U zadnjih dvadesetak godina prelaska iz realsocijalizma i jednostranačkog režima u kapitalizam i višestranačku "demokraciju", neke od najčešćih pučkih mudrosti kojima se komentirala katastrofalna politika vlastî, koje su zemlju opljačkale, deindustrijalizirale i dovele na koljena, bile su "mi smo ih birali" ili "narod ima vlast kakvu zaslužuje". Iako na razni pučke mudrosti postoji i onaj drugi poučak "svi su oni isti", u samo dvadeset godina je unutarnja logika liberalne "demokracije" poprilično internalizirana i uzima se zdravo za gotovo da je onaj tko pobijedi na izborima doista demokratski izabran i da je to "volja naroda". Jasno je da tu ima mnoštvo kontradikcija, kao kada određena vlada provodi očito nepopularne mjere (npr. rast cijenâ ili mjere štednje) ili kada sve redom odbijaju referendume kao jedno od sredstava odlučivanja, unatoč postojećoj zakonskoj regulativi koja ih teoretski omogućava, no u konačnici se drži da je izabrana vlast ipak izabrana vlast koja ima određen legitimitet, stečen na izborima, raditi to što radi.
No je li to baš tako? Jesmo li ih doista mi samo tako izabrali i jesu li to stvarno bili potpuno slobodni izbori? Pritom se ne treba doticati nepravilnostî i makinacijâ, poput suludog prekrajanja izbornih jedinica ili glasanja mrtvih, o kojima pišu čak i mainstream mediji ‒ pitanja koje ćemo ovdje postaviti su puno fundamentalnije naravi.
Zašto se na "demokratskim izborima" biraju baš oni koji se biraju (dosad su se, ne računajući koalicijske partnere, na izborima izmjenjivale samo dvije stranke)? Jesu li opcije koje dobivaju najviše glasova doista najsuvislije i najbolje opcije? Imaju li doista najbolje programe i najartikuliranije argumente? Znamo da u Hrvatskoj ima preko stotinu stranaka, iako su neke od njih očito neozbiljne, no zašto je samo šačica stranaka uvijek u medijima? Je li to doista zato što mediji tako dobro prepoznaju tko ima najbolji program i koje su stranke najracionalnije? I konačno, zašto neke stranke u doba predizborne kampanje imaju više reklama na TV-u, više džambo-plakata uz ceste, više predizbornih skupova po čitavoj zemlji od drugih, dok u vrijeme između izbora također samo neki političari i neke političke opcije dobivaju većinu mjesta u medijima (što je također zapravo neizravna reklama)?
Prisutnost u medijima i brojnost reklama (izravnih ili neizravnih ‒ u doba predizborne kampanje i inače) je, nesumnjivo, jedan od najbitnijih faktora na izborima. Prisutnost u medijima (plaćena i neplaćena), osim što omogućuje političkim opcijama da izlože svoj program i da prenesu svoje poruke glasačima, nedvojbeno strankama koje ju imaju daje dojam ozbiljnosti i relevantnosti. Ako je neka stranka u medijima ili se posvuda reklamira ‒ zacijelo ima nešto u njoj i o njoj treba ozbiljno razmisliti kao opciji. Stvar u suštini nije nimalo različita od promidžbe za bilo koji proizvod ‒ je li riječ o prašku za pranje rublja ili o stranci, zapravo je svejedno.
Da bismo odgovorili na pitanje o prisutnosti u medijima i brojnosti reklamâ, potrebno je, kao i uvijek u ovakvim pitanjima, ići prema onome što pokreće svijet. A to je, u ovom političko-ekonomskom sistemu, novac. Dakle ‒ zašto su pojedine političke opcije, stranke i političari više u medijima (u obliku intervjuâ, izjavâ u medijima, članaka o njima...) od drugih i zašto neke imaju, u doba izborâ, puno više reklama od drugih?
Odgovor na brojnost izravno plaćenih reklama (kao i razmjera izborne kampanje po zemlji, štandova, letaka, bedževa i sl.) u doba izborâ je jednostavan ‒ to ovisi o platežnim mogućnostima pojedinih stranaka. No odakle dolaze ti novci? U najvećoj mjeri, zanemarimo li državne subvencije i različite crne fondove (od isisavanja novaca iz državnih poduzeća do slučajeva poput špekulacija o albanskoj mafiji koja je financirala kampanju bivšeg predsjednika Mesića), od onih koji se odluče podržati određenu političku opciju. To mogu biti i obični ljudi i dio sredstava se doista tako skuplja, no jasno je da 100kn koje npr. svojoj stranci dâ neki njezin simpatizer, obični građanin, ne može biti ključno u ovoj cijeloj priči. Potpuno je jasno da prava sredstva tu ovise o velikim igračima. A veliki igrači su tu pojedini kapitalisti, kompanije, poduzeća itd. Recimo, najveći pojedinačni donator trenutnog predsjednika Josipovića je bio Sanaderov tajkun (trenutno pod istragom) Robert Ježić (DIOKI, Novi list). Ono što je tu potpuno jasno je da bez para nema ni muzike ‒ tko za izbore nema novaca, nema praktički nikakve šanse na njima uspjeti.
Dakle, prisutnost u medijima i javnosti, reklame i sve ostalo što određenoj političkoj opciji daje dojam ozbiljnosti i relevantnosti ovise o financijskim sredstvima. A ta sredstva dolaze od onih koji drže ekonomsku moć u zemlji ‒ domaće kapitalističke elite, tj. onih koje često eufemistički i neprecizno nazivamo (krupnim) poduzetnicima ili poslodavcima. Tu se odmah postavlja pitanje ‒ je li u redu da oni koji drže ekonomsku moć u svojim rukama na taj način, prilično izravno, utječu i na izbor naših političkih predstavnika? Kakva je to demokracija u kojoj izbori izravno ovise o novcima? Ne pruža li se tako mogućnost ekonomskoj oligarhiji da izravno odlučuje tko će vladati državom i ne pruža li im se tako mogućnost da se pobrinu da na čelu države budu oni koji će voditi politiku koji njima odgovara (u korist kapitala a na štetu radne većine)?
No to i nije jedini problem. Naime, potrebno se sjetiti kako je naša trenutna kapitalistička "elita" (poput Todorića, Tedeschija, Vidoševića, Mudrinića, Čačića, Štroka, Keruma itd.) došla do svoje trenutne imovine i položaja. Treba se sjetiti Konzuma koji je prije bio Unikonzum i Dione koja je nekoć bila Slavija. Treba se, kraće rečeno, sjetiti načina i uvjetâ na koje se odigrala prvobitna akumulacija kapitala u 1990-ima u Hrvatskoj i kako su naši novopečeni krupni kapitalisti došli do onoga što danas imaju.
Kao što svi znamo, u bivšoj državi, prije 1990, su skoro sva sredstva za proizvodnju (tvornice, poduzeća, trgovine, hoteli...) bila u društvenom vlasništvu. To znači da su pripadala svima nama ‒ svim stanovnicima zemlje. Nakon toga se dogodila pretvorba i, na pravno vrlo mutan način, je društveno vlasništvo pretvoreno u državno vlasništvo da bi ta ista država onda počela s ubrzanom privatizacijom većine svoga vlasništva, tj. predajom tvornicâ, poduzećâ itd. privatnim vlasnicima. Tako ono što je nekoć bilo društveno ‒ tj. vlasništvo svih nas ‒ prelazi u ruke sićušne novonastajuće kapitalističke oligarhije. Ono što su nekoć posjedovali svi, sada prelazi u ruke 1% najbogatijih. To je, u suštini, proces koji je Tuđman (apokrifno ili ne ‒ potpuno svejedno) nazvao "200 bogatih" obitelji (a teorijski obradila, zanimljivo, Vesna Pusić u svojim Vladaocima i upravljačima 1992), a što se drugačije zove "tranzicija" ili restauracija kapitalizma.
Taj se proces, koji se ne bez razloga često zove "privatizacijska pljačka", odigrao na različite načine ‒ poduzeća su jednostavno dijeljena podobnima, davali su se krediti podobnima, neki igrači su dobivali određena poduzeća s ciljem da što prije iz njih isišu sredstva i to podijele ispod stola s određenim figurama iz HDZ-a itd. Nekad je to napravljeno i prividno nešto poštenije, tako da je određeni dio dionica dat radnicima, koji su to, u novonastaloj besparici i oskudici, u najvećem broju slučajeva bili iz ekonomskih razloga prisiljeni odmah prodati.
