Nakon knjige “Crni zec”, u kojoj su sabrane tri njegove pjesničke knjige “Mesari”, “Je li to sve” i “Everest”, koje se mogu posmatrati kao jedna zasebna cjelina u tri poglavlja, Drago Glamuzina nas u svojoj novoj knjizi “Crveni zec” vraća na prepoznatljive poetičke okvire svog pisma.
Ono što pak ovu njegovu knjigu unekoliko razlikuje od prethodnih jeste svojevrsna umirenost pjesničkog tona, okrenutost introspektivnosti i melanholiji, ali iznova sa autentičnim uglom promatranja stvarnosti i međuljudskih odnosa.
Kao da se cijeli jedan pređeni literarni put sada posmatra u retrovizoru vremena, Glamuzina dijalogizira sa svojim ranijim knjigama, tražeći odgovore na pitanja o vremenu i sjećanjima te o tome kako se ona oblikuju u odnosu na naš imaginarij.
Knjiga “Crni zec” sabrala je vaše prve tri pjesničke knjige i omogućila da se vaša poetika sagleda kao jedinstven razvojni luk. Šta za vas u komparativnom smislu jeste “Crveni zec”? Da li ga vidite kao nastavak iste priče ili kao trenutak u kojem se taj glas prvi put ozbiljnije transformiše?
Vidim ga i kao nastavak i kao transformaciju. Pjesme u “Crvenom zecu” su refleksivnije, atmosfera je meditativnija i melankoličnija, u središtu knjige je fenomen sjećanja, način na koji na naše živote utječe vrijeme, prolaznost svega, ali taj se pjesnički subjekt sjeća života koji je opisan u “Crnom zecu”, razmišlja o tome koliko zbivanja, odnosi, osjećaji koji su opisani u prethodnim knjigama sad izgledaju drukčije, koliko ih je vrijeme promijenilo, koliko se on promijenio i koliko je sve ono što je opisivao u “Crnom zecu” uopće imalo smisla. Utoliko je “Crveni zec” nastavak priče, ali rez koji pravi puno je veći nego što je bio između prethodnih knjiga.
U fokusu mog pisanja od početka su najintimniji odnosi na kojima svi gradimo svoje živote, ta iskra ljubavi koja se u tim odnosima zapali i koja nam omogućuje da lakše izdržimo život. Ali onda proizvodi i strah, bol i sve ostalo što uz ljubav ide. Što veća ljubav, to veća i strepnja – to je jedan od paradoksa našeg života, a ja se u “Crvenom zecu” dosta bavim upravo tim paradoksom
U vašoj ranijoj poeziji eros je gotovo uvijek bio pokretačka sila, često destruktivna, dok se u “Crvenom zecu” čini da ga potiskuju roditeljstvo, strah i svijest o prolaznosti. Da li je riječ o stvarnoj promjeni životnog iskustva ili o promjeni pjesničke perspektive iz koje se isto iskustvo danas promatra?
I o jednom i o drugom. Svako životno doba donosi novo dominantno iskustvo, a ono opet mijenja i način na koji gledamo naša prijašnja životna iskustva. Mi se u svakom trenutku mijenjamo, samo nekad je ta promjena odmah vidljiva, rezultat je nekih ključnih događaja ili odluka, a nekad su potrebne tisuće malih pomaka da bi se nešto promijenilo, da bismo postali nešto što nismo bili, kako kaže uvodna pjesma iz “Crvenog zeca”, iz koje se zapravo razvija cijela knjiga.
I svaka ta promjena mijenja ne samo našu sadašnjost i budućnost nego i naš prijašnji život. Zbog tih promjena na drukčiji način sagledavamo našu prošlost i drukčije je pamtimo. Tako u “Crvenom zecu” govorim često o istim stvarima o kojima sam govorio i u prethodnim knjigama, pa i o ljubavi i erotici, ali o njima govorim iz drukčije perspektive.
Kad život prođe, ne ostaje ništa
Seksualnost je u vašem pjesništvu oduvijek bila lišena romantizacije – ona je prostor žudnje, ali i nemoći, krivnje, razaranja i pokušaja približavanja drugome. U “Crvenom zecu” ona je i dalje prisutna, ali prije svega kao refleksija, prolaz u vrijeme prije, u sjećanje. Kako iz date perspektive vidite njenu ulogu u vašem izrazu?
