Prošle je godine u Hrvatskoj umrlo 52.327 osoba, a u siječnju ove 4987 osoba. Slični su rezultati odlazaka i u zadnjih nekoliko godina, a službeni podaci Državnog zavoda za statistiku za 2017. godinu, na primjer, potvrđuju 3733 odlazaka uvjetovanih nasilnim putem, samoubojstvima i u prometnim nesrećama (2694; 635; 404). Dnevno u prosjeku u Hrvatskoj umire 144 osoba, dnevno prosječno 44 osoba više umre nego što se rodi, dnevno prosječno 10 osoba umre nasilno, samoubojstvom i pogibijom u prometu, dnevno prosječno 7 osoba umre nasilno, dnevno… itd. itd. Uspoređujući to sa svakodnevnim izvješćima o smrtnosti od virusa…
Nevjerojatnom su se brzinom stvari u realnom svijetu oko nas promijenile i praktički su pometeni svi pomno, planski i interesno građeni obrasci političko-diplomatskog selektiranja, postavljanja, postupanja, vrednovanja, prezentiranja, pregovaranja, prenemaganja i uopće umišljenog djelovanja s pozicija svemogućeg, nezamjenjivog, isključivog i zatvorenog matričnog odlučivanja u svim djelatnostima i svim situacijama. Politika je osrednjosti, udivljenosti, podaništva, nepotrebne obrazovanosti i naročito pozicijskog postavljanja društveno, nacionalno, stručno, znanstveno i vrijednosno upitnih i praznih stranačko/partijskih vojnika na ključna resorna mjesta, već s prvim ozbiljnijim udarom kriznog vala potopljena, u skladu sa svojim vrijednostima (osrednjostima) i dosadašnjim dugogodišnjim negativnim učincima na hrvatsko društvo i prostor. Granski je amaterizam pritom u pravilu bio nevažna kategorija i nisu ga mogle ugroziti nikakve posljedice pa ni one najveće stradalničke u domovima za zbrinjavanje starih i nemoćnih.
Poput plimnog vala razorne snage virusna je pošast u samo jednom tromjesečju uzdrmala i praktički razorila i inače imaginarnu mrežu europskih vrijednosti, koja je uvijek postavljana kao temeljna mantra hrvatske političko-diplomatske osrednjosti, uz istovremenu ispriku ostalima koji zbog svoje osobnosti, stručnosti, odgovornosti i nacionalne identifikacijske pripadnosti nisu niti mogu biti u “timskom” krugu. Zajedništvo ili zajedničarstvo kao političko-diplomatska europska forma s krizom je stvarno i potvrđeno samo kao forma pa su sve učestalije izjave i iz istih tih političko-diplomatskih krugova o političkoj bespotrebnosti i besmislenosti takve europske forme, koja u recentnoj velikoj krizi nema ni jednu ozbiljniju zaštitnu stratešku funkciju. Nijednog ozbiljnijeg analitičara to nije iznenadilo jer se nemoć europske nevjerojatno brojne parlamentarne i ostale europske birokracije pokazivala praktički u svakom novom danu.
Navikavanje na osrednjost
Dolazak hrvatske birokracije dogovorenim redoslijedom u predsjedavajuću poziciju Vijećem Europske unije u šestomjesečnom razdoblju takvoj je formi dalo novu dimenziju s postavljanjem dviju apsolutno osrednjih predstavnica (blagi izraz) u sam vrh europske birokracije; osrednjih prema temeljnim stručno, spoznajno, radno, nacionalno, pa ako baš hoćemo i intelektualno važećim i Hrvatskoj potrebnim kriterijima. Poput igrokaza zvuče njihove izjave i posebno prozivanja izabranih lidera europskih država u ovakvim krizama, a količina besmislenih fraza mjerljiva je samo još s njihovim pozivanjem na europske vrijednosti. Opći je to dojam i mišljenje u stručno-znanstvenim, umjetničkim i sličnim javnim krugovima, uz gotovo nemoguć zamišljaj ikakve njihove uloge u razvojnom planiranju i odlučivanju.