U svakom slučaju, rezultat je uvijek na kraju, na koji god se način privatizacija odvila, bio isti ‒ ono što je nekoć bilo vlasništvo svih nas je završilo u rukama novonastale kapitalističke oligarhije. To se ni nije moglo dogoditi na puno drugačiji način, iako su se iskustva pojedinih postsocijalističkih zemalja europskog Istoka u detaljima i konkretnoj izvedbi razlikovala (recimo u Češkoj je bilo puno više primjera radničkog dioničarstva, a u Sloveniji se čitav proces do kraja odigrao s 15 godina kašnjenja).
Prije 1990. kod nas nije bilo bogatih, a sva se poduzeća po realnim tržišnim cijenama jednostavno nisu mogla rasprodati ‒ nitko nije imao tolika sredstva (čak ni inozemni kapital pojedinačno i odjednom). Da bi se došlo do prelaska na kapitalizam, tj. na to da sredstva za proizvodnju dođu u ruke šačice povlaštenih umjesto da i dalje budu u vlasništvu svih nas, to se moralo napraviti na ovakav ili vrlo sličan način. Kao i svaka primitivna akumulacija kapitala, i ova se u svojoj biti svodila na grabež i pljačku. Ne treba se zavaravati, tako je to izgledalo, mutatis mutandis, i na kapitalističkom zapadu ‒ jedina je razlika u tome što se to tamo dogodilo prije više stoljeća, dok su nama sjećanja na to još prilično svježa. Također, ne treba misliti ni da je primitivna akumulacija kapitala kod nas završila u 1990-ima, a drugdje prije više stoljeća ‒ ona se na neki način kontinuirano odvija kroz proces koji David Harvey naziva akumulacijom kroz izvlaštenje (npr. u knjizi The New Imperialism, OUP, 2003), a kojim se ono što je nekoć bilo javno/društveno/netržišno i dostupno svima (npr. zdravstvo, obrazovanje ili javni prostor) naknadno podvrgava tržištu i privatnom profitu manjine a na štetu 99% društva (sjetimo se samo kod nas studentske i akademske borbe protiv školarinâ i komercijalizacije visokog obrazovanja ili slučaja Varšavske).
No da se vratimo na temu ‒ nova gospodarska oligarhija, nastala kroz proces prvobitne akumulacije kapitala kroz privatizaciju, je upravo onaj ključni čimbenik koji, putem svog financiranja pojedinih stranaka, odlučuje tko će na izborima pobijediti i kakvu će oni politiku nakon izborâ voditi. Da bi pojedina stranka ili političar uopće dobila mogućnost prikazati se kao "realna" opcija ‒ mora imati financijska sredstva (koja dobiva od kapitalistâ). Dovoljna količina novaca strankama jamči dobro kotiranje na izborima. Ostatak, tj. koja će točno frakcija vladajuće političke oligarhije na izborima pobijediti, ovisi o drugim čimbenicima ‒ trenutnim političkim okolnostima, karizmi, elokventnosti i sposobnostima pojedinih političara i sl.
Tu onda dolazimo i do medijâ, koji također u velikoj mjeri odlučuju o izbornim pobjednicima, npr. svojim izvještavanjem o jednim strankama i političarima a ne o drugima, zvanjem u goste nekih političara (i analitičara i komentatora) a ne drugih, smatranjem baš jedne opcije ozbiljnom a druge ne itd. Tu je opet ključno pogledati ‒ kome dotični mediji pripadaju?
Ako pogledamo mainstream medije, koji su tu zapravo jedini relevantni, manjina ih pripada državi ‒ npr. HRT, koji je, više ili manje, pod političkim nadzorom vlasti (izravnim ili neizravnim), bar u svojim ključnim segmentima (poput središnjeg Dnevnika), dok su svi ostali veliki mediji u privatnim, kapitalističkim, rukama. Dakle, osim što kapitalistička elita odlučuje o izborima financiranjem stranaka, odlučuje i preko svoje medijske ekspoziture. Tu također ne treba posebno spominjati primjere kako je npr. Ježić došao do Novog lista, što se događalo s Glasom Istre ili kako je Pavić od Sanadera dobio Slobodnu Dalmaciju.
Ovisnost rezultata izborâ o novčanim sredstvima (koja dolaze od kapitalistâ, tj. iz ekonomske sfere koja nije pod demokratskim nadzorom većine) i medijima (koji su opet u rukama ili kapitalistâ ili vlastî koje su podjarmljene kapitalističkim interesima jer su s njima premrežene i bez njih ne bi mogle biti izabrane), kao i indoktrinacija koja se vrši kroz obrazovanje i druge sfere društva, u konačnici dovodi do toga da nas se sve uvjerava da "nema alternative" osim liberalne "demokracije" i njezina drugog lica ‒ kapitalizma.
Može li se od medijâ u vlasništvu kapitalistâ očekivati da će govoriti kritički o kapitalizmu? Može li se takva kritika očekivati od škole kojoj program propisuje država na čijem su čelu oni čiji izbor ovisi o tom istom kapitalu? Srećom, neke stvari je teško i propagandom sakriti, pogotovo danas u doba najveće krize kapitalizma od 1930-ih, a pogotovo u zemlji kao što je Hrvatska, gdje je ipak teško biti slijep pri zdravim očima i ne vidjeti na koji se način npr. odvila prvobitna akumulacija kapitala. Osim toga, naravno, u svakom sistemu postoje rupe i niše kroz koje se mogu proturiti različite subverzije i heterodoksni stavovi.
S obzirom na sve dosad rečeno, očito je da sustav koji smo navikli zvati demokracijom zapravo nije prava demokracija. Da, u teoriji se svatko može kandidirati za bilo koju funkciju i osnovati stranku, no u praksi bez potpore velikih igrača iz kapitalističke oligarhije nemate šanse biti izabrani. Je li demokracija koja ovisi o novcima doista demokracija? Teško. Ako tu još spomenemo i druge mane predstavničke demokracije ‒ to da stranke apsolutno nisu primorane provoditi svoje predizborna obećanja jednom kada dođu na vlast, da četiri godine između izbora mogu činiti što god hoće i da ih se ne može praktički nikako smijeniti, demokratičnost liberalne "demokracije" poprima sve bjednije razmjere.
Stoga se sustav u kojem živimo ni ne bi smio zvati (predstavničkom/liberalnom/parlamentarnom) demokracijom nego onime što on zaista jest ‒ kapitalističkim parlamentarizmom (Alain Badiou). Sustavom u kojem postoji formalna mogućnost izbora i demokracije, no koji je u svojoj bíti zapravo iznimno nedemokratičan. Poseban je problem i to što i progresivni lijevi intelektualci, autori i teoretičari nerijetko liberalnu "demokraciju" zovu demokracijom bez ikakvih ograda, a izbore demokratskima također bez ikakvih dodatnih ograda. Na performativnost takve upotrebe pojmova i loše posljedice u vidu davanja simboličke legitimnosti sustavu ne treba posebno upozoravati ‒ progresivne političke snage bi toga morale biti svjesne i trebale bi paziti da govore o "demokraciji" u navodnicima ili da je nazivaju njezinim pravim imenom (kapitaloparlamentarizmom). Borba za političku moć se ne vodi samo na ulici, štrajkovima, prosvjedima, blokadama, na izborima, u parlamentima ili puškama, nego i u sferi javnog diskursa.
Ovdje se još može spomenuti da su sve dosad rečene karakteristike liberalne "demokracije" uvjetovane historijskim okolnostima i odnosima moći u društvu, a ne nekakvim inherentnim nužnostima. Da se liberali doista drže onoga što propovijedaju, i ovakav izborni sustav bi mogao izgledati puno drugačije. Da postoji politička volja koja bi to omogućila, i da nema realnih materijalnih interesa kojima ovakav sustav (u kojem ekonomska moć odlučuje tko će imati političku moć) odgovara ‒ i predstavnička bi demokracija mogla biti puno demokratičnija.
