Ne znam za vas, ali ja više ne mogu slušati o bolnim rezovima, crnim prognozama, mjerama štednje i odricanjima. Za izgovaranje te tri sintagme i te jedne riječi u političko-ekonomskom kontekstu naše sumorne svakodnevnice uvela bih visoke novčane kazne za upravljače svih vrsta, uz naplatu na licu mjesta. Naplatu bi mogao obaviti bilo tko od građana ove zemlje koji u (barem) posljednjih 25 godina nije bio u vladajućoj poziciji
Otkad znam za sebe ovdje su u toku neki bolni rezovi, mjere štednje, odricanja i crne prognoze; ponekad su, doduše, bile zamijenjene drukčijim riječima i izrazima, ali smisao i značenje uvijek su ostali isti i svode se na to da nas uvjere kako trebamo šutke pristajati na stalno smanjenje svojih prava. I pritom puni straha plaćati sve više za one moćne koji (ne) rade i postižu sve manje. Ne znam kome je prvome palo na pamet da svoje građane izloži tom psihopolitičkom eksperimentu, ali da su uspjeli bolno izrezati naš životni standard i utjerati nam egzistencijalni strah u kosti, uspjeli su. Ne govorim, nažalost, samo o zemljama poput Hrvatske, Grčke ili Italije. Problem je to s kojim se manje-više susreću stanovnici svih europskih zemalja osim možda Njemačke, Nizozemske, Švicarske i skandinavskih država.
Političke i ekonomske elite Europe podvalile su nam fleksibilizaciju kao osnovni mehanizam funkcioniranja tržišta rada, a da pritom sebe i svoje uske interese nisu nimalo fleksibilizirale. Doduše, fleksibilizacija dobiva posve drukčije značenje ako ste sretnici koji žive u nizozemskom Utrechtu. Ondje je upravo započeo sjajan psihopolitički eksperiment: svi stanovnici dobivat će temeljni dohodak dostatan za normalan život. Cilj je lokalnih vlasti i sveučilišta omogućiti ljudima u Utrechtu da budu slobodni birati poslove s fleksibilnim radnim vremenom ili honorarne poslove, a da preostalo vrijeme posvete sebi, obitelji i zajednici. I budu sretniji i kreativniji. I fleksibilniji.
Najnesretnija generacija
U Ujedinjenom Kraljevstvu, uz velika očekivanja, upravo kreće prikazivanje dramskog serijala 'Not Safe for Work' o današnjoj izgubljenoj generaciji koju se još naziva i najnesretnijom generacijom. Naraštaji su to koji svojim radom ne mogu riješiti stambeno pitanje, koji svojim radom ne mogu osigurati dugotrajnije zaposlenje, koji se moraju nositi sa stalnim vladinim bolnim rezovima i dužničkim ropstvom, koji si ne mogu vlastitim primanjima osigurati kvalitetu života barem onakvu kakvu su uživali njihovi roditelji. To ima gadne posljedice i po privatne živote, pa si sve rjeđe mogu priuštiti brak i djecu, druženja s prijateljima, odlazak na godišnji odmor. Ako moraju raditi i na više poslova, zaboravljaju značenje riječi dokolica, iako su (relativno) mladi, obolijevaju od staračkih bolesti.
I pored svega nabrojanoga od njih/nas se očekuje da pristanemo i na manje, na sve manje i manje. E pa ja se pitam zašto bismo mi na to pristajali i zbog čega se mi uopće moramo stalno odricati svega onoga što život čini ljepšim, boljim, kvalitetnijim, zdravijim, a da ovisi o protoku novca na našim računima. I ne vidim više nijednog argumenta zbog kojega bih rekla da se zbilja trebam odricati jer rezultat mog, ali i vašeg višedesetljetnog odricanja nije uspostava tržišne ekonomije, socijalne države i države vladavine prava. U tom se pogledu nabolje nismo pomaknuli ni za milimetar.
Rezultat našeg višegodišnjeg odricanja nisu čovjeka dostojne mirovine, nisu ni čovjeka dostojne plaće profesora, inženjera, radnika, liječnika, policajaca… Rezultat nisu ni opremljenije bolnice, škole, vrtići; nije ni ukidanje lihvarskih kredita, kvalitetnija hrana, bolji javni prijevoz, uslužnija državna/lokalna uprava. Ništa od toga mi nismo dobili zauzvrat za naše odricanje. Štoviše, što smo se više mi odricali, oni su više uzimali.
Ne'š ti kapitalizma i kapitalista!
Zoran Milanović ili Tomislav Karamarko, Igor Dragovan ili Gordan Jandroković žive bolje nego što su ikad mogli zamisliti da bi mogli živjeti, a malih Milanovića, Karamarka, Jandrokovića i Dragovana je u ovoj zemljici na tisuće i svi žive na našoj grbači. Nisu od njih ništa bolji ni oni tzv. poduzetnici koji nam pametuju o životu u 'liberalnom kapitalizmu', a da pritom sami ne priznaju pravila tržišne ekonomije pa umjesto na natjecanju na lokalnom i globalnom tržištu, takvi ubiru zaradu na poslovima s državom (koje im prosljeđuje naš novac) ili od državnih poticaja (naš novac). Ne'š ti kapitalizma i kapitalista!
Prije dvije godine postali smo punopravna članica Europske unije, ali nema baš nijedne stvari za koju mogu reći da je bolja zbog toga što smo i mi u EU-u. Također ne poznajem nikoga tko bi to mogao reći. Čak se ni za nove gastarbajtere ne može reći da su imali koristi od ulaska u EU jer im poslove i zaradu ne osigurava EU niti sve države Unije nego isključivo ekonomije pojedinih država, poput Njemačke, koje unatoč Uniji i od Unije izvlače maksimum. Na primjeru Grčke vidimo da Europska komisija nije ništa bolja od hrvatske ili grčke vlade, sve je to jedno te isto preskupo prenemaganje od koje u konačnici ima koristi samo onaj jedan posto stanovništva navezan na koruptivne mreže.
Grčkoj se, baš kao i Hrvatskoj, posuđuje novac da bi vratila novac onima od kojih ga posuđuje, ali sad uz još veće kamate. Grčku je, dobro je poznato, sredio Goldman Sachs; kad smo zadnji put čuli nekog od lidera EU-a da tu činjenicu uopće spominje? Propituje li netko zbog toga poslovanje te svjetske tvrtke i kontakte njezinih ljudi s vodećima država eurozone odnosno Europske unije? Otkad je nastupila ova posljednja grčka kriza, najbogatije države Unije stekle su vlasništvom nad većinom dobara te posrnule zemlje. Je li zbog toga Grčka, u međuvremenu, izišla iz krize? Je li je spasio teror mjera štednje, odricanja i bolnih rezova nad prosječnim stanovništvom? Nije.
A nije i neće ni nas.
tportal