Ona je uvijek sila koja pokreće ljudske živote, ali u “Crvenom zecu” prisutan je i stav kako ništa, pa ni ona, ne može ljudski život učiniti smislenim. Kad život prođe, ne ostaje ništa, koliko god se mi trudili, voljeli i bili voljeni. Život se zatvori nad nama kao more nad utopljenikom i ni po čemu se ne vidi da je on u njemu maloprije plivao. Tako otprilike završava jedna pjesma iz “Crvenog zeca”.
To je ona nepodnošljiva lakoća postojanja o kojoj govori Kundera. Sve će nestati pa je sve i nevažno, lako, svejedno, kako hoćete. To je možda užasavajuće, ali meni se čini da je i oslobađajuće, jer shvatite da se ne morate zamarati s mnogim stvarima kojima se ljudi obično zamaraju. To vam omogućava da slobodno živite i maksimalno iskoristite to kratko vrijeme koje imate.
Znam da može zvučati okrutno, ali kad se stvari sagledaju sub specie aeternitatis, kako Spinoza traži da ih sagledavamo, svejedno je da li patite ili ne, kraj je isti, a nakon nekog vremena neće postojati ni najmanji trag onog što je bilo. Pa se onda nemamo zašto ustručavati i bojati se nešto napraviti, ne treba se bojati posljedica nego uživati u toj nevjerojatnoj činjenici da su se ti oktilijuni atoma koji su nastali u zvijezdama nakratko spojili u vama.
Naravno da i ja posežem za vlastitim iskustvom, jer jasno je da je ono jedan od najvažnijih načina na koji spoznajemo svijet i oblikujemo svoje odnose, ali to mi je iskustvo zanimljivo samo ako mogu u njemu doći do onog univerzalnog. Čak i kad to iskustvo oblikujete najminimalnijim sredstvima, vi morate pronaći način da pokažete što je ispod njega, što ga pokreće i omogućava
Kako smo već pomenuli, jedno od težišta u ovoj knjizi jeste pitanje roditeljstva, ali ono nije predstavljeno sentimentalno nego kao novo polje strepnje. Na koji način vidite tu temu u kontekstu ove knjige?
Taj odnos između roditelja i djece važna je tema u svim mojim knjigama: u “Je li to sve” čak se dvije pjesme zovu “Moja kći”, a u “Mesarima” cijeli je niz pjesama o odnosu oca i sina. No vjerojatno je istina da ih u “Crvenom zecu” ima najviše.
U fokusu mog pisanja od početka su ti najintimniji odnosi na kojima svi gradimo svoje živote, odnosi između roditelja i djece, između muškaraca i žena, između prijatelja, ta iskra ljubavi koja se u tim odnosima zapali, a koja onda potpuno mijenja naš svijet i omogućuje nam da lakše izdržimo život. Ali onda proizvodi i strah, bol i sve ostalo što uz ljubav ide.
Što veća ljubav, to veća i strepnja – to je jedan od paradoksa našeg života, a ja se u “Crvenom zecu” dosta bavim upravo tim paradoksom.
Vaši romani i poezija dijele iste opsesivne teme – ljubav, tijelo, nevjeru, porodicu, krhkost odnosa. Šta vam poezija omogućava da kažete o tim temama, a šta proza, ako imamo na umu da se neke epizode doslovno ponavljaju, samo se obrađuju drugim formalnim sredstvima?
Uvijek me zanimalo što mogu dobiti ako neku priču ispričam u drugom modusu, drugim sredstvima, i koliko će rezultat biti drukčiji. Pa je tako prva ideja za moj roman “Tri” i došla iz takvog razmišljanja: kad sam završio “Mesare”, pomislio sam da bi bilo zanimljivo napisati roman u kojem bih ispričao istu priču koju sam ispričao u toj knjizi pjesama, dakle priču o ljubavnom trokutu, samo sad kao prozu.
Neke pjesme iz “Mesara” i neka poglavlja iz romana “Tri” potpuno se podudaraju, bave se istim događajem, ali, opet, nikad ne kažu isto. Na kraju mislim da sam dobio dva teksta koji se ne ponavljaju, ali koja jesu komplementarna i nadopunjuju jedan drugog.
