Je li drčni porijeklom vlaj – rođen na trnjanskom asfaltu u Zagrebu, s magisterijem iz Bruxellesa, poliglot i iskusan političar/diplomat – napokon predsjednička mana s neba? Nakon Franje Tuđmana, je li, čija je politika bacila RH u međunarodnu izolaciju („zbog agresije RH na BiH“) te je od ratne žrtve učinila otimačem tuđih teritorija, odnosno nakon Kolinde Grabar-Kitarović koja je uglavnom beskorisno putovala globusom, rajtala novac osiromašenih poreznih obveznika i sramotila svoju domovinu narcisoidnim soliranjima bez pokrića. Dakako da nije. No, u deficitu boljih, savjesnijih i marljivijih – da se ne kaže pametnijih s menua nove predsjedničke ponude – možda na izborima prođe manje zlo. Iako ne mora biti tako, pa se ostvari samohvala HDZ-ovih prvaka da je „neupitna pobjeda aktualne predsjednice“, jer je SDP-ov kandidat Milanović „naša stara mušterija, pobijedili smo ga već šest puta“
Marijan Vogrinec
Trkači u predsjedničkoj utrci za prvaka u bivšoj Titovoj vili Zagorje na zagrebačkom Pantovčaku u mandatu 2020.-2025. polako se približavaju startnoj crti, a medijsko se gledalište puni. Pače, atmosfera se diže barem pola godine od trenutka kada će se otvoriti birališta. Ipak zakuhalo već sada na komunikacijskim kanalima, pa i među građanima, u kafiću, na radnomu mjestu, pri susretu na ulici, za obiteljskih sjedeljki, etc. Stvar je voajerski puknula predsjedničkim kandidaturama bivšeg SDP-ovog premijera i stranačkog šefa Zorana Milanovića i lakonotnog estradnjaka Miroslava Škore. Nije trebalo glumatati Babu Vangu, pa pretpostaviti da će i aktualna gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović poželjeti drugi mandat na Pantovčaku, a njezina je stvar kada će to službeno obznaniti. Zasad je verzija da će to biti nakon proslave obljetnice VRA Oluje i Dana branitelja u Kninu 5. Kolovoza, gdje „želim doći kao predsjednica Republike, a ne kao predsjednička kandidatkinja“. No, dobro, kako želi, njezino je pravo to reći, a naše pak vjerovati joj ili ne.
Iz Milanovićevog se kruga već unaprijed puštalo balone, pripremalo teren te kandidatura nije nikomu mogla biti iznenađenje. Kao što istodobno, zapravo već od same inauguracije, nije bilo iznenađenje, što se tzv. prva hrvatska predsjednica, Tuđman u suknji, HDZ-ova „žena iz naroda“ i kako sve nisu krstili Kolindu Grabar-Kitarović (osim posprdnih barbika, manekenka, hodajuća sramota, gaf-predsjednica, etc.) dala u kampanju za drugi predsjednički mandat. Navodno je neupitno da će se kandidirati, ali novinari je pritišću na svakom koraku, pa je neki dan iz njezinog ureda puštena u medije mogućnost da će se o tomu oglasiti i prije 5. kolovoza.
I napetost se očekivanja sraza jakih predsjedničkih protukandidata sve više zgušnjava tako da će se već nakon tzv. sezone kiselih krastavaca vjerojatno već, kako glasi ona ofucana fraza – moći gotovo rezati nožem. Kolinda Grabar-Kitarović, je li, vis-à- vis Zorana Milanović!? U taj se prvi red najozbiljnijih kandidata najozbiljnije ugurao estradni pjevač Miroslav Škoro kao najprihvatljiviji kandidat razmrvljene i međusobno podozrive političke tzv. desnice, iako se sâm izdaje za neovisnog kandidata. Kaže, neće odbiti potporu političke opcije s bilo koje strane ideološkog spektra, a budući da mu je neka HRT-ova anketa predvidjela 10 posto biračke potpore – želje vidjeti „Škoru predsjednika“ i prije no što se kandidirao – „ne smijem biti neodgovoran prema iskazanoj volji naših građana“. Aktualna predsjednica pak tvrdi da je „Hrvatska demokratsko, slobodno društvo“ i da se „svatko, ako ima uvjete, može kandidirati za predsjednika/cu RH“, pa… Više nema dvojbe ni o tomu da će rečenoj trojki ozbiljne klipove pod noge osebujnom kampanjom ubacivati bivši sudac Mislav Kolakušić, jedna od triju izrazito svijetlih zvijezda netom minulih europarlamentarnih izbora u Bijednoj Našoj.
