U prošlosti i sadašnjosti jedne zemlje malo što može ujediniti stanovnike kao zajednička sjećanja, osobito ona koja su nastala i prenose se pijetetom prema žrtvama rata za slobodu. Zašto umjesto zajedništva na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, u Hrvatskoj redovito dolazi do podjela i prozivanja? I može li se to uskoro promijeniti?
Mogu li se traume proživljene u ratu prevladati da bi se u miru nastavilo živjeti, koliko god je moguće, na najbolji način? I što je, zapravo, istinski završetak rata koji odnosi i ljudske živote, i ljudsko zdravlje, i povjerenje među ljudima? Rat u Hrvatskoj odnio je od 1991. do 1995. na tisuće ljudskih života, raselio na stotine tisuća ljudi te uzrokovao ogromne materijalne štete zaustavivši zemlju u razvoju i priključivanju ostatku Europe. Ratna agresija koju je – idejno, politički i vojno – pokrenuo tadašnji režim u Srbiji na Hrvatsku, a zatim i na Bosnu i Hercegovinu, u prvoj je polovici 1990.-ih doveo do mnogobrojnih žrtava i trauma.
Pojedinačna i masovna ubojstva, ranjavanja, silovanja, uništavanja i protjerivanja stanovništva koja su veoma brzo zaživjela kroz sintagmu etničkog čišćenja, odredili su ratni raspad bivše Jugoslavije. U tom je brutalnom dokidanju civilizacije niz sredina, gradova i mjesta postalo snažnim simbolima razaranja. U Hrvatskoj je to od prvih dana obrane potkraj kolovoza i početkom rujna 1991. postao Vukovar koji je agresor u cijelosti zauzeo 18. studenoga nastavivši s ubijanjem zatočenih te prognavši stanovnike grada. Istog je dana počinjen ratni zločin nad civilima u Škabrnji te je datum postao Danom sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Danom sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Veće od traume
O jednom osobito teškom obliku stradanja u ratu govori dugometražni dokumentarni film Veće od traume koji je ove godine trijumfirao na 70. pulskom filmskom festivalu postavši prvim dokumentarcem u povijesti Festivala nagrađenim Velikom Zlatnom arenom. Nakon više festivalskih nagrada, rad redateljice Vedrane Pribačić i producentice Mirte Puhlovski koje su zajedno napisale scenarij, upravo je imao premijeru na malim ekranima na Hrvatskoj radioteleviziji čime ga je mogao pogledati znatno veći broj gledatelja. Početak mu je i završetak na istoku Slavonije, u Vukovaru. Njegove su protagonistice žene koje su u ratu silovane od strane pripadnika srpskih paravojnih postrojba, ali su među njima i Hrvatice i Srpkinje. Zločin je uvijek pojedinačan, s imenom i prezimenom, koliko god ga kontekstualiziralo ono kolektivno i iza čega se zločinci, u ovom slučaju kukavice nad slabijima i nemoćnijima, skrivaju.
Film, s jedne strane, portretira svoje istinske junakinje koje su nakon nezamislivog zločina smogle snage uhvatiti se u koštac s traumom, a s druge, pruža nadu da je u sredini u kojoj su se sustavno provodila ovakva, do jučer nepojmljiva zlodjela čiji su izvršitelji nerijetko bili poznanici, moguće krenuti dalje. U ime ljubavi prema životu i bližnjima, ne osjećati mržnju prema nikomu te osnažiti samog sebe. Film Veće od traume ostaje trajnim podsjetnikom na vrijeme u kojem su traume nastale, ali i na potrebu vremena u kojem je njihovo prevladavanje cilj.
Kolone i plakati – interesna trauma
Dnevna politika u Hrvatskoj, ne samo u posljednje vrijeme nego i dulje, umjesto prevladavanja ratnih trauma radi na interesnoj retraumatizaciji društva. Koliko god akteri takve politike ponavljali da to ne rade zbog vlastitih interesa koji bi se trebali realizirati na sljedećim izborima, ratne se traume u Hrvatskoj neprestance oživljavaju, i desetljećima nakon što su proživljene. Ponekad ih koriste s jedne strane političkog spektra u odnosu na onaj drugi kao što se to dogodilo 2013., a ponekad, kao ove godine, tenzije podižu oni koji se na istom političkom polu smatraju pravovjernijima od drugih. Prije deset godina dvije kolone u Vukovaru, ove godine dva plakata u Vukovaru. I poruke da će tako biti i sljedećih godina, odluči li se bilo tko na nešto što poručiteljima ne odgovara.
Na žalost, Vukovar i svaki dio Hrvatske koji je na najteži mogući način doživio rat i stradanja, u središtu su zanimanja najčešće samo prigodno, dok je njihov svakodnevni život u miru, desetljećima nakon rata, kroz ostatak godine za glavninu političara izvan fokusa. Je li onda uopće moguće da se na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje te nekoliko dana uoči, izbjegnu dnevnopolitička sukobljavanja koja narušavaju samu bit sjećanja na sve žrtve?
