Vlasnici internetskih platformi prinuđeni su preuzeti ulogu pravosuđa i razmatrati žalbe korisnika na „govor mržnje“. Budući da ne postoji odluka suda o uklanjanju spornih sadržaja, društvene mreže i on line mediji, pod prijetnjom visokih kazni, postaju paralelno pravosuđe – istražitelji, suci i izvršitelji kazni.
Posvećenost istini vjerojatno je najstarije i najcjenjenije etičko načelo civilizacije, stoga je ideja istine kao pozitivne vrijednosti duboko usađena u filozofiju morala, ali i u anglosaksonsko kao i kontinentalno pravo. Tako npr. svaki sudski postupak u SAD-u počinje pitanjem: „Zaklinjete li se da ćete govoriti istinu i ništa osim istine, tako vam Bog pomogao?“, dok europski zakoni o kleveti prejudiciraju da se medije ne smije kažnjavati zbog istinitog izvještavanja. Istina je suštinski važna za demokratski proces, stoga je stereotipna laž da „demokracija ovisi o informiranosti građana / mediji potiču analitičko razmišljanje“ čvrsti i neupitan dio obrazovnih curriculuma svih zapadnih društava.
Pojam „fake news“, danas, u svakodnevnoj uporabi politike i medija, postao je popularan zahvaljujući američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, koji je u svojim twitovima ovim terminom diskreditirao medijsko izvještavanje povampirenih američkih mainstream medija koji ga nisu mogli i još uvijek ne mogu „smisliti“ na mjestu predsjednika. Tijekom prošlogodišnjih izbora širom Europske unije, uporaba termina proširila se neobično brzo, u Norveškoj je npr. „fake news“ proglašen za „Riječ godine 2017.“ Nesumnjivo, fenomen „lažnih vijesti“ i neprovjerenih informacija, vrlo je ozbiljan problem suvremenih medija u kojima etički imperativ više ne postoji, u kojima je vrlo tanka linija između istine i laži. Moralni relativizam obilno prisutan u medijima, možda, je najbolje potkrijepiti primjerom koji u svojoj čuvenoj knjizi „Etika u medijima: Primjeri i kontraverze“ (prema Amazonu u 2017.g. jedna od najprodavanijih knjiga) navodi Luis Alvina Day: “Je li riječ laž uopće nešto znači? U jednom smislu svi lažu, ali u drugom smislu nitko ne laže, budući da nitko ne zna što je istina – što god, vi izgledate u redu!“ „Poremećaj informacija“ zaista upućuje da bi novinari, time i medijske korporacije trebali raditi na razvoju alata i servisa za provjeru informacija i, svakako, obnoviti znanja iz etike u medijima, međutim „kvaka“ nije u tome.
Naime, osnivanje ekspertne radne skupine, uslijedilo je nakon što je, nova „velika faca“ EU-a, predsjednik Francuske, Emanuel Macron, najavio usvajanje zakona o suzbijanju lažnih vijesti na internetu tijekom izbornih kampanja. U Francuskoj uistinu nije uobičajeno da šef države odlučuje jesu li informacije koje mediji prenose dobre ili loše, osobito je krajnje neobično da nadzire donošenje novih zakona kojima se regulira rad audiovizualnih medija. Međutim, predsjednik je upao u grotlo teorija zavjere i zaključio da je zahvaljujući potpori RT France i Sputniku, Marine Le Pen, na prošlim parlamentarnim izborima, zamalo pobijedila. Stoga se odlučio za osnivanje tijela koje će se „boriti“ protiv pokušaja destabilizacije zemlje putem audiovizualnih medija koji su kontrolirani ili pod utjecajem stranih država. Iako francuski zakon o slobodi medija već odavno prepoznaje kategoriju lažnih vijesti (kazna je 45 000 eura), budući zakon objedinit će postojeće odredbe, ali dodati i nove – kaznu od godinu dana zatvora i 15 000 eura za one koji pomoću „lažnih vijesti, klevetničkih glasova ili drugih lažnih manevara djeluju na preusmjeravanje glasova“. U fokusu ovog zakona je blaćenje političara i javnih osoba, a pod posebnim nadzorom naći će se oglašivački sadržaji „stranih“ medija (misli se na RT France i Sputnik) koji se mogu ograničiti ili zabraniti. Naravno, u „normalnim“ neoliberalnim okolnostima komercijalni interesi medija našli bi se ispred zakona o cenzuri ulaganja, međutim tinjajući hibridni rat upućuje njihove vlasnike na oprez.
