Voji Šindoliću nikad nije dosadno. Nakon što je prije nekoliko mjeseci izdavačka kuća Adamić objavila njegov prijevod poezije Jima Morrisona, dubrovački pjesnik trenutno radi na zbirci pjesama Bob Dylana čije je predstavljanje, uz manju izložbu pjevačevih crteža iz Šindolićeve privatne kolekcije, predviđeno za ljeto.

U pripremi su još i prijevodi Garya Snydera, Williama S. Burroughsa, Harukija Murakamija, ali i Šindolićeve nove pjesme koje će objaviti u zbirci "Višeglasje".

Od 1979. godine, kada je objavljena antologija "Pjesnici Beat generacije", Šindolić je preveo 36 djela suvremenih američkih i japanskih pisaca, a 15 zbirki poezije, objavljenih na hrvatskom, kao i brojni eseji objavljeni u stranim časopisima, čine ga jednim od najplodonosnijih autora ovih prostora.

Poznat je i po brojnim poznanstvima s američkim piscima i glazbenicima koja su izazvala zanimanje javnosti kada je predstavio privatnu kolekciju originalnih crteža Charlesa Bukowskog, Patti Smith, Jacka Kerouaca, Allena Ginsberga i ostalih.

Uz sve to, Šindolić se od 1979. bavi i slikarstvom a njegove slike i crteži nalaze se u muzejima i privatnim zbirkama u New Yorku, San Franciscu, Los Angelesu, Amsterdamu i Veneciji. Kako kaže, nada se da će uskoro uspjeti organizirati retrospektivnu izložbu za čiji su katalog tekstove napisali akademici Luko Paljetak i Tonko Maroević.

Na zadnjem Kalibar festivalu u Zadru predstavljena je zbirka izabranih pjesama "Krajolici živih i mrtvih" Lawrencea Ferlinghettija, ujedno i prvo izdanje beat biblioteke Hrvatskog društva pisaca. Imaju li beatnici na ovim prostorima svoju publiku i koliko je taj  pokret utjecao na hrvatske pisce? 

Kao što je moj dragi, stariji prijatelj Danilo Kiš odigrao presudnu ulogu da se opredijelim za studiranje komparativne književnosti, tako su nekoliko godina kasnije pjesnici beat generacije svojim knjigama, ali i temama anarhizma, antifašizma, pacifizma, antirasizma, rušenja seksualnih tabua, kao i interesom za budizam i istočne religije, uobličili moje poglede na svijet i na tome sam im neizmjerno zahvalan. S druge strane, čini mi se da djela književnika beat generacije nisu bila nikada aktualnija nego danas, i to kao “antiamerički element”, jer oni su se drznuli dirnuti u ono što je u samim temeljima tamošnjeg društva kao i u ono što omogućuje ostvarenje Američkog sna: kapitalizam, privatno vlasništvo, profit…

Ako možemo suditi prema prodaji knjiga beat književnika koje sam u posljednjih desetak godina preveo i objavio na hrvatskom jeziku, posve je očito da publika, i to brojna, postoji i to me veoma raduje. S druge strane, vjerujem da je taj pokret, istina neizravno i desetljećima kasnije, ipak utjecao na određene hrvatske književnike, možda čak i pojedine glazbenike.

Ferlinghetti je jednom napisao da je pjesnik po definiciji neprijatelj države. Jesu li pjesnici u Hrvatskoj dovoljno glasni i postoji li kod nas neka vrsta angažiranog pjesništva koje bi oštro kritiziralo društvene anomalije?

Bojim se da su suvremeni pjesnici u Hrvatskoj, govorim uopćeno, više nego šutljivi, a kamoli glasni, u usporedbi s onima u Sjedinjenim Državama. Razloga za to ima puno. Sam pristup bilo kojem obliku angažiranog djelovanja u društvu u Hrvatskoj je uistinu minoran za razliku od situacije u Sjedinjenim Državama. Naravno, ovo govorim iz vlastitog iskustva osamljenika, samotnjaka, pa možda s mnogočime nisam upoznat.