Ne bi uopće bilo problematično napraviti sustav predstavničke demokracije u kojoj bi ekonomska moć bila puno manje izražena, čak i u okviru kapitalizma. Npr. dovoljno bi bilo zabraniti bilo kakvu političku propagandu i reklame prije izborâ ‒ spotove na televiziji, džambo-plakate, plaćene nastupe i kampanje po čitavoj zemlji, letke itd. Svim bi se kandidatima/strankama (za koje bi se potpisi npr. mogli skupljati na internetu, u općinama i sl.) omogućio isti broj minuta javnog nastupa na javnoj televiziji (privatni mediji bi morali o svemu šutjeti ili bi i za njih vrijedila ista pravila) i svi bi imali iste mogućnosti govoriti u javnim dvoranama širom zemlje. Na taj bi se način doista, i u okviru predstavničke demokracije (pa čak i kapitalizma), omogućilo da se poprilično smanji utjecaj novca na izbore (iako ne, naravno, u potpunosti). No za to, jasno, nema političke volje jer onih 1% na vrhu, politička i ekonomska elita, od ovakvog nedemokratskog sustava itekako profitiraju.
I koje je onda rješenje? Što napraviti u trenutku kada je svijet u ogromnoj ekonomskoj krizi kojoj se kraj ne nazire, kada u većini zemalja vlade rade u korist 1% a ne 99% društva? Što napraviti u situaciji kao što je hrvatska, kada je zemlja deindustrijalizirana, 20% ljudi je nezaposleno, a među mladima gotovo 40%? Kako preokrenuti politiku da radi u korist većine (radnikâ, nezaposlenih, umirovljenikâ, studenata, seljakâ...) a ne u korist političko-ekonomske elite?
Ako smo utvrdili da sustav u kojem živimo nije zapravo demokratski (jer politički izbori ovise o ekonomskoj moći) ‒ što sada? Treba li odustati i odbaciti sustav u potpunosti i ne sudjelovati u njemu? Može li se kroz sustav, nedemokratski kakav jest, boriti za nešto bolje?
Tradicionalna anarhistička ljevica, a u novije vrijeme i veliki dijelovi pokretâ poput Occupy, Indignadosâ itd. odbacuju, izravno ili manje izravno odnosno s više ili manje izravnog kontakta s tradicionalnim anarhističkim idejama, borbu kroz sustav. Uobičajen je argument da se sudjelovanjem u liberalnoj "demokraciji" ili glasanjem na izborima daje "legitimitet" vlastima. No problem je u tome što oni legitimitet imaju samim time što su na vlasti i što imaju realnu moć i nadzor nad državnim i represivnim aparatom. Ideološko neglasanje i odbijanje mogućnosti borbe na parlamentarnoj platformi, jer je ona inherentno nedemokratska (što jest), ima smisla utoliko koliko ima smisla i ideja da se odbije kupovati u samoposluzi zato što je ona kapitalistička jer bi se time davao legitimitet kapitalizmu. No htjeli mi to prihvatiti ili ne ‒ realnost je da živimo u kapitalizmu i u liberalnoj "demokraciji". Ni jedno ni drugo neće nestati samo zato što se nama to ne sviđa i što eskapistički odbijamo u tome sudjelovati (bilo kupovanjem u dućanu, bilo ideološkim neglasanjem na izborima...). U konačnici, rijetko tko to doista odbija ‒ premda pojedinci iz ideoloških razloga ne glasaju, svi kupujemo proizvode koji se proizvode na kapitalistički način, koristimo se uslugama države koja je kapitalistička (iako su, treba istaći, pozitivni elementi države krvavo izboreni u prošlosti od strane same radne većine ‒ prosvjedima, štrajkovima pa i revolucijama ‒ a nisu rezultat samilosti i dobrostivosti kapitala i politike) itd.
Primjeri velikih prosvjeda u Grčkoj koji 2010-12 nisu uspjeli spriječiti mjere štednje ili revolucijâ i velikih masovnih pokreta u Egiptu i Tunisu 2011. koje nisu dovele do zadovoljavajućih rezultata ukazuju na to da samo masovni prosvjedi pa ni same revolucije nisu dovoljne. Iz analize takvih slučajeva proistječe zaključak da je osim masovnog narodnog pokreta potreban i njegov politički organ koji će moći u ime naroda (ali pod kontrolom naroda) preuzeti vlast i doista radikalno zaokrenuti politiku i početi voditi društvo u korist većine, a ne dosadašnje političko-ekonomske oligarhije. Pritisak odozdo putem prosvjedâ, štrajkova itd. može u određenim situacijama dovesti do bitnih pobjeda na mikrorazini, no uvođenje potpuno drugačije ekonomske politike i provođenje pravih demokratskih reformi ‒ npr. uvođenjem česćih referenduma, plenumskog načina odlučivanja na lokalnim razinama i u pojedinim ekonomskim jedinicama itd. ‒ teško da je moguće s nesklonom vladom koju i na najmanji ustupak treba natjeravati generalnim štrajkom.
Pogledamo li zemlje u kojima se događaju progresivni procesi demokratizacije na najnižnim razinama (npr. participatorni budžet u Porto Alegreu u Brazilu ili plenumsko odlučivanje i raspolaganje novčanim sredstvima na razini lokalnih zajednica u Venecueli), do toga nije došlo nekakvim spontanim nastankom plenumâ odozdo (to je moguće u uvjetima velikih pobuna ili ratova pri kolapsu redovnih institucija, no sve takve pojavnosti se s prestankom izvanredne situacije obično brzo ugase), nego nakon što su na vlast u Brazilu i Venecueli putem izborâ došle više ili manje progresivne političke snage.
Kako se, dakle, boriti za pravednije, solidarnije, egalitarnije ‒ postkapitalističko ‒ društvo? Kao što rekosmo, sasvim je sigurno da sami prosvjedi i javne kampanje tu nisu dovoljne ‒ premda ne treba podcjenjivati promjene, ako ništa drugo, u javnom diskursu koje je, recimo, potakao pokret Occupy u SAD-u. Isto tako je jasno, bar u zemljama poput Hrvatske, da ne treba fantazirati ni o kakvim oružanim revolucijama ili pobunama. Je li, dakle, opcija boriti se kroz sustav? I javnim kampanjama i prosvjedima i sindikalnim organiziranjem ‒ ali i borbom kroz izborni sustav? Može li sudjelovanje na izborima biti jedna od taktikâ antikapitalističke borbe ili to znači i automatsko priznavanje legitimnosti i demokratičnosti tih izbora? Je li za progresivne političke snage moguće sudjelovati na izborima, a pritom kritizirati sam sustav liberalne "demokracije" i nedemokratičnost takvih izbora? Je li moguće putovati avionom koji je napravljen u kapitalističkoj tvornici i kojim upravlja kapitalistička aviokompanija, a istodobno ne podržavati kapitalizam i boriti se protiv njega?
Umjesto da se zadržavamo na apstraktnim pitanjima, treba pogledati neke konkretne primjere. Da je borba protiv sistema kroz sistem moguća, pokazuju nam brojni primjeri iz Južne Amerike ‒ trenutnog svjetskog svjetionika što se tiče progresivne, pronarodne i antiimperijalističke politike. Najdojmljiviji je možda primjer Bolivije, gdje 1995. nastaje političko krilo indijansko-seljačkog pokreta (danas pod imenom MAS) koje počinje sudjelovati na izborima i koje samo deset godina poslije osvaja vlast. Iako se situacija i političke okolnosti iz Južne Amerike ne mogu tek tako preslikati na druge zemlje, primjeri Bolivije, Venecuele, Ekvadora, pa i manje radikalnih vlada poput one u Argentini ili Brazilu, mogu biti itekako poučni. Ne samo zato što nam pokazuju da je i preko izborâ u okviru liberalne "demokracije", koliko god oni bili nedemokratski, moguće u određenim uvjetima nešto postići, nego i samom svojom organizacijom.
I za MAS (Movimiento al Socialismo ‒ Pokret prema socijalizmu, inače ime koje uzeto 1999. posve nasumično radi potrebe registracije za izbore) u Boliviji Eva Moralesa i za Alianzu PAIS (Alianza Patria altiva y soberana – Savez za ponosnu i suverenu domovinu) Rafaela Corree, kao i za Huga Cháveza u Venecueli, tipična je uspješna borba kroz izbore (uz to što su npr. u Boliviji 2003. i 2005. bili i veliki i masovni prosvjedi), no istodobna kritika partitokracije i autoritarne organizacije "odozgo" u tradicionalnim strankama ‒ k tome, nakon dolaska na vlast, u sve je tri zemlje došlo do znatno veće participacije ljudî u izravnom odlučivanju "odozdo". Iz perspektive proširenosti zahtjevâ za direktnom demokracijom u Hrvatskoj ili svjetskih pokreta poput Democracia Real Ya (pri čemu je stvarna demokracija = direktna demokracija) u Španjolskoj, zanimljivo je da primjerice MAS u Boliviji (koji nije tradicionalna stranka nego više labavi savez progresivnih društvenih pokreta/sindikata) u sebi sadrži i mnoge elemente direktne demokracije.