Selekcijska osrednjost nije zahvatila samo europski političko-diplomatski milje i učinila ga upravljačkom iluzijom nego i hrvatski s još većim i razornijim učincima na društveni, prostorni, demografski, gospodarski i ukupni razvoj. Tek je s dolaskom razorne virusne krize, u najtežim mogućim okolnostima, postalo vidljivo kako osrednji i omiljeni politički kadrovi niti znaju niti mogu donositi ključne odluke vezane uz zaštitu hrvatske populacije, iako politički vrh još nije želio javna uvjeravanja, usmjeravanja i zabranjivanja prepustiti isključivo stručnim i mjerodavnim pojedincima naglašene osobnosti.
Odmakom krize i njezinim prelaskom u terminalnu fazu s još nedokučivim društvenim, demografskim, gospodarskim i inim posljedicama, sve će se više potvrđivati potreba odmaka od postojeće osrednjosti i usmjeravanja ključnih resora prema osobama razvijenih i potvrđenih znanja, čvrstina i posebno prema sposobnostima odlučivanja, predviđanja i djelovanja u skladu s nacionalnim potrebama. Vremena navikavanja na osrednjost po političkom izboru definitivno trebaju ostati iza nas, ne želimo li krizu prihvatiti kao neminovnost.
Navikavanje na odlučivanje
Nitko više razuman ne spori kako će socijalno distanciranje i izoliranje i prometno, obrazovno, radno, proizvodno i prostorno zaustavljanje kolanja roba i usluga i kretanja ljudi izravno produljiti krizno razdoblje u gotovo svim djelatnostima s puno nepoznanica, ali s realnim procjenama znatnih radnih, financijskih, poreznih, dohodovnih i ostalih gubitaka. Ozbiljne su stručne, znanstvene, projekcijske, modelske i ine pripreme za ta razdoblja već trebale početi u praktički svim resorima i bez imalo potreba za konferencijskim, prigodničarskim i sličnim razmatranjima, razglabanjima i prezentiranjima. Nisu tu više potrebna čekanja nečije suglasnosti ili, nedajbože, europskih dogovaranja, koja u pravilu dolaze s političkih (nebeskih) visina, već odluke temeljene na hrvatskim stručnim i znanstvenim ocjenama, procjenama i potrebama hrvatske populacije.
Suspendiranje kretanja ljudi i ograničavanje njihovih (naših) temeljnih sloboda stožernim odlukama u posebnim okolnostima i u stvarnom interesu ukupne hrvatske populacije, a koje nisu utemeljene samo na političkim odlukama, trebalo bi biti polazište i za slične rezolutne i stručno zasnovane odluke vezane uz razvojno usmjeravanje svih djelatnosti na kojima počiva hrvatsko društvo. Kad se već moglo posegnuti za temeljima sloboda kretanja, rada i egzistencijalnog preživljavanja pojedinaca i ukupne hrvatske populacije, kako nije moguće ista ili slična pravila postaviti prema drugim različitim sustavima, posebno onima kojima se godišnji suficit i godišnja financijska dobit odlijeva iz Hrvatske? Ili je opća država namijenjena samo za populaciju i u funkciji njezina pripitomljavanja u interesu financijskog sustava?
Navikavanje na odlučivanje gotovo je nemoguća misija u postojećim selekcijskim stranačko/partijskim okvirima jer je nemoguće očekivati resornu stručno-znanstvenu rezolutnost od osoba čije je postavljanje doživljeno kao vlastiti dodir svemira, s inače prizemnim ostalim sposobnostima prema kojima bi njihova primarna selekcija bila nošenje vode za potrebe ozbiljnih utrka s prvacima. Briselski početnici u glavnoj ulozi hrvatske izvršne vlasti djeluju poput imaginarnog svijeta igrica s pomakom od stvarnosti, a krizni im naleti unose nemir u navike. Takvom je pristupu sasvim svejedno tko je na čelu ključnih resora u državi, a prelazak se, na primjer, s čela jednog resora na drugi, neovisno o poznavanju problematike ili stručnog i inog sudjelovanja u njoj u prethodnim razdobljima, smatra normalnim i standardnim postupkom. Rezultati za ukupnu hrvatsku populaciju ionako im nikad nisu bili bitni.
