Neko vrijeme su nas tako splitski nadbiskup Barišić i predsjednik HDZ-a Sanader uvjeravali da smo svi Mirko Norac, pa nas je jedan drugi biskup uvjeravao da smo svi Branimir Glavaš, Košić nas pak neprestano uvjerava da smo svi Dario Kordić i tako sve do Plenkovića koji nas pretvara u čelnike Herceg-Bosne i u Franju Tuđmana. Hrvatsko društvo još uvijek nije plemenska zajednica, koliko god se neki trudili da to postane, i ne možemo svi snosit krivnju za zločine koje nismo počinili, a s druge pak strane nije ni pristojno vlastiti narod identificirati sa zločincima.
Ono čemu smo jučer kao gledatelji svjedočili bio je potpuni krah tuđmanizma u izravnom prijenosu. Ovo vrijedi jednako za sadržaj presude, kao i za simbolični Praljkov čin bez ikakve svrhe i smisla, a ponajmanje onog kojeg mu premijer Plenković želi prišiti. Svako daljnje opsesivno poricanje koje su emitirali sam predsjednik Vlade, predsjednik Sabora, pa čak i dio SDP-ovih zastupnika, ovaj dojam o krahu tuđmanizma je samo dodatno potvrdio.
Naime, koliko god se gotovo čitav establišment trudio dokazati suprotno, jučerašnjom presudom su skinute sve pozlate s mitova o Domovinskom ratu, otkopan je sav pijesak oko nojevskih glava naših elita i nikakvo homogeniziranje, viškovi patetike i minute šutnje za osuđene ratne zločince to neće promijeniti. U svemu tome je posve začuđujuće ponašanje Andreja Plenkovića, koji nastupa kao da ne postoji sutra, kao da nema nikakvog svijeta izvan Hrvatske i kao da nije čitavu karijeru ostvario u diplomaciji. Što uopće znače tvrdnje da Vlada odbija prihvatiti presudu, jer ona ne odgovara povijesnoj istini?
EMOCIONALNA PUSTOŠ ANDREJA PLENKOVIĆA
Odakle potječe ideja da je bilo koje političko tijelo nadležno za pisanje i procjenu povijesnih istina, a posebno otkud zamisao da Vlada Republike Hrvatske polemizira s međunarodnim sudom i njegovom presudom? Unatoč tome što je ovo već samo po sebi dovoljno problematično, moralno sljepilo kojim se vladajući vode je za pristojnog čovjeka posve nepodnošljivo. Sve njihove reakcije, izuzev jedne kurtoazne Plenkovićeve rečenice u kojoj je izrazio žaljenje zbog svih žrtava rata, namjerno ih konkretno ne imenujući, iskazale su potpuni nedostatak empatije prema žrtvama, emocionalnu pustoš i intelektualnu potkapacitiranost na kraju.
Koncentrirati sve izjave na Praljkovo samoubojstvo, izražavati mu zahvalnost za sve što je napravio, žaliti njegovu žrtvu, a pritom se uopće ne osvrnuti na stvarne žrtve, sadržaj presude i njezine posljedice može u krajnjoj liniji samo netko tko ni najmanje ne razumije poziciju u kojoj se nalazi. Da ponovimo za čitatelje koji su propustili primijetiti, što i nije bilo teško s obzirom na tešku artiljeriju većine medija kojima je to bio cilj, predsjednici Vlade i Sabora, kao i čitav niz lokalnih čelnika HDZ-a, od splitskog gradonačelnika na dalje, izrazili su zahvalnost netom osuđenom ratnom zločincu za sve što je napravio.
PLEMENSKI OBIČAJ POPRIMA EPIDEMIJSKE RAZMJERE
Vezano uz ovo, logika je neumoljiva. Ako mu čelni ljudi i institucije države izražavaju zahvalnost, to može značiti samo to da se čitava zemlja identificira s ratnim zločinima za koje je ovaj osuđen, tj. da preuzima presudu na sebe. To pak nije stvar preko koje bismo kao društvo mogli tek tako preći. Zašto bi svi bili krivi za djelovanje Herceg-Bosne i udruženi zločinački pothvat, a ne samo oni koji su za to osuđeni. Inače je taj plemenski običaj identificiranja sa zločincima ovdje poprimio epidemijske razmjere.
