Dozivanje ništarija: Kako se rađao »Nitko«

Gospodin »Nitko« je, naravno, naprečac poharao medije. Toliko oduševljenje javnosti nekim šampionom anketne političke popularnosti vjerojatno kod nas nije nikad zabilježeno, kao što, otkad mjeri, Promocija plus u svom CROdemoskopu nije zabilježila da odgovor »Nitko« na pitanje o najpozitivnijem političaru dobije najviši postotak. A to pitanje postavljaju iz mjeseca u mjesec, već trinaest godina.

Ovakav ishod, streloviti uspon gospodina (gospođe?) »Nitko«, je sve samo ne iznenađujući. Hrvatska javnost, politička scena, mediji i sami građani dugo su i uporno radili na promociji političkog ništavila, tako da je sadašnji trijumf samorazumljivi rasplet.

Uz sve ograde o relevantnosti takvog pitanja, jer »pozitivac« ne mora biti i »onaj za kojeg ću glasati« (što dobro zna, primjerice, neokrunjeni kralj ovakvih rejtinga – Ivo Josipović), rađanje »Nikog« je još jedan znak duboke degeneracije domaće političke i medijske stvarnosti.

Povijesno predodređena, ali...

Gledano površinski, glavna krivnja za uspjeh odgovora »Nitko« leži na Kolindi Grabar-Kitarović. Pozicija najpozitivnijeg političara u hrvatskom sustavu je, praktički po definiciji, rezervirana za stanovnika/stanovnicu Pantovčaka.

Bez pravih ovlasti u rukama, osuđeni na protokolarni smiješak i ponešto petljanja oko diplomacije i sigurnosti, predsjednici/e se zapravo javnosti nikad ne moraju zamjeriti. A relativno su često u medijima, sastaju se s međunarodnim čimbenicima, a kad govore o domaćoj stvarnosti drže se one stare splitske: »Tribalo bi«.

Onaj koji doista treba, a koji se s predsjednicima može mjeriti po medijskoj prisutnosti, je premijer. Premijeri/ke su u javnosti još više od predsjednika/ce, što je logično, jer rade neusporedivo obimniji upravljački posao i imaju mnogo šire zadaće i ovlasti.

No, kako se bave stvarnim poslom, neizbježno je i da se zamjeraju stvarnim ljudima. Onima koji glasaju u anketama. Stoga je rijetko neki premijer, osim možda u početnim danima zanosa nakon pobjede na izborima, favorit za poziciju najpopularnijeg političara. Dakle, Plenković je odavno otpao iz igre.

U situaciji kad se vlast raspada, kad je nepopularna u javnosti, onda može iskočiti i vođa oporbe. No, u Hrvatskoj je trenutno vlast tek umjereno nepopularna, raspasti se neće do kraja mandata, a vođa oporbe je Davor Bernardić, koji je zasad uvjerljiv poput predsjednika petog razreda na sastanku profesora u zbornici.

Dakle, Kolinda Grabar-Kitarović ima sve uvjete da bude najpopularnija političarka u zemlji. No, problem s njom i ovom anketom ja taj što bi se slobodno moglo reći da je liderska pozicija u anketama u popularnosti povijesno predodređena za predsjednika/cu Republike, ali da je kompromitirana u vrijeme mandata Grabar-Kitarović.

I eto nam – »Nitko«.

Rumunjska

Loša konkurencija, međutim, nije jedini, čak ni glavni razlog usponu ništavila u Hrvatskoj.

Jer, teren je pripreman godinama, dok još ni svo troje maloprije spomenutih političara nije ni imalo ambiciju da budu predsjednica države, predsjednik HDZ-a/Vlade i prvi čovjek SDP-a.

Scena za »Nikog« postavljana je uporno i temeljito. A učvršćavanje »Nikog« traje i u trenutku dok čitate ove retke.

Primjerice, Rumunjska.

Stotinama, ma tisućama puta je u posljednjih nekoliko mjeseci ponavljano kako nas je »prestigla i Rumunjska« i kako je od Hrvatske u Europskoj uniji nerazvijenija još samo Bugarska.

Ponavljana je ta rečenica toliko puta da je već postala temelj stvarnosti, poput Pitagorinog poučka, a na njoj, na tom skoro pa hrvatskom fenjeru, izgrađene su već najfantastičnije konstrukcije hrvatske sadašnjosti i budućnosti.

A radi se samo o tome da su – i mediji i politika – beskrajno površni.

