Sve do pojave coronavirusa, u siječnju ove godine, gospodarski, tehnološki, time i vanjskopolitički uspjeh Kine činio se nezaustavljivim. Sve značajnija kineska ulaganja u Europsku uniju, tijekom posljednjih godina postala su integralni dio vladine sveobuhvatne strategije „Belt and Road“ (BRI) koja se oslanja na „soft power“ i koristi prilično liberalni pristup u ostvarenju vlastitih (kineskih) geopolitičkih ciljeva. Još 2012. godine, početkom mandata, kineski predsjednik, Xi Jinping, predstavio je koncept ”Chinese Dream” kao ideološku podlogu svoje politike. ”Kineski san” uključuje obećanje poboljšanja životnog standarda kineskih građana, te promicanje prosperitetnog društva u Kini, ali ideja ”harmonious society” (skladno društvo) postupno bi se trebala proširiti na ”harmonious world”, zapravo osigurati Kini novu, vodeću ulogu u međunarodnim odnosima. Harmonični svjetski koncept čini ”kineski san” teritorijalno neograničenim, a upravo ta činjenica ne dopušta drugim globalnim akterima da se opuste.

Na krilima ove moćne politike, Xi Jinping je prošle godine posjetio Rim, a zatim se susreo s isto tako moćnom europskom trojkom – tadašnjim predsjednikom EK, Junkerom, njemačkom kancelarkom Merkel i francuskim predsjednikom Macronom koji su se nevoljko, u vremenu prateće recesije i sve lošijih odnosa sa SAD-om, odlučili djelomično prilagoditi novoj ekonomsko – trgovinskoj paradigmi koju donosi Kina. Najdalje je otišla Italija koja je s visokom razinom duga i iskustvom dugogodišnje recesije „zaratila“ s Europskom komisijom oko proračunskog deficita. Na zaprepaštenje Njemačke i Francuske, kao i drugih razvijenih zemalja europske jezgre, Italija je, iako članica G7, u ožujku 2019. godine potpisala „Memorandum o razumijevanju s Kinom“ kojim se pridružila kineskoj Inicijativi pojas i put (BRI – Belt and Road Initiative). Najvažniji dio neobvezujućeg, ali potpisanog Memoranduma s Italijom odnosi se na mogućnost kineskog investiranja u talijanske luke – Genovu, kao i Trst i Palermo. Ove dvije su osobito interesantne, budući da bi njihovim „zauzimanjem“ kineskim investitorima preko Jadranskog mora bio otvoren prolaz prema Središnjoj i Istočnoj Europi. Stoga su bilateralni talijansko – kineski razgovori izazvali veliku zabrinutost ne samo Njemačke i Francuske, već i Nizozemske i Belgije koje smatraju da će ovim izgubiti svoj primat u pomorskoj trgovini u korist Južne Europe. Naime, talijanska vlada, izložena nerazumnim ekonomskim pritiscima od strane EK i Europske središnje banke, ponadala se da će zahvaljujući kineskim infrastrukturnim ulaganjima koji bi zemlju pretvorili u tranzitno tržište između Europe i Azije, uspjeti revitalizirati talijansku ekonomiju. Osobito je talijanski ministar vanjskih poslova, Luigi Di Maio, sporazum smatrao instrumentom korekcije trgovinske neravnoteže između dviju zemalja. Naime, kineski proizvođači podržani od vlade, tijekom godina su doslovce „progutali“ male talijanske tvrtke koje proizvode strojeve, tekstil i lijekove, ali i brendove visoke mode. U okviru suradnje, Italija i Kina dogovorile su 29 ugovora koji vrijede 2,8 milijardi dolara. Italiju su ubrzo slijedile i druge europske zemlje, nakon čega je Kina počela gomilati pristupnike BRI-a, gotovo na svim kontinentima. Ali ekonomski gledano, ulaganja su razočarala – očekivano gospodarsko jačanje Italije potpomognuto kineskim investicijama tek se treba dogoditi, a samo godinu dana poslije trgovinski deficit s Kinom se povećao.