Tako se npr. za mnoge kandidate na izborima glasa izravno na lokalnim plenumima, a preuzimaju se i neki tradicionalni direktnodemokratski elementi andskih indijanskih društava Kečua i Ajmara kao što je npr. princip rotacije vodstva radi smanjivanja korupcije (princip rotacije je bio bitan element i dirdema hrvatskog studentskog pokreta). Rotiraju se neke pozicije u vodstvu i kandidature za izbore, a od lokalnih vijećnika se čak traži da daju ostavku u pola mandata da bi ih zamjenici mogli zamijeniti u svrhu dekoncentracije političke moći i političkog osposobljavanja što više ljudi. 2003. je tako na nacionalnom sastanku MAS-a odlučeno da se predstavnici na lokalnoj razini ne smiju opet kandidirati, a 2005. je zabranjena ponovna kandidatura dotadašnjim kongresnicima (uključujući i Eva Moralesa!) da bi i drugli stekli iskustvo.
Naravno, dolazak na vlast progresivnih političkih snaga, pa makar i preko izborâ, nosi sa sobom i vrlo realne opasnosti. Ne treba ići daleko u prošlost i gledati primjere poput državnog udara na vlast Salvadora Allendea u Čileu 1973 ‒ takvih primjera ima i više nego dovoljno u recentnoj prošlosti. Snage statusa quo neće prezati ni od jednog sredstva da se suprotstave doista radikalnoj pro-99% (pa čak i vrlo umjerenoj pronarodnoj) politici – dovoljno se sjetiti pokušajâ državnih udara u Venecueli 2002, Boliviji 2008, Ekvadoru 2010. ili uspješnih državnih udara na Jean-Bertranda Aristidea 2004. na Haitiju i 2009. na Manuela Zelayu u Hondurasu.
I na kraju, nakon svega već napisanoga, koji se argumenti uopće navode za ikakvo razmatranje mogućnosti sudjelovanja progresivnih političkih snaga, onih kakve smo vidjeli na ulicama SAD-a, Španjolske, Izraela, Islanda pa i Hrvatske, na izborima, kao jednom od vidova političke borbe? Riječ je o staroj diskusiji na ljevici, a ovdje ćemo navesti, radi predočavanja spomenutih kontradikcija antikapitalističkog djelovanja unutar kapitalističkog parlamentarizma, neke od razlogâ koje navode oni koji zastupaju sudjelovanje progresivnih snaga u kapitaloparlamentarizmu, takvom kakav jest, ne dajući mu pritom legitimitet nego kritizirajući ga sistemski.
Jedan je argument koji se ističe dojam ozbiljnosti. Većina ljudi ne vidi mogućnost promjene ako to nije preko izborâ i apriorno odbijanje izlaska na izbore im izgleda neozbiljno i teško shvatljivo. Naposljetku, još iz 1920-ih potječe argument da progresivne snage ne smiju odustati od parlamentarizma dok god narod još ima određene iluzije u vezi njega, premda nema dvojbe o inherentnoj nedemokratskoj naravi takvoga modela "demokracije". Iz organizacijskog aspekta gledano, navodi se da je prihvaćanje opcije izlaska na izbore preduvjet za pridobivanje širega članstva kojemu se može nešto koliko-toliko konkretno ponuditi. Plan sudjelovanja na izborima se tako smatra dobrom platformom za građenje masovne organizacije. Naglašava se i da se ne može se računati na to da će se svi ljudi aktivno uključiti u političko djelovanje. Mnogi to neće/ne mogu bilo iz poslovnih bilo iz osobnih razloga. Broj ljudi koji bi se angažirali kroz glasanje na izborima za ozbiljnu antisistemsku opciju, argumentira se, svakako je veći od broja onih koji bi se u tome mogli i aktivno svakodnevno politički i aktivistički angažirati. Jedan od argumenata koji se navode je i taj da je sudjelovanje na izborima i ulazak u neka tijela lokalne i državne uprave odlična prilika za lakše širenje progresivnih ideja u društvu, dok uspjeh na izborima znači i financiranje od strane države, što se navodi kao mogućnost za korištenje tih sredstava za daljnje širenje aktivnostî neke političke opcije i progresivnih ideja.
U svojevrsnoj parafrazi Margaret Thatcher, obično se postavlja pitanje ‒ koja je alternativa? Polagano građenje direktne demokracije odozdo, revolucija kroz generalni štrajk, oružana borba? Takve ideje, razložno se tvrdi, izgledaju iluzorno i u većini današnjih zapadnih zemalja i u zemljama poput naše (iako u razvijenim kapitalističkim zemljama, zbog stoljećâ indoktrinacije i internalizacije kapitalističke logike razmišljanja ni izborna opcija, osim u zemljama poput Grčke i nekim drugim iznimkama, ne izgleda realnom). Propagandno/aktivističko djelovanje samo kroz izvaninstitucionalnu borbu, prema takvom gledištu, uvijek ima vrlo ograničene dosege. Mnogi progresivni teoretičari argumentirano tvrde da samo društvena mobilizacija, prosvjedi, javne kampanje, štrajkovi itd. nisu dovoljni za rušenje sustava (iako su nesumnjivo potrebni u širem okviru), nego da je tu potrebna i stroža i strukturiranija organizacija. Kako navodi, primjerice, teoretičar Marko Kostanić: "jedna stvar je organiziranje ljudi na okupiranom fakultetu ili trgu, a nešto potpuno drugo briga za reprodukciju čitavog sistema".
Navodi se i bitan realpolitički argument da moguće preuzimanje vlasti putem institucionalnog puta ima prednosti nad nasilnim rušenjem vlasti (koji je ionako, bar u našim krajevima svijeta, tvrdi se, iluzoran) zbog legitimacije koja se na taj način dobiva, zbog manjeg otpora konzervativnih snaga unutar zemlje i zbog manjeg potencijalnog međunarodnog pritiska na novu progresivnu vlast itd. S druge strane, čisto načelno, brojni teoretičari, poput Davida Harveyja, upozoravaju da je strateški potpuno nesuvislo unaprijed odustati od uprezanja državnog aparata u svoju korist i prepustiti ga u potpunosti drugoj strani (liberalima i konzervativcima). Uvijek, naravno, treba istaći i drugu stranu, a to je da svaki ulazak u kaljužu parlamentarne realpolitike, a kamoli u vlast, nosi sa sobom vrlo realne opasnosti, nužnost često neugodnih kompromisa i poprilične teškoće. Nije nimalo sporno da su neki takvi pokušaji u prošlosti završili poprilično loše, no, prema mnogima, apriorno bi odbijanje ulaska u borbu za vlast, samo da bi se sačuvao "čist obraz", moglo završiti još pogubnijim posljedicama ‒ ne treba se, naime, nadati da će primjerice neofašističke snage, koje također bujaju u doba krize, imati previše skrupulâ oko toga.
Što se tiče procjene trenutne situacije, argumentira se da je u trenucima ekonomske krize, pogotovo na periferiji s kratkom recentnom tradicijom liberalne "demokracije" i kapitalizma (kao što je to u postrealsocijalističkim zemljama istočne Europe), potencijal uspjeha ovakve strategije, prema mnogima, ipak puno veći nego u zapadnim kapitalističkim zemljama. Dodatan argument koji se navodi jest i to da bi bilo kakav, makar i ograničen uspjeh na izborima (recimo, ulazak bar nekoliko zastupnika ozbiljne antisistemske političke opcije u parlament), bio poticajan međunarodni primjer za druge zemlje. Primjer pak Južne Amerike (iako u bitno različitim okolnostima) mnogima pruža nadu da je moguće doći na vlast preko izborâ. A u slučaju dolaska na vlast, prema mišljenju mnogih, mogućnosti su nesagledive i jurišanje na nebesa postaje ipak nešto izglednije.