Neko vrijeme su nas tako splitski nadbiskup Barišić i predsjednik HDZ-a Sanader uvjeravali da smo svi Mirko Norac, pa nas je jedan drugi biskup uvjeravao da smo svi Branimir Glavaš, Košić nas pak neprestano uvjerava da smo svi Dario Kordić i tako sve do Plenkovića koji nas pretvara u čelnike Herceg-Bosne i u Franju Tuđmana. Hrvatsko društvo još uvijek nije plemenska zajednica, koliko god se neki trudili da to postane, i ne možemo svi snosit krivnju za zločine koje nismo počinili, a s druge pak strane nije ni pristojno vlastiti narod identificirati sa zločincima.
PREMIJEROVO UPORNO NAVOĐENJE BESMISLICA
Plenkovićeva nemušta konferencija za novinare pretvorila se tako u nesuvislo navođenje besmislica i stvari koje s konkretnim slučajem nemaju nikakve veze, što je valjda i njemu samome bilo jasno, zahvaljujući čemu nije uspijevao logično odgovoriti ni na jedno suvislo pitanje. Krenimo od besmislica. Premijer tako tvrdi da je presuda neutemeljena i kosi se sa povijesnom istinom te da svi oni koji su živjeli taj period znaju na koji način je izvršena agresija i otkud je dolazila. Zanemarimo li logično pitanje o čemu on zapravo govori, o Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, o kojem razdoblju i ostale tričarije, nevjerovatna je besramnost ovakve tvrdnje.
Zašto to navodimo? Pa zato jer će tisuće protjeranih Muslimana i onih koji su bili zatočeni u logorima Herceg-Bosne, Heliodromu, Dretelju i Gabeli, i koji su evidentno živjeli taj period, bez ikakvih problema posvjedočiti o tome na koji je način izvršena agresija i odakle je dolazila. Oni su to, štoviše, u sudskom postupku već i napravili, a rezultat se premijeru očito nije svidio. Druga njegova besmislica je zaključak kako je hrvatski narod konstitutivan u BiH i ima svoja prava. Zanimljivo bi bilo vidjeti kakve veze ova presuda ima veze s konstitutivnošću Hrvata u BiH. Oni su to bili i u socijalističkom razdoblju, jednako kao što su i danas.
DRŽAVA, ČIJI SUDOVI OSLOBAĐAJU HORVATINČIĆA, NAPADA DRUGE
Sljedeći nonsens je otvoreno negodovanje zbog toga što se Hrvatska tri puta neuspješno pokušala uključiti u postupak kao prijatelj suda, što je sud odbio, da bi kraju na pogrešan način aludirao na ratnu ulogu Hrvatske. Plenković kao da odbija razumijeti da ne može država čiji je nekadašnji čelnik u tom času osumnjičen da je sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem rasturanja druge države, nastupiti u procesu kao dobronamjerna nezainteresirana strana. U isti rang spada i izjava kako je Republika Hrvatska bila i ostat će najveći zagovornik europskog puta Bosne i Hercegovine. Naročito dok odbija prihvatiti drugostupanjsku presudu međunarodnog suda i suočiti se s ulogom vlastitog predsjednika u ratu u BiH. Sav ovaj cirkus postaje još nesuvisliji prisjetimo li se euforije s kojom je dočekana oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču i čitavog niza lauda haškom sudu, ali i činjenice da vodeći ljudi države čiji sudovi oslobađaju Horvatinčića pomoću sinkopa osjećaju potrebu išta prigovarati međunarodnom sudu.
