Država ili privatni kapital: Tko je zaista inovator, poduzetnik i vizionar?

Poduzetnik je veliki inovator, čovjek s vizijom i čvrstom željom da ono što je naumio i učini. Revolucionar koji donosi nove ideje što pokreću ekonomiju, zapošljavaju, ljudima omogućuju da žive od rada. Nasuprot ovog usamljenog tržišnog revolucionara stoji pak horda državnih službenika. Sjecikesa koje prekriženih ruku čekaju da poduzetnik nešto smisli, proda i zaradi kako bi namirile svoje nezasitne apetite otimajući harač koji zovu porezom. Ne samo da lijeno sjede već i svojom nesposobnošću uporno odmažu čovjeku s idejom koji se negdje u garaži ili kakvoj sobi studentskog doma domišlja kako da svima učini uslugu.

PROSVJED RADNIČKE FRONTE: Kapitalizam je ustao čak i protiv našeg zdravlja!

Čitava se Europa svim silama trudi smanjiti pogubni efekt tog nezasitnog državnog aparata. Autsorsaju se državne službe, privatizira se, smanjuju porezi, otvaraju poduzetničke zone... sve ne bi li se nekako dalo do znanja investitorima koliko je njihova uloga važna, a njihov novac potreban. Posljednjih godina upravo nam toga manjka jer smo zaglavili s golemom državom koje nikako da se riješimo. Investicije i inovacije ono je što nam treba.

Pogledamo li samo koliko nam je dobra donio Silicon Valley, koliko poslova, novih tehnologija i inovacija u proteklih 20 godina jasno nam je da toga treba više. Dakle, stvorimo klimu poduzetnicima da rade ono što najbolje znaju. Da inoviraju, investiraju i nemojmo im smetati.

Zvučalo bi dobro da je istinito. Naime, dobar dio ovih inventivnih blagodati koje nosimo u džepu, recimo na Ajfonu, nisu ni financirali ni izmislili tržišni revolucionari. GPS? Izmislili državni službenici, platili porezni obveznici - unovčili poduzetnici. Internet?  Izmislili državni službenici, platili porezni obveznici - unovčili poduzetnici. Mikročip?  Izmislili državni službenici, platili porezni obveznici - unovčili poduzetnici. Touchscreen? Izmislili državni službenici, platili porezni obveznici - unovčili poduzetnici... Dakle sve ono pametno na vašem telefonu platili su porezni obveznici, a osmislili i razradili znanstvenici dotirani od države. Ono što su privatni poduzetnici i investitori uradili i osmislili jest kako to spojiti u cjelinu i zaraditi.


Pametni telefoni bili bi glupi da država nije financirala istraživanja pametnih featurea (Izvor: Mariana Mazzucato)

"Ne vode sve inovacije širokom ekonomskom rastu. To vrijedi samo za nove proizvode i procese koje utječu na široki spektar sektora u gospodarstvu poput otkrića električne energije, kompjutera, interneta. Ekonomisti to zovu tehnologijama opće namjene", navodi Mariana Mazzucato, profesorica ekonomike inovacija na Sveučilištu Sussex koja se bavi istraživanjem odnosa između financijskih tržišta, inovacija i ekonomskog rasta.

Velike i dugotrajne državne investicije bile su motor gotovo svake tehnologije opće namjene koja je izumljena u prošlom stoljeću zaključuje Profesor Vernon Ruttan. U radu "Da li je rat neophodan za ekonomski razvoj" analizirao je razvoj šest tehnoloških grana (masovnu proizvodnju u SAD-u, avijacijsku tehnologiju, informacijsku tehnologiju, tehnologiju u istraživanju svemira, internet i nuklearnu tehnologiju) zaključivši kako su upravo državne investicije ključne za razvoj tih tehnologija. Mazzucato navodi i primjere istraživanja sa Sveučilišta Columbija gdje su Block i Keller ustanovili kako je 77 od 88 inovacija koje su od 1971. do 2006. godine dobile godišnje nagrade R&D Magazina u potpunosti ovisilo o potporama američke vlade "posebno, ali ne samo, u ranim fazama".

Zašto je tome tako odlično ilustrira opaska Odbora savjetnikâ predsjednika SAD-a za znanost i tehnologiju. "Industrija u glavnom investira samo u razvoj troškovno kompetitivnih proizvoda koji se mogu unovčiti u roku od tri do pet godina. Menadžmentu je dioničarima teško opravdati velike investicije u dugotrajna, temeljna istraživanja potrebna da se ostvare proizvodi na bazi nano tehnologije. Nadalje, interdisciplinarna priroda potrebnih istraživanja nekompatibilna je s trenutnim korporativnim strukturama", zaključio je trust mozgova na savjetovanju o nanotehnologijama američkog predsjednika Billa Clintona 1999. godine.

Rizik neuspjeha u prvoj fazi istraživanja iznosi oko 66 posto što privatni investitori i poslovni anđeli rado prepuštaju državi dok se oni koncentriraju na profitabilnije faze. Rad Philipa Auerswalda i Lewisa Branscomba "Doline smrti i darvinovska mora; financiranje izuma i inovacija u SAD" iz 2003. godine pokazuje da je "udio državnih investicija u tvrtke koje razvijaju tehnologije u ranim fazama jednak ukupnim investicijama "poslovnih anđela" te između dva i osam puta veći od privatnih "venture" fondova. Potonji se koncentriraju na područja visokog potencijalnog rasta, niske tehnološke kompleksnosti i niske potrebe za kapitalom obzirom da ovo značajno povećava troškove.