(http://www.lemonde.fr/emmanuel-macron/article/2018/01/04/emmanuel-macron-veut-un-projet-de-loi-contre-les-fake-news_5237491_5008430.h)
Njemačka je već usvojila Zakon protiv govora mržnje i lažnih vijesti na internetu, prema kojem društvenim mrežama (Facebook, Twiter), ali i programima za komunikaciju poput WhatsApp-a, platformama za elektroničku poštu i video komunikaciju, prijete iznimno visoke kazne do 50 milijuna eura. Radi se o komercijalnim platformama koje imaju više od 2 milijuna korisnika, no ono što je sporno u ovom, u Hrvatskoj vrlo hvaljenom zakonu, svakako je mali „detalj“, potpuno neprimjeren demokratskom društvu. Naime, vlasnici internetskih platformi prinuđeni su preuzeti ulogu pravosuđa i razmatrati žalbe korisnika na „govor mržnje“. Budući da ne postoji odluka suda o uklanjanju spornih sadržaja, društvene mreže i on line mediji, pod prijetnjom visokih kazni, postaju paralelno pravosuđe – istražitelji, suci i izvršitelji kazni. Mogućnost žalbe korisnika svakako postoji – ali isključivo u redovitom sudskom postupku. Naime, dok je internetska platforma odstranila njihov sadržaj bez sudskog naloga, „cenzurirani“ korisnici za svoju se pravdu moraju boriti sudskim putem. Njihovo dokazivanje traje poprilično, a ako jednom i dobiju sudski spor, njihov post zasigurno više neće biti relevantan. Nije jasno je li problematičan sadržaj naslovnice nedavnog on line izdanja Der Spiegela spada u „govor mržnje“ ili „socijalni aktivizam“. Naime, na naslovnici je poznata ilustracija („Marš progresa“) koja prikazuje evolucijski razvoj koji počinje s majmunom, a završava s homo sapiensom. Der Spiegel je „okrenuo“ priču: uspravan čovjek – neandertalac – pogrbljeni Trump kao humanoid na najnižem stupnju evolucijskog razvoja, dakle Trump je majmun. The New Yorker, također je nedavno na naslovnici objavio ilustraciju ljudske glave s frizurom Donalda Trumpa koja gori. Degradirati demokratski izabranog predsjednika koji nije po volji mainstream medija i političkog establishmenta, čini se vrlo prihvatljivo, dio je lažnog društvenog „aktivizma“, financiranog i kontroliranog od strane političkog i korporativnog establishmenta.
Odjednom smo zabrinuti zbog novih zakona kojim vlade postupno uspostavljaju otvorenu kontrolu nad sadržajima koji se objavljuju na internetu. Zapadnom licemjerstvu zaista nema kraja! Naime, „fake news“ odavno su prisutne na medijskom tržištu, vrlo su korišten alat zapadnih liberalnih demokracija u uspostavljanju globalnog poretka. Još od „Pustinjske oluje“ (1990.), kao prvog rata „u živo“, čiji smo prijenos mogli pratiti zavaljeni u svoje naslonjače, mediji su, bez pretjerivanja, dio globalne zavjere. U tom, ali i u svim narednim (uključujući ratove na prostoru bivše Jugoslavije), CNN, kao i druge velike globalne medijske korporacije, postali su nedjeljivi čimbenici ratovanja, zapravo predvodnici ratnih kampanja. Izvještavanje u realnom vremenu, na žalost, nije neposredna spoznaja istinitih zbivanja, radi se o primarnoj medijskoj manipulaciji, masovnoj obmani, koja kod gledatelja izostavlja vlastito analitičko razmišljanje. CNN-ove spektakularne snimke iračkog rata 1990., a zatim 2003. (live from Bagdad), kojima je Amerika poslala poruku svijetu, udarale su na naše emocije kombinacijom različitih pristupa. Manipulacija krvavim snimkama ljudskih tragedija, rat kao televizijski spektakl u režiji CNN-a, uspješno su konstruirali lažnu stvarnost.
