Andrej Plenković bezbroj puta je do sada ponovio kako je jedini cilj Miroslava Škore u posljednjim predsjedničkim izborima bio da „otkine dio biračkog tijela od HDZ-a“ i omogući pobjedu Zorana Milanovića. A pritom, treba zapamtiti, Škoro je dobio samo 2,2 posto manje glasova od Kolinde Grabar Kitarović u prvom krugu predsjedničkih izbora. Može se, dakle, reći da je ona zamalo bila bolja od Škore.
Sada Plenković ponavlja kako se Škoro kandidirao za zagrebačkog gradonačelnika samo zato da uzimanjem dijela glasova onemogući HDZ-ovca Davora Filipovića i donesene pobjedu ljevici. Na isti način Plenković interpretira i pojavljivanje Vesne Škare Ožbolt u utrci za gradonačelničko mjesto u Zagrebu. I nju je predsjednik Vlade nazvao „izmišljenom“ kandidatkinjom koja jedino želi rušiti HDZ. Mislim, zašto se ljudi ne bi kandidirali? Je li na djelu demokracija i slobodni izbori ili bi bilo bolje prepustiti Plenkoviću da on određuje kome se pametno kandidirati i tko može, a tko ne može konkurirati HDZ-u?
Oduvijek je u HDZ-u ta ista, jako prizemna, priglupa retorika koja računa na isto takvu publiku kojoj se obraća. Ne misli Plenković tako kao što govori, ali svejedno govori, a njegovi kao papige moraju ponavljati. I ne može se reći da im sa sličnim manipulativnim bedastoćama loše ide. Jedino što Hrvatska tone, ali to je već drugi problem.
Franji Tuđmanu su oporbenjaci bili crni, zeleni i žuti vragovi. Nerijetko je govorio da su oni koji su protiv HDZ-a i protiv Hrvatske. Navodno je malo prije smrti pitao Hidu Biščevića: „Kome da ostavim Hrvatsku?“. Jer o vlasti se ne odlučuje demokratski, prorokovao je Tuđman, nego unutar HDZ-ove dinastije.
Svojedobni premijer i šef HDZ-a Ivo Sanader (valjda, zasad, jedini visokorangirani HDZ-ovac pravomoćno osuđen i zatvoren zbog korupcije) retorički je predizborno manipulirao da je „glas za HSP glas za SDP“, itd., itd. Ima takvih trikova zaista puno, ali nas sada zanima Plenković.
Plenković želi poručiti da su izbori samo nepotrebna gnjavaža jer se pobjednik zna. Ako neka stranka ima desne ili radikalno desne stavove kao što ih imaju članovi i birači HDZ-a, onda je to samo diverzija protiv HDZ-a kad se i takve stranke i pojedinci natječu na izborima, jer oduzimaju dio glasova HDZ-u. Oni su „izmišljeni“ jer se zna tko je desno i radikalno desno i tko je najdomoljubnija, najhrvatskija, a i inače, potpuno bezgrešna stranka koja nema nikakve veze ni s korupcijom, ni s gospodarskom pljačkom, ni s katastrofalnim pravosuđem, ni s ratnim zločinima, ni s ekonomskom devastacijom, ni sa šovinizmom i mržnjom, ni s istjerivanjem vragova. Plenkovićev HDZ se svakog jutra iznova rađa, nema ništa s HDZ-om, onim jučerašnjim, prekjučerašnjim i onim od prije 20-30 godina.
A ako je točna nikad baš jasno izgovorena Plenkovićeva teza da su svi protiv HDZ-a (osim Milorada Pupovca, naravno, i ostalih šefova manjina, ali s njihovim glasačkim tijelom je drukčije!), iako su mnogi, eto, prerušeni, nužno je onda postaviti pitanje - a zašto su svi protiv HDZ-a?
Pred rat i agresiju u Jugoslaviji, tamo negdje 1991. godine, u jednoj je televizijskoj emisiji tada vrlo poznati srpski i jugoslavenski novinar Aleksandar Tijanić govorio da su svi nacionalizmi, i hrvatski, albanski, bošnjački, slovenski, makedonski, čak i crnogorski - antisrpski. Bilo je to vrijeme radikalnog huškačkog uspona srpskog nacionalizma i šovinizma, a ovi drugi su tek malo zaostajali. Tada je jedan sudionik emisije (nažalost, ne sjećam se tko, ali nije ni važno) upitao Tijanića - što on misli, zašto su svi baš protiv Srba. Inače super elokventni Tijanić se smeo, nije znao spremno replicirati.
