Teroristi i zločinci ne padaju s neba. Oni žive među nama i vrlo često se pozivaju na vjeru i Boga. Ako nas poglavari religijskih zajednica i religiozni ljudi doista žele uvjeriti da su njihove religije humane, onda se moraju odlučnije boriti protiv fanatika, fundamentalista i ekstremista u vlastitim redovima. Nisu „sveci“ i „heroji“ oni koji mrze i ubijaju druge, nego oni koji prihvaćaju razlike i stvaraju zajedništvo među ljudima.
Češki teolog Tomáš Halík, jedan od najprevođenijih živućih europskih katoličkih teologa, piše u knjizi Strpljenje s Bogom da je teroristima ponajprije stalo do toga da strah pobijedi u srcima ljudi. To je moralni trijumf kojemu teže više nego do fizičkog osvajanja svijeta. Teroristima je najčešće posve nevažno koga ubijaju. Njih zanimaju brojevi, a ne identiteti žrtava, tijela, a ne ljudi. Suvremeni terorizam karakterizira sljepoća ubijanja i anonimnost žrtava.
Za razliku od većine terorističkih napada u 20. stoljeću čija su meta bili kraljevi, prijestolonasljednici, predsjednici država i istaknuti političari, suvremeni terorizam najčešće ubija anonimne ljude, nasumično i naslijepo, što borbu protiv terorizma dodatno otežava i pojačava strah u ljudima, jer svatko može biti žrtva napada kao što je to pokazao i nedavni teroristički napad u Beču. Naše doba, pisao je svojevremeno Peter Sloterdijk, doba je nezaustavljivog nestajanja sigurnosti.
Posljednjih dvadeset godina, od terorističkih napada 11. rujna 2001. godine u Americi, većina njih se dovodi u vezi s religijskim fanaticima i fundamentalistima, ponajviše islamskim. I dok se terorističke napade s islamskim backgroundom najčešće naziva „islamski terorizam“, to nije slučaj s terorističkim napadima koje počine pripadnici drugih religija. Zbog toga negoduju muslimani diljem svijeta, a i općenito se predstavnici religija bune kad se ubojstva i teror pojedinaca i manjih skupina tovari kao balast cijeloj religijskoj zajednici.
Kad netko počini zločin u ime religije kojoj pripada, onda se predstavnici te religije ograđuju od tog čina i uvjeravaju javnost da je to protiv vjerovanja i stavova njihove religije i vjere. Svaka je religija po definiciji humana, uvjeravaju nas vjerski poglavari, i nije vjera ta koja tjera na krvoproliće, nego mržnja i netolerancija. S generaliziranjem treba biti oprezan, jer se pojedinačni zločini pripadnika određene religijske zajednice ne mogu kao krivnja tovariti svima. No, s druge strane, ne može se pred zlom u vlastitim redovima ni zatvarati oči, jer duga i krvava povijest religija pokazuje da je upravo u ime vjere i u ime Boga učinjeno mnogo nasilja i proliveno puno krvi.
Nijedna religija po sebi nije ni dobra ni loša. To isto vrijedi i za njihove svete knjige, dogme i vjerske istine. Ne postoji religija, nije zapamćena u povijesti čovječanstva, koja bi za sebe mogla tvrditi da je čista i da u njezino ime nisu počinjeni zločini. „Kanibali u Africi zazivaju svoje bogove kad peku svoju tetku za doručak, baš kao i evropski biskupi kad blagoslivljaju topove“, pisao je između dva svjetska rata Miroslav Krleža. Isto to čine i suvremeni teroristi, pa tvrdnje religijskih predstavnika, bili oni kršćani, muslimani ili pripadnici neke druge religije, kako to nema veze s religijom, nisu ni točne ni uvjerljive.
Svaka religija pokriva vrlo različite i suprotne sadržaje, piše u svojoj studiji Lica i maske svetoga hrvatski sociolog religije Željko Mardešić. Povijest religija nas poučava da u religiju ne spadaju samo ljubav prema bližnjemu, milosrđe, opraštanje, nenasilje, mirotvorstvo, pravednost, osobna žrtva i odricanje u korist drugih, nego i kanibalističke orgije i kultna magija, i žrtvovanje ljudi i životinja, i erotski misticizam i totemističko sakaćenje živih ljudi. Kad tome dodamo i političke zloupotrebe religije, njihovu spregu s vlašću, porobljavanje ljudi, nasilno misionarenje i zločine prema djeci, ženama, manjinama i strancima, jasno je da zlo unutar religija nije izuzetak ni incident, nego češće pravilo.
