Rada Borić: Ovakav bi referendum mogao proći u Poljskoj ili Makedoniji, u zemljama u kojima je Crkva preuzela ulogu države.
Rodne ravnopravnosti u Finskoj ne bi na postojeći način bilo, da u obrazovanje nije uključena rodna perspektiva, od vrtića do sveučilišta - tvrdi Rada Borić, jedna od najutjecajnijih svjetskih feministkinja, direktorica Centra za ženske studije u Zagrebu, predavačica na sveučilištima u Helsinkiju i SAD-u, gošća nedavnog Festivala 'Treće uho' gdje je održala dva iznimno zanimljiva predavanja o rodnoj ravnopravnosti i sustavu obrazovanja u Finskoj.
"Jako je važno razumjeti da u zajednici u kojoj su zastupljena oba spola, oni moraju jednako participirati u javnom, ali i privatnom životu. Ono što je najveća razlika između Hrvatske i Finske je ta (ne)podjela poslova u kući. Istina, žene su osvojile javne prostore, žene obavljaju zanimanja od pilotkinja do policajki, ali se bojim da još uvijek nema dovoljno razumijevanja, ili je patrijarhat malo čvršći, da muškarci sa ženama trebaju podijeliti obveze doma. Najčešće se žene ipak odriču dijela karijere, nečega što zahtijeva dodatni angažman, a to se više vidi na lokalnoj razini, naime, manje se uključuju jer moraju ići po dijete u vrtić, pa moraju dodatno skuhati, pa se brinu za stare roditelje, i svoje i partnerove. To je u Finskoj drukčije, pri čemu je svakako bitna povijest izlaska žena na tržište rada, budući da su Finkinje prve dobile pravo glasa (1906.) već 1907. bilo je u finskom parlamentu 19 žena, a danas je između 200 parlamentaraca 43 posto žena, od 19 ministara je deset žena i devet muškaraca, što ukazuje na uravnoteženu participaciju muškaraca i žena. A da bi se to postiglo, moraju postojati mjere i te mjere idu paralelno s obrazovanjem. Ako mi djecu podižemo ne obnavljajući stereotipe, a u Finskoj nema podjele na roza i plavu robu, nego imaju neutralne, ako se igraju istim igračkama, a ne djevojčice lutkicama a dječaci autićima, ako se drukčije djeca socijaliziraju, ako u vrtiću postoje i 'stričeki odgojitelji', a ne samo 'tete odgojiteljice', onda djeca drukčije percipiraju i vide druge modele. Ali, pri tome je jako važno i da posao odgajatelja bude dobro plaćen, jer bi možda onda i u Hrvatskoj imali odgajatelje u vrtićima, jer je muškarcima važna plaća u njihovoj percepciji rada (iako ne možemo reći da ženama nije). U Finskoj je 90-tih postojala mjera da su vrtići dobivali više sredstava ako bi zapošljavali muškarce. To je pozitivna mjera, također.
Finska prakticira očinski i roditeljski dopust, ne samo rodiljini, koji se vezuje uz majku, a dijete treba oba roditelja i to odmah. U Finskoj je zakonom regulirano kada je otac s djetetom i kada roditelji dijele roditeljski dopust. U Finskoj nema baka servisa, kada žena rodi 'prirodno je' je da će muškarac biti doma i s djetetom, što je nenadoknadivo iskustvo za svakog oca. Ako ne možemo sami u sustav vrijednosti postaviti što je bitno, vrijedno i prioritetno, onda postoje načini da se država pobrine kako bi se promicala ravnopravnost spolova. Ne možemo u Hrvatskoj imati Zakon o ravnopravnosti spolova, Nacionalni akcijski plan za njegovu provedbu, a da se paralelno ne radi na obrazovanju dječaka i djevojčica, na način razumijevanja spola i rodnih uloga. A svjedoci smo prijepora oko spolnog odgoja u školi. U Finskoj se u sedmoj godini života, u prvom razredu uči kako nastaju djeca i djeci je to posve prihvatljivo - ima načina kako se djeci može govoriti o seksualnosti na način koji je posve prilagođen njihovom uzrastu."
Ima li Crkva u našoj, sekularnoj, zemlji prevelikog utjecaja na društvena zbivanja, pred referendumom smo o promjeni ustava zbog definicije braka, što je naišlo na brojna negodovanja, ali i začuđujuće velikog odobravanja.
Na žalost, čini se da ima. Gledajte, i Finska je zemlja koja poštuje religiju, ali zanimljivo je pogledati utjecaj Katoličke crkve i ostalih crkava u Europi, poput, primjerice protestantske u Finskoj. Finska je sekularna zemlja kao i Hrvatska, ali u ovom trenutku ne možemo reći da je sekularizam u Hrvatskoj neupitan.