Ako se prisjetimo, invazija na Irak pokrenuta je temeljem „fake newsa“, tj. lažnih informacija koje je plasirao predsjednik Bush, a prema kojima je Sadam Husein posjedovao oružje za masovno uništenje. Pobijeno je, prema nekim procjenama, oko milijun ljudi i nikome ništa! Romantičarski narativ o Arapskom proljeću, 2011. g. razbijen je u „paramparčad“ nakon što je postalo jasno da su CIA i druge američke obavještajne službe upravljale društvenim mrežama Twitterom i Facebookom tijekom demonstracija. Opće je poznato da je CNN lider u lažnom i iskrivljenom ratnom izvještavanju koji javljanje uživo iz sigurnog okruženja „začini“ pozadinskim audiovizualnim efektima, tj. kazališnom scenom. Na medijske „lažnjake“ stradale djece, ubijenih ljudi, manipulaciju slikama u svrhu ratne propagande, valjda smo već oguglali.
Naravno, novi zapadni makartizam započeo je s Ukrajinom i ruskim upadom na Krim 2014.g., međutim, poprimio je razmjere masovne histerije nakon neočekivane pobjede Donalda Trumpa. Bliski suradnici, kao i sam predsjednik našli su se pod optužbama za „petljanje“ s Rusijom i zavjeru protiv SAD-a. U problemima su se našli i Facebook, Twitter i Google koji su optuženi da su otvaranjem svog medijskog prostora ruskim medijima zapravo pomogli pobjedu „neželjenog“ predsjednika. Rusi su potom optuženi i za Brexit, „organizirali“ su nerede u Kataloniji, a o njihovom „malignom“ utjecaju na Balkanu sve je više-manje poznato.
Nadalje, sloboda izražavanja na internetu ugrožena je već odavno i ugradnjom specijalnih softwera koji temeljem otiska prstiju mogu filtrirati i brisati neželjene sadržaje. Facebook već odavno, zbog pritužbi policije, uklanja postove o policijskom nasilju u SAD-u. Ovakvi softweri postaju digitalni instrumenti cenzure koji su se do sada primjenjivali isključivo za uklanjanje pornografskih sadržaja s djecom, manje sadržaja s „terorističkom propagandom“. Sjetimo se da se upravo ISIL godinama obilato koristio uslugama zapadnih internetskih platformi putem kojih je neometano plasirao svoje horor filmiće odrubljivanja glava i slao poruke pritajenim spavačima koji su, inspirirani ovim, počinili stravične zločine u Europi.
Novi njemački zakon uvodi i „kontrolore činjenica“! „Korektiv“, tim istraživačkih novinara koji tragaju za lažnim vjestima, osnovan je 2014.g. tijekom velikog pada kredibilnosti mainstream medija koji su izvješćivali o zbivanjima u Ukrajini. Prema dostupnim podatcima, osnivačko financiranje ove inkvizicijske skupine (tri milijuna eura) osigurala je zaklada Brost iz Esena, koja je sedamdesetih osnovala medijsku grupu WAZ (sada FUNKE). „Korektivom“ predsjeda Bodo Hombach, bivši njemački ministar, koordinator Pakta za stabilnost jugoistočne Europe i urednici Der Spiegla, Sterna i Die Zeita, dakle „medijski mainstream dobio je monopol na procjenu istine od koje je zaštitio najprije sam sebe: „Korektiv“ je priopćio kako neće procjenjivati istinitost vijesti vodećih medijskih kuća i etabliranih medija. Po načelu – istina to smo mi.“ (www.dw.com/hr/velika-borba-za-istinu/a-38062252)
Pod pritiskom sadržaja koje zapadne vlade smatraju dezinformacijama i propagandom, a koje su, prema njima utjecale na tijek američkih, njemačkih i drugih europskih izbora u kojima su na vlast pristigle populističke vlade (ili vlade koje brinu o vlastitim zemljama), Facebook je sklopio sporazum s FactCheck.org, PolitFactom, ABC Newsom, The Associated press, Snopes.com, Liberationom i nizom drugih medijskih korporacija o izgradnji „alata“ koji omogućavaju korisnicima tih društvenih mreža prijavu lažnog sadržaja. Trenutno se u okviru projekta Odjela za primjenjenu etiku Sveučilišta Santa Klara u Sjedinjenim Državama, testiraju i „indikatori povjerenja“ (trust indicators), putem kojih će korisnici dobiti podatke o autoru i korištenim izvorima. Washington Post, The Economist, The Globe, neki su od početne skupine izdavača koji koriste indikatore. Pored toga, Facebook i Twiter, koji su se našli pod snažnim kritikama američke duboke države, najavili su planove za „povećanje transparentnosti“ kada je u pitanju oglašavanje npr. ruskih medija.
