Znanstvenik s Ekonomskog instituta u Zagrebu: Tom narodnom izrekom možemo pojednostavljeno definirati pojam financijalizacije. Radi se o procesu prekomjernog jačanja financijskog nad realnim sektorom ekonomije, rastu zaduženosti svih sektora društva, stvaranju 'špekulativne ekonomije'... Rješenje krize je u provedbi tzv. definancijalizacije
Prvo dozvolite nekoliko riječi o knjizi. Na ovom istraživanju različitih aspekata financijalizacije radili smo oko dvije godine, na njemu je bilo angažirano 19 stranih i hrvatskih monetarnih ekonomista, od čega 17 znanstvenika iz različitih zemalja EU-a i Kanade. Predgovor knjizi napisao je dr. Malcolm Sawyer, glavni voditelj projekta EU-a o financijalizaciji – FESSUD-a i nekadašnji suradnik Hymana Minskog. Što se tiče financijalizacije, narodna izreka kaže: 'Novac je dobar sluga, ali loš gospodar.' Upravo tako bih pojednostavljeno definirao pojam financijalizacije. Radi se o procesu prekomjernog jačanja financijskog nad realnim sektorom ekonomije, rastu zaduženosti svih sektora društva, ubrzanom rastu dugova iznad razine održivosti, moralnom hazardu banaka, stvaranju 'špekulativne ekonomije', odnosno tzv. bubble-ekonomije, kada najveći iznos kapitala odlazi u neproizvodne sektore, kao što su špekulacije s nekretninama i vrijednosnim papirima, tako da to dovodi do prevelikog rasta cijena nekretnina (tzv. housing bubble) i precijenjenosti dionica (tzv. equity bubble). Špekulativni baloni nakon nekog vremena pucaju, dolazi do tzv. dezinflacije (inflacija se ubrzano smanjuje), imovina financirana kreditima banaka gubi na vrijednosti, ulagači imaju gubitke na vrijednosti imovine, rastu nenaplativi zajmovi kod poslovnih banaka i deflacija započinje ciklus tzv. dugovno-deflacijske krize (ustvari 'ekonomske depresije'), koju obilježavaju brojni stečajevi, nelikvidnost, ovrhe, zastoj banaka u kreditiranju (credit crunch), rast nezaposlenosti, pad ukupne potrošnje, pad proizvodnje, aktiviraju se 'fiskalni stabilizatori' (rastu javni dug i deficit državnog proračuna jer se sužava porezna osnovica ekonomije) itd.
Što se tiče mehanizama nastanka financijskih kriza, ostvaren je stručni konsenzus oko toga. Ukratko, tri su faktora djelovala na pojavu krize i stvaranje nestabilnih ekonomskih struktura, kako u Hrvatskoj tako i u ostalim ekonomijama Europe: (1) deregulacija financijskog sektora, nedostatak regulacije financijske industrije i izostanak instrumenata monetarno-kreditne politike centralnih banaka, što je omogućilo 'moralni hazard' i nesmetano kreditiranje banaka, uz niske kamatne stope, bez adekvatne kontrole 'sistemskog rizika' od strane centralnih banaka; (2) liberalizacija tokova kapitala, što je dovelo do velikog priljeva kapitala, rasta zaduženosti svih sektora, posebice rasta vanjskog duga, koji dovodi do dužničke krize; i (3) fiksni tečajni režimi, koji su djelovali – uslijed snažnih priljeva kapitala – na jačanje (aprecijaciju) domaće valute, prekomjerni rast uvoza, deindustrijalizaciju, slabljenje međunarodne konkurentnosti i izvoza. Sve to dovelo je do tzv. inherentne financijske nestabilnosti (primjerice, EU je izračunala da su neto-obaveze Hrvatske prema inozemstvu 90 posto BDP-a, dok je dozvoljena granica od svega 35 posto BDP-a!), nestabilnih financijskih sustava i nestabilnih ekonomskih struktura, koje su osjetljive na bilo kakav iznenadni poremećaj, o čemu su pisali Hyman Minsky i Malcolm Saywer te drugi makroekonomisti. Hrvatska financijska i ekonomska kriza također je nastala po istom obrascu. Makroekonomske neravnoteže u Hrvatskoj bile su kumulirane u razdoblju od 2000. do 2008. godine. Upravo u tom razdoblju položeni su temelji naše krize. Zbog toga smo odmah po ulasku u EU ušli u krizne mehanizme EU-a: 'Proceduru prevelikog deficita' (EDP) i 'Proceduru za otklanjanje makroekonomskih neravnoteža' (MIP), u sklopu Europskog semestra. Rješenje krize je u provedbi tzv. definancijalizacije, odnosno radikalne financijske reforme. Primjerice, dr. Nicolas Veron iz briselskog Bruegel Instituta predlaže radikalnu reformu bankarskog sustava EU-a u svrhu jačanja Europske monetarne unije i EU-a.