No kakva je uopće mogućnost za prolazak progresivnih, pa čak i potpuno antisistemskih ideja, danas u svijetu? U Hrvatskoj smo vidjeli, na primjeru relativnog uspjeha laburistâ/Lesara i Grubišića na izborima 2011, na vrlo mutnoj kvazi-lijevoj i populističkoj platformi, da postoji mogućnost da se uđe u parlament praktički bez sredstava i bez profesionalnog kadra u određenoj stranci koji na tome radi. Kapitalistički parlamentarizam, kako rekosmo, nije prava demokracija, ali ipak pruža određene mogućnosti za političku borbu koje, kako tvrde mnogi, ne treba unaprijed odbacivati. Samo je jedna stvar sigurna ‒ trenutni političko-ekonomski sistem koji funkcionira isključivo u korist onih 1% na vrhu, a protiv interesâ 99% ljudi, sasvim sigurno neće pasti sâm od sebe. Protiv njega se treba aktivno boriti.
Preuzeto s portala: www.advence.hr
No je li to baš tako? Jesmo li ih doista mi samo tako izabrali i jesu li to stvarno bili potpuno slobodni izbori? Pritom se ne treba doticati nepravilnostî i makinacijâ, poput suludog prekrajanja izbornih jedinica ili glasanja mrtvih, o kojima pišu čak i mainstream mediji ‒ pitanja koje ćemo ovdje postaviti su puno fundamentalnije naravi.
Zašto se na "demokratskim izborima" biraju baš oni koji se biraju (dosad su se, ne računajući koalicijske partnere, na izborima izmjenjivale samo dvije stranke)? Jesu li opcije koje dobivaju najviše glasova doista najsuvislije i najbolje opcije? Imaju li doista najbolje programe i najartikuliranije argumente? Znamo da u Hrvatskoj ima preko stotinu stranaka, iako su neke od njih očito neozbiljne, no zašto je samo šačica stranaka uvijek u medijima? Je li to doista zato što mediji tako dobro prepoznaju tko ima najbolji program i koje su stranke najracionalnije? I konačno, zašto neke stranke u doba predizborne kampanje imaju više reklama na TV-u, više džambo-plakata uz ceste, više predizbornih skupova po čitavoj zemlji od drugih, dok u vrijeme između izbora također samo neki političari i neke političke opcije dobivaju većinu mjesta u medijima (što je također zapravo neizravna reklama)?
Prisutnost u medijima i brojnost reklama (izravnih ili neizravnih ‒ u doba predizborne kampanje i inače) je, nesumnjivo, jedan od najbitnijih faktora na izborima. Prisutnost u medijima (plaćena i neplaćena), osim što omogućuje političkim opcijama da izlože svoj program i da prenesu svoje poruke glasačima, nedvojbeno strankama koje ju imaju daje dojam ozbiljnosti i relevantnosti. Ako je neka stranka u medijima ili se posvuda reklamira ‒ zacijelo ima nešto u njoj i o njoj treba ozbiljno razmisliti kao opciji. Stvar u suštini nije nimalo različita od promidžbe za bilo koji proizvod ‒ je li riječ o prašku za pranje rublja ili o stranci, zapravo je svejedno.
Da bismo odgovorili na pitanje o prisutnosti u medijima i brojnosti reklamâ, potrebno je, kao i uvijek u ovakvim pitanjima, ići prema onome što pokreće svijet. A to je, u ovom političko-ekonomskom sistemu, novac. Dakle ‒ zašto su pojedine političke opcije, stranke i političari više u medijima (u obliku intervjuâ, izjavâ u medijima, članaka o njima...) od drugih i zašto neke imaju, u doba izborâ, puno više reklama od drugih?
Odgovor na brojnost izravno plaćenih reklama (kao i razmjera izborne kampanje po zemlji, štandova, letaka, bedževa i sl.) u doba izborâ je jednostavan ‒ to ovisi o platežnim mogućnostima pojedinih stranaka. No odakle dolaze ti novci? U najvećoj mjeri, zanemarimo li državne subvencije i različite crne fondove (od isisavanja novaca iz državnih poduzeća do slučajeva poput špekulacija o albanskoj mafiji koja je financirala kampanju bivšeg predsjednika Mesića), od onih koji se odluče podržati određenu političku opciju. To mogu biti i obični ljudi i dio sredstava se doista tako skuplja, no jasno je da 100kn koje npr. svojoj stranci dâ neki njezin simpatizer, obični građanin, ne može biti ključno u ovoj cijeloj priči. Potpuno je jasno da prava sredstva tu ovise o velikim igračima. A veliki igrači su tu pojedini kapitalisti, kompanije, poduzeća itd. Recimo, najveći pojedinačni donator trenutnog predsjednika Josipovića je bio Sanaderov tajkun (trenutno pod istragom) Robert Ježić (DIOKI, Novi list). Ono što je tu potpuno jasno je da bez para nema ni muzike ‒ tko za izbore nema novaca, nema praktički nikakve šanse na njima uspjeti.
Dakle, prisutnost u medijima i javnosti, reklame i sve ostalo što određenoj političkoj opciji daje dojam ozbiljnosti i relevantnosti ovise o financijskim sredstvima. A ta sredstva dolaze od onih koji drže ekonomsku moć u zemlji ‒ domaće kapitalističke elite, tj. onih koje često eufemistički i neprecizno nazivamo (krupnim) poduzetnicima ili poslodavcima. Tu se odmah postavlja pitanje ‒ je li u redu da oni koji drže ekonomsku moć u svojim rukama na taj način, prilično izravno, utječu i na izbor naših političkih predstavnika? Kakva je to demokracija u kojoj izbori izravno ovise o novcima? Ne pruža li se tako mogućnost ekonomskoj oligarhiji da izravno odlučuje tko će vladati državom i ne pruža li im se tako mogućnost da se pobrinu da na čelu države budu oni koji će voditi politiku koji njima odgovara (u korist kapitala a na štetu radne većine)?
No to i nije jedini problem. Naime, potrebno se sjetiti kako je naša trenutna kapitalistička "elita" (poput Todorića, Tedeschija, Vidoševića, Mudrinića, Čačića, Štroka, Keruma itd.) došla do svoje trenutne imovine i položaja. Treba se sjetiti Konzuma koji je prije bio Unikonzum i Dione koja je nekoć bila Slavija. Treba se, kraće rečeno, sjetiti načina i uvjetâ na koje se odigrala prvobitna akumulacija kapitala u 1990-ima u Hrvatskoj i kako su naši novopečeni krupni kapitalisti došli do onoga što danas imaju.
Kao što svi znamo, u bivšoj državi, prije 1990, su skoro sva sredstva za proizvodnju (tvornice, poduzeća, trgovine, hoteli...) bila u društvenom vlasništvu. To znači da su pripadala svima nama ‒ svim stanovnicima zemlje. Nakon toga se dogodila pretvorba i, na pravno vrlo mutan način, je društveno vlasništvo pretvoreno u državno vlasništvo da bi ta ista država onda počela s ubrzanom privatizacijom većine svoga vlasništva, tj. predajom tvornicâ, poduzećâ itd. privatnim vlasnicima. Tako ono što je nekoć bilo društveno ‒ tj. vlasništvo svih nas ‒ prelazi u ruke sićušne novonastajuće kapitalističke oligarhije. Ono što su nekoć posjedovali svi, sada prelazi u ruke 1% najbogatijih. To je, u suštini, proces koji je Tuđman (apokrifno ili ne ‒ potpuno svejedno) nazvao "200 bogatih" obitelji (a teorijski obradila, zanimljivo, Vesna Pusić u svojim Vladaocima i upravljačima 1992), a što se drugačije zove "tranzicija" ili restauracija kapitalizma.
Taj se proces, koji se ne bez razloga često zove "privatizacijska pljačka", odigrao na različite načine ‒ poduzeća su jednostavno dijeljena podobnima, davali su se krediti podobnima, neki igrači su dobivali određena poduzeća s ciljem da što prije iz njih isišu sredstva i to podijele ispod stola s određenim figurama iz HDZ-a itd. Nekad je to napravljeno i prividno nešto poštenije, tako da je određeni dio dionica dat radnicima, koji su to, u novonastaloj besparici i oskudici, u najvećem broju slučajeva bili iz ekonomskih razloga prisiljeni odmah prodati.
U svakom slučaju, rezultat je uvijek na kraju, na koji god se način privatizacija odvila, bio isti ‒ ono što je nekoć bilo vlasništvo svih nas je završilo u rukama novonastale kapitalističke oligarhije. To se ni nije moglo dogoditi na puno drugačiji način, iako su se iskustva pojedinih postsocijalističkih zemalja europskog Istoka u detaljima i konkretnoj izvedbi razlikovala (recimo u Češkoj je bilo puno više primjera radničkog dioničarstva, a u Sloveniji se čitav proces do kraja odigrao s 15 godina kašnjenja).