Ostati usamljenik, svjesno bježeći od gradske gomile, brojnih obaveza, brojnih svakodnevnih kontakata, kako poslovnih tako i prijateljskih, zaista je jako teško. Naročito ako čovjek u tome želi biti uspješan i ostati vjeran samom sebi i svom opredjeljenju. Zbog toga sam  još u mladosti, dakle još u studentskim danima, definitivno odlučio postati i do kraja života ostati slobodni umjetnik koji ne ovisi o državi, podobnosti ili nepodobnosti određenom političkom sistemu, institucijama, korumpiranosti administracije, stalnom zaposlenju, plaći i koječemu drugom.

Ako u Hrvatskoj uopće postoji vrsta angažiranog pjesništva, onda se ono ponajbolje očituje u djelima i nastupima Predraga Lucića i Borisa Dežulovića.

Pratite li domaću književnu scenu? Što joj nedostaje, a čega ima i previše?

Nažalost, domaću književnu scenu pratim veoma površno jer mi uglavnom nedostaje dovoljno vremena za ozbiljniji pristup i iščitavanje pojedinih knjiga. Ono što mi osobito smeta na jest velik broj knjiga koje svoje sadržaje crpe iz objavljenih novinskih tekstova, a to, po mojem mišljenju, nema velike veze s ozbiljnim esejističkim, teorijskim ili sociološkodruštvenim istraživanjima.

S druge strane, poezija je oduvijek bila moja prva i najveća ljubav, i vjerujem da je upravo ona medij pomoću kojeg se znam daleko najbolje izraziti. Međutim, uglavnom zahvaljujući mnoštvu slabih pjesnika, poezija je danas gotovo sasvim obezvrijeđena. Sjećam se kako je svojedobno Bukowski s podsmijehom govorio: “Prekriživši noge, Bog je kazao: vidim da sam stvorio jako puno pjesnika ali jako malo dobre poezije.”

Vjerujem da dobar pjesnik svoje osobno pjesničko iskustvo i viđenje svijeta treba prenositi s osobitim osjećajem za prisno komuniciranje sa svojim čitateljima i slušateljima u publici. Jer, i pored višeslojnosti i višeznačnosti koje mogu posjedovati njegove pjesme, one gotovo uvijek trebaju biti iskazane običnim, svakodnevnim jezikom koji je razumljiv i slučajnom čitatelju poezije

U drugoj polovici sedamdesetih bili ste urednik Džuboksa koji je imao nakladu i do 100.000 primjeraka.  Danas, rock novinarstvo u Hrvatskoj, posebno u tisku, praktički ne postoji. I onaj jedan magazin koji je izlazio, Rolling Stone, se ugasio, a i dok je izlazio naklada mu nije bila baš visoka. Što je uzrok tome?

Svojedobno je Džuboks prestao postojati zbog različitih stjecaja okolnosti. Tada, potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih, moglo se u novinarnicama diljem bivše Jugoslavije kupiti nekoliko veoma kvalitetnih svjetskih rock časopisa koji su bili prepuni raznolikih informacija o glazbi i događajima na svjetskoj rock sceni. A i čitatelji su vremenom postali izbirljiviji. Nažalost, vremenom je Džuboks postao uroboros koji je pojeo svoj vlastiti rep, a potom i cijeloga sebe, baš kao što je i punk pojeo sama sebe. Osim toga, do 1979. godine Džuboks su napustili ponajbolji novinari i urednici i spasa više nije bilo.