Borba protiv govora mržnje i „fake news-a“ usmjerit će se uglavnom na neovisne online medije, a s ciljem potkopavanja stvarnog društvenog aktivizma, onog antiratnog i antiglobalizacijskog. Kampanja protiv lažnih vijesti, trebala bi za početak krenuti kao kampanja protiv medijskih dezinformacija, budući da su one kao i PR komunikacije, glavni kanal medijskih manipulacija. Naravno, to otvara pitanja umreženosti medijskih korporacija i politike, ali i cijelog političkog sustava, stoga je jednostavnije presudne teme maknuti u zapečak, i pustiti da udarni audiovizualni programi i društvene mreže nude „samo zabavu“.
geopolitika
Europska je unija nedavno formirala ekspertnu radnu skupinu za borbu protiv dezinformacija i lažnih vijesti online (fake news). Inkvizicijski tim od 39 stručnjaka koji okuplja novinare, znanstvenike i nezaobilazne aktiviste nevladinog sektora, pod vodstvom europske povjerenice zadužene za digitalnu politiku, Marije Gabrijel, ima neobično zahtjevan posao – u „moru“ informacija kojima nas svakodnevno zapljuskuju društvene mreže i on line mediji, eksperti bi trebali identificirati one lažne, dakle izmišljene, ali i problematične sadržaje koji mogu (ili već jesu) utjecati na izbore u zemljama članicama. Ekspertna će skupina pokrenuti javnu raspravu i najkasnije do kraja travnja predstaviti planove za rješavanje ovog problema koji kod političkog establishmenta izaziva veliku zabrinutost.
Posvećenost istini vjerojatno je najstarije i najcjenjenije etičko načelo civilizacije, stoga je ideja istine kao pozitivne vrijednosti duboko usađena u filozofiju morala, ali i u anglosaksonsko kao i kontinentalno pravo. Tako npr. svaki sudski postupak u SAD-u počinje pitanjem: „Zaklinjete li se da ćete govoriti istinu i ništa osim istine, tako vam Bog pomogao?“, dok europski zakoni o kleveti prejudiciraju da se medije ne smije kažnjavati zbog istinitog izvještavanja. Istina je suštinski važna za demokratski proces, stoga je stereotipna laž da „demokracija ovisi o informiranosti građana / mediji potiču analitičko razmišljanje“ čvrsti i neupitan dio obrazovnih curriculuma svih zapadnih društava.