Bilo mi je posebno zanimljivo, zbog toga što su moje pjesme vrlo narativne, promatrati kako one ipak, čak i kad je riječ samo o toj stihovnoj organizaciji teksta i minimalnim pomacima, rade drukčije od proze. Uglavnom, to je nešto što sam nastavio raditi kroz sve moje knjige, pa tako u “Crvenom zecu” postoji nekoliko epizoda iz “Noćnog portira”. Dijelom sigurno i zbog toga što me je zabavljalo. A to mi je važno kad pišem, da se zabavljam.
Kopanje po tekstu
Autopoetičke pjesme u “Crvenom zecu” posebno su zanimljive jer pokazuju koliko je za vas pisanje spoj čekanja, neizvjesnosti i gotovo fizičkog iskustva. Koliko vjerujete vlastitoj kontroli nad pjesmom, a koliko mislite da pjesma uvijek nastaje iz onoga što izmiče vašoj volji?
Čini mi se da ih dobro kontroliram, ali nikad potpuno ne ovise o mojoj volji. Znam što radim, u kojem smjeru idem, što želim postići, ali ne mogu samo tako sjesti i napisati pjesmu. S druge strane, kad radim na knjizi pjesama, sve što mi se događa provlačim kroz rešetku te knjige, čime god se bavio u nekom trenutku, bilo da vozim auto, montiram police ili gledam neki film, tako da zapravo cijelo vrijeme pišem, ne samo kad sjedim za laptopom.
A kad imam prvu verziju teksta, onda s užitkom kopam po njoj i tražim ono što sam intuitivno prepoznao kao zanimljivo u nekoj situaciji, pokušavam pronaći taj detalj koji će je nekako otključati i nakon kojeg ću znati da je pjesma gotova. Nekad to potraje par dana, nekad nekoliko mjeseci, a po nekim sam pjesmama, bogami, rovao godinama, o čemu također govori jedna pjesma u “Crvenom zecu”.
Vaša poezija, jasno je iz rečenog, nikada nije bježala od intime, ali ona gotovo nikada ne djeluje ispovjedno u današnjem smislu te riječi. U vremenu kada je autofikcija dominantan model književnog govora, vi i dalje gradite pjesmu kao prostor univerzalnog iskustva. Osjećate li svjesno otpor prema toj poetici neposredne ispovijesti ili jednostavno vjerujete da književnost mora transformisati iskustvo kako bi postala umjetnost?
Naravno da i ja posežem za vlastitim iskustvom, jer jasno je da je ono jedan od najvažnijih načina na koji spoznajemo svijet i oblikujemo svoje odnose, ali to mi je iskustvo zanimljivo samo ako mogu u njemu doći do onog univerzalnog, u čemu će se prepoznati i mnogi drugi. Čak i kad to iskustvo oblikujete najminimalnijim sredstvima, vi morate pronaći način da pokažete što je ispod njega, što ga pokreće i omogućava, koji su to mehanizmi žudnje i straha koji iza njega stoje.
Ono što nam se događa samo je vrh ledenog brijega, a ispod su čitavi slojevi kulture i civilizacije, nesvjesnog, arhetipskog, traumatičnog, i vi morate pronaći način da pustite svjetlo u taj mrak koji nas pokreće i koji u mnogo čemu dijelimo.
Na kraju “Crvenog zeca” ostaje utisak da književnost, uprkos svim sumnjama koje u vezi s njom izražavate, ipak predstavlja posljednje utočište slobode. Da li danas, nakon svega što ste napisali u poeziji i prozi, vjerujete da književnost može promijeniti čovjeka ili joj je najveća snaga upravo u tome što nas, makar nakratko, natjera da drugačije sagledamo vlastiti život?
Književnost je sasvim sigurno utjecala na to kakav sam čovjek i mijenjala me je kroz sve godine mog života, uz sva ostala životna iskustva koja sam proživio. Pa ako je mijenjala mene, sigurno mijenja i mnoge druge, između ostalog i tako što nam pokazuje naše i tuđe živote iz druge perspektive, kao što ste vi rekli.
Prenese nam neke stvari koje nam ne mogu prenijeti ni znanost ni filozofija ni novine, čak i kad nam nije do kraja jasno što nam je i kako prenijela, ili nam naprosto pruži užitak koji ne možemo nigdje drugdje dobiti. Književnost, film i glazba oblikuju naše svjetove, svijet bi bez njih bio drukčije, puno siromašnije i pustije mjesto.