Lîk je na krijesti europarlamentarne pobjede zapanjio politički narod obećanjem da će – budu li mu birači vjerovali – biti „predsjednik, premijer i ministar pravosuđa“ u istoj osobi i da će osobno odgovarati građanima za svoje poteze. „Neće nitko drugi biti odgovoran“, kaže, „samo mene ćete prozvati kao krivca, ako što ne valja, i ja ću snositi posljedice.“ Magnetičan populizam, a je li istinit, realan i provedljiv? To je drugi par rukava, ali ne bitno drugog kroja i boje od obećanja, kojih se birački populus itekako već naslušao prošlih tridesetak godina RH, uoči svih izbora i na svim nišama državne piramide. U obrani predsjedničkog mandata, kao podlozi za biračku dopusnicu Grabar-Kitarović za drugi, morat će podastrijeti račun građanima za to zašto nije ostvarila ni jedno od svojih ključnih predizbornih i pogotovo inaugurativnih obećanja: od toga da će „Hrvatska postati jedna od najbogatijih zemalja u Europi“ – Švicarska/Norveška, je li – do neusporedivo manje grandomanskih ili banalnih, da će se posvetiti mladeži i preseliti iz raskoši bivše Titove vile Zagorje u Visoku ulicu na Gornjemu gradu odakle će „vladi lupati šakom po stolu“, „disati za vratom“, „sazivati tematske sjednice vlade i Sabora“, etc. Sic transit. Kad ono – ništa. Pokušala je to 2015. činiti SDP-ovoj koalicijskoj vladi Zorana Milanovića, ali ju je on ignorirao.
Nerazumljiva „slučajna predsjednica“
„Ne razumijem sadašnju slučajnu predsjednicu, jer nije sudjelovala u političkim bitkama, nije izrasla iz politike, nego je igrom slučaja postala predsjednica“, kazao je Dnevniku.hr Stjepan Mesić, jedini živući predsjednik RH s dva uzastopna mandata na Pantovčaku, ocjenjujući zašto Grabar-Kitarović špekulira s izjašnjavanjem o svojoj kandidaturi za drugi mandat; ne odgovara na otvorenu HDZ-vu/Plenkovićevu ponudu stranačke potpore niti se očituje izvan fraza „još ima vremena“, „jednog lijepog, sunčanog dana“, etc. „Ne znam zašto dramatizira odluku želi li se kandidirati. Teško je ocjenjivati postupke kad nema političke biografije. Kao što je slučajno izabrana za predsjednicu, igrom slučaja može i pobijediti. Grabar-Kitarović je estradizirala funkciju predsjednice. Funkcija više nije čvrsta točka sustava u koju ljudi mogu imati povjerenja, povjerenja u to da neće ulica rješavati pitanja od osobite važnosti za RH. Predsjednica je imala previše putovanja po županijama, s himnom i folklorom; to ju nije dovelo ni do čega.“
Mesić drži da se ne treba čuditi tomu, što odugovlači s kandidaturom budući da je u kampanji „cijelo vrijeme, od početka mandata“. Na pitanje o tomu kako je izgledalo u njegovo vrijeme kad se odlučio kandidirati za drugi mandat, Mesić odgovara da se to ne može uspoređivati s ovim sada: „Ja sam homo politicus, u politici sam od 1965. godine, a njezinu situaciju ne znam, osim da su to presvlačenja i seljenje ureda. Teško je proniknuti u njezin način razmišljanja. Zoran Milnović je sve dobro isplanirao. U ovom je vakuumu istaknuo kandidaturu na čvrst način, koji nam je potreban. Miroslav Škoro je poznata ličnost, čovjek s estrade, ali i doktor znanosti s političkim iskustvom. On dolazi iz gospodarstva, već sada dobro stoji, a još nije progovorio. Ljudi će se iznenaditi kad progovori. U drugom izbornom krugu će snage odmjeriti Milanović i Škoro, a tko će od njih dvojice pobijediti treba pitati elektru.“