Pojam „fake news“, danas, u svakodnevnoj uporabi politike i medija, postao je popularan zahvaljujući američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, koji je u svojim twitovima ovim terminom diskreditirao medijsko izvještavanje povampirenih američkih mainstream medija koji ga nisu mogli i još uvijek ne mogu „smisliti“ na mjestu predsjednika. Tijekom prošlogodišnjih izbora širom Europske unije, uporaba termina proširila se neobično brzo, u Norveškoj je npr. „fake news“ proglašen za „Riječ godine 2017.“ Nesumnjivo, fenomen „lažnih vijesti“ i neprovjerenih informacija, vrlo je ozbiljan problem suvremenih medija u kojima etički imperativ više ne postoji, u kojima je vrlo tanka linija između istine i laži. Moralni relativizam obilno prisutan u medijima, možda, je najbolje potkrijepiti primjerom koji u svojoj čuvenoj knjizi „Etika u medijima: Primjeri i kontraverze“ (prema Amazonu u 2017.g. jedna od najprodavanijih knjiga) navodi Luis Alvina Day: “Je li riječ laž uopće nešto znači? U jednom smislu svi lažu, ali u drugom smislu nitko ne laže, budući da nitko ne zna što je istina – što god, vi izgledate u redu!“ „Poremećaj informacija“ zaista upućuje da bi novinari, time i medijske korporacije trebali raditi na razvoju alata i servisa za provjeru informacija i, svakako, obnoviti znanja iz etike u medijima, međutim „kvaka“ nije u tome.
Naime, osnivanje ekspertne radne skupine, uslijedilo je nakon što je, nova „velika faca“ EU-a, predsjednik Francuske, Emanuel Macron, najavio usvajanje zakona o suzbijanju lažnih vijesti na internetu tijekom izbornih kampanja. U Francuskoj uistinu nije uobičajeno da šef države odlučuje jesu li informacije koje mediji prenose dobre ili loše, osobito je krajnje neobično da nadzire donošenje novih zakona kojima se regulira rad audiovizualnih medija. Međutim, predsjednik je upao u grotlo teorija zavjere i zaključio da je zahvaljujući potpori RT France i Sputniku, Marine Le Pen, na prošlim parlamentarnim izborima, zamalo pobijedila. Stoga se odlučio za osnivanje tijela koje će se „boriti“ protiv pokušaja destabilizacije zemlje putem audiovizualnih medija koji su kontrolirani ili pod utjecajem stranih država. Iako francuski zakon o slobodi medija već odavno prepoznaje kategoriju lažnih vijesti (kazna je 45 000 eura), budući zakon objedinit će postojeće odredbe, ali dodati i nove – kaznu od godinu dana zatvora i 15 000 eura za one koji pomoću „lažnih vijesti, klevetničkih glasova ili drugih lažnih manevara djeluju na preusmjeravanje glasova“. U fokusu ovog zakona je blaćenje političara i javnih osoba, a pod posebnim nadzorom naći će se oglašivački sadržaji „stranih“ medija (misli se na RT France i Sputnik) koji se mogu ograničiti ili zabraniti. Naravno, u „normalnim“ neoliberalnim okolnostima komercijalni interesi medija našli bi se ispred zakona o cenzuri ulaganja, međutim tinjajući hibridni rat upućuje njihove vlasnike na oprez.
(http://www.lemonde.fr/emmanuel-macron/article/2018/01/04/emmanuel-macron-veut-un-projet-de-loi-contre-les-fake-news_5237491_5008430.h)
Njemačka je već usvojila Zakon protiv govora mržnje i lažnih vijesti na internetu, prema kojem društvenim mrežama (Facebook, Twiter), ali i programima za komunikaciju poput WhatsApp-a, platformama za elektroničku poštu i video komunikaciju, prijete iznimno visoke kazne do 50 milijuna eura. Radi se o komercijalnim platformama koje imaju više od 2 milijuna korisnika, no ono što je sporno u ovom, u Hrvatskoj vrlo hvaljenom zakonu, svakako je mali „detalj“, potpuno neprimjeren demokratskom društvu. Naime, vlasnici internetskih platformi prinuđeni su preuzeti ulogu pravosuđa i razmatrati žalbe korisnika na „govor mržnje“. Budući da ne postoji odluka suda o uklanjanju spornih sadržaja, društvene mreže i on line mediji, pod prijetnjom visokih kazni, postaju paralelno pravosuđe – istražitelji, suci i izvršitelji kazni. Mogućnost žalbe korisnika svakako postoji – ali isključivo u redovitom sudskom postupku. Naime, dok je internetska platforma odstranila njihov sadržaj bez sudskog naloga, „cenzurirani“ korisnici za svoju se pravdu moraju boriti sudskim putem. Njihovo dokazivanje traje poprilično, a ako jednom i dobiju sudski spor, njihov post zasigurno više neće biti relevantan. Nije jasno je li problematičan sadržaj naslovnice nedavnog on line izdanja Der Spiegela spada u „govor mržnje“ ili „socijalni aktivizam“. Naime, na naslovnici je poznata ilustracija („Marš progresa“) koja prikazuje evolucijski razvoj koji počinje s majmunom, a završava s homo sapiensom. Der Spiegel je „okrenuo“ priču: uspravan čovjek – neandertalac – pogrbljeni Trump kao humanoid na najnižem stupnju evolucijskog razvoja, dakle Trump je majmun. The New Yorker, također je nedavno na naslovnici objavio ilustraciju ljudske glave s frizurom Donalda Trumpa koja gori. Degradirati demokratski izabranog predsjednika koji nije po volji mainstream medija i političkog establishmenta, čini se vrlo prihvatljivo, dio je lažnog društvenog „aktivizma“, financiranog i kontroliranog od strane političkog i korporativnog establishmenta.