Prije 1990. kod nas nije bilo bogatih, a sva se poduzeća po realnim tržišnim cijenama jednostavno nisu mogla rasprodati ‒ nitko nije imao tolika sredstva (čak ni inozemni kapital pojedinačno i odjednom). Da bi se došlo do prelaska na kapitalizam, tj. na to da sredstva za proizvodnju dođu u ruke šačice povlaštenih umjesto da i dalje budu u vlasništvu svih nas, to se moralo napraviti na ovakav ili vrlo sličan način. Kao i svaka primitivna akumulacija kapitala, i ova se u svojoj biti svodila na grabež i pljačku. Ne treba se zavaravati, tako je to izgledalo, mutatis mutandis, i na kapitalističkom zapadu ‒ jedina je razlika u tome što se to tamo dogodilo prije više stoljeća, dok su nama sjećanja na to još prilično svježa. Također, ne treba misliti ni da je primitivna akumulacija kapitala kod nas završila u 1990-ima, a drugdje prije više stoljeća ‒ ona se na neki način kontinuirano odvija kroz proces koji David Harvey naziva akumulacijom kroz izvlaštenje (npr. u knjizi The New Imperialism, OUP, 2003), a kojim se ono što je nekoć bilo javno/društveno/netržišno i dostupno svima (npr. zdravstvo, obrazovanje ili javni prostor) naknadno podvrgava tržištu i privatnom profitu manjine a na štetu 99% društva (sjetimo se samo kod nas studentske i akademske borbe protiv školarinâ i komercijalizacije visokog obrazovanja ili slučaja Varšavske).
No da se vratimo na temu ‒ nova gospodarska oligarhija, nastala kroz proces prvobitne akumulacije kapitala kroz privatizaciju, je upravo onaj ključni čimbenik koji, putem svog financiranja pojedinih stranaka, odlučuje tko će na izborima pobijediti i kakvu će oni politiku nakon izborâ voditi. Da bi pojedina stranka ili političar uopće dobila mogućnost prikazati se kao "realna" opcija ‒ mora imati financijska sredstva (koja dobiva od kapitalistâ). Dovoljna količina novaca strankama jamči dobro kotiranje na izborima. Ostatak, tj. koja će točno frakcija vladajuće političke oligarhije na izborima pobijediti, ovisi o drugim čimbenicima ‒ trenutnim političkim okolnostima, karizmi, elokventnosti i sposobnostima pojedinih političara i sl.
Tu onda dolazimo i do medijâ, koji također u velikoj mjeri odlučuju o izbornim pobjednicima, npr. svojim izvještavanjem o jednim strankama i političarima a ne o drugima, zvanjem u goste nekih političara (i analitičara i komentatora) a ne drugih, smatranjem baš jedne opcije ozbiljnom a druge ne itd. Tu je opet ključno pogledati ‒ kome dotični mediji pripadaju?
Ako pogledamo mainstream medije, koji su tu zapravo jedini relevantni, manjina ih pripada državi ‒ npr. HRT, koji je, više ili manje, pod političkim nadzorom vlasti (izravnim ili neizravnim), bar u svojim ključnim segmentima (poput središnjeg Dnevnika), dok su svi ostali veliki mediji u privatnim, kapitalističkim, rukama. Dakle, osim što kapitalistička elita odlučuje o izborima financiranjem stranaka, odlučuje i preko svoje medijske ekspoziture. Tu također ne treba posebno spominjati primjere kako je npr. Ježić došao do Novog lista, što se događalo s Glasom Istre ili kako je Pavić od Sanadera dobio Slobodnu Dalmaciju.
Ovisnost rezultata izborâ o novčanim sredstvima (koja dolaze od kapitalistâ, tj. iz ekonomske sfere koja nije pod demokratskim nadzorom većine) i medijima (koji su opet u rukama ili kapitalistâ ili vlastî koje su podjarmljene kapitalističkim interesima jer su s njima premrežene i bez njih ne bi mogle biti izabrane), kao i indoktrinacija koja se vrši kroz obrazovanje i druge sfere društva, u konačnici dovodi do toga da nas se sve uvjerava da "nema alternative" osim liberalne "demokracije" i njezina drugog lica ‒ kapitalizma.
Može li se od medijâ u vlasništvu kapitalistâ očekivati da će govoriti kritički o kapitalizmu? Može li se takva kritika očekivati od škole kojoj program propisuje država na čijem su čelu oni čiji izbor ovisi o tom istom kapitalu? Srećom, neke stvari je teško i propagandom sakriti, pogotovo danas u doba najveće krize kapitalizma od 1930-ih, a pogotovo u zemlji kao što je Hrvatska, gdje je ipak teško biti slijep pri zdravim očima i ne vidjeti na koji se način npr. odvila prvobitna akumulacija kapitala. Osim toga, naravno, u svakom sistemu postoje rupe i niše kroz koje se mogu proturiti različite subverzije i heterodoksni stavovi.
S obzirom na sve dosad rečeno, očito je da sustav koji smo navikli zvati demokracijom zapravo nije prava demokracija. Da, u teoriji se svatko može kandidirati za bilo koju funkciju i osnovati stranku, no u praksi bez potpore velikih igrača iz kapitalističke oligarhije nemate šanse biti izabrani. Je li demokracija koja ovisi o novcima doista demokracija? Teško. Ako tu još spomenemo i druge mane predstavničke demokracije ‒ to da stranke apsolutno nisu primorane provoditi svoje predizborna obećanja jednom kada dođu na vlast, da četiri godine između izbora mogu činiti što god hoće i da ih se ne može praktički nikako smijeniti, demokratičnost liberalne "demokracije" poprima sve bjednije razmjere.
Stoga se sustav u kojem živimo ni ne bi smio zvati (predstavničkom/liberalnom/parlamentarnom) demokracijom nego onime što on zaista jest ‒ kapitalističkim parlamentarizmom (Alain Badiou). Sustavom u kojem postoji formalna mogućnost izbora i demokracije, no koji je u svojoj bíti zapravo iznimno nedemokratičan. Poseban je problem i to što i progresivni lijevi intelektualci, autori i teoretičari nerijetko liberalnu "demokraciju" zovu demokracijom bez ikakvih ograda, a izbore demokratskima također bez ikakvih dodatnih ograda. Na performativnost takve upotrebe pojmova i loše posljedice u vidu davanja simboličke legitimnosti sustavu ne treba posebno upozoravati ‒ progresivne političke snage bi toga morale biti svjesne i trebale bi paziti da govore o "demokraciji" u navodnicima ili da je nazivaju njezinim pravim imenom (kapitaloparlamentarizmom). Borba za političku moć se ne vodi samo na ulici, štrajkovima, prosvjedima, blokadama, na izborima, u parlamentima ili puškama, nego i u sferi javnog diskursa.
Ovdje se još može spomenuti da su sve dosad rečene karakteristike liberalne "demokracije" uvjetovane historijskim okolnostima i odnosima moći u društvu, a ne nekakvim inherentnim nužnostima. Da se liberali doista drže onoga što propovijedaju, i ovakav izborni sustav bi mogao izgledati puno drugačije. Da postoji politička volja koja bi to omogućila, i da nema realnih materijalnih interesa kojima ovakav sustav (u kojem ekonomska moć odlučuje tko će imati političku moć) odgovara ‒ i predstavnička bi demokracija mogla biti puno demokratičnija.
Ne bi uopće bilo problematično napraviti sustav predstavničke demokracije u kojoj bi ekonomska moć bila puno manje izražena, čak i u okviru kapitalizma. Npr. dovoljno bi bilo zabraniti bilo kakvu političku propagandu i reklame prije izborâ ‒ spotove na televiziji, džambo-plakate, plaćene nastupe i kampanje po čitavoj zemlji, letke itd. Svim bi se kandidatima/strankama (za koje bi se potpisi npr. mogli skupljati na internetu, u općinama i sl.) omogućio isti broj minuta javnog nastupa na javnoj televiziji (privatni mediji bi morali o svemu šutjeti ili bi i za njih vrijedila ista pravila) i svi bi imali iste mogućnosti govoriti u javnim dvoranama širom zemlje. Na taj bi se način doista, i u okviru predstavničke demokracije (pa čak i kapitalizma), omogućilo da se poprilično smanji utjecaj novca na izbore (iako ne, naravno, u potpunosti). No za to, jasno, nema političke volje jer onih 1% na vrhu, politička i ekonomska elita, od ovakvog nedemokratskog sustava itekako profitiraju.