U međuvremenu, Škoro vodi tzv. jutjubersku kampanju, snimi si izjavu o nečemu za što drži da je politički aktualno i može mu priskrbiti biračke poene, pa snimljeno pušta na društvenim mrežama. Istodobno, dohvatili su ga se investigativni mediji pa to Mesićevo „dolazi iz gospodarstva“ povezali s njegovom IT tvrtkom („u njoj imam samo pet posto dionica“, vadi se Škoro), koja već nekoliko godina ostvaruje sve veće milijunske profite u poslovima s državom, koje mu odobravaju ministri Tomislav Tolušić i Gabrijela Žalac. Otkrilo se i to da je Žalac svojedobno „jahala konja“ u jednom spotu za Škorinu pjesmu, pa… Zločesti novinari su pustili u javnost i zanimljive „povijesne“ video materijala lakonotnog pjevača Miroslava Škore u denver plavom HDZ-ovom šuškavcu uz Ivu Sanadera na nekom stranačkom predizbornom derneku, pa Škoru kako pjeva ZNA SE opciji, pa generalije o kratkoj Škorinoj diplomatskoj karijeri na HDZ-ovoj trasi, etc., pa ono što sada govori o HDZ-ovoj vlasti i stranci uopće ne izgleda uvjerljivo. Ponajmanje diskurs „doktora znanosti s političkim iskustvom“. Dapače, isprazno je to politikantstvo čovjeka, koji je dao osobni doprinos svemu što danas ne valja u Bijednoj Našoj. Otkud mu pravo i vjerodostojnost kritizirati to u čemu je sudjelovao?
Poznati pak kolumnist u raznim domaćim i stranim medijima i bivši urednik nekoliko čitanih tiskovina prošlih tridesetak godina, Denis Kuljiš, u svom posprdnom stilu na jednom tzv. radikalno desnom portalu ne sluti izglednu sudbinu Grabar-Kitarović u utrci za drugi mandat: „POVRATAK ‘OSEBUJNOG VLAJA’: ‘Dobro ga poznajem! Ovaj će kavgadžija Kolindu ‘ubiti’ njezinim oružjem’“ Kuljiš tvrdi da „jedino Zoran Milanović ima uvjerljivu strategiju za pobjedu na predsjedničkim izborima. Nije bila potrebna velika mudrost da je obrazloži, jer je tu sve zdravo seljački, logično i uličarski dobro posloženo. Nije razrađivao političke i ideološke dileme, uranjao u bespuća povijesne zbiljnosti ni zalazio na europske stranputice – sve to on prepušta Plenkoviću, a njegova poruka stala je na jednu stranicu novinskog teksta. Čak se nije spuštao na razinu intervjua, nego je novinar njegove riječi prikazao kao svoj komentar preuzimajući funkciju glasnogovornika. Nedostajala mu je samo heraldička truba. Zoka Milanović uvijek je bio izuzetno vješt u manipuliranju medijima. To jedino zna i to ga jedino zanima“.
Je li Grabar-Kitarović dorasla nositi se sa Zokijem, kao takvim, jer joj ostali već znani i još neznani, ali pretpostavljeni protukandidati valjda nisu ozbiljna konkurencija (npr. Ivan Pernar, Milan Bandić, Tomislav Panenić, Dalija Orešković, Katarina Peović, Vlaho Orepić, Dejan Jović, pa i Miroslav Škoro i Mislav Kolakušić)? Eto HDZ-ovoj „ženi iz naroda“ – ne slučajno, je li – nevolje čak i iz Mostara, neuslišane u međunarodnoj zajednici tzv. trećeentitetske „metropole“, gdje joj četveroredni HDZ-ovi garant-birači i najbliža rodbina iz propalog gubitaša Aluminija spominju sve po spisku zbog gubitka radnih mjesta/plaća, a velikom joj prijatelju Draganu Čoviću skandiraju „Lopove! Lopove! Lopove!…“ na prosvjednom skupu pred sjedištem HDZ-a BiH. A Grabar-Kitarović, ruku na srce, nema veze s bankrotom Aluminija. Imaju Mijo Brajković i HDZ, grobari tog političkog Potemkinovog sela s 12 posto vlasničkog udjela RH. No, s vragom je godinama tikve sadila, šepurila se zamišljenom „Herceg-Bosnom“, svašta govorila i družila se s krivcima za krah te elektrolize, pa sad ima što je tražila. Ali i ti, što godinama od praskozorja stoje u redovima ne bi li bildali ZNA SE opciju u – drugoj državi. Koja ih ionako vuče za nos.