Što se tiče hrvatskog izdanja ilustriranog časopisa Rolling Stone, baš kao i onog američkog, ja na njih gledam s velikim podsmijehom. Kad se u takvim časopisima, koji po meni predstavljaju glamurozni oblik žutog tiska, počnu reklamirati odijela ili haljine Versacea ili Diora, parfemi Coco Chanel ili cipele Cesarea Paciottija tu, naravno, nema riječi o rock glazbi nego o golemom profitu. Američka verzija časopisa Rolling Stone prestala je biti relevantna za rock glazbu potkraj sedamdesetih godina ako ne još i prije. Baš kao što je prije više od trideset godina MTV počeo sjajno, a danas, po mojem mišljenju, predstavlja tek ružnu i tužnu podružnicu Fashion TV kanala. Vremena su se drastično promijenila. Čak i igrani filmovi koji su nastali prema poznatim djelima beatnika kao što su Kerouacov roman "On the Road", W. S. Burroughsov roman "Naked Lunch" ili roman Paula Bowelsa "The Sheltering Sky" prema kojem je Bertolucci snimio film "Čaj u pustinji", prave su holivudske limunade koje nemaju baš nikakve veze s onim što se u stvarnosti događalo, to jest s autobiografskom istinom koju su ta tri pisca unijeli u svoja poznata djela.

Naravno, i romani i priče Bukowskog po kojima su snimljeni filmovi s Ornellom Muti i Benom Gazzarom, a poslije i Fay Dunaway i Mickeyom Rourkeom sasvim su obezvrijeđeni sirovim i surovim holivudskim interesom za profitom.

Što je, osim dobrog poznavanja jezika, potrebno kako bi prijevod bio kvalitetan? Kako gledate na hrvatske prijevode stranih izdanja?

Još prije mnogo godina, svoj umjetnički put razdijelio sam u tri posve različite i, barem za mene, prilično teško spojive cjeline  koje se na čudnovat način prepliću i nadopunjavaju: pisanje vlastite poezije, prevođenje i bavljenje slikarstvom. Ono što je najzanimljivije u dijelu mojeg života kojeg bih mogao nazvati prevoditeljskim, jest upravo činjenica da me na ozbiljnije bavljenje prevođenjem potaknula rock glazba. Još u časopisu Džuboks vodio sam stalnu rubriku koju sam nazvao “Mjesta za Beat pjesnike” i iz broja u broj bih predstavio prijevod neke meni drage pjesme kantautora kao što su Kris Kristofferson, Robert Hunter ili “pravih” pjesnika poput Allena Ginsberga ili Michaela McClurea (autora pjesme “Mercedes Benz” koja je svjetsku popularnost stekla u izvedbi Janis Joplin), i tako sam još 1979. objavio malenu antologiju suvremene američke poezije pod naslovom "Pjesnici Beat generacije".

I kasnije su, zapravo tijekom mojeg sada već četrdesetogodišnjeg bavljenja prevođenjem, pjesnici i književnici beat generacije ostali moja najveća prevoditeljska inspiracija.

Doista nikada nisam mislio da ću svoj život najvećim dijelom provesti kao profesionalni prevoditelj lijepe književnosti, ali tako je nekako ispalo. Prevođenje, ma o kakvoj se vrsti teško prevodive poezije radilo, ili kompliciranom proznom djelu tijekom godina, ipak postane svojevrsna rutina. Prevođenje bi zapravo trebalo predstavljati jednu vrstu jezičke matematike uz dozu duhovne vidovitosti. Naravno, svaki novi pjesnik s kojim se prevoditelj susretne, svaki novi tekst, na bilo kojem jeziku s kojega prevodim, uvijek predstavlja osobiti i lični izazov, ali ja se ipak nadam da ću u skoroj budućnosti uspjeti više vremena posvetiti vlastitoj poeziji i slikarstvu.

Prije tri godine objavili ste zbirku pjesama o Dubrovniku nastalih unazad par desetljeća. Kakav je Vaš odnos prema gradu u kojem ste odrasli i u kojem niste proveli  dobar dio života, da bi mu se 2008. godine vratili?