S obzirom na to da nismo ispunili uvjete tzv. realne i nominalne konvergencije, nismo postali članicom Europske monetarne unije. Hrvatska je zadržala monetarni suverenitet, koji mora iskoristiti za izlazak iz krize. Primjerice, Slovenija je ušla u financijsku krizu upravo zbog preuranjenog ulaska u Europsku monetarnu uniju, o čemu u knjizi piše Franjo Štiblar, znanstvenik iz Ljubljane. O korištenju monetarnog suvereniteta dr. Hans-Werner Sinn, direktor IFO Instituta, govorio je na dva skupa u Zagrebu. S druge strane, naša skupina hrvatskih kejnzijanskih ekonomista o tome govori od početka 2001. godine. U kratkom razgovoru koji sam imao s dr. Sinnom na skupu na Veleučilištu VERN došli smo do sličnih zaključaka, iako je dr. Sinn pristalica neoklasične škole ekonomije, dok sebe smatram postkejnzijancem. Monetarni suverenitet, vlastita valuta i centralna banka daju nam 'fleksibilnost' potrebnu za izlazak iz krize, izvan mehanizama monetarne unije. Uostalom, pogledajte što radi EU. Primjerice, nova je Europska komisija, u siječnju ove godine, 'fleksibilizirala' Fiskalni sporazum (Fiscal Compact), stvarajući manevarski prostor za ekspanzivniju fiskalnu politiku, usvojen je Junckerov plan za investicije, a Europska centralna banka (ECB) započela je ekspanzivnu monetarnu politiku (Extended Asset Purchase Programme – EAPP) kako bi se izašlo iz deflacije. Također, malo je poznato čak i stručnjacima da je ECB započeo s operacijama otkupa dugoročnih obveznica Europske investicijske banke. Dakle kombinacija nove (reflacijske) fiskalne i monetarne politike plus javne investicije osnovni su elementi oporavka ekonomija EU-a. To predstavlja dobro rješenje i za Hrvatsku, naravno uz određene specifičnosti, koje proizlaze iz naše konkretne situacije (imamo previsok stupanj eurizacije, inherentnu financijsku nestabilnost, deflaciju koja traje preko dvije godine, nisku razinu deviznih rezervi centralne banke, nismo dovoljno međunarodno konkurentni, slabljenje udjela hrvatskog izvoza u svjetskoj trgovini itd.).
Eckhard Hein se zalaže za promjenu ekonomskog modela Njemačke, tako da se njezin ekonomski rast u srednjem roku zasniva na jačanju domaće potražnje i investicija, kako bi Njemačka smanjila vanjskotrgovinski suficit, povećala uvoz iz ostalih zemalja EU-a i tako dala doprinos oporavku ekonomski slabijih članica Unije. Jačanje domaće potražnje moguće je putem povećavanja nadnica radnika u Njemačkoj, tzv. wage-led growth modela, gdje postoji manevarski prostor jer je Njemačka dulje vrijeme provodila politiku 'interne devalvacije' (snižavanja nadnica, kako bi povećala međunarodnu konkurentnost), dok se (javne) investicije odnose na obnovu krupne privredne infrastrukture, koja je potrebna njemačkoj ekonomiji (modernizacija autoputova, željeznice itd.). O tome se vode brojne rasprave u EU-u i Njemačkoj, a tzv. Junckerov plan (plan nove Europske komisije za povećanje investicija u zemljama EU-a na osnovama kombinacije povoljnih zajmova Europske investicijske banke i privatnih kreditora) na tragu je upravo takvih rješenja.