Foto: FB
„Milanović u hrvatskoj politici i tabloidnoj javnosti pliva kao riba u vodi“, drži Kuljiš. „Nema pojma o bilo kakvim ozbiljnim pitanjima, ali to se od predsjednika Republike i ne traži. Sadašnja je predsjednica malo bolja spikerica, a Josipović lik koji je sposoban djelovati samo u nevidljivoj sferi, furtim, podjednako lišen sposobnosti da formira neku respektabilnu skupinu ljudi koji bi mogli formulirati i zatim povesti bilo kakvu ozbiljnu politiku. Prije Plenkovića zadnji je to pokušao nesretni Karamarko, koji je imao nekoliko odličnih kadrova, a onda uzeo Hasanbegovića pa sâm sebe torpedirao, što je njegovu najbližem suradniku kojemu su bezumno narasle ambicije olakšalo da mu postavi minu (čuvena afera ‘preslagivanje’). S obzirom na svoje sposobnosti i želje, Milanović je, dakle, za sebe odabrao idealnu poziciju. Kao predsjednik ne mora ni za što odgovarati, čak ni za svoje izjave, način života koji mu najviše odgovara pretvara se automatski u protokol, putuje naokolo svojim mlaznim avionom, nalazi se s kim god želi i može se praviti važan od jutra do mraka (to mu je, štoviše, u opisu posla). Ukratko – posao iz snova. (…) Zoka Milanović ima potentnu poziciju za izborni trijumf. Nastupit će kao ‘lijevi suverenist’. Branio je Perkovića, zatvarao granicu sa Srbijom, ne haje za Ameriku, za Njemačku ni za Bruxelles, dobar je s Kinom, bit će dobar s Rusijom. Čime će mu se onda suprotstaviti nedužna predsjednica, kao kamilica blagi Škoro i manično usredotočeni Kolakušić?“
Tzv. blaže i radikalno desnije opcije i njihovi mediji, koji već neko vrijeme jako mašu „svojim predsjedničkim kandidatom“, rečenim estradnjakom Škorom, nezadovoljni ideološki promiskuitetnom predsjednicom – među inim, odrekla se teze o ustaškom pokliču „Za dom spremni“ kao starom hrvatskom pozdravu, etc. – kane u prvom krugu glasati za pjevača Škoru, a prođu li u drugi krug Grabar-Kitarović i Milanović, podržat će aktualnu predsjednicu za još pet godina u bivšoj Titovoj vili Zagorje. E sad, ako se dogodi – u Bijednoj su Našoj moguća svakakva politička čudesa, alkemije i kuhinje, pa… – da se u drugom krugu sučele Grabar-Kitarović i Škoro, bit će gadne frke s izglednim ishodom Škorine pobjede. Ona se u svojih pet godina mandata uspjela temeljito zamjeriti i tzv. lijevima i tzv. desnima, ali bogme i nemalom broju birača koji ne šišaju pola posto ni jedne niti druge, nego su u nekom trećem filmu kakav gledaju oni s više od dva zrna soli u glavi. Kojima je otprve, je li, jasno što bi ovako trknuta zemlja nakon tri desetljeća tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti dobila s predsjednikom u osobi Ivana Pernara, ili Milana Bandića, ili pak Mislava triujedan Kolakušića ili drugim manekenskim mandatom gaf-osobe Kolinde Grabar-Kitarović. U slučaju sučeljavanja Grabar-Kitarović sa Škorom u drugom izbornom krugu, aktualna predsjednica više neće dobiti glasove većine bivših savskih šatoraša, radikalnog dijela katoličkog klera i ratnoveteranskih udruga, desnih medija, etc., pa čak ni desnog krila HDZ-a. Ta potpora je pet godina poslije – prošlo svršeno vrijeme.
