Je li Europa našla ili izgubila strateški kompas?

Budući da je realno jaka, Kini nije nužna demonstracija snage. Dovoljna joj je praksa uznemiravanja jer, kao i sve druge trgovačke sile, smatra da je rat štetan za trgovinu. Planira da će se, do 2049., cijeli Planet morati pokloniti Partiji. Svi disidenti (počevši od Tajvana) biti će prisiljeni vratiti se u okrilje « crvenog carstva » i staviti se pod zaštitu Kineske vojske. Ta i takva kineska ambicija predstavlja glavnu prijetnju američkim interesima, poglavito kada je doživljavana kao zajednički cilj kinesko-ruskog neprijatelja

Objavu usvajanja od strane 27-morice Europskog obrambenog fonda, neki su stručnjaci za sigurnost i obranu okvalificirali « revolucijom za Obrambenu Europu » (J.-P. Maulny), pa se javnost ponadala da je EU konačno pronašla kompas. Međutim, svoj su skepticizam odmah izrazili drugi eminentni eksperti. Oni ne samo da sumnjaju kako je europski « strateški kompas » uistinu ambiciozan kako je najavljeno, nego sumnjaju i da je Europa sasvim izgubila kompas kad evidentni neuspjeh prikazuje kao pobjedu. Jer, javna je tajna da« iako mekan dogovor postoji, nema volje za činjenjem – a nju ništa ne može zamijeniti » (La Tribune).





Revolucija na eurokratski način

Odobravanje 8 milijardi za razvoj zajedničkih razvojnih projekata vojne industrije u EU-u može se smatrati revolucionarnim u smislu da će, po prvi put od potpisivanja Rimskog sporazuma 1957., Unija financirati razvoj zajedničkih vojnih tehnologija i kapaciteta. Za postizanje tog cilja, prvo je bilo nužno Europski obrambeni fond staviti pod nadležnost EU Komisije za potporu industrijske konkurentnosti. Fond je, potom, na generički način, kakav ne postoji u NATO-u, zahvaljujući dodjeli zajedničkih sredstava Unije, materijalizirao Obrambenu Europu, te u okviru nje pristup Fondu samo onim projektima koji okupljaju više članica i tvrtki. Na taj način je Unija i efektivno počela stimulirati kooperaciju među članicama u području vojnih tehnologija i kapaciteta. Čime se promiče interoperabilnost vojne opreme članica; a ukoliko suradnja bude dobro organizirana, zajedničkim radom na razvoju naoružanja bit će ostvarene znatne uštede, odnosno europska vojna industrija dobit će priliku igrati ulogu inkubatora za nove tehnologije.



Međutim, pomak stiže prekasno. Eurokratima je za tu « revoluciju » trebalo pet godina. Naime, ideju Fonda nalazimo već u okviru Europskog obrambenog akcijskog plana, koji je Europska komisija predstavila još u studenom 2016. Međutim, EU institucije funkcioniraju tako da Europska komisija predlaže zakonodavne akte, a potom države i Europski parlament emendiraju nacrte propisa. Trijalogom (dijalogom između tri institucije), dolazi se do zajedničkog teksta.  Vrijeme ističe. Tako je, iako ga je izradila još Junckerova komisija, predmetni tekst bio definitivno usvojen tek tijekom novog mandata Europskog parlamenta. Za finaliziranje teksta bilo je potrebno utvrditi iznos koji će se dodijeliti Europskom obrambenom fondu, a to je bilo moguće definirati i usvojiti samo u okviru novog proračuna Europske unije za period 2021. – 2027. i novog mandata. U međuvremenu su Britanci i Amerikanci europljanima uspjeli objaviti neprijateljstvo; uspješno se reorganizirati (Brexit, Trump) i od europljana naplatiti stare band wagoning račune; pa se vratiti prijateljskom i zaštitničkom savezništvu na vrijeme; odnosno prije finalizacije tog europskog « povijesnog teksta », a perpetuiranja radi ovisnosti Europljana o američkoj zaštiti. Iz čega je razvidno da Europa nikada nije niti imala svoj strateški kompas, pa ga nije mogla niti izgubiti; a, još je jako daleko od koncipiranja vlastitog.