Sukobi – i u teroriji i u praksi – završavaju kada izvorni razlozi konflikta više ne određuju ponašanja ranijih sukobljenih strana te kada te strane, neovisno o ishodu sukoba, krenu putem normalizacije prilika i međusobne izgradnje povjerenja. Od prekida vatre preko mira do pomirenja, počesto je dug put, posebice u završnoj dionici. Ali je moguć.
Dobar je primjer odnos Njemačke i Francuske koje su od 1870. do 1945. teško ratovale tri puta uz okupacije i promjene teritorija da bi nakon završetka Drugog svjetskog rata postale predvodnicama europske suradnje, zajedništva te mira i pomirenja. Njihov je posljednji rat završio s jasnim pobjednikom, ali i s jasnim odnosom prema poraženom. Na obje strane te s obje strane trebalo je promicati poštovanje. Političke elite koje su od tada vodile obje zemlje preuzele su i odgovornost, dakako u određujućim međunarodnim prilikama, da pravedan mir nema alternativu te da je svaki ljudski život neprocjenjiv u odnosu na bilo kakav revanšizam i okretanje povijesnog kotača unatrag. Ratovi na području bivše Jugoslavije nisu završili tako jednoznačno, ali Domovinski rat u Hrvatskoj jest. I to je jedinstvena povijesna okolnost da spomenuto poštovanje trajno zaživi.
Mirna reintegracija kao putokaz
Hrvatska je u ratu, što vojnim putem, što kroz mirnu reintegraciju, objedinila cijeli državni teritorij te na njemu uspostavila suverenost. Vukovar je zajedno s istočnom Slavonijom, Baranjom i zapadnim Srijemom integriran u hrvatski ustavno-pravni poredak u siječnju 1998., a sama je UN-ova misija UNTAES koja je izvršila tu zadaću, proglašena jednom od najboljih u povijesti organizacije. Vukovar tako četvrt stoljeća živi svakodnevicu u punom miru te je kao najveći hrvatski grad koji je u ratu nakon razaranja okupiran, nedvojbeno ne samo mjesto posebnog pijeteta, nego i mjesto koje zaslužuje puni razvitak jer za takvo što ima sve predispozicije. Hrvatska luka na Dunavu koja je prije rata bila središte jake industrije, zapravo je najtočniji pokazatelj koliko je Hrvatska danas uspjela kao zemlja koja je prošla kroz ratno stradanje i poslijeratnu obnovu.
Vukovar nije samo simbol junačke obrane i žrtve na kojem je tadašnji agresor, unatoč ulasku u grad, doživio slom koncepta oduzimanja tuđeg teritorija, nego mora biti i trajnim simbolom hrvatskog odnosa prema najteže stradalima u ratu kojima treba i najsustavniji napredak u miru. Ne samo u smislu infrastrukture i gospodarstva, nego i sposobnosti društva da sa svim svojim posebnostima živi u miru i taj mir živi, uz ustavna i demokratska prava i većinskog i manjinskog dijela stanovništva. Da uvijek bude veći od traume, a ne da se doživljene traume koriste. Neovisno čini li to netko iz neznanja, ili zna da to što čini itekako šteti.
Mir, pravda i ljudskost
Uz kolonu sjećanja koja će kroz Vukovar i dalje teći 18. studenoga, cijela zemlja ima odgovornost, ponajprije njezina politika, da Vukovarom, kao i Škabrnjom, te svakim mjestom u kojem je rat ostavio najteže posljedice, svaki dan poteku i prilike da se u njima živi mirno i prosperitetno. Svaka takva prilika i njezina realizacija stvarna su negacija rata i svega što je taj rat izazvao. Žrtve koje su jednom pale za slobodu svih postojećih i budućih naraštaja zaslužuju i sjećanje, ali i borbu da se nove žrtve ne dogode. Koliko god se činilo da je rat vremenski daleko od današnjice, svako korištenje posljedica rata u ime dnevne politike i sutrašnjih izbora, nanovo traumatizira sredinu kojoj traume ne smiju određivati svakodnevicu.
U Hrvatskoj je rat završio jasnom pobjedom, kao što je i svaki zločin počinjen u ratu morao biti prepoznat od zakona i sankcioniran. Ovo nije samo dan u kojima se živi prisjećaju stradalih, nego i trebaju misliti na sve koji su i dalje nestali. Može li ta briga pomoći u prevladavanju trauma, onda treba zajednički raditi s istom mišlju i ciljem. Kada Vukovar za sve koji imaju odgovornost i prema Vukovaru i prema cijelu zemlji svaki dan bude nadahnuće za napredak, Hrvatska će živjeti ne samo u ime Dana sjećanja, nego i povjerenja. Mjesta poput Vukovara i Škabrnje zaslužuju mir, pravdu i ljudskost, a Hrvatska političare koji to znaju i mogu ostvariti ne misleći isključivo na vlastite interese.
