Neisplata zarađenih plaća radnicima i neuplata doprinosa na plaće kazneno je djelo zbog kojega se ide u zatvor do tri godine. Koliko je poslodavaca iza rešetaka otkako je 2013. stupio na snagu novi Kazneni zakon sa "socijalno osjetljivim" paragrafima? "Premalo", tvrdi ministar uprave Orsat Miljenić, što je njegov predizborni prijevod za "nijedan". Kojim je poslodavcima pravna država sjela na imovinu zato što su ostali radnicima dužni ohoho plaća i doprinosa, a kupovali su jahte, vikendice, bacali ljude na ulicu, a stečajem uništene tvrtke i njihovu imovinu "poduzetnički"reinkarnirali u novoosnovanim? Nijednom.
Na margini panel-rasprave "Poslovati u Hrvatskoj" rečeno je ovih dana da 23 825 zaposlenika kod 7157 poslodavaca ovog trenutka ne prima zarađene plaće niti im se uplaćuju doprinosi za socijalno, mirovine, porezi, prirezi… I nikom ništa. Puta još dva-tri člana njihovih obitelji, to je blizu 100 000 građana na prisilnoj dohodovnoj dijeti zbog koje nitko ne odgovara. Zakon drumom, sudska praksa i državna volja šumom. Vlada na odlasku zna se tu i tamo pohvaliti kako je stanje još i dobro, jer "kad smo mi preuzimali vlast prije četiri godine, preuzeli smo i odgovornost za 70 000 radnika kojima se nije isplaćivalo zarađeno".
Navodno su pokrenuti neki sudski procesi za utjerivanje plaća i otpremnina, ali više kao iznimka, pa ih ni mediji ne spominju. Radnici imaju pravo, ali se ne usude tužiti poslodavce, nego šute i trpe nepravdu. Niti imaju novca za preskupe odvjetnike i astronomske sudske troškove što se razvlače godinama, niti tužbom žele riskirati otpuštanje s posla. Zapravo, vrlo malo mogu učiniti kad im nitko ne želi pomoći. "Nema više socijalističkog samopravljanja", podsjećaju poslodavci. "Kao društvo smo se opredijelili za kapitalizam, privatno vlasništvo i tržište, pa se i rad i radnička prava tretiraju na nov način." Čitaj: izrabljivački. Protivno ljudskom dostojanstvu i civilizacijskim vrijednostima stečenim u prošlih više od 100 godina.
Miljenić: "To je nešto, što se kaznenim pravom teško rješava." (Danijel Kasap, Hina)
O neisplati zarađenih plaća kao nedoličnoj poduzetničkoj, eto, sporadičnoj praksi, a ne kao drastičnom ataku na temeljno ljudsko pravo na rad i pravednu naknadu tek se načelno politizira u jalovim obračunima političke pozicije i opozicije. Ili kad sindikalni vođe procijene da se nekom populističkom demagogijom valja umiliti članstvu ne bi li članstvu/javnosti zamazali oči "beskompromisnom borbom za stečena radnička prava", a zapravo opravdavali svoju lagodnu dugovječnost na izvrsno plaćenim radnim mjestima. Nerijetko u telepatskom dosluhu i s vlastima i s poslodavcima, koji ih ionako ne šljive pola posto. Tigrovi od papira nisu više u stanju ni omasoviti poštenu prvomajsku kolonu za besplatni grah niti upriličiti štrajk pod opet više nego aktualnom krilaticom: "Padaj, silo i nepravdo".
Pomalo je tragikomično slušati čelnike Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), godinama jedno te iste, baš kao i "ljute" sindikaliste, također nezamjenjive, kako deru grla i jezike jednim te istim filipikama. Nikakvi kombinirani prašci bilo koje/čije vlasti desetljećima ne uspijevaju ublažiti, kamoli izliječiti migrenu više od 90 posto od oko 1,4 milijuna većinom obespravljenih, ucijenjenih i potplaćenih najamnika u privatnom i državnom sektoru. Poslodavcima je stalno neshvatljivo da vlast i sindikati "ne shvaćaju" koliko je poduzetničkoj branši "gotovo nemoguće poslovati i održati se konkurentnima na tržištu" te vući naprijed boljitak zemlje. Sindikalni čelnici - vidi Krešimira Severa, Ozrena Matijaševića, Mladena Novosela… "ne razumiju" zašto poslodavci i vlada, bilo koja/čija, uživa u ulozi maćehe radnicima.
A vlada, pak, bilo koja/čija u korodiranoj zemlji društvene apatije i gospodarske degradacije na svim razinama, ne prestaje zdvajati da je poslodavce i sindikate "nemoguće privesti učinkovitom tripartitnom socijalnom dijalogu". Svak svakom nešto zamijera, u mnogo čemu je u pravu, ali fakat: jedni drugima trabaju kao kruh i voda. Jedni bez drugih ne bi imali smisla. A opći okvir besmisla, u kojem se na štetu ljudskih sloboda i radničkih prava igra lovice samo da bi se igralo, a ne uistinu ulovilo, postavljen je još prije 25 godina i više nema natrag. Tada je, usred ratnih uzbuna, rafala i granata, posijano kontaminirano sjeme zakidanja radnika na plaćama i drugim pravima iz radnog odnosa, masovnog otpuštanja s posla te nekažnjenog enormnog bogaćenja pojedinaca i skupina mafijaškim varanjem vlastite države. Gospodarstvo srednjerazvijene europske zemlje, životni standard i ljudska prava bačeni su na koljena.
Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman je dopustio 1990-ih nasilno navući državi neudobno ruho iz podrumske krojačnice tzv. divljeg kapitalizma. Kriminalnim je projektom "150-200 bogatih obitelji" preinačio prijeratne gologuze - vozače, konobare, emigrantske pizza-majstore i legionare, montere centrajnog grijanja, birtijske harmonikaše i čak kriminalace… - u prekonoćne milijunaše/milijardere iz domovinsko-ratne bojne "to je nama naša borba dala". Dio njih, čast iznimkama, na listi je griješnih poslodavaca koji ne plaćaju poreze državi te mjesecima ne isplaćuju radnicima zarađene plaće. Ili ih besramno drže na minimalcu, možda s ponešto kešovine na ruke. Osobno se razmeću nevjerojatnim bogatstvom.
Porezna je uprava objavila popis dužnika, kojih se na listi srama 27. srpnja 2015. nakupilo 7839, a porezni je dug viši od 20 milijardi kuna. Porezne utaje, računa se, olakšaju državni proračun i sve građane RH za još 4,5 milijardi eura godišnje. I najobičniji će hlebinac glatko zbrojiti dva i dva: poslodavci učinkovito stavljaju vlastiti džep daleko ispred radničkih prinadležnosti i obveza prema državi. A sve domoljub do domoljuba, ne preskaču crkvene mise i pričesti, Deset zapovijedi znaju naizust da ih zdrmaš usred najdubljeg sna iza ponoći…
HUP-u su puna usta razloga zašto ne valjaju ni država, ni radnici niti sindikati, ali ni slova nije čuti kakve su kakvoće poslodavci/poduzetnici kad Hrvatskoj sve ide naopako. Pa, neće biti baš da su jedni anđeli, a svi drugi vražji nakot. Još u travnju 2013. godine tadašnji je ministar financija Slavko Linić, "mačak koji je znao loviti miševe", izazovno potkajlao poslodavce, izazvan time da ih se 26 000 od 35 000 oglušilo o zakonsku obvezu fiskalizacije.
"Plaćanje poreza i zarađenih plaća nešto je što nije uobičajeno", kazao je uoči Vladine sjednice. "To i jest tragedija ove zemlje da ljudi smatraju kako mogu poslovati, ako ne plaćaju obveze, ako ne daju za mirovine građanima, ako ne daju za plaće državnim službenicima, ako ne daju za zdravstveni sustav… To je normalno, u Hrvatskoj je to normalno. Onog trenutka kad smo počeli uvoditi fiskalizaciju, otpor je bio stravičan. On je još prisutan. To što se oni ne srame priznati da varaju, da kradu svojim građanima, da jednostavno uništavaju ovu državu, to je nešto zabrinjavajuće. Poslodavci danas pričaju da je preskupa država. Ma nemojte, a gdje smo bili 22 godine? Tko je stvorio 1,3 milijuna umirovljenika? Najvećim dijelom poslovni sektor koji je neuspješno privatizirao i zatvarao radna mjesta. Bitno im je bilo preuzeti imovinu i otpustiti radnike. Jesu li oni sudjelovali u ovako skupoj državi? Jesu. Koga sada kritiziraju? Sami sebe."
Prošlog se kolovoza, pak, Linićev nasljednik Boris Lalovac zaletio s turističkim ministrom Darkom Lorencinom, sred rekordne sezone, provjeriti u srednjoj Dalmaciji kako se izdaju računi kupcima i kako se naplaćuje porez. Katastrofa. "Pokazalo se da su mnogi kafići i ugostiteljski objekti na vrlo dobrim lokacijama tijekom cijelog srpnja izdali pet ili 10 računa, a neki su imali višestruko manji promet od lani kad je bilo znatno manje turista", kazao je. Na Thompsonovom kninskom derneku 5. kolovoza u Kninu navodno je bilo oko 100 000 ljudi, a prijavljen je promet jela, pila i ostale prigodne ponude od samo – 40 000 kuna. Prijevara nad prijevarama domovine džepnog formata, "jedine nam i vječne Hrvatske" ne da se skriti.
Prema sindikalnim podacima, poslodavci su od 2008. godine otpustili više od 200 000 radnika. Ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić se, u povodu promjena ZOR-a radi daljnjeg pogodovanja poslodavcima na štetu radnika i socijalne države, osramotio licemjerjem na Hrvatskom radiju. "Cilj je sačuvati radna mjesta", kazao je, "smanjiti troškove rada, osigurati radnicima nova radna mjesta, smanjiti rad na crno, pojačati prevenciju te smanjiti represiju poslodavcima u odnosu na nepoštivanje propisa koji su manje društveno štetni i jasnije urediti kolektivne radne odnose". Učinak: 23 825 radnika kod 7157 poslodavaca ne prima zarađene plaće, a porezne utaje iznose 4,5 milijardi eura godišnje. Država ostaje nekome majka, a nekome maćeha, što je potvrdila i bombastična smjena SDP-ove ravnateljice Porezne uprave Nade Čavlović-Smiljanac.
Linićeva dijagnoza vrijedi i dan-danas. Vrijedit će i nakon promjene vlasti. Živimo u zemlji šupljih, neuspješnih i bezvoljnih politikanata iz dominantne stranke - Hrvatske demokratske zajednice socijaldemokratske partije (HDZSDP). Ona već četvrt stoljeća ima monopol na sve što je vrijedilo i vrijedit će još dva-tri buduća mandata u RH, dade se unovčiti i podijeliti u povlaštenom krugu uhljeba. Taj se monopol, što i jest tragično, proširio na odlučivanje o samim ljudskim životima i sudbini zemlje. Tko šljivi tih 23 825 naših rođaka, prijatelja, susjeda… i njihove obitelji kad je pravnoj državi od presudne važnosti sudbina 7157 poslodavaca. To će priznati i ministar uprave Orsat Miljenić: "To je nešto, što se kaznenim pravom teško rješava." Jest, samo u - pravnoj/socijalnoj karikatura-državi.
h-alter