Hrvatska mora objediniti svoja rješenja s europskim iskustvom, bolje rečeno s europskim mehanizmima za upravljanje krizom. Još uvijek nemamo srednjoročnu strategiju razvoja za razdoblje 2014.-2020. ('Hrvatska 2020'), iako nam je to obaveza kao punopravnoj članici EU-a. S aspekta financijalizacije i aktualne deflacijske krize, uvjeren sam da se hitno mora napustiti 'deflacijska strategija', odnosno politika 'interne devalvacije' (snižavanja plaća radi povećanja međunarodne konkurentnosti) i da što prije moramo prijeći na 'reflacijsku strategiju'. O tome smo kolega Neven Vidaković i ja upravo napisali kratki prijedlog za novi ekonomski model Hrvatske. U ovom intervjuu nemamo prostora za detaljnija pojašnjenja, ali uskoro će ovo istraživanje biti objavljeno, pa željno očekujemo reakcije. Ukratko, na početku reformi trebalo bi osmisliti strategiju deeurizacije, kako bi se započela ekspanzivna monetarna politika centralne banke, snizile domaće kamatne stope i potaknule investicije i izvoz, potrebna je hitna uspostava mehanizama transmisije novca od sektora banaka do realnog sektora ekonomije te obnova kreditne aktivnosti banaka, ali za potrebe proizvodnje i izvoza. Nužni su restrukturiranje vanjskog duga, kontrola javnog duga, bolje upravljanje 'sistemskim rizikom', makroprudencijalnom strategijom centralne banke. Ukratko, strategija definancijalizacije morala bi biti usklađena s EDP i MIP procedurama EK-a i osnovnim elementima mehanizama bankovne unije EU-a (SSM mehanizam kontrole sistemskog rizika banaka od strane ECB-a). Na kraju, moram reći da je financijalizacija vrlo složen proces, u ovom razgovoru pokušali smo objasniti osnovne činjenice, financijalizacija se izučava u EU-u vrlo intenzivno, a ova knjiga predstavlja početak takve vrste istraživanja u zemljama jugoistočne Europe, s namjerom da dođemo do konkretnih rješenja u ekonomskim politikama i izlaska iz duboke krize.
Građani su jako zaduženi; prema podacima EU-a iz 'dubinske analize' Hrvatske, odnosno njezinih makroekonomskih neravnoteža, privatni dug je izuzetno visok, iznosi oko 120 posto BDP-a. Financijalizacija je dovela do rasta kreditiranja sektora kućanstava, mahom za kupovinu (precijenjenih) nekretnina, tako da je stvoren 'špekulativni balon', koji je nakon ulaska Hrvatske u recesiju 2008. počeo pucati. Ukratko, dezinflacija asset-price inflacije (to je stalni pad cijena nekretnina i dionica na Zagrebačkoj burzi) uslijed sloma špekulativnog balona dovela je do deflacije u Hrvatskoj (pada opće razine cijena) i ubrzanog rasta nezaposlenosti, kumuliranja loše aktive banaka (NPLs), ali realnog rasta tereta dugova kod dužnika. To je uzrok porasta nenaplativnih zajmova banaka (prosječna razina NPL kod nas iznosi 17,3 posto, a kod korporativnog sektora više od 30 posto, što je izuzetno nepovoljno), na što upozorava MMF, i nemogućnosti dužnika da redovito otplaćuju kredite. Dakle problem švicaraca danas već sutra može biti problem s eurskim kreditima, zbog eurizacije financijskog sustava, uslijed primjene valutne klauzule. Ovaj aspekt financijalizacije pokazuje kako je potrebno na cjelovit način riješiti dužničku krizu građana. S druge strane, ako se ne riješi problem loše aktive banaka – koja je nastala kao posljedica deflacijske krize – ne može se riješiti problem daljnjeg kreditiranja korporativnog sektora od strane banaka, što je nužno za obnovu ekonomije i izlazak Hrvatske iz krize. Upravo na to ukazujemo u knjizi, da je uslijed financijalizacije u Hrvatskoj izgrađena nestabilna ekonomska struktura, s inherentno nestabilnim financijskim sustavom.