Ne može isti sud jednom biti ispravan i moralan, a drugi put nepravedan i onaj čije se odluke ne prihvaćaju. Dva najveća problema jučerašnjeg sudskog epiloga leže pak u činjenici da je Praljkov čin, objašnjiv puno prije egzibicionizmom, željom za odlaskom u mit i urođenom tvrdoglavošću, nego ičim drugim zasjenio sadržaj presude, a samim tim i dodatno otežao katarzu i suočavanje s prošlošću, koji ionako nisu bili previše izgledni. Objektivno govoreći, nakon jučerašnje presude famozna Deklaracija o Domovinskom ratu sad doista postaje potpuno suvišan i besmislen proglas, dok s druge strane u imenu zračne luke glavnog grada i na skulpturi u centru Splita imamo čovjeka kojeg međunarodni sud smatra sudionikom udruženog zločinačkog pothvata.
tacno
Ono čemu smo jučer kao gledatelji svjedočili bio je potpuni krah tuđmanizma u izravnom prijenosu. Ovo vrijedi jednako za sadržaj presude, kao i za simbolični Praljkov čin bez ikakve svrhe i smisla, a ponajmanje onog kojeg mu premijer Plenković želi prišiti. Svako daljnje opsesivno poricanje koje su emitirali sam predsjednik Vlade, predsjednik Sabora, pa čak i dio SDP-ovih zastupnika, ovaj dojam o krahu tuđmanizma je samo dodatno potvrdio.
Naime, koliko god se gotovo čitav establišment trudio dokazati suprotno, jučerašnjom presudom su skinute sve pozlate s mitova o Domovinskom ratu, otkopan je sav pijesak oko nojevskih glava naših elita i nikakvo homogeniziranje, viškovi patetike i minute šutnje za osuđene ratne zločince to neće promijeniti. U svemu tome je posve začuđujuće ponašanje Andreja Plenkovića, koji nastupa kao da ne postoji sutra, kao da nema nikakvog svijeta izvan Hrvatske i kao da nije čitavu karijeru ostvario u diplomaciji. Što uopće znače tvrdnje da Vlada odbija prihvatiti presudu, jer ona ne odgovara povijesnoj istini?
EMOCIONALNA PUSTOŠ ANDREJA PLENKOVIĆA
Odakle potječe ideja da je bilo koje političko tijelo nadležno za pisanje i procjenu povijesnih istina, a posebno otkud zamisao da Vlada Republike Hrvatske polemizira s međunarodnim sudom i njegovom presudom? Unatoč tome što je ovo već samo po sebi dovoljno problematično, moralno sljepilo kojim se vladajući vode je za pristojnog čovjeka posve nepodnošljivo. Sve njihove reakcije, izuzev jedne kurtoazne Plenkovićeve rečenice u kojoj je izrazio žaljenje zbog svih žrtava rata, namjerno ih konkretno ne imenujući, iskazale su potpuni nedostatak empatije prema žrtvama, emocionalnu pustoš i intelektualnu potkapacitiranost na kraju.
Koncentrirati sve izjave na Praljkovo samoubojstvo, izražavati mu zahvalnost za sve što je napravio, žaliti njegovu žrtvu, a pritom se uopće ne osvrnuti na stvarne žrtve, sadržaj presude i njezine posljedice može u krajnjoj liniji samo netko tko ni najmanje ne razumije poziciju u kojoj se nalazi. Da ponovimo za čitatelje koji su propustili primijetiti, što i nije bilo teško s obzirom na tešku artiljeriju većine medija kojima je to bio cilj, predsjednici Vlade i Sabora, kao i čitav niz lokalnih čelnika HDZ-a, od splitskog gradonačelnika na dalje, izrazili su zahvalnost netom osuđenom ratnom zločincu za sve što je napravio.
PLEMENSKI OBIČAJ POPRIMA EPIDEMIJSKE RAZMJERE
Vezano uz ovo, logika je neumoljiva. Ako mu čelni ljudi i institucije države izražavaju zahvalnost, to može značiti samo to da se čitava zemlja identificira s ratnim zločinima za koje je ovaj osuđen, tj. da preuzima presudu na sebe. To pak nije stvar preko koje bismo kao društvo mogli tek tako preći. Zašto bi svi bili krivi za djelovanje Herceg-Bosne i udruženi zločinački pothvat, a ne samo oni koji su za to osuđeni. Inače je taj plemenski običaj identificiranja sa zločincima ovdje poprimio epidemijske razmjere.