U Hrvatskoj crkva silno želi ne samo utjecati na život svoje zajednice, na što ima pravo, već traži da se hrvatsko društvo u cjelini ponaša u skladu njezina nauka, što je nedopustivo. Poruke koje često šalju crkveni oci su apsolutno političke naravi i nemaju veze s naukom. U Finskoj se plaća crkveni porez, može se u formularu kojega ispunjavaju porezni obveznici prekrižiti želi li se ili ne, plaćati crkveni porez ili donirati humanitarnoj ili nekoj drugoj udruzi ili svoj postotak neću dati nikome. Crkva se stoga tamo mora i te kako potruditi u tome što nudi svojoj pastvi, ali Crkva nije javno, fizički prisutna na način da kreira javne politike na agresivni način. Meni se čini da bi crkva trebala brinuti o svojoj pastvi, ali ne smije nametati svoj svjetonazor svima. Ako sam istinska katolkinja meni nikada ne bi smjelo, iz mog uvjerenja, vjere, pasti na pamet učiniti pobačaj, ali na pobačaj žene imaju pravo. Žene su odgovorne, nisu maloumna bića za koja netko drugi treba odlučivati što da rade sa svojim tijelom. Pa zna se da nijedna žena neće posegnuti za tim rješenjem ako to doista nije nužno. I dodatno, Crkva je, budući da u Hrvatskoj ne plaća porez, dio civilnog društva, pa sad zamislite kako bi bilo da ostatak civilnog društva ima takav utjecaj na našu Vladu.
Referendum?
U jednoj se Finskoj zasigurno ne može dogoditi da se mijenja Ustav zbog definicije koja nema što raditi u Ustavu. Zašto je definicija braka važna za Ustav, pa Ustav se bavi važnijim stvarima. Nije se smjelo uopće niti dogoditi da dođe do takvog pitanja. Znate kad je to trebalo doći u ustav? Tek onda kada bi netko zanijekao brak, zabranio brak između heteroseksualaca.
Hrvatska se često voli uspoređivati s visokorazvijenim europskim zemljama, no s obzirom na realnu situaciju, s kime se može usporediti po pitanju društvenih vrijednosti za koje se zalaže?
Da, mi volimo biti autentični, ali sada se možemo uspoređivati sa zemljama kao što su Mađarska ili Poljska u kojima postoji jak utjecaj crkve. U Mađarskoj postoji paralelna srednjovjekovna vojska koja protjeruje Rome, a sutra će to raditi s drugim manjinama. Kako je počelo, ako smo u stanju imati referendum oko ljudskih prava, sutra možemo imati situaciju da diskriminiramo sve one koji imaju smeđe oči.
Kakva je vaša procjena ishoda referenduma?
"Za" bi moglo biti i do 80 posto onih koji će izaći na referendum, ali to je samo zato što je Crkva, posve legitimno, naravno, organizirana, za razliku od drugih. Kao što je sve i dosad u tim aktivnostima bilo organizirano. Ne možete imati šest tisuća stolova za kojima su se skupljali potpisi za referendum, uglavnom pred crkvama ili u njihovim blizinama, slučajno. To se nije smjelo dogoditi.
Gdje bi ovakav referendum mogao proći?
Mogao bi proći također i u Poljskoj ili Makedoniji gdje se sada sprema zabrana prava na pobačaj, naime, u zemljama u kojima je Crkva preuzela ulogu države. Crkva zaboravlja da je Hrvatska sekularna zemlja. Možda bi u Ustav trebalo staviti da je Hrvatska katolička republika.
Kako komentirate gotovo već redovnu pojavu da se ženske osobe prilikom intervjua za posao ispituje kada planiraju imati djecu ili im se u ugovor ukomponira za razdoblje u kojemu ne smiju postati mame?
To je očita diskriminacija koja se više niti ne prikriva, a ne bi smjela postojati niti u naznakama, poput one da poslodavac procjenjuje na osnovu godina hoće li žena još rađati ili ne. Tu se ponovno postavlja pitanje koje vrijednosti zagovara Hrvatska. Stalno govorimo da nemamo dovoljan broj malih Hrvata i Hrvatica, a s druge strane žene si ne mogu dozvoliti luksuz rađanja, jer je to doista postao luksuz iz mnogo razloga. Kad žena rodi u Finskoj, dijete dobije paket u vrijednosti od dvije ili tri tisuće eura s potrepštinama za bebicu, a slijedi pristojan dječji doplatak.
Možemo li se uvijek opravdavati da država nema novaca?