I u suvremenim religijama, jednako kao i u onim povijesnim i izumrlim, možemo naći i pozitivne i negativne sadržaje. Tko ne prihvaća tu činjenicu, brani ono najgore u vlastitoj religiji. Nijedna religija nije samo ono što sama o sebi tvrdi, ona je i ono što njezini pripadnici čine, ali i ono kako tu religiju vide drugi. Kad kršćani tvrde da je kršćanstvo religija ljubavi, kako je to onda spojivo s antisemitizmom i islamofobijom kojima su izloženi židovi i muslimani u većinskim kršćanskim zemljama. Kad muslimani tvrde da je islam religija mira, kako objasniti zastrašujuće progone kršćanskih manjina u islamskom svijetu ili terorističke napade čiji se izvršitelji napajaju islamističkom ideologijom.
Nakon nedavnih terorističkih napada u Francuskoj, takozvana krovna politička organizacija Hrvata u BiH Hrvatski narodni sabor uputila je pismo podrške francuskom predsjedniku Macronu u borbi protiv „islamskog terorizma“, navodeći pritom da su Hrvati u BiH osjetili posljedice ekstremnog islamističkog djelovanja u vrijeme i nakon zadnjeg rata. Iz pisma podrške jasno se vidi da je vođama Hrvatskog narodnog sabora manje stalo do solidarnosti s ljudima u Francuskoj, a više do demoniziranja bosansko-hercegovačkih muslimana protiv kojih predstavnici hrvatske politike i medija u Bosni i Hercegovini vode ideološke ratove.
Ako su zločini koje su u ratu počinili muslimani, i bosansko-hercegovački i oni koji su došli iz drugih zemalja, izraz „islamskog terorizma“, kako tvrde članovi Hrvatskog narodnog sabora, onda su po toj istoj logici i zločini koje su počinili bosansko-hercegovački Hrvati (katolici) na području Herceg-Bosne, izraz „kršćanskog terorizma“. Jasno je da su generalizacije kojima operira Hrvatski narodni sabor i netočne i opasne i da služe trovanju odnosa između kršćana i muslimana u BiH, u ovom slučaju i između Hrvata i Bošnjaka.
„Predvodnicima europskog puta naše zemlje“, kako sebi u svakom priopćenju laskaju vođe Hrvatskog narodnog sabora, odgovorili su predstavnici Islamske zajednice u BiH, smatrajući da je korištenje sintagme „islamski terorizam“ namjerna provokacija i „da je neprihvatljivo povezivanje islama ili bilo koje religije s nasiljem ili postupcima male skupine ekstremista“. No, ni reakcija Islamske zajednice nije odoljela generaliziranju te nekritički brani sve bosansko-hercegovačke muslimane, iako su neki od njih počinili zločine u ratu. Pritom Islamska zajednica kao vjerska organizacija nastupa u ime čitavog bošnjačkog naroda, čime izjednačava vjersku i nacionalnu pripadnost. Svi Bošnjaci nisu istodobno i muslimani, a sve i kad bi bili, u sekularnoj državi vjerska organizacija ne može nastupati u ime nacije ili naroda.
Islamska zajednica Bosne i Hercegovine je reagirala i na terorističke napade u Francuskoj i osudila zločin nad nevinim ljudima u Francuskoj, „budući da islam svaki vid nasilja i nepravde najoštrije osuđuje“. „Ali“, kaže se u priopćenju Islamske zajednice BiH, „s istim zgražanjem osuđujemo i bezumno poigravanje s osjećajima muslimana širom svijeta“. Kako može biti „isto zgražanje“ nad činjenicom da su brutalno pobijeni nevini ljudi i nad satiričnim ismijavanjem religijskih vjerovanja i svetinja!? Kakva to vjera i kakav um stoje iza tog izjednačavanja!? Upravo ovakav stav, a dijele ga u pravilu i pripadnici drugih religija kad je riječ o „njihovim svetinjama“, pokazuju nehumano lice religijskih zajednica kojima su njihove svetinje svetije i vrjednije od ljudskih života.
Kad poglavari vjerskih zajednica i njihovi vjernici na našim prostorima u ime vjere i Boga napadaju i vrijeđaju neistomišljenike, primjerice ateiste, pripadnike drugih vjera, ili osobe homoseksualne orijentacije, ne stvara li se na taj način atmosfera za nasilje i ne odgajaju li se tako budući zločinci u ime vjere!? A kad se dogodi nasilje, a dogodilo bi se vjerojatno svaki put na paradama ponosa da nema toliko osiguranja i policije, onda će poglavari vjerskih zajednica i njihovi vjernici javno prati ruke i tvrditi kako to nije u duhu njihove vjere. Kakvo zastrašujuće licemjerje!
Teroristi i zločinci ne padaju s neba. Oni žive među nama i vrlo često se pozivaju na vjeru i Boga. Ako nas poglavari religijskih zajednica i religiozni ljudi doista žele uvjeriti da su njihove religije humane, onda se moraju boriti protiv fanatika, fundamentalista i ekstremista u vlastitim redovima. Nisu „sveci“ i „heroji“ oni koji mrze i ubijaju druge, nego oni koji prihvaćaju razlike i stvaraju zajedništvo među ljudima.
tacno