Odjednom smo zabrinuti zbog novih zakona kojim vlade postupno uspostavljaju otvorenu kontrolu nad sadržajima koji se objavljuju na internetu. Zapadnom licemjerstvu zaista nema kraja! Naime, „fake news“ odavno su prisutne na medijskom tržištu, vrlo su korišten alat zapadnih liberalnih demokracija u uspostavljanju globalnog poretka. Još od „Pustinjske oluje“ (1990.), kao prvog rata „u živo“, čiji smo prijenos mogli pratiti zavaljeni u svoje naslonjače, mediji su, bez pretjerivanja, dio globalne zavjere. U tom, ali i u svim narednim (uključujući ratove na prostoru bivše Jugoslavije), CNN, kao i druge velike globalne medijske korporacije, postali su nedjeljivi čimbenici ratovanja, zapravo predvodnici ratnih kampanja. Izvještavanje u realnom vremenu, na žalost, nije neposredna spoznaja istinitih zbivanja, radi se o primarnoj medijskoj manipulaciji, masovnoj obmani, koja kod gledatelja izostavlja vlastito analitičko razmišljanje. CNN-ove spektakularne snimke iračkog rata 1990., a zatim 2003. (live from Bagdad), kojima je Amerika poslala poruku svijetu, udarale su na naše emocije kombinacijom različitih pristupa. Manipulacija krvavim snimkama ljudskih tragedija, rat kao televizijski spektakl u režiji CNN-a, uspješno su konstruirali lažnu stvarnost.
Ako se prisjetimo, invazija na Irak pokrenuta je temeljem „fake newsa“, tj. lažnih informacija koje je plasirao predsjednik Bush, a prema kojima je Sadam Husein posjedovao oružje za masovno uništenje. Pobijeno je, prema nekim procjenama, oko milijun ljudi i nikome ništa! Romantičarski narativ o Arapskom proljeću, 2011. g. razbijen je u „paramparčad“ nakon što je postalo jasno da su CIA i druge američke obavještajne službe upravljale društvenim mrežama Twitterom i Facebookom tijekom demonstracija. Opće je poznato da je CNN lider u lažnom i iskrivljenom ratnom izvještavanju koji javljanje uživo iz sigurnog okruženja „začini“ pozadinskim audiovizualnim efektima, tj. kazališnom scenom. Na medijske „lažnjake“ stradale djece, ubijenih ljudi, manipulaciju slikama u svrhu ratne propagande, valjda smo već oguglali.
Naravno, novi zapadni makartizam započeo je s Ukrajinom i ruskim upadom na Krim 2014.g., međutim, poprimio je razmjere masovne histerije nakon neočekivane pobjede Donalda Trumpa. Bliski suradnici, kao i sam predsjednik našli su se pod optužbama za „petljanje“ s Rusijom i zavjeru protiv SAD-a. U problemima su se našli i Facebook, Twitter i Google koji su optuženi da su otvaranjem svog medijskog prostora ruskim medijima zapravo pomogli pobjedu „neželjenog“ predsjednika. Rusi su potom optuženi i za Brexit, „organizirali“ su nerede u Kataloniji, a o njihovom „malignom“ utjecaju na Balkanu sve je više-manje poznato.