O tome da je odobrenih 8 milijardi Europskog obrambenog fonda kap u oceanu ukupnog proračuna za obranu EU država najbolje govore statistike. Prema podacima francuskog Ministarstva obrane iz 2017. – dakle kada  eurokrati nisu imali drugi izbor nego se suočiti sa strateškim trokutom koji čine Sjedinjene Države, Kina i Rusija ; kada je Brexit bio eminentan, a Trump američko prijateljstvo uvjetovao povećanjem participacije EU-a u troškovima NATO-a ; Velika Britanija, Francuska i Njemačka pokrivale su 62% sveukupnog proračuna za obranu članica: 240 mlrd.€ naspram 610 mlrd.€ za Ameriku, 205 mlrd.€ za Kinu i « samo » 60 mlrd.€ za Rusiju. Izlazak Velike Britanije iz EU-a znatno je oslabio vojnu moć Unije. Pod pritiskom SAD-a, poglavito se Njemačka odala ubrzanom naoružavanju. Slijedile su je ostale članice kupnjom američke opreme, čime su u začetku srezale razvojne mogućnosti zajedničke EU obrane (interoperativnost) i vojne industrije (utrka u naoružanju umjetnom inteligencijom).

Tako, kada se prepustite EU obrani bez vlastitog strateškog kompasa i volje za moć, to je kao da “sjedite u zrakoplovu koji pada, vi ste vezali sigurnosni pojas – ali od njega nema koristi” (Haruki Murakami). Dakle, pitanje učinkovite europske obrane neće riješiti znatnija ulaganja (kako tvrde Sjedinjene Države), nego svrsishodnija.  Jer, što bi sve npr. Rusija učinila da je, umjesto sa 60 Mlrd.€, raspolagala s europskih 240?



Erozija vojne moći Zapada

2019-u je obilježila najava jednostranog dezangažmana Amerikanaca u Siriji, turska invazija na sirijski teritorij pod upravom Kurda, tursko-libijski sporazum o razgraničenju pomorskih granica na štetu Južnog Cipra itd., što je francuskog predsjednika navelo da u međunarodnom tisku javno proglasi da je “NATO u stanju ‘moždane smrti’ zbog nedostatka koordinacije oko strateških odluka”. Dodao je: “Ako operativna učinkovitost NATO-a i njegov vojni interes nisu upitni, strateški i politički, moramo priznati da imamo problem. Radi se o problemu ‘strateškog iznenađenja’, koje bi nas trebalo navesti da izmijenimo svoj pogled na europsku sigurnosnu arhitekturu i na našu savezničku mrežu”.

Porast vojne moći Xi Jinpinga (koji je na vlast došao 2013.) i “strateško buđenje” Rusije Vladimira Putina (s intervencijama u Ukrajini od 2014. i u Siriji od 2015.) glavni su događaji proteklog desetljeća. Oni su zaustavili zapadnu dominaciju, iako se početak erozije vojne moći Zapada povezuje s povlačenjem iz Sirije u jesen 2013. i s Euromaidan pokretom u Ukrajini. Erozija je bila tim evidentnija što su zapadne oružane snage bile “fiksnije” (u vojnom smislu) pojavom DAEŠ-a u Africi i na Levantu, a ruske aktivnije. “Strateško iznenađenje” je rezultiralo konceptom “westlessness” (manje Zapada), o kojem se opširno raspravljalo na Minhenskoj konferenciji u veljači 2020.

U međuvremenu je jednostrana diplomacija predsjednika Trumpa (izabrana krajem 2016.) potaknula “transatlantsku krizu”. Pogoršala ju je politika turskog predsjednika Erdogana, teoretskog saveznika jer člana NATO-a, ali aktivnog strateškog partnera Rusije u striktnoj logici moći. Tako je, krajem prošlog desetljeća erozija moći Zapada bila tolika da se i sam pojam Oksidenta zatekao bez strateške biti.





