.
Kasnije je ideološki i politički vrludao, trčeći najčešće za duhom vremena. Zadnjih godina aktivno je sudjelovao u šatoraškoj kampanji hrvatskih veterana i paralelno s time gradio aktivističku priču o protivljenju Istanbulskoj konvenciji. Huškanje na neistomišljenike upario je s apelima protiv ‘rodne ideologije’, kao dio ekipe koja se otvoreno protivi gej brakovima i zalaže za zabranu pobačaja. Taj koktel nacionalizma i neokonzervativizma obilježio je brojne njegove istupe u zadnjoj predizbornoj kampanji u kojoj se našao na listi Domovinskog pokreta Miroslava Škore. No kao što je prokazivanjem nepostojećih jugokomunista u javnom prostoru u stvarnosti pljuvao na mladoga sebe, tako je i po pitanju agresivnog nametanja ultrakonzervativnih stavova prionuo poništavanju prethodnih faza vlastitog javnog djelovanja. Naime, prije 13 godina Sačić je kao predizborni kandidat HSLS-a za Sabor u anketi Jutarnjeg lista potvrdno odgovorio na pitanje treba li dopustiti homoseksualne brakove, a negativno na upit treba li u Hrvatskoj zabraniti abortus. Danas je, kako rekosmo, na snazi sasvim druga priča. Ili sasvim ista, ako se ovakav životni put sagleda u totalitetu, kao tipičan primjer ideološkog preobražaja bivšeg komunista u nepodnošljivo glasnog pronositelja hrvatstva.
portalnovosti
Saborski zastupnik Hrvatskih suverenista Željko Sačić, koji godinama prokazuje ‘Jugoslavene’ u javnom prostoru, 1985. u službenom dokumentu nacionalno se opredijelio baš kao Jugoslaven. Čovjek koji spada među opsjednutije pojedince kada je riječ o komunizmu, bio je član Saveza komunista Jugoslavije. Iako je zadnjih mjeseci veliki dio svog javnog djelovanja potrošio na prikazivanje Josipa Broza Tita krvolokom, kao mladić je napisao nježnu posvetu maršalu u kojoj se obvezao da će pronositi njegovu revolucionarnu misao. Jugoslaviju je pritom nazivao ‘našom domovinom’, obvezujući se da će je u ‘prvim redovima’ braniti od ‘svih napada’. Sve se to nalazi u Sačićevom partijskom dosjeu koji smo pronašli u Hrvatskom državnom arhivu, a iz kojeg je razvidno da nije samo pasivno baštinio knjižicu Saveza komunista. Nakon aktivnog djelovanja u socijalističkoj omladini, bio je i uzorni komunist u radnim strukturama. Sadržaj njegove članske dokumentacije, koji možete pogledati klikom na prvu fotografiju naše galerije, seže u kasne osamdesete godine i pokazuje da je, među ostalim, radio u sektoru jugoslavenske milicije zaduženom za čuvanje partijskih funkcionera i simbola jugoslavenske državnosti, od zgrade Saveza komunista do Titove vile Zagorje.
Sačić je postao pripadnik Jedinice za posebne zadatke, koja je redovno provodila vježbe za borbu protiv diverzantsko-terorističkih grupa. U partiji je bio član samoupravne radničke kontrole Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova
Iako javnosti dosad nepoznat, Sačićev raniji biografski put u isto je vrijeme tipičan za prosječnog hrvatskog nacionalista. Mnogi su građani za vrijeme Jugoslavije bili u partiji, ali samo naglašeni Hrvati poput Sačića grade karijere na opasnom prozivanju drugih za jugokomunističke i srbočetničke rabote, što je u njihovim glavama jedno te isto. Utoliko, njegovo karijerno sazrijevanje u Jugoslaviji ne bi bilo vrijedno spomena da nedavnim ulaskom u parlament nije postao dijelom srednje političke struje.