Nadalje, sloboda izražavanja na internetu ugrožena je već odavno i ugradnjom specijalnih softwera koji temeljem otiska prstiju mogu filtrirati i brisati neželjene sadržaje. Facebook već odavno, zbog pritužbi policije, uklanja postove o policijskom nasilju u SAD-u. Ovakvi softweri postaju digitalni instrumenti cenzure koji su se do sada primjenjivali isključivo za uklanjanje pornografskih sadržaja s djecom, manje sadržaja s „terorističkom propagandom“. Sjetimo se da se upravo ISIL godinama obilato koristio uslugama zapadnih internetskih platformi putem kojih je neometano plasirao svoje horor filmiće odrubljivanja glava i slao poruke pritajenim spavačima koji su, inspirirani ovim, počinili stravične zločine u Europi.
Novi njemački zakon uvodi i „kontrolore činjenica“! „Korektiv“, tim istraživačkih novinara koji tragaju za lažnim vjestima, osnovan je 2014.g. tijekom velikog pada kredibilnosti mainstream medija koji su izvješćivali o zbivanjima u Ukrajini. Prema dostupnim podatcima, osnivačko financiranje ove inkvizicijske skupine (tri milijuna eura) osigurala je zaklada Brost iz Esena, koja je sedamdesetih osnovala medijsku grupu WAZ (sada FUNKE). „Korektivom“ predsjeda Bodo Hombach, bivši njemački ministar, koordinator Pakta za stabilnost jugoistočne Europe i urednici Der Spiegla, Sterna i Die Zeita, dakle „medijski mainstream dobio je monopol na procjenu istine od koje je zaštitio najprije sam sebe: „Korektiv“ je priopćio kako neće procjenjivati istinitost vijesti vodećih medijskih kuća i etabliranih medija. Po načelu – istina to smo mi.“ (www.dw.com/hr/velika-borba-za-istinu/a-38062252)
Pod pritiskom sadržaja koje zapadne vlade smatraju dezinformacijama i propagandom, a koje su, prema njima utjecale na tijek američkih, njemačkih i drugih europskih izbora u kojima su na vlast pristigle populističke vlade (ili vlade koje brinu o vlastitim zemljama), Facebook je sklopio sporazum s FactCheck.org, PolitFactom, ABC Newsom, The Associated press, Snopes.com, Liberationom i nizom drugih medijskih korporacija o izgradnji „alata“ koji omogućavaju korisnicima tih društvenih mreža prijavu lažnog sadržaja. Trenutno se u okviru projekta Odjela za primjenjenu etiku Sveučilišta Santa Klara u Sjedinjenim Državama, testiraju i „indikatori povjerenja“ (trust indicators), putem kojih će korisnici dobiti podatke o autoru i korištenim izvorima. Washington Post, The Economist, The Globe, neki su od početne skupine izdavača koji koriste indikatore. Pored toga, Facebook i Twiter, koji su se našli pod snažnim kritikama američke duboke države, najavili su planove za „povećanje transparentnosti“ kada je u pitanju oglašavanje npr. ruskih medija.
Borba protiv govora mržnje i „fake news-a“ usmjerit će se uglavnom na neovisne online medije, a s ciljem potkopavanja stvarnog društvenog aktivizma, onog antiratnog i antiglobalizacijskog. Kampanja protiv lažnih vijesti, trebala bi za početak krenuti kao kampanja protiv medijskih dezinformacija, budući da su one kao i PR komunikacije, glavni kanal medijskih manipulacija. Naravno, to otvara pitanja umreženosti medijskih korporacija i politike, ali i cijelog političkog sustava, stoga je jednostavnije presudne teme maknuti u zapečak, i pustiti da udarni audiovizualni programi i društvene mreže nude „samo zabavu“.
geopolitika