Hrvatska – umirovljenički dom
Je li drčni porijeklom vlaj – rođen na trnjanskom asfaltu u Zagrebu, s magisterijem iz Bruxellesa, poliglot i iskusan političar/diplomat – napokon predsjednička mana s neba? Nakon Franje Tuđmana, je li, čija je politika bacila RH u međunarodnu izolaciju („zbog agresije RH na BiH“) te je od ratne žrtve učinila otimačem tuđih teritorija, odnosno nakon Kolinde Grabar-Kitarović koja je uglavnom beskorisno putovala globusom, rajtala novac osiromašenih poreznih obveznika i sramotila svoju domovinu narcisoidnim soliranjima bez pokrića. Dakako da nije. No, u deficitu boljih, savjesnijih i marljivijih – da se ne kaže pametnijih s menua nove predsjedničke ponude – možda na izborima prođe manje zlo. Iako ne mora biti tako, pa se ostvari samohvala HDZ-ovih prvaka da je „neupitna pobjeda aktualne predsjednice“, jer je SDP-ov kandidat Milanović „naša stara mušterija, pobijedili smo ga već šest puta“ (Branko Bačić, šef HDZ-ovog Kluba saborskih zastupnika).
Nije se potvrdila špekulacija jednog belgijskog medij, koji je pisao da su Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković kandidati za visoke dužnosti u novoj EU-administraciji, što se kod kuće povezivalo s predsjedničinim oklijevanjem glede i u svezi objavljivanja kandidature za drugi mandat. I njoj i premijeru posao je u međunarodnoj birokraciji preči od svakog posla u vlastitoj domovini za koju su, kažu – „preuzeli odgovornost“. Sic transit. Grabar-Kitarović se upravo ugrizla za jezik nesmotrenošću: „Za mene uvijek ima posla u inozemstvu, ali ću sigurno mirovinu provesti u Hrvatskoj“. Od prvog slova do zreza u sredini i točke na kraju, to vrijedi i za aktualnog premijera, koji je ovih dana pustio negašene sve političke požare u zemlji (uključivo nečuvene nekretninske afere svojih ministara) ne bi li se bavio ćoravim poslom lobiranja za čelne pozicije u novoj EU administraciji, gdje je bugarski premijer Bojko Borisov neuspješno – na zgražanje francuskog predsjednika Emmanuela Macrona – čak isticao Andreja Plenkovića za predsjednika Europske komisije.
Photo by Chesnot/Getty Images
Pa što se onda Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković guraju voditi glavnu upravljačku riječ u vlastitoj domovini kad im je ona tek pričuvna hranidbena karika u karijeri, izlaz u nuždi? I jednom i drugom karijera u diplomaciji bila je preča 1990-ih godina, nego uzeti pušku u ruke poput vršnjakinje si Ines Strena-Linić (Most nezavisnih lista) te se otputiti na bojišnicu braniti RH od jugosrpske agresije. Sudeći po tomu što i kako tih dvoje državnih prvaka obljetničaski/prigodničarski zbore o tzv. razdoblju ponosa i slave, podilaze naciji „vječnom nam i jedinom Hrvatskom“ (Franjo Tuđman), gmižu pred „hrvatskim braniteljima“ na čelu udruga i bildaju vlastite „zasluge“ za narod i državu, nitko ne bi ni u najgoroj noćnoj mori posumnjao da upravo njih dvoje nisu bili prvi nad prvima u Tuđman-Šušak-Bobetkovoj „šumi Brezovici“. Kad ono… Predsjednica ne samo što puca na posao „u inozemstvu“, a ne u vlastitoj zemlji – npr. kao profesorica deficitarnog engleskog jezika u školi, za što je kvalificirana – već i djecu školuje na engleskom jeziku, u stranim školama, a kćerku najesen šalje u SAD studirati na Harvardu. I Milanovićev sin studira u Nizozemskoj. Hrvatske im škole i poslovi u RH nisu dobri?
