Putem od Orašja preko Slavonskog Broda i Kutine do Zagreba uvjerit ćete se da nema nikakvog smisla da ovdje tražite azil, a ako to i napravite – teško da ćete se ovdje ogrijat'. Imamo mi dežurne higijeničare




Foto:


Saša Vejnović











Ako prijeđete Savu, nemojte se u Hrvatskoj zaustavljati. Znam da ste umorni, znam da su vam razgažene cipele, da ste godinama bez plaće, znam i da je hladno, da prava zima tek dolazi, da je možda bolje stati, ali ipak, produžite dalje. Vjerujte, bolje tako nego da ostanete u Hrvatskoj. Nije ovo, dragi Tuzlaci, zemlja za vas. Država koja šestu godinu živi recesiju, nije zemlja ni za koga




Dragi Tuzlaci,

ne znam do kuda ste došli, zadnje što sam čuo bilo je da ste na granici u Orašju, gdje pregovarate sa svojima iz vlasti, ali vam od srca preporučujem da – ako ste već odlučili ići dalje – kroz Hrvatsku samo prođete.

Nemojte se uopće zaustavljati. Znam da ste umorni, znam da su vam razgažene cipele, da ste godinama bez plaće, znam i da je hladno, da prava zima tek dolazi, da je možda bolje stati – pa kako ne bi bilo, prošli ste više od sto kilometara od Tuzle do granice – ali ipak, nemojte.

Ako ste već krenuli u Europsku uniju, nemojte se ovdje zaustavljati. Otiđite dalje, hodajte, ne dajte se, pravac Slovenija, Austrija, Njemačka…

Nemojte da vas zavara plavo-zlatna zastava na našoj granici. I sami, uostalom, imate sličnu, pa znate što vam je donijela.

Nikako nemojte stati u Hrvatskoj. Ne samo da vam se ovdje nitko ne raduje, nego će napraviti sve da se vratite otkud ste došli.

Najprije će vam, ako se usudite ući u EU, uzeti sve sendviče koje imate. Ne bojte se, nije to zbog vjerskih, nego propisno-sanitarnih razloga. Vaša salama i vaše kobasice – pogotovo sir – nisu na našem popisu. Ili ih pojedite usput ili ostavite gladnima tamo otkud dolazite.

Onda će svatko od vas na carini i policiji izvrnuti ne samo džepove, nego i dušu  prije nego što vas pripuste. Dio vas neće proći.

Nikad vam neće reći zašto, ali to ne mora biti razlog da oni koji prođu, odustanu. Neka idu, ali neka se zaustavljaju što manje.

A neće imati ni radi čega. Već smo se mi za to pobrinuli. Proći će tamo pokraj Slavonskog Broda. Manje-više sve uništeno. Još se drži mali dio Đure Đakovića sa svojim tenkovima, ali je i njemu davno odbrojeno, samo što mu to nitko nije rekao.

Pa onda možete prema Kutini, gdje se u Petrokemiji više "kemijski" drže života jer im je država vlasnik. Inače, i ta vam je firma temeljito popljačkana i ako ne bude sreće – ode i ona prema Đuri Đakoviću, što hoće reći – nastavit će postojati, ali više kao karikatura sama sebe nego kao ozbiljna firma.

Možete dalje nastaviti prema Zagrebu. Tamo ćete proći pokraj osam kilometara nestale industrije. Doslovce osam kilometara! A ta je dužina puno veća od onoga što ste ostavili u svojoj Tuzli. Dakle, samo hrabro naprijed.

Već ste prošli puno, pa vas Zagreb neće iznenaditi. Ovdje njive nisu neuzorane, nego izgrađene. Ako si uspijete osigurati dobar PR, doći će i neki iz sindikata i udruga za ljudska prava, da vam donesu vode i sendviče.

U međuvremenu ćete se teško kruha najesti. Jedino ako na brzinu ne organizirate humanitarnu akciju. Tu smo inače velikog srca, ali je, na vašu žalost, Božić upravo prošao.

Inače, ako vam putem padne na pamet da ovdje zatražite azil, ne ludujte. Slabo je tu koga sunce ogrijalo. Imamo za to dežurne higijeničare.

Zato idite dalje. Vjerujte, bolje tako nego da ostanete u Hrvatskoj. Nije ovo, dragi Tuzlaci, zemlja za vas. Država koja šestu godinu (a sad će i sedma) živi recesiju, nije zemlja ni za koga.