Za početak, tablica o kojoj je riječ je ona na čijem zaglavlju piše Europska unija. Dakle, kad se gleda liga država, ovo je doista Liga prvaka. Biti pretposljednji u najjačoj konkurenciji ipak ne bi trebao biti razlog za sveopće očajavanje, samosažaljavanje i pesimizam koji se u slapovima slijeva svuda oko nas. Pogotovo ako se zna da se radi o tek jednoj od mnogih tablica. Ono u čemu nas je Rumunjska dostigla je zapravo postotak platežne moći građana u omjeru s domaćim cijenama i prosjekom Unije.

Hrvatska i Rumunjska su prošlu godinu završile na 59. mjestu. Bugarska je daleko, daleko iza na 48. i to su doista tri zemlje s najlošijim rezultatom.

Ali, koliko je ipak relativna takva usporedba, pokazuje i BDP po glavi stanovnika, iskazan u američkim dolarima. Prosječan Hrvat je proizveo 12,095 dolara lani. Rumunj 9,465 (podaci su MMF-ovi).

Ova dva podatka primjerice znače da Rumunj doista za svojih oko devet i pol tisuća dolara može u svojoj zemlji kupiti, recimo, jednaku količinu vrečica čipsa kao Hrvat za svojih 12000 dolara. Ali, 12 je i dalje više, mnogo više od 9,5.

No, u te dosadne detalje se, već po običaju, mediji iz vlastite površnosti, a političari iz toga ili iz želje za boljim političkim »ubodom« ne upuštaju.

Ne upuštaju se ni u potpunu bezumnost teze kako Hrvatska struže po dnu Unije gdje god pogledaš, iako je po rastu BDP-a iznad prosjeka, a po u najžalobnijim aranžmanima opjevanom zaduženju negdje po sredini ljestvice.

Ili, da aktualnu histeriju oko iseljavanja stave u kontekst očekivanih migracija po ulasku na jedinstveno europsko tržište.

I naravno da će, kad se stvori atmosfera da je sve propalo i prst krivnje upre u »nesposobne političare«, »Nitko« postati najodabiraniji odgovor u pitanju o političkim pozitivcima.

Pravo je pitanje kako to da mu je trebalo toliko dugo.

Čvrsta ruka

Ne radi se ovdje, naravno, samo o jednoj anketi, ili o činjenici da ona pokazuje odijum prema aktualnoj političkoj klasi.

Ne, uspon ništavila je u svakoj političkoj zajednici zabrinjavajući znak dublje propasti. Jer, kad političari ne odrade dobar posao, kad uglavnom razočaravaju iz ciklusa u ciklus, pa se to upari s bizarno površnim i povremeno prikladno zlobnim medijskim tretmanom, onda zajednica ulazi u demokratski nihilizam.

Nešto blaži oblik političkog nihilizma je relativno visoka podrška koju doživljavaju pokreti banalnih političkih ideja, poput Živog zida. Dalji rast popularnosti »Nikog«, međutim, mogao bi lako donijeti mnogo zlokobnije pojave.

One koji donose »čvrstu ruku« i »rješavaju probleme«.

Povijest se nagledala takvog ništavila. I takvih ništarija.

Sprega medija i HDZ-a

Promocija »Nikog« je, između ostalog, i rezultat goleme interesne sprege masovnih medija i HDZ-a. Naime, kad je »stožerna stranka« završila na optuženičkoj klupi zbog sumnji u ozbiljan kriminal (sudski proces, hvala na pitanju, još nije gotovo, a ka' će ne zna se) jedna od njenih legitimnih političkih taktika bila je puštanje crnila po principu »ionako su svi isti«.

O, kako su mediji veselo zagrizli u taj koncept. Čak je, u vrijeme vladavine Zorana Milanovića, isti ponešto i proširen, pa je tako, eto dužnička kriza koja je bacila na koljena Europu 2012. Ii 2013. godine ovdje uredno predstavljana isključivo kao krimen Vlade RH koja se ne može izboriti s uzastopnim kvartalima pada BDP-a.

Uz, egidu, naravno, o tome kako su »i ovi nesposobni«, te niz beskorisnih rasprava o potrošenosti dviju najjačih političkih opcija.

Sad se to sijanje pesimizma i očaja obija o glavu HDZ-u. „Nitko“ je godinama sustavno i s namjerom osnaživan i sad mu je na kraj teže stati nego pozdravu »Za dom spremni«.

Poetska pravda, rekli bi romantici.

Realisti će se ipak prije raspitati za najkraći put do državne granice. Za svaki slučaj.

novilist