Neko vrijeme su nas tako splitski nadbiskup Barišić i predsjednik HDZ-a Sanader uvjeravali da smo svi Mirko Norac, pa nas je jedan drugi biskup uvjeravao da smo svi Branimir Glavaš, Košić nas pak neprestano uvjerava da smo svi Dario Kordić i tako sve do Plenkovića koji nas pretvara u čelnike Herceg-Bosne i u Franju Tuđmana. Hrvatsko društvo još uvijek nije plemenska zajednica, koliko god se neki trudili da to postane, i ne možemo svi snosit krivnju za zločine koje nismo počinili, a s druge pak strane nije ni pristojno vlastiti narod identificirati sa zločincima.
PREMIJEROVO UPORNO NAVOĐENJE BESMISLICA
Plenkovićeva nemušta konferencija za novinare pretvorila se tako u nesuvislo navođenje besmislica i stvari koje s konkretnim slučajem nemaju nikakve veze, što je valjda i njemu samome bilo jasno, zahvaljujući čemu nije uspijevao logično odgovoriti ni na jedno suvislo pitanje. Krenimo od besmislica. Premijer tako tvrdi da je presuda neutemeljena i kosi se sa povijesnom istinom te da svi oni koji su živjeli taj period znaju na koji način je izvršena agresija i otkud je dolazila. Zanemarimo li logično pitanje o čemu on zapravo govori, o Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, o kojem razdoblju i ostale tričarije, nevjerovatna je besramnost ovakve tvrdnje.
Zašto to navodimo? Pa zato jer će tisuće protjeranih Muslimana i onih koji su bili zatočeni u logorima Herceg-Bosne, Heliodromu, Dretelju i Gabeli, i koji su evidentno živjeli taj period, bez ikakvih problema posvjedočiti o tome na koji je način izvršena agresija i odakle je dolazila. Oni su to, štoviše, u sudskom postupku već i napravili, a rezultat se premijeru očito nije svidio. Druga njegova besmislica je zaključak kako je hrvatski narod konstitutivan u BiH i ima svoja prava. Zanimljivo bi bilo vidjeti kakve veze ova presuda ima veze s konstitutivnošću Hrvata u BiH. Oni su to bili i u socijalističkom razdoblju, jednako kao što su i danas.
DRŽAVA, ČIJI SUDOVI OSLOBAĐAJU HORVATINČIĆA, NAPADA DRUGE
Sljedeći nonsens je otvoreno negodovanje zbog toga što se Hrvatska tri puta neuspješno pokušala uključiti u postupak kao prijatelj suda, što je sud odbio, da bi kraju na pogrešan način aludirao na ratnu ulogu Hrvatske. Plenković kao da odbija razumijeti da ne može država čiji je nekadašnji čelnik u tom času osumnjičen da je sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem rasturanja druge države, nastupiti u procesu kao dobronamjerna nezainteresirana strana. U isti rang spada i izjava kako je Republika Hrvatska bila i ostat će najveći zagovornik europskog puta Bosne i Hercegovine. Naročito dok odbija prihvatiti drugostupanjsku presudu međunarodnog suda i suočiti se s ulogom vlastitog predsjednika u ratu u BiH. Sav ovaj cirkus postaje još nesuvisliji prisjetimo li se euforije s kojom je dočekana oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču i čitavog niza lauda haškom sudu, ali i činjenice da vodeći ljudi države čiji sudovi oslobađaju Horvatinčića pomoću sinkopa osjećaju potrebu išta prigovarati međunarodnom sudu.
Ne može isti sud jednom biti ispravan i moralan, a drugi put nepravedan i onaj čije se odluke ne prihvaćaju. Dva najveća problema jučerašnjeg sudskog epiloga leže pak u činjenici da je Praljkov čin, objašnjiv puno prije egzibicionizmom, željom za odlaskom u mit i urođenom tvrdoglavošću, nego ičim drugim zasjenio sadržaj presude, a samim tim i dodatno otežao katarzu i suočavanje s prošlošću, koji ionako nisu bili previše izgledni. Objektivno govoreći, nakon jučerašnje presude famozna Deklaracija o Domovinskom ratu sad doista postaje potpuno suvišan i besmislen proglas, dok s druge strane u imenu zračne luke glavnog grada i na skulpturi u centru Splita imamo čovjeka kojeg međunarodni sud smatra sudionikom udruženog zločinačkog pothvata.
tacno
