Koliko smo postali pametniji u još jednoj godini koja prolazi? Čemu nas je podučila? Očekujemo li na kraju ove 2022. novu 2023. s više radosti ili s više zebnje i straha nego što smo potkraj one 2021. dočekivali 2022.? Jesmo li kao slobodni ljudi još više ovisni o globalnoj i nacionalnoj politici nego što nam je to izgledalo prije godinu dana? Da se našalimo, hoće li godina 2022., hrvatskim modernim politikantskim rječnikom kazano, ostati zabilježena kao ona na „pravoj“ ili na „krivoj“ strani povijesti? Kad je riječ o politici - koji su dominantni trendovi?
Rat u Europi, to je glavni događaj i ne vidi mu se kraja, dapače, može se očekivati da bude sve intenzivniji i još je veća opasnost da se proširi izvan granica Ukrajine i postane europski i svjetski. Rusi su napali Ukrajinu i nelegalno i nelegitimno anektirali u Rusku Federaciju četiri ukrajinske regije čije teritorije, uostalom, kontroliraju tek polovično. Prema američkom Pentagonu, poginulo je već više od 100.000 ukrajinskih vojnika. Ukrajinci se bore sve modernijim i agresivnijim oružjem koje im obilato isporučuju Sjedinjene Države i Zapad pa su počeli napadati i ciljeve u Rusiji. To može biti dobar povod za širenje rata izvan Ukrajine. Rusi govore da vode rat protiv NATO-a i Zapada. Prije nego što su napali tražili su jamstva da se NATO neće više širiti na istok.
Glavni europski događaj 2022. godine ostaje najveća briga i opasnost za sve. Proteklih deset mjeseci rata jako malo se govorilo o potrebi pregovora i postizanja barem primirja, ako ne i nešto trajnijeg mira. Prizivaju se samo pobjeda i poraz, bez obzira koliko će ljudi poginuti, koliko će biti uništena Ukrajina. Vojna industrija iznimno cvjeta, nedostaje oružja i jednoj i drugoj strani, a ovo je tek početak, jer naoružavaju se svi u Europi pa i svijetu, koliko god tko može.
Prizivaju se samo pobjeda i poraz, bez obzira koliko će ljudi poginuti, koliko će biti uništena Ukrajina (FOTO: HINA/EPA/Alisa Yakubovych)
Rat je sada najurgentniji globalni, a onaj trajni, skoro pa vječiti „dosadni“ problem je globalno zatopljenje. Ako nas ne uništi nuklearni Armagedon , kroz buduća desetljeća davit će nas i možda udaviti onaj klimatski. Globalno zatopljenje i njegove opasne posljedice ne možemo zaustaviti nego jedino pokušati što više usporiti. Ne samo da smo opet imali nepodnošljivo vruće ljeto nego su poslije povijesne suše, navalile potopne kiše i uništavajuće poplave. A iz godine u godinu treba očekivati gore, kako se tome prilagoditi? Pritom se Europa osjetno brže zagrijava nego neki drugi kontinenti. Stručnjaci predviđaju da će prosječno zagrijavanje do 2100. godine biti i više od tri stupnja u odnosu na predindustrijsko doba. Glavni zagađivači su najveće zemlje - Kina, Indija, Brazil, SAD, Rusija … A rat nikako ne pogoduje partnerskom zajedničkom angažmanu.
Ako razmišljamo o (dugoročnijim) trendovima, onda je ključni hrvatski dokument ove godine bio objavljeni popis stanovništva RH. I bez njega smo znali da nas je iz godine u godinu osjetno manje. No, na papiru piše - Hrvatska ima 413.000 stanovnika manje (9,64 posto) nego 2011. godine. Bez obzira na to stalno raste državno-birokratski aparat, a činovnici najmanje iseljavaju.
Udio stanovništva u dobi do 14 godina je 14,27, a stanovništva starijeg od 65 godina 22,45 posto i po tome je Hrvatska među deset zemalja u svijetu s najstarijim stanovnicima. Odlaze iz nje fakultetski obrazovani, u nju useljavaju uglavnom ljudi bez stručnih kvalifikacija. Dakle, u zemlji usluga uskoro neće imati tko raditi, najugroženiji su mirovinski i zdravstveni sustav.
To da nema tko (g)raditi toliko je očito u Petrinji, Sisku i okolici, u Zagrebu. Ima europskog novca da se poslije dva potresa što brže obnove kuće, ali nije moguće jer ne radi administracija, jer se to Vladi ne čini politički previše bitnim, nije previše vidljivo da bi dizalo rejting, i zato jer taj posao u Hrvatskoj nema tko odraditi. Zato je moguće da je dvije godine poslije potresa u Petrinji, u državi EU-a, do prije petnaestak dana bilo izgrađeno tek šest obiteljskih kuća! Strašna sramota, ali od jadnih stradalnika koji žive u hladnim kontejnerima ne prijeti opasnost da će srušiti Vladu.
Šest izgrađenih kuća u dvije godine (FOTO: Lupiga.Com)
Inflacija raste, u svijetu, u Europi, ne samo u Hrvatskoj. Nakon one pandemijske 2020. godine u kojoj se nije trošilo, pod nekontroliranim rastom cijena, kojeg još podgrijava prelazak na euro, Hrvati osiromašuju. Potrošačke cijene u studenom ubrzavaju i porasle su u odnosu na prošli studeni 13,5 posto, pritom cijene hrane 20 posto. Mirovine su se za ovu godinu povisile 6,1 posto, dakle, negativna razlika je veća od sedam posto i skroz je neuhvatljiva. Posljednjih petnaestak dana godine trgovci udaraju u jurišni finiš pred ulazak u euro pa se za prosinac može očekivati i rekord od 15 posto inflacije.