I koje je onda rješenje? Što napraviti u trenutku kada je svijet u ogromnoj ekonomskoj krizi kojoj se kraj ne nazire, kada u većini zemalja vlade rade u korist 1% a ne 99% društva? Što napraviti u situaciji kao što je hrvatska, kada je zemlja deindustrijalizirana, 20% ljudi je nezaposleno, a među mladima gotovo 40%? Kako preokrenuti politiku da radi u korist većine (radnikâ, nezaposlenih, umirovljenikâ, studenata, seljakâ...) a ne u korist političko-ekonomske elite?
Ako smo utvrdili da sustav u kojem živimo nije zapravo demokratski (jer politički izbori ovise o ekonomskoj moći) ‒ što sada? Treba li odustati i odbaciti sustav u potpunosti i ne sudjelovati u njemu? Može li se kroz sustav, nedemokratski kakav jest, boriti za nešto bolje?
Tradicionalna anarhistička ljevica, a u novije vrijeme i veliki dijelovi pokretâ poput Occupy, Indignadosâ itd. odbacuju, izravno ili manje izravno odnosno s više ili manje izravnog kontakta s tradicionalnim anarhističkim idejama, borbu kroz sustav. Uobičajen je argument da se sudjelovanjem u liberalnoj "demokraciji" ili glasanjem na izborima daje "legitimitet" vlastima. No problem je u tome što oni legitimitet imaju samim time što su na vlasti i što imaju realnu moć i nadzor nad državnim i represivnim aparatom. Ideološko neglasanje i odbijanje mogućnosti borbe na parlamentarnoj platformi, jer je ona inherentno nedemokratska (što jest), ima smisla utoliko koliko ima smisla i ideja da se odbije kupovati u samoposluzi zato što je ona kapitalistička jer bi se time davao legitimitet kapitalizmu. No htjeli mi to prihvatiti ili ne ‒ realnost je da živimo u kapitalizmu i u liberalnoj "demokraciji". Ni jedno ni drugo neće nestati samo zato što se nama to ne sviđa i što eskapistički odbijamo u tome sudjelovati (bilo kupovanjem u dućanu, bilo ideološkim neglasanjem na izborima...). U konačnici, rijetko tko to doista odbija ‒ premda pojedinci iz ideoloških razloga ne glasaju, svi kupujemo proizvode koji se proizvode na kapitalistički način, koristimo se uslugama države koja je kapitalistička (iako su, treba istaći, pozitivni elementi države krvavo izboreni u prošlosti od strane same radne većine ‒ prosvjedima, štrajkovima pa i revolucijama ‒ a nisu rezultat samilosti i dobrostivosti kapitala i politike) itd.
Primjeri velikih prosvjeda u Grčkoj koji 2010-12 nisu uspjeli spriječiti mjere štednje ili revolucijâ i velikih masovnih pokreta u Egiptu i Tunisu 2011. koje nisu dovele do zadovoljavajućih rezultata ukazuju na to da samo masovni prosvjedi pa ni same revolucije nisu dovoljne. Iz analize takvih slučajeva proistječe zaključak da je osim masovnog narodnog pokreta potreban i njegov politički organ koji će moći u ime naroda (ali pod kontrolom naroda) preuzeti vlast i doista radikalno zaokrenuti politiku i početi voditi društvo u korist većine, a ne dosadašnje političko-ekonomske oligarhije. Pritisak odozdo putem prosvjedâ, štrajkova itd. može u određenim situacijama dovesti do bitnih pobjeda na mikrorazini, no uvođenje potpuno drugačije ekonomske politike i provođenje pravih demokratskih reformi ‒ npr. uvođenjem česćih referenduma, plenumskog načina odlučivanja na lokalnim razinama i u pojedinim ekonomskim jedinicama itd. ‒ teško da je moguće s nesklonom vladom koju i na najmanji ustupak treba natjeravati generalnim štrajkom.
Pogledamo li zemlje u kojima se događaju progresivni procesi demokratizacije na najnižnim razinama (npr. participatorni budžet u Porto Alegreu u Brazilu ili plenumsko odlučivanje i raspolaganje novčanim sredstvima na razini lokalnih zajednica u Venecueli), do toga nije došlo nekakvim spontanim nastankom plenumâ odozdo (to je moguće u uvjetima velikih pobuna ili ratova pri kolapsu redovnih institucija, no sve takve pojavnosti se s prestankom izvanredne situacije obično brzo ugase), nego nakon što su na vlast u Brazilu i Venecueli putem izborâ došle više ili manje progresivne političke snage.
Kako se, dakle, boriti za pravednije, solidarnije, egalitarnije ‒ postkapitalističko ‒ društvo? Kao što rekosmo, sasvim je sigurno da sami prosvjedi i javne kampanje tu nisu dovoljne ‒ premda ne treba podcjenjivati promjene, ako ništa drugo, u javnom diskursu koje je, recimo, potakao pokret Occupy u SAD-u. Isto tako je jasno, bar u zemljama poput Hrvatske, da ne treba fantazirati ni o kakvim oružanim revolucijama ili pobunama. Je li, dakle, opcija boriti se kroz sustav? I javnim kampanjama i prosvjedima i sindikalnim organiziranjem ‒ ali i borbom kroz izborni sustav? Može li sudjelovanje na izborima biti jedna od taktikâ antikapitalističke borbe ili to znači i automatsko priznavanje legitimnosti i demokratičnosti tih izbora? Je li za progresivne političke snage moguće sudjelovati na izborima, a pritom kritizirati sam sustav liberalne "demokracije" i nedemokratičnost takvih izbora? Je li moguće putovati avionom koji je napravljen u kapitalističkoj tvornici i kojim upravlja kapitalistička aviokompanija, a istodobno ne podržavati kapitalizam i boriti se protiv njega?
Umjesto da se zadržavamo na apstraktnim pitanjima, treba pogledati neke konkretne primjere. Da je borba protiv sistema kroz sistem moguća, pokazuju nam brojni primjeri iz Južne Amerike ‒ trenutnog svjetskog svjetionika što se tiče progresivne, pronarodne i antiimperijalističke politike. Najdojmljiviji je možda primjer Bolivije, gdje 1995. nastaje političko krilo indijansko-seljačkog pokreta (danas pod imenom MAS) koje počinje sudjelovati na izborima i koje samo deset godina poslije osvaja vlast. Iako se situacija i političke okolnosti iz Južne Amerike ne mogu tek tako preslikati na druge zemlje, primjeri Bolivije, Venecuele, Ekvadora, pa i manje radikalnih vlada poput one u Argentini ili Brazilu, mogu biti itekako poučni. Ne samo zato što nam pokazuju da je i preko izborâ u okviru liberalne "demokracije", koliko god oni bili nedemokratski, moguće u određenim uvjetima nešto postići, nego i samom svojom organizacijom.
I za MAS (Movimiento al Socialismo ‒ Pokret prema socijalizmu, inače ime koje uzeto 1999. posve nasumično radi potrebe registracije za izbore) u Boliviji Eva Moralesa i za Alianzu PAIS (Alianza Patria altiva y soberana – Savez za ponosnu i suverenu domovinu) Rafaela Corree, kao i za Huga Cháveza u Venecueli, tipična je uspješna borba kroz izbore (uz to što su npr. u Boliviji 2003. i 2005. bili i veliki i masovni prosvjedi), no istodobna kritika partitokracije i autoritarne organizacije "odozgo" u tradicionalnim strankama ‒ k tome, nakon dolaska na vlast, u sve je tri zemlje došlo do znatno veće participacije ljudî u izravnom odlučivanju "odozdo". Iz perspektive proširenosti zahtjevâ za direktnom demokracijom u Hrvatskoj ili svjetskih pokreta poput Democracia Real Ya (pri čemu je stvarna demokracija = direktna demokracija) u Španjolskoj, zanimljivo je da primjerice MAS u Boliviji (koji nije tradicionalna stranka nego više labavi savez progresivnih društvenih pokreta/sindikata) u sebi sadrži i mnoge elemente direktne demokracije.