Sačićeve radikalne poruke, koje su još jučer imale doseg društvene i medijske margine, sada se iz tjedna u tjedan odašilju putem saborske govornice. Prije mjesec dana je na saborskom Odboru za veterane zatražio zabranu petokrake u javnom prostoru. Partizane je nazvao zločincima i masovnim ubojicama, a ministra branitelja Tomu Medveda pozvao da ne obnavlja devastirana spomen-obilježja antifašističkom pokretu, kamoli da ih uvrstiti u službeni komemorativni protokol. ‘Treba izbaciti svaki spomen na imena dokazanih ratnih zločinaca, protiv te ratno-zločinačke bagre (…) Država Hrvatska ne smije dati niti kune da se održavaju takva grobišta jer su to agresori’, urlao je Sačić u smjeru saborske zastupnice Radničke fronte Katarine Peović, koja je ukazala na sramotni tretman državnih tijela prema osloboditeljima od ustaško-nacističke okupacije. Istim intenzitetom i sličnim leksikom Sačić se nerijetko obračunava i sa živim osobama, najčešće s lijevo-liberalnog spektra. No za razliku od većine objekata njegovog nimalo benignog verbalnog nasilja, Sačić je doista bio u partiji. Ne samo da je bio, nego je u Jugoslaviji simbolički cjelivao stopala drugu Titu, divio se postignućima socijalističke revolucije i u praksi brinuo za sigurnost bivše države i njenih simbola.
Simboličan je u neku ruku i povod za ovaj tekst. Ove godine navršavaju se okrugla četiri desetljeća od primitka Sačića u Savez komunista. Dok je njegova koalicijska kolegica Ruža Tomašić kao članica ustaške terorističke organizacije u Kanadi pisala i recitirala pjesmice posvećene Anti Paveliću, mladi Sačić ispisivao je ode drugu Titu, komunizmu i Jugoslaviji. ‘Oduvijek mi je bila želja da postanem članom Saveza komunista Jugoslavije, da budem nosioc progresa, napretka, branioc u prvim redovima Naše domovine od svih vrsta napada, da nastavim gdje su drugi stali, da slijedim Titov put i Njegova djela. Ta želja ispunila mi se, stekao sam povjerenje drugova, radom koje ću i ubuduće opravdati, a oni su zauzvrat nagradili mene, jednom odlikom koja me potiče da još više radim i na svakom koraku izgrađujem Titovu misao’, napisao je 1980. godine sedamnaestogodišnji Sačić. Nadahnute rečenice pronašli smo u rukom ispisanom eseju, koji ukazuje na impresivan formativni put socijalističkog omladinca.
‘Oduvijek mi je bila želja da postanem članom Saveza komunista Jugoslavije, da budem nosioc progresa, napretka… da nastavim gdje su drugi stali, da slijedim Titov put i Njegova djela’, pisao je mladi Sačić
U Savez socijalističke omladine Jugoslavije primljen je 1976. godine, nakon što je kao pionir aktivno sudjelovao u saobraćajnoj sekciji, u sklopu koje je pohodio i natjecanja. Kao četrnaestogodišnji omladinac 1977. godine više je puta bio na radnim akcijama. Nakon upisa u srednju školu za unutrašnje poslove, Sačić je postao predsjednik razredne ispostave socijalističkih omladinaca, a potom i zamjenik omladinskog sekretara u školi za jugoslavenske milicionare. U travnju 1980. godine završio je zagrebačku Političku školu za omladinske aktiviste. Prije nego što je zatražio prijem u komuniste, bio je i sudionik takmičenja ‘Tito – revolucija – mir’. U partiju je primljen 23. svibnja 1980. godine, svega 19 dana nakon Titove smrti. U odluci o prijemu u Savez komunista Jugoslavije, sekretar ogranka partije Rešad Ramić piše da je Sačić ‘dobar drug i marljiv učenik’. ‘Zadatke obavlja na vrijeme i s voljom i kao takav svojim ponašanjem pozitivno djeluje na ostale drugove u svojoj sredini’, obrazložio je Ramić.
Po završetku srednje škole Sačić je ušao u milicijsku službu, gdje je nastavio ulagati nemali trud u profesionalnom i partijskom smislu. Postao je, naime, pripadnik Jedinice za posebne zadatke, koja je redovno provodila vježbe za akcije visokog rizika, kao što je borba protiv terorizma i ubačenih diverzantsko-terorističkih grupa. Sačić je imao povjerenje i u samoj partiji: od 1982. do 1984. godine bio je član samoupravne radničke kontrole Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova.
