Dragi naši “HOS-ovci” i “ustaše”, zarobljeni ste u pustoši svog mrtvog srca

“Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca!”, poručio je Vlado Gotovac generalima JNA 30. srpnja 1991. godine u svom antologijskom, nikada nadmašenom govoru pred zgradom Komande 5. vojne oblasti.

Da ima onih koji nisu kadri ni sposobni učiti iz povijesti, posebno njezina lošeg dijela, zorno nam pokazuju sve učestalija uvredljivo-prijeteća pisma koja u zadnje vrijeme stižu novinarima, potpisana s “HOS-ovac, ustaša-fašist”, “Okorjeli ustaša”, “Hrvatski branitelj – okorjeli ustaša”, “Ustaške zmije”, “Jedan HOS-ovac”, “Fašist”, uz neizostavni “Za dom spremni”. Intelektualni kapaciteti “junačina”, negdje u pauzi između kladionice i birtije, ne sežu dalje od anonimnog nazivanja žena, excuse my French, kurvama, a novinara četnicima, parazitima, uhljebima, partizanima, Jugoslavenima, srbofilima, antifašistima, mrziteljima svega hrvatskog. Uz prigodni arsenal psovki i uvreda. Baš kako i priliči onima s nepreglednom pustinjom u glavi i srcu.

O propuhu u glavi tih "frajera" koji se ne usude potpisati pod svoje nedotupave uratke govori i to što je glavnom uredniku ovog portala Goranu Borkoviću baš u vrijeme kada je u petak zasjedao saborski Odbor za medije na temu "Prijetnje novinarima i ugroza slobode medija" stiglo još jedno pismo naslovljeno s "pokvareni četnik". Dan kasnije siroti "jedan HOS-ovac", s ozbiljnim kognitivnim limitima, ponovno je poslao pismo ravnateljici Hine Branki Valentić, prijeteći da će "kad-tad odgovarati za svoje odluke".

A za novinare je poražavajuće što se sjednica Odbora za medije koja se trebala baviti prijetnjama koje dobivaju samo zato što rade svoj posao pretvorila u neviđeni fijasko jer se predsjednik Jasen Mesić nije bogznakako snašao, tolerirajući degutantne stavove, mrziteljske solilokvije, bljezgarenje i balegarenje zastupnika Željka Glasnovića, Steve Culeja i Gorana Dodiga, koji nisu članovi Odbora, nego su samo došli huškati i kuražiti neznane junake da nastave sa svojom "hrabrom" nepotpisanom spisateljskom djelatnošću protiv novinara. Jer, za te intelektualne gigante, kako reče ridikulozni Dodig, "novinari su sami krivi za napade jer da jesu uši, oči i usta javnosti i rade što bi trebali i na razini na kojoj bi trebali, ne bi ih se napadalo". Bogecu Culeju sve je to na tragu "promiloševićevske gebelsovštine iz 1990. i 1991.", a Glasnović je lupetao svoj uobičajeni repertoar o truć-bla lustraciji, truć-bla komunizmu i ostalim gluparijama koje se nikome normalnom ne da pamtiti. Nije se proslavila ni Irena Petrijevčanin Vuksanović, koja je u kratko vrijeme promijenila tri stranke tragajući za vlastitim političkim identitetom, a koja je odgovornost za prijetnje također dijelom pripisala novinarima.

I nije zato nimalo neprimjereno više od 25 godina kasnije Gotovčev govor "generalskim strašilima" prispodobiti sadašnjosti u kojoj novinari u Hrvatskoj žive i rade. A do nje smo došli preko mrziteljske politike i radikalnih, šovinističkih kadrova koje je inaugurirao, kako reče Ivan Aralica, potkapacitirani Tomislav Karamarko. Riječ je o istoj špranci širenja mržnje, netolerancije, diskriminacije, netrpeljivosti, isključivosti. A sve u ime velikog hrvatstva, domoljublja, obrane digniteta Domovinskog rata i branitelja, za koje je teško shvatljivo tko i kako ih ugrožava.

Za one desetine tisuće branitelja koji svoju ljubav i žrtvu za hrvatsku državu nisu pretvorili u biznis i koji tiho i samozatajno dijele tegobnu sudbinu većine hrvatskog naroda, ni ne pomislivši od države naplatiti svoju hrabrost i patriotizam, imamo samo duboki naklon i vječnu zahvalnost. A ove "ugrožene", dobro potkožene bukače i "junačine" pitamo zašto ne šalju pisma Vladi i ne bore se za život više od 300 tisuća blokiranih, više od 200 tisuća nezaposlenih među kojima je zasigurno i nemali broj njihovih suboraca, zašto se ne protive sve većem jazu između siromašnih i bogatih koji će predložena porezna reforma Vlade Andreja Plenkovića dodatno i nepovratno produbiti. Odgovor nekako naslućujemo – toj anonimnoj bratiji odgovara nered i nezadovoljstvo javnosti jer vjeruju da se onda oni mogu postavljati kao mjera stvari i širiti svoju "istinu".

Dragi naši prijatelji "HOS-ovci", "ustaše", "fašisti" i ostala menažerijo, za razliku od vas, mi Hrvatsku volimo. I to jako. Kada tekstovima upozoravamo na probleme, nepravde, anomalije u društvu da bi se korigirale, to činimo jer želimo živjeti u pristojnoj, civiliziranoj zemlji zadovoljnih i sretnih ljudi koje se nećemo morati stidjeti. Vi od Hrvatske radite zemlju-slučaj, koja je zbog takvih poput vas na stupu srama.

Vlado Gotovac je generalima JNA jasno poručio: “Ja se vas ne bojim!”. Tako se ni mi vas ni vaših skribomanskih frustracija ne bojimo, drage naše ustaške zmije, gliste i ostali gmizavci i kolutićavci. Jer se vi bojite nas. Bojite se svijeta slobode, demokracije, tolerancije, solidarnosti, empatije u kojemu mržnji i nasilju nema mjesta zbog čega ste vi u njemu nitko i ništa. I zato ste nevažni.