Karta: “strateški trokut”, izvor: Global Wilige Space

EU u “strateškom trokutu”

Svjetskim i regionalnim europskim geostrateškim pejzažom predstojećeg desetljeća dominirati će « strateški trokut » koji tvore SAD, Kina i Rusija. Iako je borba za ulogu novog/starog svjetskog tehno-hegemona sadržana u sukobu supersila SAD-a i Kine u novom svjetskom geopolitičkom središtu – Indo-Pacifičkoj zoni, Rusija se sa svojom remetilačkom moći nalazi u poziciji moderatora te borbe.

Predvidljivo je da će SAD, u ovom desetljeću, ostati dominantna sila; ali sila koja sve manje intervenira u svijetu. Budući da Sjedinjene Države nisu dovoljno moćne za postizanje brzih vojnih uspjeha, koncentrirati će se na obranu svojih saveznika, poglavito onih koji operiraju u Indo-pacifičkoj zoni, koja je od najvećeg geoekonomskog i geopolitičkog značaja (Japan, Australija i savezništvo s Indijom). Službena ambicija Kine je preteći Sjedinjene Države na stotu obljetnicu dolaska na vlast Kineske komunističke partije (KPK) 2049., za što će osigurati sredstva, uključujući i vojna. U tom kontekstu, nedvojbena je greška Rusiju smatrati drugorazrednim igračem narednih desetljeća. Uspon njene vojne moći i njena “velika strategija” nadahnuta bizantskim nasljeđem, daju joj snažnu remetilačku moć, zahvaljujući kojoj će još godinama igrati značajnu ulogu u međunarodnim odnosima.

Erozija vojne moći Zapada odrazila se i u osporavanju njegovih vrijednosti, odnosno međunarodnog pravnog sustava koji je uspostavio zadnjih 70 godina. Isto ne bi bilo moguće bez kinesko-ruskog strateškog partnerstva. Ono djeluje čvrsto i trajno u suočavanju s neprikosnovenom američkom pomorskom silom, usprkos skrivenim problemima koji bi mogli isplivati na površinu u dogledno vrijeme. Naime, pad cijena ugljikovodika uništava rusku rentijersku ekonomiju, ali je predvidljivo da će Rusija ostati – istina siromašna, ali strateška sila s obzirom na njenu iznimnu vojnu sposobnost, usporedivu samo s onom američke velesile.

U opisanim okolnostima, iako je dijalog i dalje nužan (makar samo kako bi se izbjeglo nerazumijevanje namjera drugog), iluzorno je misliti kako će Rusija jednog dana zaista doći u iskušenje da se obrati Europljanima na štetu Kineza. Europljani su, poput Kineza, izvrsni kupci, ali – za razliku od Kine – Rusima nemaju što ponuditi u strateškom smislu. U isto vrijeme, svjesna svojih slabosti u odnosu na dva glavna strateška konkurenta, Moskva prihvaća da joj nije u interesu napadati svoje europske susjede. Naprotiv, ide joj u korist eksploatiranje njihovih slabosti, održavanje nereda u “sivim zonama” i potkopavanje kohezije unutar NATO-a. S Kinom ionako ništa ne riskira, sve dok se njihov de facto savez nastavlja. Stanje se može drastično promijeniti onog dana kada Kina zatraži svoje “izgubljene regije” u Sibiru i na Dalekom istoku. Ako dakle, s jedne strane, ima sve za izgubiti, a s druge strane ništa za dobiti; nije razvidno zašto bi se uopće Rusija približavala Europljanima?

Realne prijetnje miru

Tradicionalna povijesna opsjednutost zapadnih sila okruživanjem Rusije i, posljedično, ruska opsjednutost rizikom okruživanja, nisu prevladane. Stoga Rusija može biti zainteresirana za poticanje sukoba niskog intenziteta u svom “bliskom okružju” (bivšim sovjetskim republikama), kako bi NATO odvraćala od daljnjeg približavanja svojim granicama. Paradoksalna situacija, u kojoj Rusiji mir na njenim granicama jamči jedino određena razina konfliktualnosti u njezinu europskom susjedstvu. Tako ju slabo zanima uspjeh procesa iz Minska, osim ako zauzvrat ishodi priznanje aneksije Krima ; a američka politika održavanja neprijateljstva prema Rusiji više šteti njenim saveznicima, nego prozvanim neprijateljima.