portalnovosti
U netom objavljenom zborniku 'Financijalizacija i financijska kriza u jugoistočnim europskim državama' (objavljeno na engleskom, kod Peter Lang Verlag u Frankfurtu), koji ste uredili s Vladimirom Cvijanovićem, jasno se, između ostalog, konstatira da je upravo financijalizacija – novodobno intenziviranje tokova kapitala kroz mehanizme liberalizirane financijske industrije – uzrok spomenute teške krize, doduše ne samo na jugoistoku Europe?
Prvo dozvolite nekoliko riječi o knjizi. Na ovom istraživanju različitih aspekata financijalizacije radili smo oko dvije godine, na njemu je bilo angažirano 19 stranih i hrvatskih monetarnih ekonomista, od čega 17 znanstvenika iz različitih zemalja EU-a i Kanade. Predgovor knjizi napisao je dr. Malcolm Sawyer, glavni voditelj projekta EU-a o financijalizaciji – FESSUD-a i nekadašnji suradnik Hymana Minskog. Što se tiče financijalizacije, narodna izreka kaže: 'Novac je dobar sluga, ali loš gospodar.' Upravo tako bih pojednostavljeno definirao pojam financijalizacije. Radi se o procesu prekomjernog jačanja financijskog nad realnim sektorom ekonomije, rastu zaduženosti svih sektora društva, ubrzanom rastu dugova iznad razine održivosti, moralnom hazardu banaka, stvaranju 'špekulativne ekonomije', odnosno tzv. bubble-ekonomije, kada najveći iznos kapitala odlazi u neproizvodne sektore, kao što su špekulacije s nekretninama i vrijednosnim papirima, tako da to dovodi do prevelikog rasta cijena nekretnina (tzv. housing bubble) i precijenjenosti dionica (tzv. equity bubble). Špekulativni baloni nakon nekog vremena pucaju, dolazi do tzv. dezinflacije (inflacija se ubrzano smanjuje), imovina financirana kreditima banaka gubi na vrijednosti, ulagači imaju gubitke na vrijednosti imovine, rastu nenaplativi zajmovi kod poslovnih banaka i deflacija započinje ciklus tzv. dugovno-deflacijske krize (ustvari 'ekonomske depresije'), koju obilježavaju brojni stečajevi, nelikvidnost, ovrhe, zastoj banaka u kreditiranju (credit crunch), rast nezaposlenosti, pad ukupne potrošnje, pad proizvodnje, aktiviraju se 'fiskalni stabilizatori' (rastu javni dug i deficit državnog proračuna jer se sužava porezna osnovica ekonomije) itd.
Radikalna financijska reforma
U knjizi ste zahvatili različite aspekte financijalizacije – modeli rasta, značajke tzv. financijskog kapitalizma, financijalizacija i tečajni režimi, inherentna financijska nestabilnost, Minskijevi ciklusi i krize, politike platnih bilanci, tokovi kapitala, bijeg kapitala početkom financijske krize, problem dugova itd. Možete li ukratko precizirati kako smo došli u ovu krizu? Koji su to mehanizmi financijalizacije djelovali na nastanak financijskih kriza?