Privatni fondovi koncentriraju se na usavršavanje i razvoj tehnologija nakon što porezni obveznici podnesu najveći teret istraživanja prve i najriskantnije faze (Izvor: Mariana Mazzucato)

Izostanak investicija kapitalnih fondova u ključnoj, ranoj, fazi tehnološkog istraživanja proizlazi iz suštine kapitala - zarade. Kapital u suštini ne interesira inovacija, ako do nje dođe - u redu, ako ne - nema problema dok god je tu profit. "Veliki broj istraživača kritizira model investiranja kapitalnih fondova u znanost, tvrdeći da špekulacije investitora imaju negativan utjecaj na proces inovacija. Činjenica je da brojne bio-tehnološke kompanije financirane od strane fondova ne proizvode ništa novo, a zarađuju milijune firmama u vlasništvu fondova koje proizvode plasiraju na tržištu.", navodi profesorica Mariana Mazzucato koja je dobar dio karijere provela istražujući upravo farmaceutsku industriju.

"Velike farmakološke tvrtke, male tvrtke za biotehnologiju, sveučilišta i državni laboratoriji dio su ekosustava ove specifične grane. No, upravo državni laboratoriji te sveučilišta financirana od strane države su oni dijelovi ekosustava koji investiraju u istraživanje inovativnih novih lijekova. Novih molekula koje liječe bolesti efikasnije od dosadašnjih. Privatne farmaceutske tvrtke fokusiraju se na njihove varijacije, kliničke testove i marketing.", zaključuje Mazzucato u knjizi "Poduzetna država" navodeći primjer lijeka za rak Taxol koji je otkriven u laboratorijima američkog Nacionalnog instituta za zdravlje. "Taj se lijek prodaje za 20 tisuća dolara koliko košta godišnja doza premda je proizvodna cijena 20 puta niža. Zarada pak ide tvrtki Bristol-Mayers Squibb".


Samo 18 posto novca za istraživanja novih tehnologija došlo je iz privatnih džepova (FOTO: Pixabay.com)

Statistike američke Nacionalne fondacije za znanost potvrđuju riječi talijanske znanstvenice i savjetnice Europske komisije. Privatni kapital je 2008. godine u SAD-u uložio dvije trećine ukupnih sredstava u istraživanja i razvoj dok je država participirala tek s četvrtinom sredstava. Međutim, ovdje je riječ o sredstvima koja odlaze na istraživanja i razvoj uglavnom poznatih tehnologija. Ukoliko pogledamo izdatke za bazična istraživanja, dakle nove tehnologije tada je slika posve drugačija. Federalna vlada SAD-a je 2008. godine izdvojila 57 posto novca koji je otišao na istraživanje novih tehnologija dok se iz privatnih džepova financiralo tek 18 posto.

"Farmaceutski sektor dobar je primjer jedinstvene situacije u istraživanju i razvoju jer većina uloženog novca na naplatu u prosjeku dolazi tek nakon 17 godina. Što je još važnije, izdaci su u prosjeku 403 milijuna dolara po lijeku dok je razina neuspjeha takva da samo jedan od 10 tisuća kemijskih spojeva završi u upotrebi.", tvrdi Mariana Mazzucato. Jasno je stoga zašto privatni kapital bira sigurnije investicije i zapravo ne pridonosi razvoju novih lijekova.

Ne treba stoga čuditi što su najkompleksnije i najutjecajnije tehnologije kojima se koristimo proizašle upravo iz laboratorija financiranih državnim novcem. Rane faze istraživanja tehnologija koje ćemo možda koristiti za 20 ili 30 godina i koje koštaju gomile novaca, jednostavno su prerizično ulaganje za  poduzeća ili fondove. Njihov je osnovni cilj zarada. Neizvjesna i skupa istraživanja oni niti žele niti si mogu dozvoliti. Paradoksalno dakle, nisu poduzetnici ti revolucionari kojima dugujemo fundamentalne tehnologije 21. stoljeća već upravo ta dosadna, lijena, nesposobna i korumpirana država.

To, dakako, ne znači privatni kapital ne može, neće ili nije, inventivan. Može biti, ali u njegovoj prirodi nije fokus na dugoročni prosperitet društva niti tehnologije koje bi mogle donijeti novi skok. Privatnom kapitalu u većini je slučajeva neisplativo, a nerijetko i nemoguće financirati kompleksne tehnologije koje zahtijevaju interdisciplinarni pristup više sustava. U čemu je kapital dokazano inovativan i agilan jest kako doraditi, prilagoditi i prodati proizvod. U suštini, okoristiti se milijardama dolara novca poreznih obveznika koje je država riskirala ulažući ih u tisuće istraživanja od kojih samo jedno ili dva imaju utjecaj na široki spektar gospodarskih grana. Tada tek nastupaju fondovi, poduzetnici... koji s minimaliziranim rizikom ulaze u razvoj već gotovih tehnologija, pretvaraju ih u proizvode koje potom opet naplaćuju poreznim obveznicima.

Ne samo što parazitiraju na istraživanjima financiranim od poreznih obveznika, na kraju se još i besramno predstavljaju ultimativnim inovatorima kao da su otkrili Ameriku. Usput rečeno, i to je otkriće financirala država.

lupiga