Sjedinjene Države su najviše preokupirane Kinom, koja efektivno raspolaže resursima za ostvarenje svojih neskrivenih ambicija, pa je njena prijetnja azijskim saveznicima SAD-a (na prvom mjestu Japanu) nedvojbeno stvarnija od ruske prijetnje Europi. Budući da je realno jaka, Kini nije nužna demonstracija snage. Dovoljna joj je praksa uznemiravanja jer, kao i sve druge trgovačke sile, smatra da je rat štetan za trgovinu. Planira da će se, do 2049., cijeli Planet morati pokloniti Partiji. Svi disidenti (počevši od Tajvana) biti će prisiljeni vratiti se u okrilje « crvenog carstva » i staviti se pod zaštitu Kineske vojske – koja je vojska Partije. Ta i takva kineska ambicija predstavlja glavnu prijetnju američkim interesima, poglavito kada je doživljavana kao zajednički cilj kinesko-ruskog neprijatelja. Koronavirusna kriza samo je pojačala rivalstvo unutar « strateškog trokuta ».

Perspektive

S jedne strane, Kina kontinuirano stječe sredstva za projekciju svoje moći, te se stječe dojam da je njena afirmacija na svjetskoj sceni nezaustavljiva. Izabrala je model u kojem njen neupitan hard power podržava soft power, pa joj u nastupu nedostaje suptilnosti – kako je to demonstrirala tijekom pandemije.  S druge strane, suočene s nezaustavljivim usponom Kine – koji su same potaknule pretvorivši azijskog diva u svjetsku tvornicu, Sjedinjene Države ne pokazuju volju za inoviranjem. Uzdizanju “crvenog carstva” suprostavljaju se s više puta recikliranom, uvijek istom i predvidljivom anglo-američkom geopolitikom. Onom u kojoj pomorske sile svoje kontinentalne suparnike obuzdavaju njihovim strateškim okruživanjem. Tako je aktualni koncept “Indo-pacifičke zone” u stvari nova verzija starog Spykman-ova “Rimlanda” (koncepta s kraja XIX. stoljeća) – poznatog prstena arhipelaga i poluotoka kojima se okružuje trenutni “Heartland” (geopolitičko i geoekonomsko « srce svijeta ») koji onaj tko želi vladati mora kontrolirati.

U tom kontekstu, Rusija ima dva cilja : preživljavanje između dvije supersile unutar svojih trenutnih granica (uključujući Krim) i održavanje vladavine Vladimira Putina. Prvi cilj podrazumijeva očuvanje strateškog partnerstva s Kinom i osiguranje obrane teritorija nuklearnim odvraćanjem. Drugi cilj zahtijeva održavanje latentnog ratnog stanja na ruskim granicama radi opravdavanja mobilizacije resursa u korist sigurnosnog aparata –odnosno Putinova režima.

Glavni rizik za europske države u opisanom strateškom krajoliku nije sigurnosni, nego identitarni. Odnosi se na mogući tihi “izlazak Europljana iz povijesti”. Prvo, trenutni režimi “strateškog trokuta” ne predstavljaju prijetnju sigurnosti i neovisnosti EU država, pa one ne mogu računati na gradnju zajedničkog identiteta temeljem otpora prema zajedničkom neprijatelju. Drugo, niti jedan režim nema značajke pouzdanog saveznika koji bi snažan europski identitet tolerirao. Svima je u interesu da Europa ostane veliko, otvoreno i solventno tržište za izvoz triju velikih sila. Kako europski softpower nije podržavan od strane respektabilnog hard powera, niti koga zanimaju EU vrijednosti, niti ih Europljani imaju čime braniti. In fine, prema Nietzsche-u: « tamo gdje nedostaje volje za moć, tamo je i pad ».

geopolitika