Tako je i ovdje. Ako su, kao što Plenković govori, sve stranke protiv HDZ-a, zavidne, jalne, nesposobne i jadne, što sve ne - i sve što rade, rade prije svega zato da naškode HDZ-u, onda Plenkovića treba upitati - pa dobro, osim što ste najbolji i što ste vi osobno najuspješniji premijer u Europi, što mislite - zašto su baš svi protiv vas? Osim ako niste baš neshvaćeni genije, ako su svi protiv vas, obično onda s vama nije sve u redu. Pobogu, što je pošlo po zlu, što bi se to moglo zamjeriti HDZ-u?
Nešto smo o tome napisali u prvom dijelu teksta, može mu se zamjeriti sve ono što i „starom HDZ-u“. Osnovno je što je Hrvatska jedno veliko Potemkinovo selo. Otkako je Plenković na vlasti nije čak toliki problem što toliko i sve više zaostajemo u skoro svim pokazateljima (ne)uspješnosti kad se uspoređujemo sa zemljama Europske unije, nego što stalno slušamo Plenkovićeve docirane tirade s visoka o nekakvim uspjesima njegove vlade, a to imalo kritički ljudi ne mogu više progutati. Velika je taština pa i podcjenjivanje sposobnosti rasuđivanja hrvatskih građana.
U pandemiji koja je glavni problem u svijetu, dovoljno je to da vlast ovdje stalno ističe kako je Hrvatska bez lockdowna i policijskih satova uspjela držati stvar pod kontrolom pa biti i bolja od brojnih zemalja koje su imali osjetno represivnije mjere. Ovih dana u Hrvatskoj umire 40-50 ljudi dnevno od COVID-a i po broju umrlih razmjerno broju stanovnika Hrvatska je na jako visokom 17. mjestu u svijetu! Taj podatak nećete čuti ni od koga na vlasti. U godinu i nešto dana umrlo je 7.388 stanovnika.
I 25 godina po završetku, skoro svakog dana komemoriraju se ponegdje žrtve Domovinskog rata. A zar ovaj preveliki pomor stanovnika dobrim dijelom zbog lošeg upravljanja pandemijom ne zaslužuje jednu pristojnu, civiliziranu, humanu komemoraciju žrtvama ove zarazne bolesti, kakve smo gledali u dosta europskih zemalja, tako i u susjedstvu - u Italiji, Sloveniji, Austriji? Ne, naravno da ne. Mogli bismo ispravno pomisliti da su mnogi žrtve nesposobne, a jako hvalisave vlasti.
No, HDZ će pobijediti na lokalnim izborima. Osvojit će najveći broj mjesta župana, najveći broj općinskih načelničkih mjesta, ali i gradonačelničkih, iako ni ovog puta ne treba očekivati dominantnu pobjedu u većim hrvatskim gradovima. A realno, uspjeh na lokalnim izborima presuđuje se prije svega po tome tko je pobijedio u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, u Zadru, Velikoj Gorici, Zadru, Varaždinu, Šibeniku, Dubrovniku, Vukovaru…
Sada HDZ ima deset župana. Neki će reći da hrvatske županije i postoje samo zbog toga kako bi HDZ pobjeđivao na lokalnim izborima i uhljebljivao svoje mnogobrojne kadrove. Nakon prošlih lokalnih izbora 2017. godine HDZ je držao 62 od 128 gradova, SDP 22 grada nezavisni kandidati postali su gradonačelnici u 21 gradu. U četiri godine, taj se odnos tek ponešto mijenjao. Od četiri najveća grada, u posljednje četiri godine HDZ je vladao jedino u Splitu, ciklus prije 2017. godine niti u jednom od tih gradova. Sada ima najozbiljnije šanse pobijediti u Osijeku (i to prvi put uopće!), lako moguće i u Splitu. Najzanimljivije bit će pratiti Zagreb, Split i Rijeku.
Osim favorita Tomislava Tomaševića iz platforme Možemo! koji je siguran za drugi krug u Zagrebu, velika je konkurencija za drugo mjesto. S najviše izgleda su Davor Filipović (HDZ), Jelena Pavičić Vukičević (BM 365) i Joško Klisović (SDP). U Splitu po anketama vodi Vice Mihanović (HDZ), a najbliži drugom mjestu su Ivica Puljak (Centar) i, još jednom, bivši gradonačelnik Željko Kerum (Građanska stranka). U Rijeci dosta vodi Marko Filipović (SDP), ali bi ga mogao ugroziti u drugom krugu bivši ravnatelj riječke bolnice, nezavisni Davor Štimac.
Generalna stranačka slika poslije lokalnih izbora neće se bitno promijeniti, ali bi ishod izbora u Zagrebu, pogotovo ako pobijedi Tomašević i ako bude imao podršku koalicijske većine u Skupštini, mogao ozbiljnije mijenjati stvari u državi. Nadamo se - nabolje.