Drugima poje neprolazno domoljublje pjesničke gromade s ovih prostora Alekse Šantića: „Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba/ Neće vas grijat ko što ovo grije;/ grki su tamo zalogaji hljeba/ Gdje svoga nema i gdje brata nije./ Od svoje majke ko će naći bolju?!“ Svojoj djeci pak iza zabravljenih vrata i dokraja spuštenih roleta tihim glasom da susjedi ne čuju koliko ne vole Hrvatsku šapću aktualiziranog Šantića iz pera jednog od ponajboljih mu zemljaka Nenada Veličkovića (r. Sarajevo, 962.): „Ostajte tamo, sunce ovog neba/ Neće vas grijat ko što tuđe grije/ Grki su ovdje zalogaji hljeba/ Gdje stana nema i gdje posla nije./ Od svoje majke ko će naći bolju?/ A majka vaša zemlja vam je nova./ Bacite pogled po minskome polju/ Svuda su kuće bez vrata i krova.“ Lijepi primjeri licemjerja.
Hrvatska unutarnjopolitička konfiguracija će se iz temelja promijeniti ne toliko reizborom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović ili izborom nekog od sve duže liste protukandidata, nego predstojećim parlamentarnim izborima 2020. godine, odnosno unutarstranačkim izborima u HDZ-u i SDP-u te, kolateralno, promjenama u međustranačkim odnosima, jer su i tzv. desnica, i tzv. ljevica i oni ni vrit ni mimo već najavili ili iskazuju jaku sklonost ujedinjenja srodnih opcija. Biračkom su tijelu, je li, toliko došli navrh glave – čak i najjače/najbrojnije stranke HDZ i SDP – da je krajnje upitno tko na toj atomiziranoj političkoj sceni (oko 160 stranaka) ima ikakve ozbiljne šanse okupiti neku ozbiljnu/zrelu koaliciju. Pretpostavke za pokušaj okupljanja već se daju nazrijeti, međutim, svaka od jakih opcija ili mogućih koalicija u bliskoj budućnosti rado bi vidjela svoju „produženu ruku“ na Pantovčaku. Ta vrst pripetavanja, puštanja balona i ispipavanja terena kojekakvim izjavama itekako je već čitljiva, a sljedećih će mjeseci biti još više.
Radikalniji tzv. desni mediji, kojima je Grabar-Kitarović dugo bila ikona, a potom ih je razočarala svojim traljavima ponašanjem, naslađuju se time da su „predsjednicu svi izdali“, da je „Kolinda u panici“, pa raščlanjuju po podatcima Radija Mileve „tko u HDZ-u potajno podržava Škoru“. Što jest, jest, HDZ-ova „žena iz naroda“ više ne spava mirno, iako je pretjerano reći kako je „u panici“. Ma kakva panika – „za mene uvijek ima posla u inozemstvu“, je li – nego će prije biti vidljivija nervoza. Itekako je svjesna tko ju je, kako i zašto doveo na Pantovčak i da će bez ponovljene te logistike imati grdne muke HDZ-ova lokalna/regionalna mašinerija u animiranju sklonog joj biračkog tijela. No, to pak, na što ona može računati s HDZ-om i u HDZ-u, nijedan njezin protukandidat ne može. Pod uvjetom da Andrej Plenković iskreno misli to, što sada govori u njerzinu korist, da uistinu kani stati iza nje, a ne s figom u džepu kako su koncem 2014. Tadašnji premijer Zoran Milanović i SDP stali iza svog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića. Licemjerno, s figom u džepu i zato je znatno bolji izgibio – na penale.
Foto: Goran Kovačić/PIXSELL
Otud i Mesićeva točna tvrdnja da je Grabar-Kitarović slučajno pobijedila, da je slučajna predsjednica, kao što je svojedobno Milanović izazvao prosvjedni tsunami među „domoljubima“ tvrdinjom da je RH slučajna država. A i u tomu ima istine, sviđalo se to komu ili ne. Glede i u svezi, je li, Kolinde Grabar-Kitarović kao predsjednice RH u drugomu mandatu podijeljen je i Hrvatski generalski zbor, i to po crti pripadnosti HDZ-ovoj tzv. europejskoj/plenkovićevskoj struji, odnosno tzv. desnom krilu Mire Kovača i Davora Ive Stiera (koji će se sukobiti na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a, najavili su), odnosno također tzv. desnoj skupini „domoljubnog“ Milijana Brkića nadimkom Vaso. Potres među umirovljenim generalima izazvala je Škorina kandidatura, pa se potpredsjednik Zbora redikulozni Ljubo Ćesić.Rojs izlanuo televiziji N1 Hrvatska da ga žalosti, što „mojeg prijatelja Miroslava Škoru podržavaju bivši veleizdajnici Ivo Josipović i Stipe Meić“, pa je „glas za Škoru glas za Stipu Mesića i tko zna kakve mračne sile“.