Zahvaljujući ubrzanom gospodarskom rastu, ali i razvoju, Kina je postala jedan od ključnih, moćnih igrača koji sve češće određuje smjer međunarodnih odnosa. Obujam kineskih infrastrukturnih i korporativnih investicija unutar EU izaziva iznimnu zabrinutost ne samo vodećih zemalja Europske unije, već i Sjedinjenih Država koje su pored opsjednutosti „ruskom prijetnjom“, razvile i politiku strateškog natjecanja s Kinom.  Kako navodi, William Engdahl u članku China’s President Xi Jinping in Italy: It’s Maritime Ports, April, 2, 2019, dostupno na https://www.globalresearch.ca/xi-jinping-italy-its-ports/5673397  , „kineska ponuda ima potencijal da promijeni geopolitiku ne samo EU-a, već i većeg dijela svijeta“. S ciljem prometnog premrežavanja svijeta, Kina nastoji prisvojiti, odnosno staviti pod kontrolu najvitalnije pomorske luke u Aziji, Africi, Latinskoj Americi, sada sasvim očito i u Europskoj uniji. Već 2016. godine kineska korporacija China Ocean Shipping Company – COSCO kupila je grčku luku Pirej. Pored Pireja, Kina investira i u belgijsku luku Bruges, a prisutni su i u Antwerpenu, te Roterdamu.

Obujam kineskih infrastrukturnih i korporativnih investicija unutar EU izaziva iznimnu zabrinutost ne samo vodećih zemalja Europske unije, već i Sjedinjenih Država koje su tijekom posljednje dvije godine (pored opsjednutosti „ruskom prijetnjom“) razvile i politiku strateškog natjecanja s Kinom. Kina je sve češće na ”meniju” transatlantskih institucija – NATO, primjerice, procjenjuje sigurnosne implikacije kineskih ulaganja u digitalnu i fizičku infrastrukturu u Europi. U međuvremenu, svaka investicija koju Europa odluči odobriti kineskim tvrtkama i mrežama 5G, te drugoj strateškoj infrastrukturi, poput luka, izravno će utjecati na transatlantsku obavještajnu i sigurnosnu suradnju. Stoga se procjenjuje zaista sve – od strukture trgovine, protoka podataka, mogućnosti održavanja vodstva u ključnim tehnologijama, podjele sigurnosnih opterećenja i specifičnih izazova koje kineska ekonomska i tehnološka moć predstavlja za demokraciju i ljudska prava u cijelom svijetu. Kina snažno zagovara multilateralizam (koji Trump odbacuje), budući da ima istinski interes za održavanje otvorenog međunarodnog sustava temeljenog na pravilima i sporazumima. Nadalje, Kina se ozbiljno bavi Europskom unijom i to dvojako! Naime, Kina nudi kapitalne projekte, ali u isto vrijeme i potkopava EU pregovarajući s europskim vladama bilateralno. Kina je tako uspostavila forum „16 + 1“ kako bi surađivala sa 16 zemalja srednje i istočne Europe, od kojih je 11 članica EU (i Hrvatska). Budući da su te zemlje znatno siromašnije u odnosu na bogatu europsku jezgru koja ih često tretira kao Europljane druge vrste, one posebno pozdravljaju pozornost i ulaganja Kine. Poput Marshallovog plana kojim su SAD podigle Europu nakon Drugog svjetskog rata, i BRI, također, ima važnu geopolitičku dimenziju privlačenja Europe u kinesku sferu utjecaja.

Za Sjedinjene Države to znači i sasvim novi pristup. Naime, do prije nekoliko godina uvođenje bilo kakvih mehanizama kojima bi se kontrolirala kineska ulaganja u EU (unatoč evidentnoj „poplavi“ uvoza kineskog čelika) nailazila su na neodobravanja europskih čelnika što je pojačalo nerazumijevanje između EU i SAD-a. Već 2016. godine, SAD su predložile zajednički front ili „bolju koordinaciju“ u ograničavanju pristupa kineskoj tehnologiji, kao i suradnju na financiranju infrastrukturnih projekata kao protutežu kineskoj inicijativi „Belt and Road“ (BRI) što su europski lideri odbili.



Međutim, ista logika koja je dovela do promjene politike SAD-a, utjecala je na promjenu stava EU-a. U ožujku su europski lideri raspravljali o novom strateškom dokumentu Europske komisije „EU-Kina: Strateški pregled“ koji opisuje Kinu kao “ekonomskog konkurenta koji nastoji uspostaviti tehnološko vodstvo i sistemskog rivala koji promiče alternativne modele upravljanja od nabave, podataka, antimonopolskih pravila, telekomunikacija, industrijske strategije do umjetne inteligencije.  Očito je da je razdoblje asimetrične otvorenosti sa Kinom zapravo završeno!

