Foto: šg
“Omladinski forum: dijalogom do razumijevanja” koji je tijekom tri dana okupio desetine mostarskih studentica i studenata, jučer je završen s predavanjem bosanskog franjevca, dr. sc. Drage Bojića na temu “Religija i sukobi: između vjere i politike.” Studenti su s oduševljenjem ispratili predavanje na ovu temu te na koncu zajedno s predavačem pokrenuli dijalog i govorili o brojnim temama, iznoseći svoja mišljenja i uvjerenja.
Piše: Marko Vrljić
Bojić je u svom predavanju govorio o ambivalentnosti relgije: njezinim pozitivnim i negativnim stranama. Pojam religije pokriva različite sadržaje. Postoji povijest međureligijske suradnje, susreta i razgovora, ali i povijest međureligijske mržnje, konflikata i nasilja. Religije mogu među ljudima graditi mostove ondje gdje postoje barijere i isključivosti, ali mogu uzrokovati i ponore ondje gdje ih nikad nije bilo. Povijest religije je s jedne strane povijest nasilja, ratova i mržnji, ali istodobno i povijest mirotvorsta, tolerancije i suživota. Kad god se religija koristila i kroristi za prizemne i ovozemaljske interese, ona nužno vodi nasilju i istrebljenju drugih. I na ovim prostorima, u našoj bližoj povijesti, religija se zloupotrebljavala za opravdavanje i širenje nasilja nad drugačijima. Uloga religija je bila dijelom negativna i u ratovima devedsetih godina: treba se samo sjetiti zastrašujućih prizora blagoslivljanja oružja, molitvenih zaziva Božjeg imena pred ratne operacije, zloupotrebe vjerskh simbola i uništavanja sakralnih objekata.
Kad god predstavnici jedne religijske zajednice svoju istinu, svoja vjerovanja, žele nametnuti i drugima, nužno se događa zlo. Jendako tako iskrivljene interpretacije svetih knjiga, selektivna i doslovna tumačenja njihovih tekstova, religijski fundamentalizam i fanatizam, ali i nacionalizacija i politizacija religije uvijek vode nasilju nad drugima.
Govoreći o mračnoj strani religije na našim prostorima i o tome da se devedest posto ljudi izjašnjava vjernicima, odnosno pripada određenoj religijskoj zajednici i pritom dijele iste ili slične vrijedosti, fra Drago Bojić postavlja pitanje:
“Kako to da je stvarno moguće bilo da su baš ti ljudi u ratu i u ovom poratnom vremenu stajali na strani nasilja i zla, bilo u pojedinačnom ili kolektivnom smislu? Sve je to nespojivo s religijom i postavlja se pitanje, kako mi možemo u našem vremenu ublažiti nasilje koje se povezuje s religijom. Morala bi se posvuda jačati svijest o zajedničkom pripadanju, o dogovornosti, ali i o međusobnoj upućenosti. Treablo bi stvarati zajednička mjesta učenja, mjesta u kojima bi se moglo govoriti i o onom što se događalo u povijesti, ali i stvarati buduće platforme sa željom da se preradi povijest pa da povijesna iskustva nasilja postanu potencijal za pomirenje, suživot i mir. Unutar religijskih zajednica bi trebalo odustati od zlopamćenja, koje pamti samo iskustva vlastite patnje i koje njeguje osvetu i prije ili kasnije vodi nasilju.
Da bi se izbjeglo religijsko nasilje, religiju bi trebalo odvajati od nacionalnog i političkog. To je nešto što dobrim dijelom ide na dušu religijskim poglavarima i svima koji rade s vjernicima. Većina njih ne želi odustati od sprege s nacionalnim, radi sebičnih, prizemnih i s duhom vjere nespojivih interesa. Nacionalno se ni u kom slučaj ne smije vezati uz vjeru jer je ono najveća njezina izdaja, i jer se sprega vjerskog i nacionalnog nužno manifestira kao zlo i nasilje.
Naravno svjesni smo kako je lako s ljudima i pripadnicima određene religijske zajednice politički manipulirati. Lako je zloupotrebljavati religiju, vjerske simbole i sakralne objekte. Neki vjerski simboli i sakralni objekti koji su posvuda postavljani u posljednjih 20 godina nisu izraz čovjekove vjere, duha i traganja za božanskim, nego su postavljeni u inat drugima, da se druge vrijeđa i da se obilježi vlastiti teritorij.”
Fra Drago Bojić
Na pitanje o vjeronauku i da li treba uvesti tip vjeronauka koji bi izučavao mnoge religije, a ne samo vlastitu, fra Drago je rekao:
“Mislim da je napravljena velika i gotovo nepopravilja pogreška 90-ih godina u našem obrazovnom sistemu kada su uvedeni konfesionalni tipovi vjeronauka. To znači da se na tom vjeronauku uči gotovo o samo jednoj religiji i on se ponekad pretvara u obredoslovlje – u onaj tip vjeronauka koji bi se trebao vezati uz župu, džamiju, crkvu i jednom takvom vjeronauku nije mjesto u obrazovnim institucijama. Ovom društvu je potrebno relgijsko obrazovanje, jer se ni o vlastitoj ni o religiji drugih ne zna gotovo ništa. Potrebno je učenje o svim religijama svijeta, posebno o monoteističkim kojima pripadaju bosansko-hercegovački građani. Na taj način bi mladi ljudi bolje upoznavali sve tradicije, a da se pritom nikoga od njih ne utjeruje u neku religijsku zajednicu. Tako bi se izbjegla i diskriminacija djece i mladih. Roditelji koji odluče da njihovo dijete ne pohađa vjeronauk, riskiraju da se i njima i njihovoj djeci u vlastitoj vjerskoj zajednici osporavaju prava, pa su često, da zaštite svoju djecu i same sebe, prisiljeni prihvaćati vjeronauk. No, ovako stanje će potrajati godinama jer u vjeronauk političke elite ne žele dirati, jer bi se morale nužno sukobiti s predstavnicima vjerskih zajednica. A i kad bi se htjelo dokinuti vjeronauk u školama, postavlja se pitanje što s tisućama vjeroučitelja koji žive od vjeronauka i koji bi dokidanjem vjeronauka naprosto ostali bez posla. Uz vjeronauk se vežu i mnoga druga kompleksna pitanja na koja nije lako dati odgovore, ali to nikako ne znači da je bolje ostaviti trenutno stanje. Konfesionalnom vjeronauku nije mjesto u školama i mora se tražiti način da ga se vrati tamo gdje mu je i mjesto – u sakralne objekte i vjerske institucije.
tacno