Foto: Dubrovniknet.hr
Ne možemo, jer je država imala novaca, i ako bismo prosvjedovali i tražili referendum da se dokine sve što se dogodilo u tranziciji kapitala u Hrvatskoj 90-tih, budući da nijedni zločini protiv ljudi i države ne bi smjeli zastarijevati, a ovo je bio zločin protiv građana i građanki, možda bi bila drukčija priča. I ne možemo stalno govoriti da nemamo novaca, moramo se odlučiti koji ćemo sustav vrijednosti zagovarati i živjeti. Ono što mislim da je najgore što se dogodilo Hrvatskoj jest da smo izgubili jedan sustav vrijednosti zajedno s bivšim sustavom, a da ga nije zamijenio novi, bolji sustav vrijednosti. Zamijenio ga je sustav vrijednosti u kojemu se domoljublje iskoristio za pljačku koju su provodili "odabrani", kao što smo vidjeti. Vrijednosti prava na rad, poštivanje drugog na radu, solidarnost, poštivanje ravnopravnosti manjina i uopće jednakopravnosti ljudi, muškaraca, žena, transrodnih osoba, to bi trebale biti vrijednosti, to su vrijednosti Europe. A, čini mi se da smo se ulaskom u EU vratili korak unatrag, a ne otišli korak naprijed.
Možda iz straha od gubitka identiteta, što su često euroskeptici naglašavali?
Finska je uspjela sačuvati svoj identitet, a svi znamo za finsku saunu, finski dizajn, finsko obrazovanje - dovoljne su te tri stvari da Finska nikada ne bude "izgubljena". Tako i Hrvatska ima svoj Dubrovnik, Vukovar, Držića, Zagorku, ni mi se ne moramo bojati za svoj identitet.
...ali se, očito, ne znamo brendirati na takav način...
Ne znamo, istina. Meni je tragično da u Dubrovniku imamo robu iz cijeloga svijeta "made in China". Mislim da je Dubrovnik kreativan bio i povijesno a i danas je, da je šteta da sve male butige nemaju domaće proizvode i da sve nije "ušuškano" tako da se promovira Grad.
Bi li bilo manje korupcije da je više žena na vlasti?
Ne možemo tvrditi da bi korupcije bilo manje budući da nismo na takvim mjestima odlučivanja. Ali, ovo što dosad znamo je da su neke sudjelovale u poslovima svojih šefova, ali isto tako i da je među "zviždačima" bilo jako puno žena, od Ankice Lepej do Vesne Balenović. Žene su sklone izložiti se, bez obzira na posljedice. Nedavno je na naslovnicima tiska bio senzacionalan naslov - 14 žena koje će spasiti Hrvatske željeznice koje su pred bankrotom. Ako ne uspiju, bojim se kako će reći da su žene nesposobne. Svakako su dragocjena iskustva iz drugih zemalja. U Norveškoj, primjerice, od 2003. se primjenjuje zakon o 40 posto žena u upravama ne samo javnih, nego i svih trgovačkih društava. Kada je takav zakon bio predložen, neki zastupnici norveškog parlamenta su se pobunili uz obrazloženje da neće moći pronaći odgovarajuće žene, zaboravljajući da 60 posto Norvežanki ima fakultetske diplome, u odnosu na 40 posto muškaraca. Danas govore drukčije, ne samo da je u upravama smanjen tzv. "dirthy talk", nego tvrtke koje imaju žene u upravama su profitom bolje od ostalih. Žene su se pokazale boljim komunikatorima, žene su bolji pregovarači, žene unose kvalitete koje su drukčije i pridonose sinergiji u timu, što se pokazalo dobitnom kombinacijom i za ostvarenje profita. Centar za ženske studije je radio istraživanje o tome kako građani vide žene u politici, i pokazalo se da ih javnost vidi bolje nego što ih vide političke stranke. Na otvorena pitanja što misle da žene unose u politiku isticali su upravo - komunikacijske vještine, nekoruptivnost, predanost poslu.
Svjedoci smo sve većeg pritiska koji se vrši nad djecom, od osnovnih škola do studija, a sve u ime izvrsnosti. Gdje je ta izvrsnost kada je posrijedi nomenklatura koja upravlja zemljom i građanima?
Problem je što ovom državom ne upravljaju obrazovani, već upravljaju, na žalost, politički podobni. Svojedobno je jedan stranački prvak rekao kako nemaju kadrova, a prije bi se moglo reći da ima kadrova, ali su ignorirani ako nisu u pojedinim, tada vladajućim strankama. U Finskoj se poštuje druga vrsta izvrsnosti, tamo se djeca do petog razreda ne ocjenjuju, a i onda se ocjenjuju opisno. A kod nas u osnovnim školama vlada pomama za peticama... u Finskoj je nastavničko zanimanje jedno od najprestižnijih zanimanja, ne toliko plaćom koliko po ugledu. Davno smo mi to imali i izgubili. Vraćamo se opet na društvene vrijednosti. Sjećate se - najugledniji su bili svećenik, doktor i učitelj. Ostali su svećenik i doktor, izgubili su se učitelji. Nažalost!
Izvor: H-alter