Koncentracija moći u rukama predsjednika Xija Jinpinga, te istovremeno uspješnost njegove strategije “Made in China 2025”, koja cilja na kinesku dominaciju u deset ključnih sektora visoke tehnologije, razbili su europske (neutemeljene) nade za političku i gospodarsku liberalizaciju. U navedenom se dokumentu predlaže da WTO (Svjetska trgovinska organizacija) natjera Kinu da eliminira državne subvencije kineskoj industriji, što Kinu samo zasmijava. Europski političari sve se češće susreću s poslovnim pritužbama da Kina u nelojalnoj konkurenciji kupuje tvrtke iz EU-a, kao i njihove tehnologije, istovremeno odbijajući osigurati pristup europskih kompanija kineskim tržištima.

Zbog čega je nastupio pomak u europskom razmišljanju?  Politički i sigurnosni kontekst odigrao je značajnu ulogu – od produbljivanja kineske autoritarnosti pod predsjednikom Xi Jinpingom do njezinih nastojanja da proširi politički utjecaj u Europi. Međutim, najjači pokretači promjene europskog stava su ekonomski. Europa je izgubila nadu da će Kina reformirati svoje gospodarstvo ili omogućiti veći pristup svojim tržištima, dok su istodobno kineske korporacije potpomognute državnim subvencijama napredovali u sektorima koje Europa smatra ključnim za svoju gospodarsku budućnost. Provedba „Made in China 2025“, bujica osjetljivih kineskih preuzimanja u Europi i izvoz kineskih domaćih gospodarskih praksi u treće zemlje u sastavu BRI-ja, ukazuju na prijetnju, ne samo kad je u pitanju gospodarska budućnost Europske unije, već i njen sustav vrijednosti.

Administracija predsjednika Trumpa je početkom 2018. usvojila novu nacionalnu obrambenu strategiju kojom je američka vojska pozvana da svoj fokus s  protuterorizma (što je bio imperativ od 11. 09. 2001.) prebaci na Kinu i Rusiju koje su postale snažne konkurentske sile, time i izazov za američke globalne interese. “PLA (kineska vojska) ciljano i strpljivo uhodi američku vojsku već dva desetljeća”, navodi se u Strategiji. Kina je razvila moćne sustave industrijske i tehnička špijunaže, zahvaljujući  civilno-vojnoj fuziji. Naime, špijuniranje je u Kini postalo veliki biznis. Kako zemlja troši nevjerovatna sredstva za nadzor, tako nove generacije kineskih start up-ova nastoje zadovoljiti potrebe vlade. Tech tvrtke i vlada su u neviđenoj simbiozi – tehnološki bum pomaže vladinim ambicijama i povratno. Štoviše, kineske tvrtke tako razvijaju globalno konkurentne aplikacije za prepoznavanje slike i glasa. Način je to na koji se Kina bori protiv Silicijske doline kojoj polako otima primat.

Kinezi su razvili koncepte iskorištavanja ranjivosti u američkom vojnom djelovanju, sposobnost da iznenade SAD u slučaju sukoba, te poduzimaju korake kako bi postali svjetski lider u umjetnoj inteligenciji. Natjecanje u razvoju umjetne inteligencije vodi se u trokutu Kina – SAD – Rusija (EU je ispala iz igre). Kina je usmjerena na američku digitalnu mrežu, na opcije kontrole ili čak razaranja američkog vojnog sustava „sakaćenjem“ sustava zapovijedanja, komunikacije i kontrole obavještajnih podataka u borbenim mrežama SAD-a. Naime, nova kineska strategija podržana je snažnim povećanjem kineske vojne potrošnje. Od 1996. godine godišnji kineski izdaci za obranu skočili su realno za najmanje 620 % što je unaprijedilo kapacitete, ali i doktrine PLA. Zapanjujući je i podatak prema kojem je svaka digitalna mreža na koju se američka vojska oslanjala, zapravo, „obilježena“ kineskim sustavom elektroničkog nadzora ciljano dizajniranim da Ameriku onemogući u slučaju sukoba.

Naime, kako se pokazalo tehnologija vodećih kineskih firmi primjenjuje se globalno. Tako se npr. australska vlada odavno koristi kineskom mrežom i tehnologijom prepoznavanja lica. Nadzorne kamere kineskih proizvođača nalaze se u australskom ministarstvu unutarnjih poslova, odvjetništvu, sigurnosno – obavještajnim agencijama, centru za sprječavanje pranja novca, pomoću njih se nadzire i kabinet premijera. Nadzorne kamere HIKVISION korištene su do nedavno i u najelitnijoj vojnoj bazi R.A.A.F. Base Edinburgh u Adelaideu (središte vojne – obavještajne službe).  HIKVISION i DAHUA, kako vidimo,  u uporabi su na svim razinama australskih vlasti od najosjetljivijih sigurnosnih agencija do privatnih kompanija. Riječ je o stotinama tisuća kamera za nadzor u kućama, na ulicama, uredima javnih ustanova, sveučilišta, trgovačkih centara, te tisućama drugih javnih prostora diljem Australije (ali i SAD-a).