Što se tiče mehanizama nastanka financijskih kriza, ostvaren je stručni konsenzus oko toga. Ukratko, tri su faktora djelovala na pojavu krize i stvaranje nestabilnih ekonomskih struktura, kako u Hrvatskoj tako i u ostalim ekonomijama Europe: (1) deregulacija financijskog sektora, nedostatak regulacije financijske industrije i izostanak instrumenata monetarno-kreditne politike centralnih banaka, što je omogućilo 'moralni hazard' i nesmetano kreditiranje banaka, uz niske kamatne stope, bez adekvatne kontrole 'sistemskog rizika' od strane centralnih banaka; (2) liberalizacija tokova kapitala, što je dovelo do velikog priljeva kapitala, rasta zaduženosti svih sektora, posebice rasta vanjskog duga, koji dovodi do dužničke krize; i (3) fiksni tečajni režimi, koji su djelovali – uslijed snažnih priljeva kapitala – na jačanje (aprecijaciju) domaće valute, prekomjerni rast uvoza, deindustrijalizaciju, slabljenje međunarodne konkurentnosti i izvoza. Sve to dovelo je do tzv. inherentne financijske nestabilnosti (primjerice, EU je izračunala da su neto-obaveze Hrvatske prema inozemstvu 90 posto BDP-a, dok je dozvoljena granica od svega 35 posto BDP-a!), nestabilnih financijskih sustava i nestabilnih ekonomskih struktura, koje su osjetljive na bilo kakav iznenadni poremećaj, o čemu su pisali Hyman Minsky i Malcolm Saywer te drugi makroekonomisti. Hrvatska financijska i ekonomska kriza također je nastala po istom obrascu. Makroekonomske neravnoteže u Hrvatskoj bile su kumulirane u razdoblju od 2000. do 2008. godine. Upravo u tom razdoblju položeni su temelji naše krize. Zbog toga smo odmah po ulasku u EU ušli u krizne mehanizme EU-a: 'Proceduru prevelikog deficita' (EDP) i 'Proceduru za otklanjanje makroekonomskih neravnoteža' (MIP), u sklopu Europskog semestra. Rješenje krize je u provedbi tzv. definancijalizacije, odnosno radikalne financijske reforme. Primjerice, dr. Nicolas Veron iz briselskog Bruegel Instituta predlaže radikalnu reformu bankarskog sustava EU-a u svrhu jačanja Europske monetarne unije i EU-a.
U svom tekstu za zbornik navodite da Hrvatska ipak nije monetarno-ekonomski ovisna kao primjerice Slovenija samim time što nije dijelom Europske monetarne unije, bez obzira na visoku razinu eurizacije i zaduženosti. I kažete da bi stoga mogla upotrijebiti fleksibilnija makroekonomska sredstva u tom smjeru. Možete li malo pojasniti i dopuniti tu tezu za one koji još nisu vidjeli zbornik?
S obzirom na to da nismo ispunili uvjete tzv. realne i nominalne konvergencije, nismo postali članicom Europske monetarne unije. Hrvatska je zadržala monetarni suverenitet, koji mora iskoristiti za izlazak iz krize. Primjerice, Slovenija je ušla u financijsku krizu upravo zbog preuranjenog ulaska u Europsku monetarnu uniju, o čemu u knjizi piše Franjo Štiblar, znanstvenik iz Ljubljane. O korištenju monetarnog suvereniteta dr. Hans-Werner Sinn, direktor IFO Instituta, govorio je na dva skupa u Zagrebu. S druge strane, naša skupina hrvatskih kejnzijanskih ekonomista o tome govori od početka 2001. godine. U kratkom razgovoru koji sam imao s dr. Sinnom na skupu na Veleučilištu VERN došli smo do sličnih zaključaka, iako je dr. Sinn pristalica neoklasične škole ekonomije, dok sebe smatram postkejnzijancem. Monetarni suverenitet, vlastita valuta i centralna banka daju nam 'fleksibilnost' potrebnu za izlazak iz krize, izvan mehanizama monetarne unije. Uostalom, pogledajte što radi EU. Primjerice, nova je Europska komisija, u siječnju ove godine, 'fleksibilizirala' Fiskalni sporazum (Fiscal Compact), stvarajući manevarski prostor za ekspanzivniju fiskalnu politiku, usvojen je Junckerov plan za investicije, a Europska centralna banka (ECB) započela je ekspanzivnu monetarnu politiku (Extended Asset Purchase Programme – EAPP) kako bi se izašlo iz deflacije. Također, malo je poznato čak i stručnjacima da je ECB započeo s operacijama otkupa dugoročnih obveznica Europske investicijske banke. Dakle kombinacija nove (reflacijske) fiskalne i monetarne politike plus javne investicije osnovni su elementi oporavka ekonomija EU-a. To predstavlja dobro rješenje i za Hrvatsku, naravno uz određene specifičnosti, koje proizlaze iz naše konkretne situacije (imamo previsok stupanj eurizacije, inherentnu financijsku nestabilnost, deflaciju koja traje preko dvije godine, nisku razinu deviznih rezervi centralne banke, nismo dovoljno međunarodno konkurentni, slabljenje udjela hrvatskog izvoza u svjetskoj trgovini itd.).