Iz partijske organizacije Jedinice za posebne zadatke odjavio se u lipnju 1984. godine. Sačićeva osnovna organizacija SK i radna pozicija postala je Jedinica milicije za osiguranje, koja se bavila zaštitom komunističkih glavešina i državotvornih objekata od posebnog značaja. ‘Njihove su stražarske kućice ispred Sabora, Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, oni čuvaju ličnosti kao što su Milka Planinc, Mika Špiljak, dr. Dušan Dragosavac’, piše u jednom tekstu zagrebačkih milicijskih novina iz 1985. godine. U istom članku problematizira se manjak kadrova u Jedinici za osiguranje i činjenica da narednici tamo šalju svoje milicajce po kazni, premda bi zbog delikatnosti posla ove zadaće trebali obavljati ponajbolji pripadnici službe. Razlog je, ispostavilo se, monotonost posla koji pritom ne donosi značajne radničke beneficije. ‘A baš zbog mjesta na kojima radnici te jedinice rade trebalo bi više brinuti o izboru’, piše u tekstu u kojem se citira vrhušku ove policijske postrojbe, od komandira, šefova smjena pa do partijskih predstavnika. Jedan od šest visokopozicioniranih sugovornika koji su ukazivali na probleme i na nužne promjene bio je Željko Sačić. U tekstu se našao kao predsjednik zbora radnih ljudi Jedinice milicije za osiguranje. Sačić se požalio kako je teško okupiti ljude za ovaj posao, ističući da se na sastancima samo priča o plaćama, dok o ostalim stvarima ne stignu raspravljati.
Sačić u ovu jedinicu sasvim sigurno nije poslan po kazni. Osim što je bio na određenoj poziciji kao odgovorni milicajac, partija ga je pohvalila i zbog uzornog ponašanja na polju rada i društveno-političke aktivnosti. Nadležni sekretar Saveza komunista Muris Devedžić, koji je također citiran u spomenutom tekstu, napisao je u prosincu 1985. godine da je Sačić zbog ‘upornosti i zalaganja na radu istican ostalim radnicima kao primjer’. ‘Prisustvuje svim sastancima na kojima daje korisne prijedloge te se zalaže za najbolja rješenja’, naveo je Devedžić na sastanku ispostave Saveza komunista. Usporedo s avansiranjem na poslovno-partijskim pozicijama, čini se da se u Sačiću jasno profilirao i osjećaj nacionalne pripadnosti. U odluci o ulasku u partiju 1980. godine napisao je da je Hrvat po etničkoj pripadnosti. Pet godina poslije, u partijskom kartonu vlastoručno se odredio kao Jugoslaven po nacionalnosti.
Zadnji pisani trag o Sačiću u partijskom dosjeu, u kojem stoji i obavijest o urednom podmirenju financijskih obaveza prema dotadašnjoj osnovnoj organizaciji, nastao je 1988. godine. Nakon što je 1987. godine uz rad diplomirao na Pravnom fakultetu, imenovan je na poziciju kriminalista u odsjeku za gospodarski kriminal, gdje je po svemu sudeći dočekao rat. Ostatak priče je više-manje poznat. Njegovo sudioništvo u ratu postalo je zloglasno zbog optužbi za nemali doprinos jednoj od najsramotnijih epizoda hrvatske policije: ubojstvu srpskih civila u Gruborima. U iskazima u sudskim postupcima Sačić je naveden kao jedan od glavnih konspiratora u zataškavanju imena pravih počinitelja i nametanju priče o obračunu s krajiškim teroristima. Oslobođen je svake odgovornosti zbog zastare, a ne zbog neosporno dokazane nevinosti.
Kasnije je ideološki i politički vrludao, trčeći najčešće za duhom vremena. Zadnjih godina aktivno je sudjelovao u šatoraškoj kampanji hrvatskih veterana i paralelno s time gradio aktivističku priču o protivljenju Istanbulskoj konvenciji. Huškanje na neistomišljenike upario je s apelima protiv ‘rodne ideologije’, kao dio ekipe koja se otvoreno protivi gej brakovima i zalaže za zabranu pobačaja. Taj koktel nacionalizma i neokonzervativizma obilježio je brojne njegove istupe u zadnjoj predizbornoj kampanji u kojoj se našao na listi Domovinskog pokreta Miroslava Škore. No kao što je prokazivanjem nepostojećih jugokomunista u javnom prostoru u stvarnosti pljuvao na mladoga sebe, tako je i po pitanju agresivnog nametanja ultrakonzervativnih stavova prionuo poništavanju prethodnih faza vlastitog javnog djelovanja. Naime, prije 13 godina Sačić je kao predizborni kandidat HSLS-a za Sabor u anketi Jutarnjeg lista potvrdno odgovorio na pitanje treba li dopustiti homoseksualne brakove, a negativno na upit treba li u Hrvatskoj zabraniti abortus. Danas je, kako rekosmo, na snazi sasvim druga priča. Ili sasvim ista, ako se ovakav životni put sagleda u totalitetu, kao tipičan primjer ideološkog preobražaja bivšeg komunista u nepodnošljivo glasnog pronositelja hrvatstva.
portalnovosti
