Nema stožera, nema javnog praćenja i tumačenja, nema zabrinutosti, nema priznavanja grešaka…

Ništa postojeći virusni i potresni krizni udari nisu utjecali na promjenu političke paradigme niti su u tako postavljenim obrascima vladanja Hrvatskom mogli promijeniti ustaljenu, nasljednu, trgovinsku i ‘koalicionu’ političku svijest

Hrvatska je ovih naših zimskih nemirnih, vlažnih i hladnih dana prepunih sivila i s rijetkim pojavama sunčanih vedrina i svjetlosti ozbiljno pritisnuta nezabilježenim povijesnim virusnim i potresnim djelovanjima, nakon kojih se svakodnevno zbrajaju ljudski odlasci i ukupna stradavanja, ali i posebno pojačava zabrinutost. Zajednička su politička i javna djelovanja u takvim okolnostima poprimila pomalo i paranoične oblike u kojima dominiraju politička slaganja ili neslaganja isključivo temeljena na njihovim pozicijskim, interesnim, stranačko/partijskim, mogućim misaonim i političkim osjećajima i intelektualnim dometima. Drugačije, inače, nije moguće tumačiti učestalu javnu prezentaciju misli i osjećaja o apsolutno svemu u Hrvatskoj od potpuno prosječnih osoba koje su slučajno ili su bile slučajno na političkim pozicijama u Hrvatskoj.





Zapravo je nevjerojatna upornost brojnih medijskih pregalaca i njihovih mudrih uredništva u dovođenju političke prosječnosti pred javnost, bez imalo odgovornosti prema traumatičnim razdobljima koja su primarno pritisnula hrvatsku populaciju s najmanje društvene, financijske, radne, stambene i ostale sigurnosti. Najčešće izgovaranje besmislica izravno u eter i pokazivanje osobne i političke prosječnosti ponajmanje smeta i jednima i drugima, dok ih je za doživljavanje njihovih važnosti od potresenog izvan političkog puka ponajmanje briga. Usprkos svemu tome, upravo su takvi i najčešći izbor novinarske ekipe slične profilacije, iako se mora priznati vidan napredak u izgovaranju političkih fraza, obećanja i budućih namjera u odnosu na njihove slučajne političke početke.

Ništa korisni



Slično je i s pozivnim stručnim tumačima apsolutno svega u hrvatskom društvenom i političkom prostoru, nerijetko korištenim i za objašnjenja vrlo uske stručnosti za koju je potrebna posebna obrazovna razina. Obrazovanost postaje nebitnost u programiranim javnim okolnostima friziranja dojmova, kao i limitiranost njihove misaone i identitetske razine. Njihovu ništa korisnost velikodušno i bez imalo dilema javno i argumentirano potvrđuje čak i predsjednik. Opći je dojam zbog svega toga u običnom puku zato blizak vjerovanju u nametanje političke prosječnosti u svim okolnostima (pa naravno i trenutnim kriznim), u plansko usmjeravanje misli i događaja prema pozicijskom interesu, u veliku inertnost sustava, u političko prevladavanje u svemu i, naravno, u zaobilaženje ključnih tema prevažnih za sadašnjost i budućnost ukupne hrvatske populacije. Kako je političko pozicijsko suglasje javnog tumačenja izravno i na djelu, a nesuglasje najčešće s anacionalnim odmakom od ključnih tema za razvoj i uređenost hrvatskog društva i prostora, ponajmanji je problem strateška nacionalna pitanja potisnuti iz javnosti u interesu izravnog i pozadinskog vladanja Hrvatskom. Najviše su u tom potiskivanju zakazali novinski i ostali javni djelatnici i pogotovo znanstvenici koje je relativno lako i jednostavno upregnuti u političke stranačko/partijske i osobne interese samo i malom ponudom njihove osobne javne prezentacije.

Pri svemu se tome, naravno, ponešto važno pita i “koalicionog” partnera, čija je budnost nad hrvatskim ciljevima uvijek prisutna, makar to potvrđivali i dokazivali samo performerima kojima se odmah dokaže i prihvati namjera, dok su činjenice nebitne i ostaju za poigravanje uvijek budnim službama. Takvi bi igrokazi političke prosječnosti pred novinarima, planski izbori anacionalnih tumača hrvatskih loših namjera i scenaristički postavljeni dramoleti pokazivanja hrvatske nacionalne zadrtosti, trebali biti opozicijskim igračima poput udarca s bijele točke na prazan gol. Kad ne bi bili selektirani po istom ili sličnom pozicijskom obrascu i kad ne bi svoju važnost postavljali iznad krizne hrvatske stvarnosti.

Zatvoreni i začarani politički krug, rekli bi iskusniji, iz kojeg korisnost različite vrste već dugih gotovo trideset godina izvlači politički i njima pridruženi financijski i gospodarski milje, dok je od svega ponajmanja korisnost za obični izvanpolitički, primireni i raseljeni hrvatski puk.



Politička paradigma

Velika isplativost “koalicionog” trgovinskog partnerstva pokazala se dobitnom kombinacijom recentnog vladanja Hrvatskom po načelu friziranog javnog suglasja i s automatiziranom europskom javnom retorikom, koja se može ponavljati uz blagonaklonost uslužnog javnog servisa u svim prilikama, stalno i prema potrebi. Ponavljanja su pritom ustaljeni ritual koji ni krizna vremena ni moguće posljedice za hrvatsku populaciju ne mogu mijenjati.