Osmisliti strategiju deeurizacije
Vaš suradnik dr. Eckhard Hein, profesor ekonomije iz Berlina, u svom tekstu razvija poznati model 'Globalnog kejnzijanskog New Deala' i ističe, između ostalog, da bi pri željenoj koordiniranoj rekonstrukciji međunarodne makroekonomske politike trebalo prevenirati nastajanje ekonomija baziranih na izvozno orijentiranom merkantilizmu koje iscrpljuju okolne zemlje, što nas podsjeća na odnos centra i periferije EU-a. Kako to komentirate?
Eckhard Hein se zalaže za promjenu ekonomskog modela Njemačke, tako da se njezin ekonomski rast u srednjem roku zasniva na jačanju domaće potražnje i investicija, kako bi Njemačka smanjila vanjskotrgovinski suficit, povećala uvoz iz ostalih zemalja EU-a i tako dala doprinos oporavku ekonomski slabijih članica Unije. Jačanje domaće potražnje moguće je putem povećavanja nadnica radnika u Njemačkoj, tzv. wage-led growth modela, gdje postoji manevarski prostor jer je Njemačka dulje vrijeme provodila politiku 'interne devalvacije' (snižavanja nadnica, kako bi povećala međunarodnu konkurentnost), dok se (javne) investicije odnose na obnovu krupne privredne infrastrukture, koja je potrebna njemačkoj ekonomiji (modernizacija autoputova, željeznice itd.). O tome se vode brojne rasprave u EU-u i Njemačkoj, a tzv. Junckerov plan (plan nove Europske komisije za povećanje investicija u zemljama EU-a na osnovama kombinacije povoljnih zajmova Europske investicijske banke i privatnih kreditora) na tragu je upravo takvih rješenja.
Na više mjesta u zborniku primjetno je otvaranje ključnog pitanja – kako spriječiti ponavljanje šokantnih efekata krize izazvane financijalizacijom. Pritom se spominju snažnija regulacija financijske industrije, bolja kontrola rizika u bankovnom sustavu i slične politike, ali se ne inzistira na dovršenom i jednoznačnom odgovoru. Kako biste vi saželi smjernice za isti cilj, ukoliko je moguće donekle objediniti globalno ili barem europsko iskustvo?