„Higijenski uložak s krilcima“
Ugledni kolumnist Jutarnjeg lista Vlado Vurušić prepoznaje „populističku internacionalu“ u skupini Škorinih podupiratelja s tzv. radikalnije desnice, što je zgodna paralela, međutim, navodi kako estradnjakovo pozivanje na narod i obećanje o proširenju ustavnih ovlasti radi služenja narodu nisu plod pjevačeve pameti, nego predizborne teze ukrajinskog glumca i zabavljača Volodimira Zelenskija, koji je time uvjerljivo zasjeo na predsjednički fotelj svoje zemlje, više no uvjerljivo potukavši dotadašnjeg predsjednika, kralja čokolade Petra Porošenka. A Škoro je dvorjanin lakih nota, ni izdaleka kralj, pa svejedno nije pametno utrkivati se tuđim populizmom. Bijedna Naša nije Ukrajina, a predsjednik RH nema moć mijenjati Ustav kako mu se sprdne i prisvajati si ovlasti kakve poželi. Nema šanse. Da je to moguće, narcisoidna bi i bolesno ambiciozna Kolinda Grabar-Kitarović već za pet minuta na dužnosti bila moćnija od Angele Merkel i Donalda Trumpa zajedno, plus Franjo Tuđman pride. Škori će – bude li želio ostati u utrci među najbržima – biti prijeko potrebni realni slogani. Birači ipak nisu veslo sisali ma koliko mu bile simpatične njegove uglazbljene ravnice, kojima u spotu jezdi mlađahna Gabrijela Žalac. Što ne ide, ne ide; ni s kruhom ne valja.
I, što ne leži Miroslavu Škori, leži pak Mislavu Kolakušiću, koji je – tvrdi se u Globusovoj ekspertizi – „s timom internetskih stručnjaka stvorio od sebe prvorazredni politički proizvod“. Drugi ga pak podcjenjuju, tvrdeći da „sâm sebe intervjuira i plaća objavljivanje na svomu mediju“. Zoka je Milanović također meta podbadanja na društvenim mrežama i u dijelu neklonih mu medija, pa se njegova predizborna krilatica „Predsjednik s karakterom“ izvrće u „higijenski uložak s krilcima“. Politički analitičar Žarko Puhovski drži da je Milanović već „natjerao predsjednicu u defnzivu“, jer će njezina možebitna kandidatura zvučati kao zakašnjelo reagiranje na Milanovićevu. On se, po svom karakteru i navadi, ne dâ smesti i vrlo je uvjerljiv kad ističe da je „Hrvatska u popravljivom stanju, a ja želim biti predsjednik moderne zemlje, demokratske i progresivne“. To jamačno cijeni i politički analitičar Ivan Rimac, tvrdeći kako će „poruka koju je odabrao Milanović privući mnogo birača“.
Zanimljiva je i poticajna predsjednička kandidatura šefice novoosnovane političke stranke Start Dalije Orešković, vrlo uspješne čelnice saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa kojoj HDZ-ova većina nije željela produžiti mandat, međutim, izgledi su joj za pobjedu minimalni već u prvom krugu. Stranka još nije razvila svoju infrastrukturu, a izborna je mašinerija takva da bez odgovarajuće logistike i financijske potpore ni izgledi nisu bogzna kakvi. Daliju Orešković krasi moralna vjerodostojnost i uspješan pravnički rad, vođenje antikoruptivnog tijela koje je uzelo pod sitnozor i samu Grabar-Kitarović, Plenkovića i neke ministre tako da je HDZ imobilizirao čak i njezinu nasljednicu, bivšu joj zamjenicu Natašu Novaković, koja također nije doživljavala visoku dužnosničku poziciju i neupitnu političku moć, ali… Ostali predsjednički kandidati pokupit će nešto glasova birača u prvom krugu, ali tek toliko da se „demokracija ljepše vidi“. Kako bilo, tek što mine tzv. sezona kiselih krastavaca, taj će predizborni panem et cicrenses dobiti i na žestini i na prljavštini.
tacno