Razlozi mojega povratka u Dubrovnik bili su posve privatni, tj. moji roditelji, budući da sam sin jedinac. Želio sam biti pokraj svojih roditelja u njihovoj starosti. To je uistinu jedini razlog mojeg povratka u Dubrovnik. Sada je živ jedino moj otac. Jednoga dana kad ni njega više ne bude, nisam siguran da ću ostati živjeti u Dubrovniku. Razlog zašto je to tako leži u činjenici da u Dubrovniku već godinama imamo savršenu simbiozu totalnog bezakonja i krajnje perfidnu otimačinu gdje se točno zna što kome pripada i gdje se uz podršku vlasti ili opozicije svejedno, javno dobro pretače u džepove nekolicine bezdušnih političkih ili poslovnih kameleona. Isto tako, bogato povijesno nasljeđe kojim bi se ponosio svaki grad, pretvorili smo u isprazni folklor kineskih suvenira s okusom Mediterana “kakav je nekoć bio”, Nažalost, Dubrovnik je sve više i više monoteistčki monetarni centar nekakve kvazi-kulture koja, čak i takva, teško da uopće postoji. Recimo, Dubrovnik je jedan od glavnih kandidata da uskoro postane europska prijestolnica kulture. Ali – gle čuda! – europska prijestolnica kulture u kojoj nema čak ni jedna jedina knjižara!

Razmišljajući danas o nelagodnom osjećaju prisilne otuđenosti u svom rodnom gradu, prisjećam se kako sam prije dvadesetak godina vodio gotovo cjelodnevni razgovor sa znamenitim meksičkim piscem Carlosom Fuentesom koji je najveći dio svoga života proveo u raznim zemljama i daleko od svoje domovine. Pitajući ga o tegobnom životnom osjećaju raseljenosti, naveo sam mu rečenicu Witolda Gombrowiza: “Bilo koji umjetnik koji poštuje samog sebe mora biti, u svakom smislu te riječi, emigrant”. Carlos Fuentes mi je, u skraćenoj verziji, odgovorio: “Čitavog života sam putovao jer je moj otac bio diplomat pa sam oduvijek imao osjećaj raseljenosti. Mislim da je osoba koja se najbolje, najudobnije osjeća u vlastitom zavičaju tek nježni početnik. Osoba koja se svugdje osjeća kod kuće tek je nešto interesantnija i kompleksnija, ali jedino se osoba koja osjeća da je u izgnanstvu bilo gdje i svuda, uključujući tu i vlastiti zavičaj ili domovinu, može nazvati savršenim čovjekom.”

Jednom prilikom kad sam u New Yorku posjetio Josifa Brodskog u dužem razgovoru koji smo vodili o svemu i svačemu, kazao mi je gotovo ispovjedno: “Nisam mudrac, nisam ni estet, ni filozof. Ja sam samo nervozan čovjek, kao posljedica okolnosti i vlastitih postupaka, ali držim se određenih pravila.” Taj meni strašno drag način razmišljanja mogao bi se, nadam se, jednako dobro primijeniti i na mene. Naime, i pored budističke smirenosti u kojoj živim u svakodnevnom životu, i pored radosti što živim pokraj mora i uživam u mirisu soli i vjetrom zanjihanih borovih krošnji, i ja sam, da citiram stihove iz jedne moje pjesme: “grub koliko i svaki drugi čovjek, netolerantan, tvrdoglav i ljutit. To što ponekad razumno govorim, sasvim je normalno za normalnog čovjeka.”

Zbirka crteža poznatih američkih  književnika i glazbenika prvi put je predstavljena prije nešto manje od dvije godine. Kako to da ste relativno nedavno odlučili predstaviti te radove?

Motivirao me je moj dragi prijatelj Kruno Lokotar koji je jedini na zemaljskoj kugli imao dovoljno ljubavi, sluha i smisla za prepoznavanje nečega što već godinama kod mene kući leži pohranjeno u različitim kartonskim omotnicama. Naime, na sve radove iz moje kolekcije, a koji su bili najprije izloženi u rujnu 2014. u Šibeniku u sklopu festivala Fališ, a potom i u Zadru tijekom festivala Kalibar, ja zapravo gledam kao na svojevrstan oblik intimnog prijateljstva, višegodišnjeg druženja s njihovim autorima, koji su desetljećima bili moji dragi i bliski prijatelji ali i pisci koje sam s radošću prevodio. Premda sam ja mnogo mlađi od njih, to je ipak svojevrsno, intimno, svjedočanstvo o desetljećima raznolikih oblika prijateljstva i mnogo čega drugoga.