Testiranje strpljivosti
Moglo se funkcionirati po takvom obrascu u mirnim vremenima i testirati već dobro opjevanu hrvatsku strpljivost, ali je nemoguće očekivati od tako postavljenog sustava rezolutnost, posebno prema financijskom sustavu, odlučnost u postavljanju poticajnog poreznog sustava, poticajne modele za ključne razvojne djelatnosti, usmjeravanje investicija, oslanjanje na hrvatsko iseljeničko bogatstvo, funkcioniranje prema novom konceptu države, funkcionalnu regionalnu i područnu podjelu Hrvatske, razvojnu, političku, upravljačku, administrativnu i inu decentralizaciju, jasno definiranje domovinske sigurnosti, demografski oporavak i puno još toga potrebnog u kriznom razdobljima.
Očekivati sve navedeno, a nasušno potrebno, od stranačke/partijske osrednjosti čista je iluzija, iako nikad do kraja nije jasno kakva je to potreba oko sebe okupiti nedvojbenu osrednjost i očekivati kako ćeš se i sam profilirati kao važnost ili težina (bez iluzija na neponovljivu “The Weight”), osim ako ti to nije ranije definirana zadaća koju moraš bez pogovora obaviti.
Razina socijalne neosjetljivosti političkog sustava nakon razornog zagrebačkog potresa i kriznog nastavka prema stradalnicima ili prema blokiranima i ovršenima, na primjer, veliki je pokazatelj selektivne uređenosti društva i zapravo prave nemoći izabrane osrednjosti u postavljanju sličnih pravila prema financijskom sustavu, kao i prema ostalom stanovništvu. Zabranjivanja i usmjeravanja lako provođena prema običnoj populaciji mogu se primjenjivati u interesu običnih na sve ostalo samo s pomakom od osrednjosti. Ili kako je vrlo rezolutno najavio predsjednik. “Izostao je moratorij na kredite kao pomoć građanima. To su građani, to nisu najugroženiji građani, to su skoro svi građani” (Z. Milanović, Nove novosti, ¸3. 3. 2020.) ili prevedeno – vrijeme je za odluke.
Navikavanje na nestanak
Odlazak ili smrtnost hrvatska je krizna izvještajna svakodnevica, iako je nestanak hrvatske populacije već podulja trajnost na koju nije bilo osvrta, o kojoj se nisu zazivale konferencije za tisak, za koju novinari nikad nisu bili posebno zainteresirani, kojoj nikad nije posvećena ni jedna izjava političke osrednjosti i koja se prešućuje u praktički svim političko-diplomatskim pohvalama vlastite učinkovitosti, dobrote i nezamjenjivosti.
Prošle je godine u Hrvatskoj umrlo 52.327 osoba, a u siječnju ove 4987 osoba. Slični su rezultati odlazaka i u zadnjih nekoliko godina, a službeni podaci Državnog zavoda za statistiku za 2017. godinu, na primjer, potvrđuju 3733 odlazaka uvjetovanih nasilnim putem, samoubojstvima i u prometnim nesrećama (2694; 635; 404). Dnevno u prosjeku u Hrvatskoj umire 144 osoba, dnevno prosječno 44 osoba više umre nego što se rodi, dnevno prosječno 10 osoba umre nasilno, samoubojstvom i pogibijom u prometu, dnevno prosječno 7 osoba umre nasilno, dnevno… itd. itd. Uspoređujući to sa svakodnevnim izvješćima o smrtnosti od virusa u uvjetima gotovo potpunog zatvaranja svega oko nas, uvijek se zapitamo jesmo li se stvarno navikli na odlazak u drugim okolnostima ili je ovo sad pred nama prijelom u svemu? Pogotovo u političko-diplomatskom odnosu prema vlastitoj populaciji koju zastupaš i u čije ime donosiš odluke.
geopolitika