Ništa postojeći virusni i potresni krizni udari nisu utjecali na promjenu političke paradigme niti su u tako postavljenim obrascima vladanja Hrvatskom mogli promijeniti ustaljenu, nasljednu, trgovinsku i “koalicionu” političku svijest pa danas Hrvatska, promatrana s tla, izgleda kao brod na pučini bez kompasa, a s njihovih političkih visina iznad oblaka kao brod na kojem su uređeni protokolarni saloni uvijek puni smijeha i glazbe. Trgovinsko “koaliciono” partnerstvo očito danas u Hrvatskoj nema cijene niti bilo kakve moguće dopuštene alternative, a nasuprotna je politička nemoć samo dodatno pospješuje.

Političko je javno prešućivanje i izbjegavanje hrvatskih pozicija na europskom dnu po brojnim gospodarskim i financijskim pokazateljima, ustrojenog demokratskog atavizma, prostorne praznine, nestanka učenika osnovnih i srednjih škola, općenito demografske destrukcije i sličnih negativnosti, zato, razumljivo, u zanosu vladanja, dijeljenja saborske uvaženosti i mogućnostima javne promocije političke i obrazovne prosječnosti. Demografski je nestanak hrvatske populacije u takvim političkim okolnostima problem koji samo opterećuje trgovinske odnose i poželjnost s kojom se i partneri i oporbeni dušobrižnici očito mogu nositi, a u općem ga je suglasju i jednostavno moguće potisnuti.



Primjera za to imamo poprilično u ovim kriznim vremenima kad su stradavanja podignuta objektivno i s puno razumljivih razloga na razinu najvećeg nacionalnog razumijevanja, potrebne brige i zabrinutosti.

Destrukcijski udari

Reakcije su hrvatskog puka bile trenutne, izravne i s puno ljudskih osjećaja i upravo su one u osnovi odredile kasnija politička postupanja. Razlike su u samim počecima bile jasno uočljive, iako je s vremenskim odmakom od potresnih početaka političko partnerstvo polako i sigurno počelo preuzimati primat javnog objašnjavanja banovinske stvarnosti. Intervjui, gostovanja, objašnjavanja, pozicijska obraćanja, stručna tumačenja ništa korisnih i ostalih postala su učestala jer su bili potrebni PR pomaci prema političkim štićenicima i njihovim upitnim liderskim kriznim djelovanjima.

Istovremeno se u tišini i zatomljenoj pozadini planskim javnim ispuhivanjem (omiljeni izraz s osrednjih i sebičnih političkih pozicija), odvijaju i dalje razvijaju ostale negativnosti u hrvatskom društvu i prostoru, a pogotovo demografske. Iako su pandemije, potresi i slični destrukcijski udari kroz cijelu povijest bili najveći negativni demografski faktori sa silnim tragovima u zahvaćenom stanovništvu, gotovo se nitko od vrlih granskih stručnjaka nije prisjetio toga i javno upitao što uopće činimo po tom pitanju. Nije se moglo očekivati da se takva zabrinutost vidi ni u trgovinskom političkom partnerstvu ni u oporbenom, a još manje u novinarskom jer je nje bilo samo u tragovima i u mirnijim vremenima, i to uglavnom kad je konvergiralo političkim potrebama.

Podsjećamo samo što se i dalje zbiva uz šutnju političkog vrha, mirnoću resornih izvršnih institucija i njihovih čelnih ljudi naglašene stručnosti i političke apologije. Zavjet šutnje u pitanjima demografskog nestanka hrvatske populacije zahvatio je cijeli politički sustavi pomalo sliči zavjetovanju u organizacijama drugačije djelatnosti iz prekojadranskog susjedstva.

Dramatični pomaci

Prilažemo tablicu s osnovnim podacima o prirodnom kretanju hrvatskog stanovništva kao potvrdu trajanja procesa oko nas koji nas ni blizu ne zaokuplja iako mu je razornost puno veća i trajnija za hrvatsku razvojnu sadašnjost i budućnost.



Dramatični krizni pomaci u 2020. godini samo će dodatno potvrditi negativnosti i zabilježiti vjerojatno najmanju rodnost, zasigurno najveću smrtnost i najveći prirodni pad hrvatske populacije otkad se prati statistika prirodnog kretanja stanovništva. Dramatičnost se pokazatelja mogla i trebala uočiti i puno ranije, zabrinutost je trebalo podignuti na najveću stratešku nacionalnu razinu, a iz svih je znanstvenih područja trebalo već odaslati stav kako je gubitak ljudske populacije i najveća katastrofa koja je mogla zahvatiti Hrvatsku. Zamislite samo vi i sva gospoda iz političkog, javnog i znanstvenog sustava što se događa sa zemljom u kojoj, eto, već šest godina zaredom prosječno umire oko 16.000 osoba više nego što ih se rađa! Ukupno je u Hrvatskoj u tih pet godina i 11 mjeseci umrla čak 95.181 osoba više nego što ih se rodilo! Mirnim promatranjem demografske problematike u sljedećih deset godina još između 150.000 i 200.000! Bez iseljavanja!

Nema stožera, nema javnog praćenja, nema zabrinutosti, nema tumačenja, nema priznavanja pogrešaka, nema stručnjaka po predsjedničkoj definiciji ništa korisnosti, nema ničeg smislenog na političkoj pozornici, nema… jer je zavjet šutnje u nemoći i po osobnoj prosudbi izvršnih vodećih postavljen kao pravilo. Sve do približavanja lokalnih izbora kad će demografska problematika ponovno postati samo javna prezentacijska potreba. Zar je to cijena ostanka na vlasti? I zadovoljstva pokazivanja? Iako su slučajnosti u dugom trajanju i ponavljanju manje vjerojatne.

geopolitika