Hvali se naš predsjednik Vlade, Andrej Plenković, da zbog Vladinih intervencija „većina naših sugrađana nije ni svjesna krize u kojoj živi“. Osigurali su ljudima mirnu jesen i zimu jer se cijene struje i plina nisu dizale. I „Dubravka šalje 700 milijuna eura da se nađe pred Božić“. Sve je to jako lijepo, ali niti Plenković ublažava krizu iz svog džepa, a niti Šuica iz Bruxellesa šalje božićne darove Hrvatima na svoj brk, nego Europska komisija šalje europski fondovski novac. Svi mi i samo mi itekako plaćamo Vladine intervencije putem dignutih državnih kredita i poreza. No, Plenković zna da je puno onih koji slabo shvaćaju, a kako bi se još neke intelektualno pokolebalo, HEP će nam - ako ipak nisu od toga odustali - slati račune za struju na kojima će pisati da su cijene niže nego što bi trebale biti zbog Vladinih intervencija. Možda iza zareza bude pisalo i da je to poklon HDZ-a.
Još je nešto zbog čega smo postali pametniji u ovoj godini. To je gola i teško oporeciva činjenica da je Hrvatska u ustavnoj krizi. Predsjednik Republike i premijer ne razgovaraju, tako da nema niti bilo kakvih dogovora koji su prijeko potrebni kako bi država normalno funkcionirala, onako kao to piše u Ustavu RH. Od početka 2020. godine, otkako je Zoran Milanović postao predsjednik, imenovan je samo jedan veleposlanik - Hido Biščević u Beogradu i baš nitko više. A kako stvari stoje i neće - još dvije godine. Šef vojnoobavještajne službe kojeg je Milanović smijenio, i dalje je na istom poslu, jer za smjenu nema potvrde iz Vlade koja uvjetuje postavljanje „svog“ čovjeka na ispražnjenom mjestu. Cirkus neviđeni, samo što nitko nije objavio da država ni formalno ne funkcionira. Još dugo će se to pokušavati kriti, pa možda stvarno nitko neće primijetiti.
Isključivost, autokratsko ponašanje, bahatost, izrugivanje osnaženi su u izričajima i djelovanju predsjednika Vlade, koji se ponaša po vlastitoj, iako ne i originalnoj krilatici „Ja sve mogu“. Ako su njegovi ministri vješti u udvorništvu, usto još i ako su u klinču s Milanovićem, nikakva nesposobnost ih ne može destabilizirati u sedlu. Dapače, u ovakvom tipu Vlade, što je nekompetentniji ministar to je njegov šef bolji, vještiji, važniji, riječju – nezamjenjiv je kao Bog.
Predsjednik Republike i premijer ne razgovaraju (FOTO: HINA/Damir Senčar)
I predsjednik Republike je isključiv, bahat i nerijetko ničim izazvan vrijeđa ljude. To je potpuno nedopustivo. Ali, on se ponaša više kao razorni politički, društveni i trendovski analitičar nego kao političar, pogotovo ne kao tipski predsjednik Republike. Njegove kritike su katkad zaista vrlo zanimljive, pa među njima ima i pravih državničkih poruka (premda će se neki na ovo slatko smijati, neka). To ne može svaki viđeniji politički karijerist pa ni svaki premijer, pogotovo ako nema makar malo iskrenosti i samokritike.
Posljednjih dana postala je čuvena izjava premijera Plenkovića: „Oni koji budu protiv obuke Ukrajinaca 150 godina će to nositi na leđima“. Što premijer zna koliko traje patina premijerske slave, je li to dulje od 150 godina? Ako si protiv, onda si rusofil. A to znači neprijatelj, a već tisuće godina ljudske povijesti znamo što se s neprijateljima radi. Samo, povjerovali smo da živimo u zapadnoj, europskoj i hrvatskoj demokraciji, a ne u ruskoj, kineskoj ili pakistanskoj.
Ne jača sklonost autokraciji, crno-bijelom dijapazonu i prešutnoj cenzuri jedino u Hrvatskoj, to je trend u Europi. Europska komisija sada želi trajno konfiscirati, a ne samo držati zamrznutom, rusku državnu te brojnu privatnu imovinu suspektnih Rusa na Zapadu. U zapadnom liberalnom političkom sustavu koji je postavljen na noge još Francuskom revolucijom vlasništvo bi trebalo biti nepovredivo, to je osnovno načelo pravnog demokratskog sustava. Korak dalje mogao bi biti taj da se i nepoćudnim pojedincima, recimo zbog bespoštedne kritike vlasti, konfiscira imovina?
Dva za Hrvatsku velika događaja nas čekaju na prijelazu godina. Schengen i euro. Sretan nam ulazak u Schengen! To doista jest radostan događaj jer moći ćemo slobodnije putovati. Radostan je za one koji putuju, ali opet i za one koji iščekuju goste iz inozemstva. I puno slobodniji i lakši za brži protok roba, dakle, imat će od toga nešto korisno cijelo gospodarstvo.
Osim što će dodatno podgrijati poskupljenja, lijep je događaj i prelazak na euro. Ne čini nas valuta Europljanima, ali je uz euro lakše imati taj osjećaj. Uz hrvatsku valutu u proteklih 28 godina nije se mijenjao tečaj, kuna je bila vezana uz euro, nije se vodila neka samostalna valutna politika.
Dakle, pametniji smo za mnoga, uglavnom negativna iskustva iz 2022. godine. Dobro ćemo je pamtiti, poduke se sliježu i alarmiraju na oprez. Samo da ne bude gore.