Tako se npr. za mnoge kandidate na izborima glasa izravno na lokalnim plenumima, a preuzimaju se i neki tradicionalni direktnodemokratski elementi andskih indijanskih društava Kečua i Ajmara kao što je npr. princip rotacije vodstva radi smanjivanja korupcije (princip rotacije je bio bitan element i dirdema hrvatskog studentskog pokreta). Rotiraju se neke pozicije u vodstvu i kandidature za izbore, a od lokalnih vijećnika se čak traži da daju ostavku u pola mandata da bi ih zamjenici mogli zamijeniti u svrhu dekoncentracije političke moći i političkog osposobljavanja što više ljudi. 2003. je tako na nacionalnom sastanku MAS-a odlučeno da se predstavnici na lokalnoj razini ne smiju opet kandidirati, a 2005. je zabranjena ponovna kandidatura dotadašnjim kongresnicima (uključujući i Eva Moralesa!) da bi i drugli stekli iskustvo.
Naravno, dolazak na vlast progresivnih političkih snaga, pa makar i preko izborâ, nosi sa sobom i vrlo realne opasnosti. Ne treba ići daleko u prošlost i gledati primjere poput državnog udara na vlast Salvadora Allendea u Čileu 1973 ‒ takvih primjera ima i više nego dovoljno u recentnoj prošlosti. Snage statusa quo neće prezati ni od jednog sredstva da se suprotstave doista radikalnoj pro-99% (pa čak i vrlo umjerenoj pronarodnoj) politici – dovoljno se sjetiti pokušajâ državnih udara u Venecueli 2002, Boliviji 2008, Ekvadoru 2010. ili uspješnih državnih udara na Jean-Bertranda Aristidea 2004. na Haitiju i 2009. na Manuela Zelayu u Hondurasu.
I na kraju, nakon svega već napisanoga, koji se argumenti uopće navode za ikakvo razmatranje mogućnosti sudjelovanja progresivnih političkih snaga, onih kakve smo vidjeli na ulicama SAD-a, Španjolske, Izraela, Islanda pa i Hrvatske, na izborima, kao jednom od vidova političke borbe? Riječ je o staroj diskusiji na ljevici, a ovdje ćemo navesti, radi predočavanja spomenutih kontradikcija antikapitalističkog djelovanja unutar kapitalističkog parlamentarizma, neke od razlogâ koje navode oni koji zastupaju sudjelovanje progresivnih snaga u kapitaloparlamentarizmu, takvom kakav jest, ne dajući mu pritom legitimitet nego kritizirajući ga sistemski.
Jedan je argument koji se ističe dojam ozbiljnosti. Većina ljudi ne vidi mogućnost promjene ako to nije preko izborâ i apriorno odbijanje izlaska na izbore im izgleda neozbiljno i teško shvatljivo. Naposljetku, još iz 1920-ih potječe argument da progresivne snage ne smiju odustati od parlamentarizma dok god narod još ima određene iluzije u vezi njega, premda nema dvojbe o inherentnoj nedemokratskoj naravi takvoga modela "demokracije". Iz organizacijskog aspekta gledano, navodi se da je prihvaćanje opcije izlaska na izbore preduvjet za pridobivanje širega članstva kojemu se može nešto koliko-toliko konkretno ponuditi. Plan sudjelovanja na izborima se tako smatra dobrom platformom za građenje masovne organizacije. Naglašava se i da se ne može se računati na to da će se svi ljudi aktivno uključiti u političko djelovanje. Mnogi to neće/ne mogu bilo iz poslovnih bilo iz osobnih razloga. Broj ljudi koji bi se angažirali kroz glasanje na izborima za ozbiljnu antisistemsku opciju, argumentira se, svakako je veći od broja onih koji bi se u tome mogli i aktivno svakodnevno politički i aktivistički angažirati. Jedan od argumenata koji se navode je i taj da je sudjelovanje na izborima i ulazak u neka tijela lokalne i državne uprave odlična prilika za lakše širenje progresivnih ideja u društvu, dok uspjeh na izborima znači i financiranje od strane države, što se navodi kao mogućnost za korištenje tih sredstava za daljnje širenje aktivnostî neke političke opcije i progresivnih ideja.
U svojevrsnoj parafrazi Margaret Thatcher, obično se postavlja pitanje ‒ koja je alternativa? Polagano građenje direktne demokracije odozdo, revolucija kroz generalni štrajk, oružana borba? Takve ideje, razložno se tvrdi, izgledaju iluzorno i u većini današnjih zapadnih zemalja i u zemljama poput naše (iako u razvijenim kapitalističkim zemljama, zbog stoljećâ indoktrinacije i internalizacije kapitalističke logike razmišljanja ni izborna opcija, osim u zemljama poput Grčke i nekim drugim iznimkama, ne izgleda realnom). Propagandno/aktivističko djelovanje samo kroz izvaninstitucionalnu borbu, prema takvom gledištu, uvijek ima vrlo ograničene dosege. Mnogi progresivni teoretičari argumentirano tvrde da samo društvena mobilizacija, prosvjedi, javne kampanje, štrajkovi itd. nisu dovoljni za rušenje sustava (iako su nesumnjivo potrebni u širem okviru), nego da je tu potrebna i stroža i strukturiranija organizacija. Kako navodi, primjerice, teoretičar Marko Kostanić: "jedna stvar je organiziranje ljudi na okupiranom fakultetu ili trgu, a nešto potpuno drugo briga za reprodukciju čitavog sistema".
Navodi se i bitan realpolitički argument da moguće preuzimanje vlasti putem institucionalnog puta ima prednosti nad nasilnim rušenjem vlasti (koji je ionako, bar u našim krajevima svijeta, tvrdi se, iluzoran) zbog legitimacije koja se na taj način dobiva, zbog manjeg otpora konzervativnih snaga unutar zemlje i zbog manjeg potencijalnog međunarodnog pritiska na novu progresivnu vlast itd. S druge strane, čisto načelno, brojni teoretičari, poput Davida Harveyja, upozoravaju da je strateški potpuno nesuvislo unaprijed odustati od uprezanja državnog aparata u svoju korist i prepustiti ga u potpunosti drugoj strani (liberalima i konzervativcima). Uvijek, naravno, treba istaći i drugu stranu, a to je da svaki ulazak u kaljužu parlamentarne realpolitike, a kamoli u vlast, nosi sa sobom vrlo realne opasnosti, nužnost često neugodnih kompromisa i poprilične teškoće. Nije nimalo sporno da su neki takvi pokušaji u prošlosti završili poprilično loše, no, prema mnogima, apriorno bi odbijanje ulaska u borbu za vlast, samo da bi se sačuvao "čist obraz", moglo završiti još pogubnijim posljedicama ‒ ne treba se, naime, nadati da će primjerice neofašističke snage, koje također bujaju u doba krize, imati previše skrupulâ oko toga.
Što se tiče procjene trenutne situacije, argumentira se da je u trenucima ekonomske krize, pogotovo na periferiji s kratkom recentnom tradicijom liberalne "demokracije" i kapitalizma (kao što je to u postrealsocijalističkim zemljama istočne Europe), potencijal uspjeha ovakve strategije, prema mnogima, ipak puno veći nego u zapadnim kapitalističkim zemljama. Dodatan argument koji se navodi jest i to da bi bilo kakav, makar i ograničen uspjeh na izborima (recimo, ulazak bar nekoliko zastupnika ozbiljne antisistemske političke opcije u parlament), bio poticajan međunarodni primjer za druge zemlje. Primjer pak Južne Amerike (iako u bitno različitim okolnostima) mnogima pruža nadu da je moguće doći na vlast preko izborâ. A u slučaju dolaska na vlast, prema mišljenju mnogih, mogućnosti su nesagledive i jurišanje na nebesa postaje ipak nešto izglednije.
No kakva je uopće mogućnost za prolazak progresivnih, pa čak i potpuno antisistemskih ideja, danas u svijetu? U Hrvatskoj smo vidjeli, na primjeru relativnog uspjeha laburistâ/Lesara i Grubišića na izborima 2011, na vrlo mutnoj kvazi-lijevoj i populističkoj platformi, da postoji mogućnost da se uđe u parlament praktički bez sredstava i bez profesionalnog kadra u određenoj stranci koji na tome radi. Kapitalistički parlamentarizam, kako rekosmo, nije prava demokracija, ali ipak pruža određene mogućnosti za političku borbu koje, kako tvrde mnogi, ne treba unaprijed odbacivati. Samo je jedna stvar sigurna ‒ trenutni političko-ekonomski sistem koji funkcionira isključivo u korist onih 1% na vrhu, a protiv interesâ 99% ljudi, sasvim sigurno neće pasti sâm od sebe. Protiv njega se treba aktivno boriti.
Preuzeto s portala: www.advence.hr