Hrvatska mora objediniti svoja rješenja s europskim iskustvom, bolje rečeno s europskim mehanizmima za upravljanje krizom. Još uvijek nemamo srednjoročnu strategiju razvoja za razdoblje 2014.-2020. ('Hrvatska 2020'), iako nam je to obaveza kao punopravnoj članici EU-a. S aspekta financijalizacije i aktualne deflacijske krize, uvjeren sam da se hitno mora napustiti 'deflacijska strategija', odnosno politika 'interne devalvacije' (snižavanja plaća radi povećanja međunarodne konkurentnosti) i da što prije moramo prijeći na 'reflacijsku strategiju'. O tome smo kolega Neven Vidaković i ja upravo napisali kratki prijedlog za novi ekonomski model Hrvatske. U ovom intervjuu nemamo prostora za detaljnija pojašnjenja, ali uskoro će ovo istraživanje biti objavljeno, pa željno očekujemo reakcije. Ukratko, na početku reformi trebalo bi osmisliti strategiju deeurizacije, kako bi se započela ekspanzivna monetarna politika centralne banke, snizile domaće kamatne stope i potaknule investicije i izvoz, potrebna je hitna uspostava mehanizama transmisije novca od sektora banaka do realnog sektora ekonomije te obnova kreditne aktivnosti banaka, ali za potrebe proizvodnje i izvoza. Nužni su restrukturiranje vanjskog duga, kontrola javnog duga, bolje upravljanje 'sistemskim rizikom', makroprudencijalnom strategijom centralne banke. Ukratko, strategija definancijalizacije morala bi biti usklađena s EDP i MIP procedurama EK-a i osnovnim elementima mehanizama bankovne unije EU-a (SSM mehanizam kontrole sistemskog rizika banaka od strane ECB-a). Na kraju, moram reći da je financijalizacija vrlo složen proces, u ovom razgovoru pokušali smo objasniti osnovne činjenice, financijalizacija se izučava u EU-u vrlo intenzivno, a ova knjiga predstavlja početak takve vrste istraživanja u zemljama jugoistočne Europe, s namjerom da dođemo do konkretnih rješenja u ekonomskim politikama i izlaska iz duboke krize.
Već sutra može biti problema i s eurskim kreditima
Petra Rodik i Mislav Žitko sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta pišu o temi koja je trenutno najaktualnija u Hrvatskoj, naime odnosu prema komercijalnim bankama i dugu kućanstava. Kako gledate na raspravu o mjerama države spram financijskog sektora u tom aspektu, dok naravno po strani ostaje čitav niz drugih pitanja na istoj relaciji, poput tretmana kapitalizacije mirovinskog osiguranja, što napuštaju gotovo sve zemlje EU-a osim nas?
Građani su jako zaduženi; prema podacima EU-a iz 'dubinske analize' Hrvatske, odnosno njezinih makroekonomskih neravnoteža, privatni dug je izuzetno visok, iznosi oko 120 posto BDP-a. Financijalizacija je dovela do rasta kreditiranja sektora kućanstava, mahom za kupovinu (precijenjenih) nekretnina, tako da je stvoren 'špekulativni balon', koji je nakon ulaska Hrvatske u recesiju 2008. počeo pucati. Ukratko, dezinflacija asset-price inflacije (to je stalni pad cijena nekretnina i dionica na Zagrebačkoj burzi) uslijed sloma špekulativnog balona dovela je do deflacije u Hrvatskoj (pada opće razine cijena) i ubrzanog rasta nezaposlenosti, kumuliranja loše aktive banaka (NPLs), ali realnog rasta tereta dugova kod dužnika. To je uzrok porasta nenaplativnih zajmova banaka (prosječna razina NPL kod nas iznosi 17,3 posto, a kod korporativnog sektora više od 30 posto, što je izuzetno nepovoljno), na što upozorava MMF, i nemogućnosti dužnika da redovito otplaćuju kredite. Dakle problem švicaraca danas već sutra može biti problem s eurskim kreditima, zbog eurizacije financijskog sustava, uslijed primjene valutne klauzule. Ovaj aspekt financijalizacije pokazuje kako je potrebno na cjelovit način riješiti dužničku krizu građana. S druge strane, ako se ne riješi problem loše aktive banaka – koja je nastala kao posljedica deflacijske krize – ne može se riješiti problem daljnjeg kreditiranja korporativnog sektora od strane banaka, što je nužno za obnovu ekonomije i izlazak Hrvatske iz krize. Upravo na to ukazujemo u knjizi, da je uslijed financijalizacije u Hrvatskoj izgrađena nestabilna ekonomska struktura, s inherentno nestabilnim financijskim sustavom.
portalnovosti