Kamere su ključni dio kineske špijunske platforme. HIKVISION je izrastao iz kineske vojno-sigurnosne agencije, a kineska je vlada, u sada privatnoj tvrtki, zadržala 42 % udjela. Američka televizijska postaja ABC je pronašla ugovor iz 2014. godine sklopljen između distributera HIKVISION-A u Australiji o prodaji kamera australskoj Federalnoj policiji. Njihove kamere opskrbljuju sustav granične kontrole, imigracijski sustav, australske luke, te urede državnih i lokalnih vlasti koje se također njima koriste.

Obje se kineske tvrtke (HIKVISON i DAHUA – druge su po veličini za video nadzor na svijetu) u zapadnom svijetu suočavaju s optužbama za špijuniranje u ime kineske vlade. Kamere, mobiteli i fotoaparati kojima rapolažu sigurnosne agencije naprosto više nemaju smisla budući da se radi o potencijalu koji „slučajno“ pridonosi kineskoj šijunskoj aktivnosti. Ova vrhunska AI tehnologija, Kini pruža vrlo precizne informacije o situaciji diljem svijeta u stvarnom vremenu (real time).  Zbog zabrinutosti da stvaraju „mrežu nadzora“, proizvodi obje kompanije odnedavno su zabranjeni za korištenje među federalnim agencijama u Sjedinjenim Državama.

U Kini je uspostavljen stalan protok informacija između privatnih kineskih tvrtki koje se bave AI tehnologijom i države. Kina se pokušava postaviti kao zemlja broj 1 za cyber špijunažu, a ove su kamere ključni dio te platforme, iako tvrtke to odbijaju. Wall Street Journal je 2017. godine otkrio da su HIKVISON kamere instalirane na bazama američke vojske i američkom veleposlanstvu u Kabulu, u Afganistanu. Nakon toga, američka je vlada odmah uklonila kamere (kao i australski RAAF).

Nakon prošlogodišnjeg uhićenja Meng Wanhzou, jedne od čelnica Huaweia u Vancuveru, a na zahtjev SAD-a, Huawei se našao pod optužbama za špijunažu i prijetnju američkoj nacionalnoj sigurnosti. Huawei djeluje kao dio kineske obavještajne službe, te ima potporu kineskih vlasti radi obavještajnih aktivnosti’, stav je Centra za strateške i međunarodne studije. Upozorenje su potom izdali i Velika Britanija, Australija i Novi Zeland, koji su zajedno sa SAD-om i Kanadom članice saveza obavještajnih službi pod imenom ‘Pet očiju’. Australija i Novi Zeland odlučili su da neće dopustiti kineskim tvrtkama rad na uvođenju 5G mreža u njihovim zemljama, dok je Velika Britanija odlučila dopustiti kompaniji Huawei ograničeni pristup mobilnoj mreži novije generacije 5G, tražeći tako kompromis u žestokom sporu između Sjedinjenih Država i Kine oko budućih generacija komunikacijske tehnologije.

I na kraju ne zaboravimo da je, američki senator Marco Rubio još u veljači 2018. zatražio od direktora FBI-a, Christophera Wraya, da „prokomentira“ rizik kontraobavještajne djelatnosti koju predstavljaju kineski studenti u SAD-u.  Naime, iz Kine dolazi otprilike jedna trećina svih međunarodnih studenata koji ulaze u SAD, a nije na odmet ni podatak da je više kineskih studenata u STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo ili matematika) od bilo koje druge nacionalnosti. Ako prestanu dolaziti, mnogi će istraživački laboratoriji „presušiti“ zbog nedostatka diplomiranih studenata potrebnih američkom korporativnom biznisu. Škole nižeg reda također će se suočiti s proračunskim ograničenjima jer će biti lišene pune školarine koju strani studenti plaćaju. Dakle, i studenti su dio „paklenog plana za postizanje tehnološke superiornosti kojim Kina želi okončati globalnu dominaciju SAD-a. Kineska vlada počela je svoju ideologiju izvoziti širom svijeta, oblikovati Zapad i upravljati njime, stoga nije čudno da SAD i velike europske sile počinju ulagati velike napore kako bi bar privremeno zaustavile Kinu.

geopolitika